Strahujem. Odnosi me misao na ograničenost. Vremnsku i prostornu. Odnosi i donosi strah. Donosi tegobu - rugobu. Pjesme su dovoljno tužne da ih ne čitam, dovoljno ružne da ih ne pišem. Sjediti. Brojati zvijezde, brojati svjetla aviona dok nečujno paraju nebo. Odvoze sretnije ljude na neko more. U neke svijetle gradove. U smrti nije izlaz "jer smrti zapravo i nema". Odbiti od sebe dio pa ga baciti u vis, gledati kako pada - gledati kako život svoj dio po dio odranja. Odlaze događaji, dolaze sjećanja a ona su rijetko dobra i lijepa. Odlazi život, i nije bitno da li nam maše rukom iz voza ili se ne obazire mi ostajemo na stanici i čekamo drugu priliku. Drugi voz, da presjednemo put druge sudbine.

umjetnost se nauči pisati Aristotel.
Ljudi lako je pisati o tuzi, pišite o sreći, navucite ljudima smijeh na lice. TO je prava umjetnost. Kako god okrenete uvijek je loših (uopće negativnih) trenutaka u životu manje od pozitivnih i zato, samo zavirite u svoj život - kad HOP! evo nečeg tužnog. Mani toga! Daj ti meni da ja pročitam nešto smiješno, nešto zabavno, od čega ću se nasmijati a ne da se zamilim nad vlastitom sudbinom. Teks s početka posta je istina, ali ne treba se na to obazirati s pozornošću! Kontate? Užeži svijeću, unesi svjetlost...
Savjet je savjet i ako se ne uradi po njemu!