Dosadi ljudima svađa. Pogotovo svađa u kući. Čitajući tamaru ponekad proživim te scene. A strašna je to presija, strašna kazna za dijete, za sve u toj porodici. Stalna nervoza i napetost, govor uz stalno motrenje da ne kažeš nešto pogrešno, a uvijek nešto ne valja! Bijeg je uvijek ono čemu se teži, ono šta je cilj. Pozitivan je u svakom slučaju. Zašto? Jedan manje razlog da se započinje svađa, jedna manje osoba za svađu s njome i ušteda te osobe od nervoze. Odeš, promijeniš klimu, dođeš na staro mjesto jednom u mjesec dana i ostaneš tek toliko koliko se ne može stvoriti prepirka i još uvijek sa smješkom kreneš u svoj novi svijet, svoje novo obitavalište.
U balkanskih naroda, pogotovo u ruralnim sredinama, običaj je i neko nepisano pravilo da sinovi ostaju uz roditelje, i da roditelji starost dočekaju kod najmlađeg. Da će sin, a pogotovo jedinac, otići od njih za svojim životom, željama i prohtjevima, uopće se ne razmišlja, ne uzima se kao mogućnost, a kada bi se to desilo, mogućnost koja se uključuje je i odricanje!!! Kolika glupost. Ja bih evo recimo, najradije otišao negdje gdje ne mogu vidjeti ni gledati to šta radim, čime se bavim, s kime živim, kada se vraćam kući i sl.:) Sve to je na zapadu normalno.
Ali ništa za to - ljudi su različiti zbog dinamike života.
Teška je to tema za shvatiti svaki detalj, ali kad se ljudi zadube i predaju razmišljnju uglavnom dolaze do neočekivanih spoznaja!
Idem jesti...