Upravo sam se vratio kući. Kod nas se ne kaže vratio se doma, iako bi to možda, čisto semantički, bilo ispravnije jer - samo je jedan dom a kuća je, Bogu hvala, i previše. Ima sličnih primjera mali milion. Maloprije, spremajući se za pikado pitam Asmira, zovem ga da igra sa mnom: Asmire...Asmire...Asmire... ništa. Ne čuje. Ja opet Asmire..ništa. Roda - a on se, kao udaren šamarom, okrenu. Ili, sin zove oca u društvu: Emire - čovjek se okreće. Na upit zašto ga ne zove babo (po bošnjački tata) odgovara: Pa ovdje su skoro svi očevi, da sam zvao babo svi bi se okrenuli, ovako samo je jedan od njih Emir. Logično i u ovakvim slučajevima potpuno prihvatljivo:) Uostalom i ja sam napravio nešto slično. Tražeći dekana Fakulteta koji se službeno imenuje kao prof.dr.Enver Halilović, kod sekretara sam tražio samo Envera. Ona (sekretar) zbunjena me napada veleći kako je on dekan, profesor...i da ga tako trebam oslovljavati. Ja opet velim: On se rodio, živi i umrijet će kao Enver i nema mu većeg priznanja i ukazanog poštovanja nego ga nazvati samo imenom. U suštini, dobro sam prošao:) Ali to je istina. Nije nikakvo iskazivanje časti nekoga nazivati funkcijom koju obnaša. I ja sma protiv toga. Al' nit smo svi isti nit je uvijek za to povoljna situacija. Na radnom mjestu i među ostalim čivijašima ljudi uglavnom vole i očekuju da ih zoveš baš imenom funkcije koju obnaša. A, usput, vremena se mijenjaju, pa sad umjesto obaveznog druže govori se gospodine. Problem je što nisu svi koji su na funkcijama gospoda. Takvi su uglavnom samozatajni...
Slažete se?