I tako... cikličnost je na djelu.
"Velika očekivanja" su ponovo iznevjerena. Snijeg, kiša. Očekivao sam sunčani dan, ali je Esad Kirlić opet bio u pravu! On rijetko kad griješi. On je u pravu kad vjeruje sinoptičkim instrumentima (vjerovatno imaju neko prikladnije ime).

Mart je mjesec, ljudima bi trebalo poslati kišu, sunce i suhi putevi do njiva. Ljudi žele pripremiti zemlju za sjetvu. Ništa od toga. Zalihe od prošle sjetve se još uvijek troše a i trgovci povrćem moraju prodati svoje proizvode. Pa, fer je i to.

Sunčanih dana trebaju i fudbaleri. Rizik je igrati na ovakvim terenima. Nažalost, Bog nam nije dao kosti od platine. Nije ni trebao jer sve te mine, meci i granate ne bi imale smisla, efekat bi njihovom upotrebom izostao. Apsurdi se događaju kada baratamo riječima i željama.

Sunce bi nam moglo doći glave. Tako bar naučnici tvrde.
No, to nije jedini primjer stradanja od nečeg/nekog što/koga volimo.
Ugodno izbjegavanje tragičnosti vam želim!