Premda su pametni ljudi rekli: "Ne vjeruj ženi koja laže" ja se zezn'o.
No, to nije tema posta :)

Kad vas ne ide zašto govorite: Jebi ga! ?
Zašto ne kažete: Jebi je ?

Kad vas neki nesavjesni vozač iznervira, ispsujete mu sve po spisku i podaktima, a kad vidite da vam je to jaran - smirite se. Zašto? Varijacije na ovu temu s istim epilogom (kez, "oooo, đe si ba?"...) su zbilja brojne.

I, na kraju, zašto proklinjemo sudbinu, kad je svima jasno da je to čisto praznovjerje samo nisu o tome razmišljali? Bezbeli, kad nam krene onda smo MI ti koji smo zaslužni. Kad je loše - "Jebem ti ovu moju sudbinu!"

I tu ti on zaplaka i izusti imperativ: "Ubit ću ga!"

Moj je prijatelj uvijek bio ekscentrik. Sad se nameračio na gosp. Billa Gatesa.
"Kud je kliknu, voda je odnijela!?", posljednja je njegova rečenica koju sam čuo danas. "Šta mi je trebalo da je upoznajem, da se s njome petljam!?", rekao je nešto ranije.

E moj mišu, danak neiskustvu se mora platiti i svi smo ga mi, pretpostavljam, platili.
Kako se u njegovu zamisao uklapa Bill Gates nije mi najjasnije ali pretpostavljam da ima veze sa dokumentarcem Majkla Mura Ludi za oružjem. Ali, zašto on?

Pa čim se spomene računar, pomisli se na Microsoft, a na riječ Microsoft kroz glavu prostruje milijarde mister Gates-a.

I sad se evo sjetih da sam svome prijatelju zaboravo poželjeti sreću! Pu, bem ti zaboravnost!

Budim se.
Sunce je opet pobijeđeno i šareni oblaci grade predivan krajolik. Ruku na srce - ljepše nego što bi ga napravilo sunce.
Sunce je monotono. Jedina dobra stvar koju posjeduje je vrelina.
A i djevojke je posjeduju. Znači li to da djevojke imaju sunčanicu? Otkuda tepanje djevojci: "Sunce moje drago"?
Kakva je to tajanstvena veza sunca i djevojke? Je li to zato što su monotoni? Ali, ako je tako, onda je to alibi za loše raspoloženje ovih drugih: "Ma naišli su mi neki crni oblaci".

Da ne ulazimo u dublju analizu, sunce zna itekako opeći, napraviti štetu usjevima, a opet bez njega, kao ni bez vode vegetacija se proljećem neće probuditi. Drijemat će.

Volim što sam mjesec i nikome ne nanosim zlo, jer od mene ništa ne zavisi.

I trči tako, trči kao da ga erinije gone, a apolon mu na pleća usadio krila. I trči on tako, i sve više se osjeća anđelom.
I puca neko na nj, ori se bagrenikom pa zamre u potoku. I trči on ako i jadni njegov prijatelj mu biva i gospodar i sluga.
Teško je biti erinija. Jako teško je juriti one koji se osjećaju živima a odavno to nisu. One koji se bore za život više nego predsjednik za fotelju. Jebeš to.

Odneseno je i previše dobroga sa ovoga svijeta da bi se on mogao nazvati poželjnim mjestom za život. Možda se i pronađe neki raj. Ne raj kao hipoteza religije, već raj kao ideja koja je tom hipotezom stvorena.
Ideja koja je trebala obezglaviti svjetsko tlačenje, individualnu surovost - nepravdu jednom rječju.

Možda negdje postoji, ali to negdje sigurno nije zahvaćeno onim što nazivamo civilizirani svijet. Sva egzotičnost je tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, ondje gdje nema prodavnica, blogova, lažnih euro novčanica, 7.1 megapikselnih nikonovih fotoaparata, hp-ovih miševa, telefunkenovih televizora, JVC muzičkih stubova, vw-ovih vozila novijeg datuma proizvodnje, asfalta, kosilica za park-travu, načelnika općina, trafo-stanica, džordža buša...

Tamo toga nema. Tamo su ljudi opušteni kao palmina stabla.
Tamo bi se isplatilo provesti noći u gledanju zvijezda. Ovdje je to besmisleno. Ovdje je malo šta sa smislom.

I evo opet mi ne radi smtp. Tamo bi me bolila kita za tom informacijom!

I tako... cikličnost je na djelu.
"Velika očekivanja" su ponovo iznevjerena. Snijeg, kiša. Očekivao sam sunčani dan, ali je Esad Kirlić opet bio u pravu! On rijetko kad griješi. On je u pravu kad vjeruje sinoptičkim instrumentima (vjerovatno imaju neko prikladnije ime).

Mart je mjesec, ljudima bi trebalo poslati kišu, sunce i suhi putevi do njiva. Ljudi žele pripremiti zemlju za sjetvu. Ništa od toga. Zalihe od prošle sjetve se još uvijek troše a i trgovci povrćem moraju prodati svoje proizvode. Pa, fer je i to.

Sunčanih dana trebaju i fudbaleri. Rizik je igrati na ovakvim terenima. Nažalost, Bog nam nije dao kosti od platine. Nije ni trebao jer sve te mine, meci i granate ne bi imale smisla, efekat bi njihovom upotrebom izostao. Apsurdi se događaju kada baratamo riječima i željama.

Sunce bi nam moglo doći glave. Tako bar naučnici tvrde.
No, to nije jedini primjer stradanja od nečeg/nekog što/koga volimo.
Ugodno izbjegavanje tragičnosti vam želim!

Premda je kiša omražena, uglavnom od žena, u njoj se, itekako može uživati.
Jedva čekam Juni i Juli kad su kiše najljepše. Sjediti negdje po strani, pod nekom strehom. Ti i neka pričica šćućurena pod crijep, a kiša rominja.
Pratiš ritmičnost kapi koje dotiču površinu bare, a harmoničnost zvuka tjeraju da iskočiš iz skloništa i prepustiš se kiši.
Ljetna kiša... Ova danas nije joj ni nalik! Ova danas je kao "potrošena" žena, kao žena koja osjeća da je nužno da koristi šminku. U šminku stavlja svoju intimu, svoj identitet i svoje nade. Ova je kiša slična muškarcu koji kad popije pravi nepodopštine a sutra se pravda opijenošću! Koja glupost.

Ova je kiša slična BiH. Kako više pada, sve više podsjeća na Vladu, Domove, Kantone, standard života, plate... Opća padavica. Od ove kiše se ne može tako lako oporaviti.

Čekam ljetnu kišu da razapnem šator na livadi, da ležim s nekime koga volim.

Kako vidim Hrvati su ojađeni "Štiklom". Bosanci, opet, nemaju razloga za nezadovoljstvo. Pjesma Lejla, koju će pjevati Hari Varešanović, je slušljiva i neće dosaditi tek tako.
Svi koji bi da je poslušaju evo l i n k