kalaba

petak, 30.11.2007.

Propagandni savez Riyada i Washingtona

Nakon Zaljevskog rata 1990.-1991. saudijska diplomacija uspjela je, zahvaljujući monopolu koji su prinčevi imali nad panarapskim medijima nakon propasti Bagdada, nametnuti vlastiti način čitanja događaja u regiji. Sada su se okolnosti promijenile a sudijski utjecaj slabi. S jedne strane pozicija je ugrožena pokretanjem televizijske mreže Al-Jazeera u Dohi, Kataru 1996. godine. S druge strane, slabljenje diplomatskih pozicija Riyada nakon 11. rujna i ograničenja što su SAD nametnule Sudijcima s smislu ograničavanja panarabizma i povlačenja u vokacije vlastite granice.

Strategija nametanja sudijskog medijskog poretka u arapskom svijetu seže na početak 1970-tih. Tada je trebalo parirati Naserovoj propagandi na valovima radija Glas Arapa. Princ Salman Ben Abdelaziz, governer Riyada, bio je jedan od prvih koji je to osjetio. Njegova glavna akvizicija i dalje je Al-Chark Al-Awsat. Te su novine 1978. u Londonu pokrenula dva brata, Saudijci Hicham i Mohammed Ali Hafez, uz pomoć dugogodišnjih dužnosnika saudijskih obavještajnih službi Kamala Adhama i Turkija Al-Faysala. Njihova je novinska politika dosta vjerno odražavala usmjerenja diplomacije u Riyadu, iako je militantnost tih novina dosta odudarala od službene rezerviranosti saudijske vlade u vezi rata u Iraku.

Al-Hayat je libanonski dnevni list koji je 1946. osnovao libanonski novinar Kamel Mroue. Taj konzervativni dnevnik, blizak saudijskoj i jordanskoj monarhiji, naklonio se savezu sa Zapadom, suprostavio se Naserovoj politici i nastanku Ujedinjene Arapske Republike (savezu Egipta i Sirije). Njegovog osnivača su 1966. ubili, najvjerojatnije po nalogu Naserovih tajnih službi. Novine su prestale izlaziti 1976. nakon izbijanja libanonskog građanskog rata. Kemalov sin Jamil Mroue obnovio je list 1988. u Londonu, zahvaljujući financijskoj potpori saudijskog princa Khaleda Ben Sultana, sina ministra obrane, koji je potom postao njegovim vlasnikom. Al-Hayat je odigrao odlučujuću ulogu tijekom Zaljevskog rata u sotonizaciji režima Sadama Huseina. Svoje stranice je otvorio iranskoj oporbi, naručito kurdima i šijitima. Novinari Al-Hayata uglavnom se dijele na arapofile i prozapadnjake. Unutar prozapadne struje Amerikanci su progurali ljude kojima su povjerili svoju medijsku strategiju prema arapskom svijetu. Tako je vođenje radija Sawa i televizije Al-Hurra povjereno bivšem direktoru Al-Hayatove redakcije u Washingtonu, libanoncu Mouaffaqu Harbu. Još 1998. kada su Amerikanci u Pragu pokrenuli Radio Free Bagdad, vodstvo su povjerili jednom drugom novinaru Al-Hayata, Iračaninu i kurdskom militantu Kamaranu Qura Dhariu. Osim toga na najviše dužnosti iračkog radija i televizije 2004. postavljeni su novinari Al-Hayata.
Posebno mjesto Al-Hayata u arapskom medijskom prostoru izaziva bijes i ljubomoru. Bilal Al-Hassan, bivši pomoćnik glavnog urednika tih novina, zamjera im paradoks da politiku panarapskih novina vode libanonci poznati po antiarapskom stavu, sa pretjeranim nacionalnim a izostankom panarapske i islamske solidarnosti. Sa takvom politikom se nije slagao niti Abdel Wahaba Badrakhan, koji je napustio novine, i sprema se pokrenuti nove, koje će, jednako kao i Al-Jazeeru, financirati Katar.

četvrtak, 29.11.2007.

SLAVOJ ŽIŽEK SVIJET NAKON "OSLOBODILAČKE AKCIJE" SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA U IRAKU

REVOLUCIJA KOJA PEČE



Nikakvo oružje za masovno uništavanje nije upotrijebljeno, nema fanatičnih bombaša samoubojica, gotovo nijedan naftni izvor nije zapaljen, nije bilo članova Republikanske garde koji fanatično brane Bagdad. Irak se poput tigra od papira samo urušio pod pritiskom SAD-a. Nije li taj vojni “trijumf” konačni dokaz činjenice da je suprotstavljanje ratu bilo opravdano, da Irak nije bio prijetnja SAD-u?



U očekivanju američkog napada na Irak svi smo se pribojavali katastrofičnog rezultata: ekološke katastrofe golemih razmjera, velikih američkih žrtava, novoga žestokog terorističkog napada na Zapad... Tako smo svi, šutke, prihvatili američko gledište. Sada, kad je rat tako brzo završio (poput reprize Zaljevskog rata iz 1991.) i kad se Sadamov režim tako brzo raspao, osjeća se sveopći uzdah olakšanja, čak i među mnogim kritičarima američke politike. Može se pretpostaviti da su Sjedinjene Države namjerno poticale strah od prijeteće katastrofe, računajući na opće olakšanje kad se katastrofa na kraju NE dogodi. Međutim, tek to je najveća opasnost. Trebalo bi skupiti hrabrosti i tvrditi suprotno: možda bi vojni neuspjeh SAD-a bio ono najbolje što se moglo dogoditi, ozbiljna loša vijest koja bi natjerala sve sudionike da ponovno promisle vlastitu poziciju.

U danima i tjednima nakon “trijumfalnog” zaključenja rata mirovni je pokret posve nestao, a države Zapadne Evrope koje su se suprotstavile ratu posramljeno su se povukle i počele upućivati pomirljive signale SAD-u. Schröder se čak javno ispričao zbog svojih antiameričkih izjava. Taj nemir protivnika rata tužan je znak njihove duboke dezorijentacije: jer tek SADA bi trebali biti zaista zabrinuti. Prihvatili su da je “sve ipak ispalo u redu”, da je Sadamov režim pao bez velikog broja mrtvih i bez velikih katastrofa, poput paljenja naftnih izvora ili primjene oružja za masovno uništavanje; dakle, predali su se i prepustili se najopasnijoj iluziji da je sve ispalo u redu. Oni zapravo plaćaju cijenu suprotstavljanja ratu iz krivih razloga. Svi argumenti kojima se pokušava prikazati kako će američka okupacija naškoditi Iračanima, jednostavno su krivi: obični će Iračani ipak vjerojatno profitirati od poraza Sadamova režima, u pogledu životnog standarda, religijskih i drugih sloboda. Prave žrtve rata nisu Iračani, one su negdje drugdje!

Jesmo li svjesni da su se, barem do sada, sva predviđanja navedena kao opravdanje za rat pokazala netočnima? Nikakvo oružje za masovno uništavanje nije upotrijebljeno, pa čak ni nađeno, nema nikakvih fanatičnih bombaša samoubojica, gotovo nijedan naftni izvor nije zapaljen, nije bilo fanatičnih članova jedinica Republikanske garde koje bi Bagdad branile do kraja i izazvale razaranje grada. Ukratko, Irak se poput tigra od papira samo urušio pod pritiskom SAD-a. Nije li taj vojni “trijumf” konačni dokaz činjenice da je suprotstavljanje ratu bilo opravdano, da Irak nije bio prijetnja SAD-u? Sadamov je režim bio omražena autoritarna država, odgovorna za mnoge zločine, uglavnom prema svojem narodu. Pa ipak, treba primijetiti ključnu činjenicu da za svoj najveći zločin (u odnosu na ljudsku patnju i povrede međunarodnog prava), napad na Iran, Irak ne samo da nije bio kažnjen, nego je čak bio i podržan od SAD-a i većine drugih država.

