|
Sjebana sam. Nema boljeg izraza da drugačije započnem post. Samo neka sranja. I ne, to nema veze sa onim neki dan. Mislim da od danas povlačim crtu. Neću više bit ona stara. Za nikoga. Za roditelje, prijatelje pa čak i za drage osobe. Jedino ću ja znati kako se osjećam. Neću dopustiti da dopire do drugih. Neću živcirat druge jer im to smeta. Prestajem s time. Neću se smijati stalno jer ne podnosim činjenicu da kada god sam sretna, drugi potkopava tu moju sreću. Znam zbog čega sam nesretna. To ću popraviti u narednih godinu-dvije. Hoću. Mogu. To je moj cilj. Mijenjam se zbog okoline, ne zbog sebe. Znam, govorila sam uvijek da se ne treba mijenjati zbog drugih ali ja moram. Bar dok ne nađem nekoga kome moje osobine, bile to vrline ili mane, neće smetati. Do tada sam druga Sanja. Nemojte me pokušati odgovoriti jer se neću predomisliti. Žao mi je ako nekoga povrijedi, žao mi je ako netko ostane razočaran. Nije mi namjera. Nemojte me pitati što mi je. Jednostavno je previše sranja, previše licemjerja, previše krivi optužbi, previše za mene. Jaka sam. Da. Bila. I sad jesam. Ali mislim da će i tome doći kraj. Mislim da mi treba psihijatar. Ne, ne ludim. Samo mi treba osoba kojoj ću reći sve, kojoj ću se istresti, derati, izbaciti sve iz sebe. Jer ovako se više ne može. (Duboki uzdah). Želim puno toga postići u životu. Zaista želim. Ima puno stvari koje me koče, koje mi ne daju naprijed, koje ne vjeruju u mene. A stvarno se trudim. Zaista se trudim. I ne mogu. Ubija me sve ovo. Jedva čekam kraj ovog razreda jer sam shvatila da sam stranac. Toliko ima zlobnih ljudi, toliko umišljenih, toliko.. Ne želim vrijeđati, ne. To je samo moje mišljenje. Ne želim da me itko napada zbog ovoga jer trebalo mi je ovo. Zaista. Često ne znam sročiti osjećaje u rečenice. Ne znam ni sada. Pišem što mislim. Sad sam trenutno užasno. Odlučila sam da ako nešto zaista želim, neću tražiti nikoga podršku. Ići ću sama gdje god treba. I ovako vidim da sve moram sama. I vjerujem da ću uspjeti sama. Ja volim ljude. Stvarno ih volim. Ali ovo danas. Danas ljudi izgledaju kao obični licemjeri koji gledaju samo sebe. Ne vole ništa, ne žele druženja, ne žele vjerovati u ništa. Ne znam čemu ovaj svijet vodi. Ja vjerujem i stvarno se trudim. Dajem sve od sebe. Stvarno dajem sve. Da li to itko cijeni? Da li mene itko cijeni? Koliko bi toga htjela reći svim ljudima na ovom svijetu, a ne mogu. Koliko bi htjela nekoga uvrijediti kada uvrijedi mene, a ne mogu. Obično kada mi jako dobra prijateljica iz zafrkancije kaže da sam glupa, ja joj kažem: i ja tebe volim. Spontano ili zaista tako mislim? Rođena sam kao optimist i takva ću i ostati, barem unutar mene. Vani ću biti pesimist. Od sada. I stojim iza toga. Postajem emo.

|