Prije više od tri godine, kad se blogerska zajednica u BiH tek pojavila, i odveć malo napisanih postova, čija je vrijednost upitna, odlučih se na povratak pisanju. Možda je tome doprinijelo širenje blogerske zajednice, možda trenutno 'stanje uspaničenosti i nemira' a možda samo potreba da se 'ostavi neki zapis o sebi'.

Plašio sam se vremena koje će doći. Bilo je to prije deset godina, a evo i sad se plašim. Tad sam se plašio kako ću danas, te daleke 2007. godine, imati 28 godina i kako će iz života pobjeći nestašnost, lagodnost a doći obaveze koje su nerijetko nagomilane i zahtijevaju veći dio slobodnog i vremene za spavanje.

Nisam bio naivan. Nažalost.

Obaveze koje se ogledaju u stalnom zaposlenju - podučavanju srednjoškolaca, imaju takmaca. Prijete im obaveze koje preuzeh svojevoljno ili bez mogućnosti izbora a oduzimaju esencijalnu čovjekovu potrebu za odmorom. Evo pola je dva. Ne spavam. Ubijam organizam iscrpljivanjem. Nije to dobro ni meni, ni porodici ni učenicima, ni poslovnim partnerima, ni ogromnoj skupini ljudi s kojima ostvarujem kontakte iz većeg broja svojih društveno korisnih uloga i funkcija.

Ta svestranost, bolje reći - radoznalost, zainteresiranost svime i svačime, ne dozvoljava potpunu predanost a samim time i djelomičnu uspješnost. Ne da sam nezadovoljan rezultatima, samo sam nezadovoljan činjenicom da ono što bih sebi trebao priuštiti - dajem drugima.

Ipak, sve ima svoje prednosti. Katkada se susrećem sa ljudima kojima je glavni problem u životu neispunjeno slobodno vrijeme, dosada, letargija. Iz tih kontakata se uviđa kako višak slobodnog vremena može ubiti volju za životom. Kolotečina, tako nazvaše ubicu duha. Ako već nisu, ja bih to tako nazvao.


Da li je višak slobodnog vremena, nemoć da se slobodno vrijeme utroši na pravi način ustvari ključni faktor u psihološkom razaranju pojedinca ili je to nedostatak slobodnog vremena, dinamičnost koja time nastaje? Koliko je čovjekova priroda dozvoljava da se promijeni životni stil? Evo, dvadeset je do dva i pišem, bez jasnog cilja, bez snage da priznam kako je pisanje o temama koje zaokupljaju i tiču se pojedinca a ne šire zajednice izlišan i, samim time, nametljiv drugima.

I, kao što je ovaj post bez glave i repa, izvodim sam pred sobom zaključak kako mi je odmor mandatoran i prijeko potreban.