WTC-ovi neboderi srušeni su 11. rujna 2001. godine. Dvanaest godina ranije, 9. studenog 1989, pao je Berlinski zid. Taj datum najavio je “sretne devedesete”. Ostvario se san Francisa Fukuyame o “kraju povijesti”, u koji je liberalna demokracija, u principu, vjerovala. Potraga je završena, nastup globalne, liberalne svjetske zajednice tu je iza ugla, a prepreke ovom krajnje hollywoodskom happyendu tek su empirijske i nebitne (poput lokalnih džepova otpora ondje gdje vođe nisu još shvatile da im je vrijeme prošlo). U odnosu na to, 11. rujna glavni je simbol kraja clintonovskih sretnih devedesetih i dolazećeg razdoblja u kojem novi zidovi niču posvuda: između Izraela i Zapadne obale, oko Europske Unije, na američko-meksičkoj granici. Prijeti mogućnost nove globalne krize, s ekonomskim kolapsima, ratnim i drugim katastrofama, izvanrednim stanjima... U svojemu nedavno objavljenom članku “Rat nad Irakom” William Kristol i Lawrence F. Kaplan kažu: “Misija počinje u Bagdadu, ali ne završava u njemu. /.../ Nalazimo se na početku nove povijesne ere. /.../ Toliko je pritom jasno da se radi o nečemu većem od samog Iraka. Radi se o nečemu daleko većem od pitanja o budućnosti Srednjeg istoka i rata protiv terorizma. Radi se o tome kakvu ulogu SAD namjeravaju odigrati u 21. stoljeću.” S tim se moramo složiti: zapravo se radi o tome da je na kocki budućnost međunarodne zajednice. Uspostavljaju se nova pravila, određuje se kakav će biti novi svjetski poredak. Ono što se sad događa logični je korak SAD-a nakon nepriznavanja Međunarodnoga suda u Haagu.

Geopolitički tvrdolinijaši vole uspoređivati sadašnje prilike u SAD-u sa stanjem pacijenta na dijalizi: američki “način života” u svim svojim vidovima, uključujući i ideološki, bitno ovisi o minimalnim naftnim rezervama, kojih je samo jednu trećinu moguće osigurati iz vlastitih izvora. SAD su poput pacijenta na dijalizi, čiji opstanak ovisi o dotoku nafte, uglavnom iz izvora koji su pod kontrolom islamskih naroda, neprijateljskih prema američkim vrijednostima i američkoj moći; ukratko, SAD su poput pacijenta čiji aparat za dijalizu nadgleda ludi liječnik koji ga mrzi. Jedini način da se izbjegne stalna prijetnja jest da se izravno preuzme kontrola nad ključnim proizvođačima nafte na Srednjem istoku.

Jesmo li svjesni toga da se nalazimo usred “meke revolucije” u kojoj se mijenjaju nepisana pravila elementarne međunarodne logike? Svaki stari ljevičar sjeća se Komunističkog manifesta, i Marxova odgovora kritičarima koji su komunistima prigovarali zbog protivljenja obitelji, vlasništvu, itd.: upravo sam kapitalistički poredak sa svojom ekonomskom dinamikom ugrožava tradicionalni obiteljski red (što je još istinitije danas negoli u Marxovo doba) i osiromašuje veliku većinu stanovništva. Istovremeno, nije li točno da demokraciju danas ugrožavaju upravo oni koji se postavljaju kao njezini globalni branitelji? U iskrivljenom retoričkom zaokretu, kad se ratni vođe suoče s brutalnom činjenicom da je njihova politika u neskladu s voljom većine njihova stanovništva, oni, pa čak i ako su inače opsjednuti biračkim tijelom, pronalaze izlaz u otrcanoj mudrosti: “Pravi vođa vodi, a ne slijedi.” Kad političari počnu izravno opravdavati svoje odluke etičkim izrazima, možemo biti sigurni da se etika koristi samo radi prikri vanja mračne, prijeteće perspektive. U sadašnjim izjavama Georgea Busha nalazimo totalnu inflaciju apstraktne etičke retorike (“Ima li svijet hrabrosti djelovati protiv Zla ili nema”?), koja otkriva krajnju ETIČKU bijedu američkog položaja; uloga etike ovdje je samo mistificirajuća, i služi isključivo za kamuflažu pravih političkih interesa (koje nije teško razaznati).

Postupno ograničavanje demokracije jasno je vidljivo u pokušajima da se “ponovno promisli” sadašnja situacija; kao, jesmo, naravno, za demokraciju i ljudska prava, ali o njima treba “još jednom promisliti”. Serija nedavnih priloga javnoj debati daje jasan smisao pravcu ovog “promišljanja”. U knjizi “Budućnost slobode” Fareed Zakaria, Bushov omiljeni kolumnist, prijetnje slobodi locira u “prevelikoj demokraciji”, tj. u porastu “uskogrudne demokracije, u zemlji i inozemstvu”. On zaključuje da demokracija može “djelovati” samo u ekonomski razvijenim zemljama: ako se zemlje u razvoju “prerano demokratiziraju”, rezultat je populizam koji završava ekonomskom katastrofom i političkim despotizmom. Po tome, ne bi bilo nikakvo čudo što su ekonomski najuspješnije zemlje Trećeg svijeta, Tajvan, Južna Koreja i Čile, punu demokraciju prihvatile tek nakon razdoblja autoritarne vlasti.

Neposredna poruka Iraku jasna je i nedvojbena: da, SAD bi trebale donijeti demokraciju Iraku, ali ne trebaju je odmah i primijeniti – najprije je potrebno nekoliko godina u kojima bi jedan dobrohotno-autoritarni režim pod dominacijom SAD-a stvarao uvjete za njezino efikasno funkcioniranje... Sad dakle znamo što donošenje demokracije znači: Sjedinjene Države i njihovi “saveznici” postavljaju sebe kao vrhovne arbitre koji odlučuju je li neka zemlja zrela za demokraciju ili nije. Na toj liniji Rumsfeld je u travnju izjavio da Iran ne bi trebao biti “teokracija”, nego tolerantna sekularna država u kojoj će sve religije i etničke skupine imati ista prava kod izbora nove vlasti. Nekoliko dana kasnije i sam Bush rekao je isto: "Ono što bih volio vidjeti, jest vlast u kojoj su crkva i država odvojene." Mogli bismo nadodati: “Bi li se to isto moglo tražiti i od Izraela”? Sljedeći paradoks Zakarijina argumenta pruža nam slučaj Kine. Nije li sukob između Kine i kasnog SSSR-a upravo sukob između autoritarnog režima usmjerenog na stvaranje uvjeta za kapitalistički razvoj i prebrzog pomaka prema demokraciji koji je zatajio? Ne bi li onda Zakaria trebao podržavati zloglasni događaj na trgu Tienanmen?

