sutra
 Kazu da sutra ne postoji. Postoji samo danas. Kako god uzeli, danas ili sutra, sjest cu u bus i transportirat se jos jednom iz svog malenog grada u Velegrad. Kao da prvoga puta odlazim - jednako mi je tesko : pakirati se, mahati.. Moram priznat da me uhvatio strah da cu ostatak zivota provest sama ili ga provest usamljena. Zapravo se taj glupi strah temeljio na odnosu sa strancem jer drugo nije ni mogao bit ni ostat. Zasto ljudi glume? Nek si glumci sami odgovore. Meni je puno draza misao da gdje god dosla, jurcala se kroz Istru, nizbrdo, uz more.. nasmijana lica pruzaju mi ruku i daju bacine, srcanost sjaji iz pogleda. Nije li to divno? Osjetit neiskvarenost i osjetit toplinu? Naravno da je. Rekla sam si da vise necu temeljiti odnose upoznavanjem preko interneta i opet sam to prekrsila. Nakon 5mj tu i tamo poslanog smajlica, tek rijeci, mozda kojeg komentara, jednostavno sam morala upoznati decka od kojeg su me djelila i brda i udoline rijeka i cinjenica da je na neki potpuno obican nacin znao izmamit osmijeh kad me bilo strah da moji nece preci granicu.. "preci ce, preci i proci ce pored mene, cu ti ja javit.." Sjela sam u svoju crnu kantu, vjerujte mi u najprljaviji auto u gradu, nalila koju kap skupocjene tekucine, ukljucila moj nenadkromivi radio i jurnula niz ipsilon. Tezine prosjecnog kombija (auto + mua the slon) bura me zanosila i nimalo ugodan osjecaj me nije pratio. Stigla sam na vrijeme iako sam javila da kasnim.. al stigla sam na krivo mjesto. "Kamo si?" Eh da, trebalo je jurnut nizbrdo i uz tremu ne zakucat se u auto kojeg bi otplacivala do penzije. Prvi stisak ruke, osmijeh..da, iznenadjenje jer ipak bio je gotovo blajnd dejt. Voznja do grada u kojem mi se zapravo setalo al i skupa kava je bila slatka iako secera u njoj nije bilo. Moram priznat da mi je vrijeme proletilo tek tako do pozdrava "vidimo se 7.7" i moje jurnjave nazad u grad da napokon od zupnika cujem sto mi je cinit da primim sve sakramente. "Netko te dobro cuva".. definitivno jer uz kisu i buru 150 na sat mi se cinio kao kornjacin korak ali luda mladost i radost jer da puko je veselje upoznat nekog normalnog ma sto god znacilo normalno. Pao je komentar "a zasto jucer nisu padali bacini?" al sto rec - nekud brzat nije pametno i uz strpljenje doci ce kroz koji tjedan i to ljeto i povratak doma, mozda ce nesto i bit med nama, ako i ne - ugodno poznanstvo je tu. Doci ce brzo i jesen (mozda i prebrzo) i bit ce panika ako ne stignem polozit sve ispite i prijavit diplomu a da mi nebi bilo dosadno morat cu i na tecaj jer za primit sve sakramente moram proci obred inicijacije. Kako bi rekao moj otac "lakse se napit nego da te prime u Crkvu".. mozda je u pravu. |
