Sakrilo se vrijeme, pobjeglo. Sakrilo se u vjeđe, među prste.
Zovnem ga imenom - ne odaziva se. Bezobrazno tiho. Brzo se kreće, pa i pored tragova što ostavlja ne mogu ga uhvatiti. Ostavim otključana vrata, niko ne ulazi - ne ulazi jer ne zna da su otključana, a sakriveno moje vrijeme motri iz ugla i hinjski se smiješi što ga uhvatit ne mogu. Kako se gomilaju godine jedino što se primjećuje je Ono. Nedostatak Njega. Pa koliko god se mislilo da nema smisla gledati u zvijezde i tražiti uspomene, po vlastitom sjećanju kopati, nije osjetio da mu se bliži crveni karton. Uspomene i sjećanja su jedino vrijedno kada padnete u krevet. Stare fotografije su one koje će vas vratiti u nekadašnje situacije. A ko se to još fotografiše kad je tužan? Možda neko ofcije raspoloženje?