Što se same Amerike tiče, Zakarijina je dijagnoza da “Amerika sve više prihvaća jednostavni populizam koji vrednuje popularnost i otvorenost kao ključna mjerila legitimnosti. Rezultat je duboki nesrazmjer u američkom sustavu, višak demokracije, ali manjak slobode”. Rješenje je dakle u suprotstavljanju ovom višku, “demokratizaciji demokracije” (ili “deMOREcracy”), davanjem većih ovlasti neutralnim ekspertima odvojenim od demokratskih sukoba, poput nezavisnih središnjih banaka. Takva dijagnoza ne može a da ne izazove podsmijeh: danas, za navodnog “viška demokracije”, SAD i Velika Britanija započele su rat protiv Iraka, i to protiv volje većine svojih građana, da i ne govorimo o međunarodnoj zajednici. Ne svjedočimo li čitavo to vrijeme nametanju ključnih odluka u vezi s globalnom ekonomijom, koje donose “nepristrana” tijela, izuzeta iz demokratske kontrole? Nije li ideja o depolitiziranoj ekonomiji, koju bi vodili stručnjaci, u ovom našem postideološkom svijetu već potpuno prihvaćena kod svih sudionika? Ili, još osnovnije, nije li smiješno žaliti se na “prekomjernu demokratizaciju” u vrijeme kad ključne ekonomske i geopolitičke odluke u pravilu i nisu dio izbornog programa? To što Zakaria traži, stvarnost je već više od tri desetljeća. Ono pak čemu danas svjedočimo, ideološki je raskol između tema koje određuju načine života i oko kojih se vode žestoke rasprave i provociraju opredjeljenja (poput abortusa, homoseksualnih brakova i sl.) i temeljne ekonomske politike koja nam se predstavlja kao depolitizirana domena stručnih odluka. Porast “predemokratiziranosti” (demokratskog overdoza) s “pretjeranom” ili pozitivnom akcijom, “kultura pritužbi”, i zahtjevi za financijskim i drugim odštetama žrtvama čine krajnju frontu, a naličje mu je tiho tkanje ekonomske logike.

Naličje tendencije da se uzvrati višku “deMOREcracy” otvoreno je uklanjanje bilo kojeg međunarodnog tijela koje bi učinkovito kontroliralo vođenje rata. Tu je primjerice članak Kennetha Andersona “Tko posjeduje pravila rata”?, gdje se već u podnaslovu nedvosmisleno ističe: “Rat u Iraku zahtijeva ponovno promišljanje međunarodnih pravila ponašanja. Rezultat može pretpostavljati manje moći na strani neutralnih, dobronamjernih skupina za ljudska prava, a više moći za države vođene čvrstom rukom. To bi bilo dobro.” Glavna primjedba eseja je da se “u posljednjih 20 godina središte gravitacije u stvaranju, tumačenju i oblikovanju ratnih pravila s vojnih struktura vodećih država postupno prebacuje na aktiviste organizacija za ljudska prava”, a ta se tendencija vidi kao neuravnotežena, “nepoštena” prema velikim vojnim silama koje interveniraju u drugim zemljama, i pristrana prema onima napadnutim. Zaključak je jasan: vojne vlasti u “državama čvrste ruke” same trebaju odrediti standarde prema kojima će se procjenjivati njihove akcije. Taj zaključak dobrim je dijelom u skladu s američkim odbijanjem jurisdikcije Haaškog tribunala nad američkim građanima. Zapravo, kako bi rekli u “Gospodaru prstenova”, ili u nekom sličnom neogotičkom epu, novo Mračno doba nadvija se nad čovječanstvo.

Istinske opasnosti su, dakle, dugoročne. U čemu leži najveća opasnost od američke okupacije Iraka? Dosadašnji režim u Iraku bio je krajnje sekularan i nacionalistički, bez dodira s islamskim fundamentalističkim populizmom. Očito je da je Sadam samo površno koketirao sa svearapskim muslimanskim sentimentom. Kao što se iz njegove prošlosti jasno vidi, on je bio pragmatični vladar, koji se bori za moć i mijenja saveznike kako odgovara njegovim interesima: najprije u ratu protiv Irana, da bi se dokopao njihovih izvora nafte, potom protiv Kuvajta, iz istog razloga, navlačeći na sebe svearapsku koaliciju u savezništvu sa SAD-om. Sadam sigurno nije fundamentalist, opsjednut “Velikim Sotonom” i radi sukoba s njim spreman raznijeti svijet. Pa ipak, ono što se zapravo može pojaviti kao rezultat američke okupacije upravo je islamski fundamentalistički antiamerički pokret, izravno povezan s takvim pokretima u drugim arapskim ili muslimanskim zemljama.

Moglo bi se zaključiti da su Amerikanci bili svjesni da Sadamova era i njegov nefundamentalistički režim u Iraku završavaju. Napad na Irak vjerojatno se smatra mnogo radikalnijim preventivnim udarom - ne protiv Sadama, nego protiv glavnog kandidata za Sadamova političkog nasljednika, koji bi se ukazao u pravom islamskom fundamentalističkom režimu. Pa ipak, začarani krug američke intervencije može time postati još složeniji. Opasnost koja slijedi logiku samoostvarenog proročanstva, je da će američka intervencija pridonijeti stvaranju upravo onog čega se Amerika najviše boji: široke, ujedinjene antiameričke islamističke fronte. Ovo je prvi slučaj izravne američke okupacije jedne velike, ključne arapske zemlje. Kako da to kao reakciju ne izazove univerzalnu mržnju? Odmah možemo zamisliti tisuće mladih ljudi koji maštaju o tome da postanu bombaši samoubojice i vladu SAD-a koju to prisiljava na nametanje stanja trajne uzbune.

Pa ipak, ne možemo se oduprijeti i pomalo paranoičnom iskušenju: što ako dužnosnici oko Busha to znaju, i što ako je ta “kolateralna šteta” pravi cilj cijele operacije? Što ako je pravi cilj “rata protiv terora” upravo američko društvo, odnosno discipliniranje ostataka njegovih slobodarskih potencijala?

Dana 5. ožujka 2003. u emisiji vijesti na kanalu NBC Buchanan&Press prikazali su fotografiju nedavno uhićenog Kalida Sheihka Mohameda - trećeg čovjeka al-Qa-ide - lice s brkovima, u zatvorskom odijelu, s vidljivim modricama (naznakama da je već bio mučen?). Dok je Pat Buchanan brzo postavljao pitanje: “Treba li ovog čovjeka, koji zna sva imena i sve detaljne planove o budućim terorističkim napadima na SAD, mučiti da bi ih odao”? Najveći užas bila je zapravo fotografija, na kojoj su detalji već sugerirali odgovor. Nikakvo čudo da je prevladavajući odgovor drugih komentatora i gledatelja bio: “Da!” To može izazvati nostalgiju za dobrim starim vremenima u kolonijalnom ratu u Alžiru, kad je mučenje koje je provodila francuska vojska bilo prljava tajna. Nije li to zapravo bila bliska realizacija onoga što je Orwell zamislio u romanu “1984.”, u prikazu “sastanaka mržnje”, gdje se građanima prikazuju fotografije izdajica na koje ovi trebaju vikati i zviždati im?

No priča se nastavlja: dan kasnije, na kanalu TV Fox, komentator je izjavio da se sa zatvorenikom može postupati kako se hoće, ne samo lišavati ga sna nego lomiti mu prste itd., jer on je “obično ljudsko smeće bez ikakvih prava”. To je prava katastrofa: da su takve izjave danas moguće.

Odveć jednostavno bi bilo tvrditi da se takvim tendencijama treba suprotstaviti principijelnom borbom za ljudska prava: činjenica da je “rat protiv terorizma” ozakonjen kao trud da se osiguraju ljudska prava ljudima koji pate pod fundamentalističkim režimima ne može se odbaciti kao obično licemjerje, nego ona ukazuje na osnovnu dvosmislenost pojma ljudskih prava u našim društvima. Stoga bismo morali biti oprezni, da ne bismo vodili lažne bitke: pitanja poput onoga koliko je zao bio Sadam ili koliko bi rat trebao koštati, navode nas na lažne rasprave. Žarište treba biti na pitanju: koja će vrsta društva ovdje nastati kao rezultat “rata protiv terorizma”? Umjesto rasprava o skrivenim zavjerama, pažnju treba usmjeriti prema onome što se događa, prema promjenama koje se zbivaju ovdje i sada. Jer krajnji rezultat rata bit će promjena u našem političkom poretku.

