subota, 17.03.2007.

«Zaželio sam da još jednom oslušnem žubor vode, da se sklonim od sunca, napora, plača žena i da pronađem hlad i mir.»

Ne znam zapravo ni kako da ti se obratim. Sudbino? Stvoritelju? Stvarnosti? Živote? Nije toliko ni važno. Ono što si mi podario, hvala nizašto. Stranac sam u vlastitoj sjeni. Odlazim. Zato te mrzim iz dna duše. Ne. Prezirem te. Mržnja je iskrena, puno iskrenija od bio kojeg osjećaja. Iskrenija od ljubavi kojoj sam se toliko divio. Mržnja je sama po sebi dovoljna. Mrzim te. Mrzim te zbog svega što vidim oko sebe. Zbog svega što si stvorio i što je sadržano u tebi. Pogledaj ih samo. Pogledaj te ljude koji su jedino što možeš ponuditi. Žalim ih. Svatko od njih je na početku imao iste želje, iste snove i nitko od njih nije uspio. Svi su sanjali o tome kako će biti pošteni i plemeniti. Svi su živjeli istim snom. U mladosti, oni su izabrali lakši put. Nisu se trudili uspjeti. Zar si ti stvarno tako nemoćan? Zar niti jedan nije mogao izdržati? Nije mogao biti kao ja? I zato te mrzim. Nikada mi nisi pokušao dati uzora u životu. Dostojnog protivnika. Što tvoje riječi znače meni? Ja sam vječnost, jednako kao i ti. Sve mi je jasno. Sad kada sam uzeo olovku i papir, krenuo ti pisati. Znam. Znao si da dolazim. Sad su mi jasne sve grde stvari mog života. Sad mi je jasna ona škripa kočnica svaki put kad sam prelazio cestu. Znao si da dolazim. Htio si da dođem. Nisi uspio. Nećeš. Zbog toga ću te uništiti. Ti si razumio mene puno prije nego ja tebe. Imao si šansu uzeti me k sebi. Sad te izazivam, izađi. Bori se. Daj sve od sebe. Već znaš da neće biti dovoljno. Strah te? Prije nego što izdahnem, smijat ću se nad svojom pobjedom. Gledam oko sebe i vidim ih. Tvoji zli čuvari te brane. Zar ti je to potrebno? Toliko su sporiji od mene da ponekad ne razumiju moje riječi iako ih glasno čuju. Svaki trenutak proveden s njima je moj gubitak, moje odstupanje od vlastitog puta. Neću im dopustiti da me skrenu sa puta. Nikakav dodir prstiju po obrazu. Neću. Da vidim što imaju staviti pred mene. Ta savršena tijela bez duše. Imate samo to? Jadno. Moga poštovanja, vrijedna je samo ona. Ona od koje ni moja moć i snaga ne dolazi do izražaja. Zbog nje, učinio bi sve. Neznam dali uopće želite znati što. Nebi vam ni rekao. To znam ja. To zna ona. To je dovoljno. A ti. Ti nisi vrijedan ni jednog mog pogleda. Znam da negdje čeka moja sreća. Skrivena od pogleda. I siguran sam da ću je naći. Iako joj nisam ni blizu i iako sam ju tražio na mjestima na kojima nikada nije bilo šanse da bude. A kada je nađem, dotaknem i udahnem taj prepoznatljivi miris, tada ću biti u punom sjaju. Tada ću biti ja. Beskompromisan i nezaustavljiv. Do kraja, ostvarit ću sve u čemu me on spriječavao. Do kraja, dokazat ću njemu, sebi, svima da sam neponovljiv i jedinstven. Uzet ću ono što mi pripada, a tebe, smiješnog vladara ostavit ću u blatu ruševina koju si ti sagradio. Svih njihovih strahova, pokušaja i odustajanja. Ostat ćeš sam a ja ću biti taj koji će imati ostvarene snove. Jednostavno nisu vrijedni. Boriti se protiv tebe? Sitnica. Ti si taj koji je doživio poraz. Ti si taj koji će priznati da sam bolji. Ti si taj koji je odustao. Ti svemoćni, veliki vladaru. Ti si ništa. Samo jedna kap kiše u oluji. Eto, to si ti. A ja, sjest ću na obalu, slušati žubor vode, cvrkut ptica, ležati u hladu dok sanjarim o tebi, skloniti se od sunčeve sjene i biti ću uvijek i zauvijek, stranac.

inspiracija dobivena čitajući blog od jiggo-a, mog dobrog prijatelja Jerea :) Hvala ti Jere što dobivam inspiraciju od tebe :)


20:27 | Komentari (28) | Print | ^ |

<< Arhiva >>