ponedjeljak, 25.07.2011.
Slab sam i umrijet ću majke mi
što mislite koliko blogova je u ovih dva dana izašlo vezano uz smrt Amy Winehouse i famoznom klubu 27?
Ja neću pisati o zasigurno već pretresenoj temi "što je svijet izgubio njenom smrću" - veliki talent, mladu umjetničku dušu, neshvaćenu dušu i sl. Samo bih rekla jednu stvar - kad imaš previše love, sve ti je dostupno, kreneš u nekom smjeru koji samo dokazuje - majke ti, imaš slab karakter, i prestani raditi gluposti!
Frendica mi je rekla da pričam gluposti kad sam rekla da se nadam da će na njenom primjeru mlađe generacije nešto naučiti, da govorim kao da mi je 60 i da kad je itko išta naučio iz rock n roll svijeta. Moj odgovor je bio da očito ne razumijem što je to rock n roll odnosno da mi nije jasno zašto pokušavamo uzdignuti osobe koje su se bavile glazbenom umjetnošću, a završile su jadnom smrću uzrokovanu drogom i alkoholom.
Meni je smrt osobe zbog droge, alkohola, samoubojstva u 27. godini, ništa drugo nego samo dokaz da je bila slaba, nepromišljena i usudila bi se reći arogantno, glupa. Slab karakter, i sama si je kriva. Zvučim li bezdušno? Vjerojatno... Ali kad malo bolje razmislite, zašto joj je to trebalo? Zašto je svim mladim ljudima potrebno nešto zbog čega upadaju u takve stadije svom uma da su uvjereni da je jedino zadovoljstvo, jedini način da se opuste, zabave, u krajnjoj liniji izvuku iz govana svakodnevnog života, boca alkohola ili snif. Da, radikalna sam, vjerujem, ali isto tako vjerujem da u toj mojoj kritičnosti prema takvima, kritiziram nešto drugo: nemogućnost shvaćanja stvarnosti, dramatičnost, tragediju ovog života koji nije ništa puno drugačiji od života čovjeka koji ne treba "pomoć" u ostvarivanju svojih ciljeva (zabava, opuštanje, i ostalo navedeno).
Zašto nekome alkohol (droga, svejedno) uistinu treba? Primjer iz moje okoline. Poznanica voli stvarati drame u svojoj glavi oko situacije koja se događa njoj i 70% ostalih djevojaka: nema dečka, ima 30 godina, stresan posao, neugodni kolege... dolazi doma s posla i opušta se uz čašu, dvije, tri vina. Hm... jedan dan, drugi, treći... opa, evo vikenda i prilike da se "satre" vani s frendicama. Rekoh joj - stani malo, u čemu je problem, pa ne možeš svaki put kad doživiš malo veći stres od uobičajenog tražiti utjehu ili način za opuštanje u vinu. Klasična priča jel tako? A po čemu se njena priča razlikuje od moje? Nemam posao već godinu dana, imam i više od jednog fakulteta, živim s roditeljima koji me svakodnevno živciraju svojim standardnim nametanjem, kritiziranjem, sve mora biti po ps-u zahtjevima... ne posežem za bocom... Ne kažem ja da je cura alkoholičarka, međutim, koliko još takvih čaša treba popiti da bi postala? Koliko još treba imati stresnih dana da bi ta čašica postala svakodnevna? Granica je ponekad vrlo tanka i gotovo nevidljiva. S njene perspektive (uz plaću da ne kažem cifru s kojom si može priuštiti i najam stana, i kredit za auto; solo život bez dosadnih roditelja kojima oni koji žive sami u ovom trenutku i ne djeluju tako "opasno") njeni problemi su najgori, nesnošljivi, nerješivi, razlog za otresanje na sve oko sebe, na neshvaćanje da "nije sve tako crno"... Često kažem da svatko živi svoj život i kad imate sve uvijek ćete tražiti problem koji vam se čini nerješiv, zadat ćete si muke oko niočega. Ako imate novac, imate stan, imate auto, imate krpice, imate sve materijalno, ali nemate dečka - ajmeee.... umrijet ću majke mi, nikad se udat neću!! Ako imate dečka/curu/brak nemate dobar posao - ajme, ubit ću se, šef mi je katastrofa, ne mogu više..!!! Ako imate i novac i vezu i dobrog šefa - ajme, nemam novi mobitel - koji ću kupiti, ajme to je za poludjeti..!!! Joooj, dosadno mi je... u braku sam, imam ljubavnicu i psa, i auto, i mobitel... daj nabavi malo "bijelog" da se izvučem iz ovog sranja od života. Ajme... ma jedna lajna mi je totalno bezveze, nema boljeg osjećaja nego biti nadroksan svaki dan. Ajooooj, a tako mi je dosadno!!!! 
Karikiram, ali poanta koju htjedoh reći jest: uvijek nam je dosadno, uvijek tražimo nešto oko čega se moramo brinuti, uvijek tražimo nešto što će nas opustiti, zabaviti, izvući iz govana. Ali ono što moramo shvatiti jest da i kad imamo sve, nemamo nešto, ali kad to shvatimo i postanemo zahvalni na onome što imamo, prestat ćemo shvaćati tragično ono što nemamo. Ha ha... 
vrlo jednostavno - da bi nam bilo zabavno u životu, trebamo postići ravnotežu... trebaju nam loše stvari da znamo da smo živi, trebaju nam dobre stvari da znamo da smo živi, trebaju nam kaos i ekstaza, ali prije svega, potreban nam je zen (ali ne samo napušen 
), mir u glavi, pomirenje s činjenicom da su problemi ovdje da se rješavaju, da je život ovdje da se preživljava i u trenucima kad se živi da se zaista i proživi. Potrebno nam je da lijepe trenutke pamtimo, osjećamo, zahvaljujemo na njima, a loše trenutke riješimo i bacimo iza sebe. Tragedija koja nam se događa, često nam se događa samo u našoj glavi. I često za nju nije potrebna čaša odmah poslije posla, potrebno nam je shvaćanje da je život samo jedan.
A što se tiče male Amy? Tužno jest što je još jedna mlada osoba otišla.