Prava opasnost može se najbolje vidjeti na primjeru sadašnje uloge populističke desnice u Europi: ona služi da bi se nametnule teme poput strane prijetnje ili potrebe za ograničavanjem broja imigranata, koje potom prešutno preuzimaju ne samo konzervativne stranke nego čak i “socijalističke” vlade. Kad u Francuskoj Le Pena već ne bi bilo, moglo bi se gotovo reći da bi ga trebalo izmisliti: on je savršena osoba, koju treba mrziti, a koju se ujedno može i voljeti mrziti. Mržnja tu jamči širi liberalni “demokratski pakt”, patetičnu identifikaciju s demokratskim vrijednostima tolerancije i poštovanja različitosti. Pa ipak, nakon izricanja uobičajenih uvreda, razljućeni liberali nastavljaju se ponašati poput “Le Pena s ljudskim likom”, radeći iste stvari, ali na “civiliziraniji” način.

Ovdje se zbiva neka vrsta iskrivljene hegelovske “negacije negacije”: u prvoj negaciji, populistička desnica uznemiruje sterilni liberalni konsenzus otvarajući žestoko neslaganje, raspravama o “stranoj prijetnji”; u drugoj negaciji “uglađeni” demokratski centar, u samom svom patetičnom odbijanju populističke desnice, integrira istu poruku na “civilizirani” način. U međuvremenu, čitavo područje “nepisanih pravila”, koja se nalaze u pozadini već se toliko promijenilo da to nitko čak i ne primjećuje, štoviše, svi odahnu što je antidemokratska prijetnja prošla. Prava opasnost od “rata protiv terorizma” je da će se nešto slično dogoditi i s njim: “ekstremisti” poput Johna Ashcrofta bit će odbačeni, ali će njihovo naslijeđe ostati, neprimjetno utkano u nevidljivi etički milje našeg društva. Njihov poraz bit će njihov konačni trijumf: neće više biti potrebni, budući će njihova poruka biti uključena u glavnu struju. A taj poraz istodobno će označiti i poraz same demokracije, njezin postupni prelazak u vlastitu karika turu, njezinu nemoć u suočavanju s desničarskom populističkom prijetnjom.

I na tom je sad mjestu bitno izbjeći “demokratsku” zamku. Mnogi “radikalni” ljevičari prihvaćaju legalističku logiku "transcendentalnog jamstva": oni se prema “demokraciji” odnose kao prema krajnjoj garanciji za one koji su svjesni da nikakve garancije nema. To znači da, budući da se nijedan politički čin ne može temeljiti na nekakvoj transcendentnoj figuri velikog Drugog (“mi smo samo instrumenti više Sile ili Moći”) i budući da svaki takav čin uključuje rizik slučajne odluke, nitko nema pravo nametati svoj izbor drugima - što znači da svaka kolektivna odluka mora biti demokratski legalizirana. Iz te perspektive, demokracija nije toliko garancija pravilnog izbora koliko je vrsta oportunističkog osiguranja od mogućeg neuspjeha: ako stvari krenu krivim tokom, uvijek se može reći da smo svi mi odgovorni... Prema tome, ovaj posljednji izlaz mora se odbaciti; potrebno je potpuno preuzeti rizik. Jedini primjeren stav je onaj koji zagovara Lukacs, u knjizi “Povijest i klasna svijest”: demokratska borba ne bi trebala biti fetišizirana; to je jedan od oblika borbe, dok izbor treba biti određen globalnom strateškom procjenom okolnosti, a ne prividno superiornim stvarnim vrijednostima. Poput lacanovskog analitičara, političar mora izvršiti jedino ona djela koja može odobriti samom sebi, i za koja nema izvanjskih jamstava.

“Demokracija” nije samo "moć ljudi, od ljudi i za ljude", i nije dovoljno samo to tvrditi. U demokraciji volja i interesi (koji se nikako automatski ne podudaraju) velike većine određuju državne odluke. Demokracija - u smislu u kojem se izraz danas rabi - odnosi se, prije svega, na formalni legalizam: njezina minimalna definicija je bezuvjetno poštivanje određene skupine pravila koja jamče da su proturječnosti posve uključene u natjecateljsku igru. "Demokracija" znači da će svaki političar bezuvjetno poštivati rezultate izbora, bez obzira kakve se izborne manipulacije dogode. U tom smislu, američki predsjednički izbori 2000. godine bili su zaista "demokratski": unatoč očitim manipulacijama, i očiglednoj besmislenosti činjenice da nekoliko stotina glasova s Floride odlučuje o tome tko će biti predsjednik, kandidat Demokratske stranke prihvatio je poraz. U tjednima neizvjesnosti nakon izbora Bill Clinton dao je odgovarajući gorki komentar: "Amerikanci su svoje rekli; mi samo ne znamo što." Taj bi komentar trebalo shvatiti ozbiljnije nego što se mislilo: mi to čak ni sad ne znamo - možda zato što uopće nije ni bilo nikakve stvarne poruke. To je smisao u kojem je potrebno raspraviti problematičnost demokracije: zašto bi ljevičari uvijek i bezuvjetno poštovali formalna demokratska "pravila igre"? Zašto ne bi, barem u nekim okolnostima, postavili pitanje legitimnosti rezultata formalne demokratske procedure? Zanimljivo je da postoji barem jedan slučaj u kojem bi sami formalni demokrati (ili barem značajna većina) tolerirali suspendiranje demokracije: što bi se dogodilo kad bi na formalno slobodnim izborima pobijedila antidemokratska stranka s programom ukidanja formalne demokracije? (To se zaista i događalo, između ostalog, i u Alžiru prije nekoliko godina.) U takvom bi slučaju mnogi demokrati priznali da ljudi još nisu dovoljno zreli za demokraciju i da bi se radije odlučili za neku vrstu prosvijećenog despotizma, čiji bi cilj bio odgojiti većinu u prave demokrate. Bitna sastavnica bilo kojeg populizma također je odbijanje formalne demokratske procedure: čak i ako se pravila poštuju, uvijek je jasno da ona političarima ne osiguravaju bitnu legitimnost. Populizam radije priziva izravnu patetičnu vezu između karizmatičnog vodstva i mase, potvrđenu plebiscitima i masovnim okupljanjima.

Čime smo dakle zaslijepljeni kad sanjamo “rat protiv terorizma”? Možda je prvo što ovdje zamjećujemo duboko zadovoljstvo američkih komentatora kad govore kako je nakon 11. rujna antiglobalistički pokret izgubio smisao. Što ako nam to zadovoljstvo kazuje više nego što bi željelo reći? Što ako “rat protiv terorizma” nije toliko odgovor na same terorističke napade koliko na porast antiglobalističkog pokreta, način da ga se ograniči i s njega odvrati pozornost? Što ako je ta “kolateralna šteta” “rata protiv terorizma” zapravo njegov pravi cilj? Moglo bi se reći da se bavimo slučajem koji bi Stephen Jay Gould nazvao (ideološkom) izvanjskom prikladnošću: osobito je važan popratni učinak ili korist u činjenici da se antiglobalistički prosvjed sada također nalazi na listi “terorističkih” pristaša.

Što je, dakle, s evropskim otporom ratu? Svi su se nedavno žalili da je stav Evrope prema SAD-u slab i beznačajan, da je Evropa propustila dokazati se kao autonomni politički faktor. Pa ipak, nije li ta vrlo snažna svijest o propustu sama po sebi pozitivan znak? Nismo li svjedoci činjenice da Evropa jasno uočava potrebu da se dokaže, da nedostatak sigurnosti uočava kao propust? Poučna je ovdje lekcija iz feminizma: prvi korak za žene nije boriti se protiv patrijarhalnog, nego doživjeti svoju situaciju kao nepravednu i ponižavajuću, a svoju pasivnost kao propust da se reagira.


Preuzeto iz Feral Tribuna od 9. svibnja 2003.

srijeda, 28.11.2007.

Al Qa'ida je već dugo prisutna na Balkanu

Britanske vlasti su se zabrinule poslije spektakularne pljačke banke u Sjevernoj Irskoj u prosincu 2004. Naime utvrđeno je da su pljačku izvršili teroristi IRA-e, Irske Republikanske Armije, pa je to ujedno bila i najava suradnje terorista i organiziranog kriminala. Britanski su stručnjaci ocijenili da je taj "brak" opasan razvoj događaja za koji se prikuplja sve više dokaza u mnogim europskim zemljama.
I francuske vlasti su zabrinute zbog suradnje terorista i kriminalaca. U prosincu 2004. godine francuska je policija otvorila formalnu istragu protiv grupe od pet muslimana arapskog, sjevernoafričkog i čečenskog podrijetla koji su uhićeni zbog serije pljački banaka. Do uhićenja je došlo tek pošto je policija zatražila i dobila pomoć od francuske unutrašnje obavještajne službe (SDECE) koja ima posebnu službu za borbu protiv terorista. Utvrđeno je da su banke opljačkane kako bi teroristi došli do novca za pripremanje terorističkih akcija, a vođa skupine Zinedine Khalid je optužen za zločinačku zavjeru i - kako je formulirao istražni sudac Jean Francois Ricard - za financijski terorizam.
Njemačka savezna obavještajna služba BND taj "brak" naziva opasnim raskrižjem. Šef BND-a August Hanning tvrdi da se dokazi o tome mogu pronaći gotovo svakog dana. U intervjuu za Suddeutsche Zeitung Hanning rekao je da su se teroristi počeli služiti uslugama organiziranog kriminala u nekoliko područja: najprije u pribavljanju krivotvorenih dokumenata, zatim za prebacivanje terorista preko europskih granica, a potom i za šverc ili nabavu oružja i eksploziva za svoje akcije. Pošto je ta suradnja vrlo privlačna za obje strane, financijski isplativa za organizirani kriminal, a korisna terorističkim skupina, teroristi su se približili organiziranom kriminalu i nisu više puki korisnici usluga, već i suradnici. Hanning je upozorio na opasnost od takve simbioze jer to pokazuje da će islamski teroristi koji su se dosad oslanjali na vjersku ideologiju, sada početi baviti i kriminalom kako bi lakše ostvarivali svoje ciljeve. Tako se stvara nova kategorija kriminalaca koji su vrlo opasni za europska društva.
Kako bi se uspješno borili protiv te opasne sprege, njemačke vlasti su ojačale suradnju agencija koje se bave borbom protiv terorizma i "običnog" organiziranog kriminala. Savezna kriminalna policija (BKA) i domaća obavještajna služba poznata kao BFV (Bundesamt Fuer Verfassungsshutz) su zajednički osnovale novi centar za borbu protiv terorizma. Ministar unutarnjih poslova Otto Schily je službeno inaugurirao novu protuterorističku organizaciju u gradiću Treptow kraj Berlina. Oko 100 policijskih inspektora dobilo je pomoć 15 analitičara i drugih stručnjaka iz obavještajne agencije. Misija centra nije da postane neka nova superagencija, kao nekadašnji nacistički Gestapo ili istočnonjemački Stasi. Schily je podsjetio da njemački ustav strogo i mudro zabranjuje stvaranje takvih tijela. No centar će moći uspješno koordinirati djelovanja policije i obavještajaca kako bi se mogli suočiti sa prijetnjom terorizma i organiziranog kriminala.
Policija je bila učinkovita jer na tlu Njemačke nije dosad bilo ni jednog terorističkog napada, no to ne znači da nije bilo pokušaja organiziranja terorističkog napada, odnosno da je zemlja sigurna. Njemačka policija i obavještajne službe imaju čak 37 odvojenih agencija u pojedinim državama i na saveznoj razini, pa je koordinacija nužna kako bi se opasnost od terorizma povezanog s organiziranim kriminalom mogla uspješnije suzbijati.
No suradnja policije i obavještajne službe u borbi protiv terorizma nije ograničena samo na njemačko tlo. Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio Berlin, njegov tadašnji domaćin kancelar Gerhard Schroeder predložio je zajednički plan akcije za ostvarenje suradnje u borbi protiv terorizma koja je dogovorena već u zajedničkoj izjavi koju su dva predsjednika potpisala ranije. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objasnio je da će Njemačka i Rusija zajednički voditi borbu protiv terorizma, ali i protiv financiranja terorističkih organizacija u obje zemlje.
Stručnjaci za borbu protiv terorizma već su odavno utvrditi da je nemoguće odvojiti djelovanje terorističkih organizacija od organiziranog kriminala. To se posebno odnosi na Al Qa'idu i kriminalne organizacije na Balkanu jer su oni povezani od ranih devedesetih godina.


Za vezu terorista i organiziranog kriminala na Balkanu bile su odlučne dvije odvojene pojave. Prva je vezana za razdoblje poslije smrti Josipa Broza Tita u Jugoslaviji kada su ekstremisti počeli preuzimati kontrolu nad sigurnosnim i obavještajnim službama. Istodobno je u regiji počeo cvjetati organizirani kriminal i krijumčarenje. Poslije pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije, novonastale države su zapale u ekonomske probleme među kojima su bili hiperinflacija i golemi porast nezaposlenosti. To je dovelo do stvaranja sivog tržišta od krijumčarenja oružja, cigareta, droga sve do trgovine ljudima. Nove vlade nisu imale ni resurse ni kapaciteta za borbu protiv organiziranog kriminala, a političari su se počeli povezivati s organiziranim kriminalom.


S druge strane Al Qa'ida je upravo u to vrijeme izgubila svoje baze u Afganistanu, pa se počela sve agresivnije ubacivati na Balkan gdje su se teroristi uključili u ratove u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Svoju djelatnost su prikrivali preko lažnih dobrotvornih organizacija, a počeli su stvarati i mala poduzeća kojima su financirali terorističke akcije. Albanija je bila jedna od prvih zemalja u koju su islamski ekstremisti počeli dolaziti početkom devedesetih godina. Radikalni klerici iz Saudijske Arabije i Egipta otvarali su vjerske škole i džamije u kojima su širili svoju verziju islama. Poslije te prethodnice na Balkan je stigao Muhammad Al Zawahiri, brat čovjeka broj dva Al Qa'ide Aymana Al Zawahirija, koji je postao šef operacija te terorističke organizacije na Balkanu. On je uspostavio veze s bosanskom vojskom i kosovskim Albancima, a tisuće boraca koji su bili uvježbani u logorima u Afganistanu dolazili su kao dobrovoljci u Bosnu i Hercegovinu gdje je stvorena i posebna postrojba mudžahedina.
Kada su prestali sukobi u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Makedoniji Al Qa'ida se okrenula suradnji s kriminalcima. Promet drogama postao je glavna djelatnost Al Qa'ide kojom se financiraju terorističke akcije. Ranih 90-ih godina Al Qa'ida je kontrolirala oko 2800 tona opijuma u Afganistanu. To je prerađeno u 280 tona heroina vrijednog oko 1,4 milijarde dolara. Iz Afganistana ta je droga prenošena na tržišta zapadne Europe preko tri rute. Jedna je išla preko Turkmenistana, Kaspijskog jezera, Kavkaza, Turske i Albanije u Italiju. Druga kroz Bugarsku, Makedoniju, Srbiju i Mađarsku u Austriju. Treća jednostavno brzim brodovima iz Albanije u talijansku regiju Puglia. Albanska policija je utvrdila da su vođe albanskih kriminalnih organizacija uspostavili čvrste veze s vođama terorističkih organizacija iz Alžira, a vjeruju da je na sastanku u Tirani bio i sam Osama Bin Laden.


Trgovina drogama ima dvojako djelovanje: pomaže Al Qa'idi da financira svoje terorističke akcije, ali i potkopava sigurnost zapadnih zemalja i narušava zdravstveno stanje stanovništva. No trgovanje drogama nije jedini oblik suradnje terorista s organiziranim kriminalom. Sve više se ta suradnja širi na druga područja. Krivotvorenje novca i skupih predmeta kao što su luksuzni artikli ili "roba široke potrošnje" CD i DVD diskovi drugi je izvor novca za terorističke organizacije. Dizajnerske tvrtke Louis Vuitton i Burberry otkrili su da se krivotvoreni predmeti koji se ilegalno prodaju na ulicama zapadnih gradova izvor novca za Al Qa'idu. Krivotvorine se proizvode u ilegalnim tvornicama u Pakistanu i zatim švercaju rutama koje su ranije uspostavljene za promet drogama.
Krivotvorenje novca je slijedeći zajednički pothvat terorista i kriminalnih grupa. Američki izvori tvrde da je Bugarska vodeća zemlja u krivotvorenju dolarskih novčanica, a u zemlji su se počeli krivotvoriti i euri. Zajedničkom akcijom makedonske, bugarske i austrijske policije na jugu Bugarske otkriveno je 1,3 milijuna krivotvorenih novčanica eura namijenjenih zapadnoj Europi.
Teroristi zatim trebaju "oprati" novac koji zarade suradnjom s kriminalnim organizacijama. Za tu aktivnost povezali su se sa talijanskom mafijom koja ima mogućnosti za "pranje" većih svota novca.
Suradnja terorista sa organiziranim kriminalom velika je prijetnja sigurnosti europskih zemalja. No stručnjaci sve više upozoravaju i na još veću opasnost od takve suradnje. Naime, ta suradnja se proširuje i na ilegalnu trgovinu oružjem i eksplozivima, a moguće je i da se takvom suradnjom teroristi domognu nuklearnih materijala koji mogu poslužiti za izradu daleko opasnijih oružja od onih koje su dosad koristili u svojim napadima. Samo u Rusiji organiziranom kriminalu dostupno je oko 1350 tona plutonija, oko 40 000 komada nuklearnog oružja i velike, ali nepoznate, količine materijala koji može biti iskorišten za izradu takozvanih prljavih atomskih bombi. Opasnost od takvog rezultata suradnje terorista i organiziranog kriminala je golema ali i vrlo realna. Dosadašnje spoznaje i pretpostavke što može značiti nuklearno oružje u rukama nedemokratskog režima potvrđuju i najsvježija događanja oko nuklearnih pokusa i prijetnji Sjeverne Koreje.

izvor: Hrvatski Vojnik

utorak, 27.11.2007.

Visoke cijene nafte pokretač su jednog od najvećih transfera bogatstva u povijesti

Promjena u petroeure težak udara SAD-u


Države proizvođači nafte smanjile su svoju ovisnost o američkom dolaru na najnižu razinu u posljednjih nekoliko godina i konvertirale prihode od prodaje nafte u euro, jen i britansku funtu Odluka proizvođača težak je udarac za valutu Sjedinjenih Država. Prema izvještaju Banke za poravnanja, Rusija i članice naftnoga kartela, poznatijeg kao OPEC, prošle godine smanjile su količinu dolara u svojim bankama sa 67 posto koliko su imale u drugom tromjesečju na 65 posto u trećem kvartalu ove godine. Istovremeno su povećale zalihe eura s 20 na 22 posto. Zalihe dolara najviše su smanjili Iran i Katar, tj. Teheran za četiri milijarde i Doha za 2,4 milijarde dolara. Iako su smanjenja na prvi pogled minimalna s obzirom na količine američke valute u njihovim financijskim institucijama, jaki su pokazatelj za buduće djelovanje proizvođača nafte na financijskom planu. Što se pak tiče vremena otkada je počeo vrtoglavi rast cijena barela crnog zlata, od 2002. godine do danas zemlje članice OPEC-a po izračunima analitičara Međunarodnog monetarnog fonda imaju više od 500 milijardi dolara plusa na državnim računima. Iako smanjenje za 5,3 milijarde nije u postotku veliko, može se nazvati prelaskom s dolara na euro. Irak je godine 2000. potpuno prešao na euro.


Ujedinjeni Arapski Emirati konvertirat će preostalih osam posto svojih rezervi iz dolara u eure nakon što je dolar pao ove godine. Sultan Bin Nasser izjavio je kako je UAE polagano počeo rasprodavati dolarske rezerve te kako će akumulirati eure u svoje rezerve svaki put kada dolarsko tržište počne tonuti. Ta država jedna je od mnogih proizvođača nafte uključujući Iran, Venezuelu i Indoneziju koja je odlučila svoje rezerve početi držati u eurima te u istoj valuti držati i naftne derivate. Dolar je ove godine pao za čak 10 posto naspram euru što je prvi put u pet godina da je jedna europska valuta nadmašila dosadašnjeg američkog prvaka.

Visoke cijene nafte pokretač su jednog od najvećih transfera bogatstva u povijesti, piše The Washington Post. Potrošači nafte svakoga dana plaćaju četiri do pet milijardi dolara više za sirovu naftu nego prije pet godina, “pumpajući” više od dva trilijuna dolara u trezore naftnih kompanija i zemalja proizvođača nafte samo u ovoj godini.

Posljedice su vidljive i iznutra i izvana: ljutnja na kineskim benzinskim crpkama i napuhano samopouzdanje Kremlja; novo oružje u Čadu i nova rafinerija nafte u Saudijskoj Arabiji; kampanja protiv vožnje u Južnoj Koreji i skok prodaje Toyotinih hibridnih automobila; fiskalno opterećenje u Senegalu i 'bonanza' u Brazilu. Nedavne prosvjede u Burmi potaknula je odluka vlade da poveća cijene benzina.

U SAD-u rastući račun za uvoznu naftu smanjuje već i onako anemičnu domaću štednju, povećava inflaciju, pogoršava trgovinski deficit, potkopava dolar i otežava središnjoj banci (FED) nastojanje za balansiranje između suzbijanja inflacije i održavanja rasta.
Visoke cijene donijele su poticaj naftom bogatoj Aljasci, koja je u rujnu podigla godišnju dividendu što se isplaćuje svakom stanovniku na 1.654 dolara, ili 547 dolara više nego od prošle godine. U drugim državama u SAD-u visoke cijene stvorile su inicijativu za provedbu energetskih projekata nevezanih uz naftu, koji su se ranije činili preskupi. Također su izazvale gubitke kod kompanija s visokim udjelom energije u troškovima, kao što su zračni prijevoznici i kemijske rafinerije, a smanjenje prihoda zbog skupe nafte prijavio je i prehrambeni div Keloggs. S cijenom sirove nafte od gotovo 100 dolara za barel ne vidi se kraj redistribuciji više od jedan posto svjetskog bruto nacionalnog proizvoda.
I raniji naftni šokovi izazivali su velike preraspodjele bogatstva i stvarale gomile petrodolara, no taj bi učinak postupno opadao, a gospodarstva su se prilagodila. Sadašnja razina cijena nafte gradi se postupno već četiri godine, i mnogi stručnjaci vjeruju da će predstavljati novi plato, čak i ako cijene nešto padnu idućih mjeseci.

"Nikada nije postojalo ništa na održivom temelju poput ovoga što gledamo u posljednjih nekoliko godina", kazao je Kenneth Rogoff, profesor ekonomije s Harvarda i bivši glavni ekonomist MMF-a. Cijene nafte "ne zaustavljaju se : one samo rastu".

Korist od toga, u visini od oko 700 milijardi dolara godišnje, odlazi zemljama proizvođačima nafte. Saudijska Arabije s 8,7 milijuna barela dnevno i Rusije sa 6,6 milijuna barela dnevno, to najbolje ilustrira. Saudijska Arabija je sa 60 milijardi dolara deviznih rezervi 2003. došla na današnjih 262 milijarde, a Rusija sa 77 milijardi 2003. na današnjih 425 milijardi dolara.
Najveći uvoznici nafte su SAD s 12,2 milijuna barela dnevno, Japan s 5,1 milijuna, Kina s 3,4 milijuna, Njemačka s 2,5 milijuna i Južna Koreja s 2,2 milijuna barela dnevno.
Kao jedan od glavnih uzročnika rasta cijena ističe se golem skok potrošnje u Kini i Indiji. Od 1980. te su zemlje učetverostručile potrošnju nafte, Kina s 1,77 milijuna barela dnevno na današnjih 7,27 milijuna barela, a Indija s 0,64 milijuna barela na današnjih 2,5 milijuna barela, što stalno povećava pritisak na svjetske zalihe nafte. Indija je na popisu najvećih uvoznica sedma, s 1,7 milijuna barela dnevno.

ponedjeljak, 26.11.2007.

Vahabizam i Saudijska Arabija

Al Qaedina ideologija je bazirana na vahabizmu, ili salafizmu, nazvanom prema Muhamedu ibn al Wahhabu (1703-1792). Oni se od ostalih Sunita razlikuju u tome što riječi proroka Muhameda shvaćaju i tumače doslovno, negiraju vjerske izražaje u slici, glazbi ili fotografiji, te smatraju ostale sljedbenike Islama hereticima. Sve do uspona obitelji Saud u Saudijskoj Arabiji na vlast vahabizam je bio vrlo mala sekta i neutjecajan u sunitskom svijetu. Religija kraljevske kuće Saud je wahhabizam.

Pobjedom Ibn Sauda nad plemenom Hashemit, godine 1925. uz pomoć britanaca, i ulaskom u Meku vahabizam postaje službena religija Saudijke Arabije. Prema svjedočenju Saida K. Aburisha, kada je Ibn Saud osvojio Riad, vahabiti su spalili 1200 ljudi. Do godine 1932. preko 400 tisuća ljudi je ubijeno, isto toliko javno smaknuto, 350 tisuća je masakrirano a preko milijun protjerano iz zemlje. To je za državu od 4 milijuna ljudi jako veliki broj, a počinjena zvjerstva nisu do tada u Arabiji viđena.

Danas Saudijska kraljevska kuća živi u simbiozi sa vahabitskim religijskim vodstvom. Taj ogranak islama širi se novcem kralja, gradeći škole i svetišta u siromašnim islamskim državama, školujući religijski kadar i šireći milijune vahabitskih knjiga. U 22 arapske države živi oko 280 milijuna arapa, uglavnom siromašnih. Za svoje frustracije uglavnom okrivljuju korupciju i zapadni utjecaj. Vahabiti svu frustraciju smanjuju poticanjem mržnje, prema liderima, strancima, i drugim muslimanima hereticima. Mnoge islamske države strahuju od vahabita. Alžir vodi pravu borbu sa pokretom salafista, uvezenim iz Saudijske Arabije osamdesetih godina. U Pakistanu, brojni studenti iz Malezije i Tajlanda dolaze nakon školovanja u Arabiji, priključuju se oružanom sukobu u Afganistanu, ili u najboljem slučaju postaju vatreni huškači borbe protiv krščana u Nigeriji i Indoneziji. Alžir je samo putna stanica za ekstremiste, oni zatim odlaze u Mali, pa zapadno u Mauritaniju, pa u Maroko i Tunis. Vahabite dovodi Salafistički pokret, ujedinjen sa Al Qaed-om.
Najveća vatra rasplamsala se upravo pod nogama kraljevske obitelji Saud. Novac kojim su sagradili religijsku mašineriju, i koja im daje legitimitet, dolazi od novih najvećih neprijatelja, SAD-a. To je neriješiva pozicija u kojoj je uvijek dobro imati nekog drugog krivca, nekoga izvan vlastitog dvorišta protiv koga se treba boriti. Iako su svi teroristi upleteni u rušenje tornjeva blizanaca i ostalim akcijama bili vahabiti, SAD uporno inzistira na terorizmu Irana. To jako odgovara Sudijcima. Šijitski Iran je već godinama u gospodarskom rastu i ima sve veći utjecaj na cijelu regiju. Vahabiti smatraju da su Šiiti heretici, proglašavaju fetve protiv njih i šire mržnju. Iako nisu svi Suniti vahabiti, to poprima oblik rata Sunita i Šiita. Glavni je problem u tome što Šiiti ne prihvačaju riječ Muhamedovu doslovno i fleksibilniji su. Iako je saudijska kraljevska kuća postala jedna od glavnih vahabitskih smetnji, kralju dobro dođe njihova vojska u borbi sa Šiitima u Iraku.



John Esposito, direktor Centra za razumijevanje između muslimana i kršćana na sveučilištu Georgetown, kaže da se vahabizam pojavio na arapskom poluotoku kao reformski pokret unutar sunitskog islama u osamnaestom stoljeću. "Mohamed ibn Abdul Wahhab, vjerski čelnik i reformator, udružio se s lokalnim plemenskim vođom iz kuće Sauda i pokrenuo vjersko-politički pokret. Njihovi potomci utemeljitelji su današnje Saudijske Arabije. Kada govorimo o današnjem vahabizmu, moramo imati na umu da je vahabizam općenito vrlo konzervativan, čak ultra-ortodoksan odnosno fundamentalistički oblik islama."




Profesor Esposito ističe da se danas pojavljuju problemi u interpretaciji i razumijevanju vahabizma, zato što se taj pojam počeo koristiti vrlo široko. "Taj se izraz koristi da bi se opisale umjerene islamske struje u Saudijskoj Arabiji, ali i ekstremni oblici islama koji su ponikli u toj zemlji. Na primjer, vlade zemalja središnje Azije danas svaki reformski pokret nazivaju vahabističkim pokretom. Vahabizam se tamo gotovo poistovjećuje s Osamom bin Ladenom i globalnim terorizmom."


Povratak korijenima

Vahabizam se danas smatra protu-zapadnjačkim i protu-modernističkim. Međutim, kako kaže John Esposito, Mohamed ibn Abdul Wahhab samo je želio očistiti islam. "Pokret koji je ibn Abdul Wahhab pokrenuo u Saudijskoj Arabiji nije bio odgovor na prijetnju europskog kolonijalizma ili Zapada. Za ibn Abdula Wahhaba, islamu su prijetnja bili drugi muslimani koji su poprimili lokalne običaje. On je smatrao da islam treba pročistiti, da se treba vratiti korijenima, Kuranu i Muhamedu."

Prema vahabizmu, kaže profesor Esposito, islamsko se društvo mora voditi po šarijatu, islamskom vjerskom zakonu. Graham Fuller, bivši visoki dužnosnik američke Središnje obavještajne agencije CIA-e i autor knjige "Politika islama", kaže da se vahabizam povezuje s najkonzervativnijom od četiri glavne škole prava u islamu, te da u njemu nema tolerancije za druga vjerska učenja. Vahabizam smatra šiite hereticima, a i druge struje u islamu gledaju se s velikim neodobravanjem – kaže Graham Fuller.

Jedna od glavnih karakteristika islama u Saudijskoj Arabiji je njegova bliska povezanost s kraljevskom kućom Sauda, čiji korijeni sežu u 18. stoljeće. No, danas između svećenika i kraljevske obitelji – kaže Graham Fuller – vlada napetost. "Ultra-ortodoksni vahabistički svećenici kritiziraju kraljevsku obitelj zbog njenog labavog morala. Članovi kraljevske obitelji – a ima ih 24 tisuće – neprestano putuju u Europu i tamo žive na visokoj nozi. Ove su dvije skupine u sukobu, ali kraljevska obitelj treba svećenstvo da bi zadržala legitimitet."


'Diplomacija punog novčanika'

Utjecaj vahabizma danas se osjeća znatno dalje od granica Saudijske Arabije. Graham Fuller ističe da su Saudijci svojim novcem pomogli mnogim drugim muslimanskim zemljama, pogotovo siromašnima, gradeći škole, džamije i bolnice. Stoga se u tim džamijama, financiranim saudijskim novcem, poučava upravo uska i netolerantna verzija islama koja se prakticira u Saudijskoj Arabiji. A takav islam "džihadisti" i teroristi brzo nauče eksploatirati za svoje potrebe, iako saudijskoj vladi to nije namjera – kaže gospodin Fuller, koji dodaje da se Saudijci već godinama bave diplomacijom "punog novčanika":

"Saudijci godinama financijski podržavaju radikalne organizacije kao što su Palestinska oslobodilačka organizacija PLO, uglavnom da bi ga se na neki način riješili. Oni, naime, misle da bi, ukoliko ih ne budu financirali, neke od tih radikalnih islamskih organizacija mogle dobiti podršku zemalja neprijateljski nastrojenih prema Saudijskoj Arabiji, kao što su Iran i Irak. Ta politika u zadnje vrijeme nije posebno uspješna. Vidjeli smo kako se Osama bin Laden okrenuo protiv Saudijske Arabije."


Esposito: Militanti su iz 'uskogrudnog' vahabizma izvukli krive zaključke

No, Graham Fuller dodaje da, unatoč primjeni doslovne interpretacije Kurana u Saudijskoj Arabiji, u toj zemlji nema tradicije nasilja. Analisti se, međutim, razilaze oko pitanja – do koje je mjere al-Qaida logičan nastavak vahabizma. Evo što o tome kaže John Esposito sa sveučilišta Georgetown:

"To je vrlo teško reći. Jasno, Osama bin Laden i većina otmičara koji su izveli napade na New York i Washington bili su iz Saudijske Arabije, gdje su bili izloženi vahabizmu. No, taj vahabizam, iako je 'uskogrudan', ipak ne zagovara nasilje. Mislim da su se nasilju okrenuli bin Laden i njegovi sljedbenici. Militanti su iz netolerantnog vjerskog učenja izvukli zaključak da moraju djelovati u ime Boga i tako su se okrenuli terorizmu."

Profesor Esposito dodaje da poticanje nasilja i terorizma nikada nije bilo u interesu kuće Sauda. Graham Fuller također ističe da u vahabizmu nema ništa što bi navodilo na nasilje ili napade na vlast. Ipak, on smatra da u uslučaju al-Qaide postoji veza između vahabizma i protu-zapadnog raspoloženja. Kao dokaz navodi otpor mudžahedina sovjetskoj okupaciji u Afganistanu, koji su dijelom poticali bogati Saudijci, uključujući Osamu bin Ladena. Terorističke organizacije kasnije su upravo te borce vrbovale za svoje pripadnike.

Veza između vahabizma i terorizma uzrokuje mnoge kontroverze među stručnjacima za islam i poznavateljima prilika u regiji. No, većina analitičara slaže se da netolerantna i isključiva vjerska učenja mogu lako prerasti u mržnju i nasilje.

nedjelja, 25.11.2007.

Spasite Američku republiku

LaRouche je održao govor na trosatnoj među-narodnoj internet-konferenciji 10. listopada.. Njegove uvodne riječi sljedila je dvosatna diskusija, koju se može naći (na engleskom) u arhivi www.larouchepub.com ili www.larouchepac.com. Ovdje je redigirana transkripcija.

Središte svjetskog gospodarstva danas je u City of London. To je Britanska monarhija kao takova. Britanska monarhija je institucija sustava, no Britanska monarhija nije kontrolor sustava. Kontrolor sustava je sustav privatnih financijskih interesa u mletačkom stilu, vrsta nalik na sluzavu plijesan, koja se skuplja i afirmira svoju kolektivnu moć, te rabi instrumente vlade pod svojom prinudom, u svrhu podvrgavanja društva svojoj volji. To je carstvo. Takvo je bilo carstvo, srednjevjekovno carstvo, križarsko i mletačko, [sve sami] lihvari. To je bilo Britansko carstvo sve od veljače 1763. kad smo zbog tog problema raskinuli s Britancima.
Danas, još uvijek vrijede ista razmišljanja—ako odlučimo da ćemo braniti naročito američko gospodarstvo, protiv ovog što je sad gotovo skori i neizbježivi slom, raspad našeg gospodarstva, naše republike—ako se odlučimo za to i uporabimo metode koje sam naznačio, to bi promijenilo svijet. Slomit će moć Britanskog carstva, carstva koje nam je dalo 9/11.

link cijeli tekst

subota, 24.11.2007.

Predgovor za srpsko izdanje knjige "Osnovi geopolitike"

Nikada i nigde nisam video zemlju lepšu od Svete Srbije, nisam video lepše stasite gorde ljude.

Najdublje prožima osećanje svog a drugačijeg, bliskog do bola, i samog po sebi apsolutno dragocenog i vrednog…

Čak i kad bi se to kosilo s geopolitičkim interesima Rusije, morali bismo po sasvim drugačijoj, transcedentnoj logici podržavati Srbe pod bilo kojim okolnostima. Političari dolaze i odlaze, ali one spone kojima su Rusi i Srbi povezani načinjene su nadljudskom, nezemaljskom rukom.

Geopolitika, suvoparna nauka, ne naročito slovenska, potrebna nam je da bismo imali pouzdan objektivan alat, da bismo bolje shvatali toliko nam stranu logiku atlantizma, da bismo jasnije uvideli šta je to Evroazija, naša zajednička civilizacijska matrica.

Vi ste se s atlantizmom suočili kroz natovske bombe. Odoleli ste, niste se predali. To je bila surova lekcija iz geopolitike - razoreni gradovi, unakažena polja, nastradali nedužni ljudi - deca, devojke, starci… A vi ste - Gospode Bože, već po ko zna koji put - sačuvali čast, našu zajedničku evroazijsku čast.

cijeli predgovor link

Aleksandar DUGIN o Srbima, geopolitici, Balkanu a po najviše o ljubavi razbarušenoj obuzetosti i uzvišenim stamenim kretanjem u čudesno nacionalno i neodređeno.

	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Rujan 2008 (1)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv