utorak, 28.11.2006.

neznam kak vi al ja živim iz dana u dan...

Iz dana u dan
Kol'ko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos
al' standard nam se ne diže
dani ponosa i slave
i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju
dugove, račune, rate kredita nas guše
a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit' plaćanje
bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad, stara štednja se otopila
ošla na ono bitno
pojela se i popila
bez svega smo ostali
prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to
prek' noći dogodilo

Koga da pitam, brate
ko će mi dat' odgovore
reci bilo šta osim
da je moglo biti gore

Sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu
za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali
životne stvari poskupile
i di smo sad
napokon mirni, napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al' sad smo siromašni
dali smo svoje snove
za ovu zemlju i nije nam žao
al' usput se našao
domoljub veći od nas
pa pokrao sav višak
radili, al' nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate
trud što smo uložili
di smo sad, opet sve ispočetka
za kol'ko nisko idemo
od ponedeljka do petka
kol'ko danas vrijedi naš rad
imali smo, sad nemamo, di smo sad

Ref.
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan
koga da pitam, brate
ko će mi dat' odgovore
reci bilo šta osim
da je moglo biti gore

I di smo sad (di smo)
još čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti
nema poštene vlasti, sve sami konvertiti
obećanja su jeftina
a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ces, nije narod glup
hoće standard, hoće lovu,
hoće zivit', hoće sve
a to čekaju i čekaju
i čekaju i popizde
jer nema smisla, režije su visoke
minus je preduboko
sve to traje predugo, narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo
bolje je neg' danas
drugi divljaju, galame
dok ih puca nacionalni zanos
i pitam te, pitam te
di smo sad
dalje radimo na crno
ispod cijene, al' do kad
ko će vratit' dostojanstvo,
ko će platit' punu cijenu
dat' nam tol'ko kol'ko vrijedimo
da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje, samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo
i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se
kolko nisko spao sam
pa kako onda ostat' ponosan

Ref.

I reci mi da smo mogli promijeniti svijet
reci mi, molim te
i da će djeca što dolaze
imat' nasljeđe za ponijet'
i reci mi da nismo
sve dobro uništili
reci mi, molim te
i da ću moći
mirno spavati od savjesti

Reci mi da možemo izgraditi
da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage
stvorit' nešto prekrasno
i već sutra volio bih otvoriti oči
pa da budem zahvalan
al' ne mogu pa stisnem zube
i hodam iz dana u dan...


Ovo je meni jako draga pjesma koja me podsjeća na dane u mome životu koji su obilježili mnoge živote...rat...meni su moji ispričali priču kako je to zgledalo jer sam htjela to čuti i na temelju toga sam si stvorila neke slike u glavi i znala sam otprilike što se dešavalo...imala sam godinu dana kada sam otišla od kuće...praktički bila sam beba u pelenama...brat mi je pričao da kada su avioni oblijetali našu kuću, on je mene uzeo iz kinderbeta i sjedili smo ispod stola na dekici te me on pokušao zaigrat a dijete kao dijete, zaigrala sam se s njim...iako je on znao što se događa, nije želio da ja znam išta od toga...moji su htjeli ostati kod kuće dok rat ne prođe al evakuirana je cijela drenčina pa smo morali ić...u izbjeglištvu smo završili u rovinju i tamo sam provela nekoliko mjeseci svog života...u hotelu...tata mi je ostao u sisku i iz dana u dan moja se mama brinula gdje je i kako je...nije to bilo lako...poslije rovinja, opet smo se morali odseliti i to smo otišli u sisak u nikole mikica (ulica kod mog vrtića), poslije u neko tam selo u sisku (neznam i ja), onda opet u neko selo i onda na zelenjak na kojem smo duže ostali i u kojem sam stekla cijelo društvo...sva ta prebivališta nisu bila naša pa nam je za par godina (točnije u mojoj 13-14) došla naredba da se iselimo...morali smo se vratiti u stari dom...u petrinju...nisam baš bila oduševljena al eto...sad sam se privikla...i sad se pitam zašto je uopće došlo do tog rata? Zašto su uništili sve što s moji roditelji godinama gradili kako bi meni i bratu bilo bolje? Zahvaljujem bogu jer se ne sjećam ničega ali ipak nakon toga što su mi moji ispričali...sve mi je jasno...grozno mi je kad netko filozofira o ratu a nema pojma o ničemu, nema pojma o životu...nezna pravilno ni nos obrisat...kada se vratim u prošlost...kako sam ja provela djetinjstvo? Na selidbe, bježanja...tek ove zadnje 3-4 godine su mi donekle dobre iako se i tokom tih godina dogodilo jedno sranje...naime, završila sam u bolnici i bila u jako teškom stanju...nije bitko kako, zašto al jesam...hvala bogu, gotovo je...i sad nakon svih ovih godina poželim da sam se rodila možda malo kasnije, možda bi bilo bolje...ili možda ne...


19:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 26.11.2006.

All my life I've been searching for something. Something never comes never leads to nothing. Nothing satisfies but I'm getting close, closer to the prize at the end of the rope..

"Ako me ikada sretneš u ovom ukletom gradu
ostani mirno na istoj strani pločnika.
Ne stavljaj ruke na lice, nemaš što od mene kriti
glavu gore, nama je ljubav lozinka.
Ne pitaj je li pravedno što nas je prekrio mrak
ni to što nismo zajedno, pusti suzu daj mi znak
da još nije prestalo, da nikad neće prestati.
Mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti
a ti me nisi prestala, i nikad nećeš prestati.
Ljeta, zime, proljeća, za tebe ću živjeti
i pjevati.
Ljubav je slijepa i luda, ne zna za boga ni suda
al' lijepo pjeva i lijepo dušu odijeva.
Ako me ikada sretneš ne stavljaj ruke na lice
stavi smijeh iz stare razglednice.
Ne pitaj je li pravedno što nas je prekrio mrak
ni to što nismo zajedno, pusti suzu daj mi znak
da još nije prestalo, da nikad neće prestati.
Mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti
a ti me nisi prestala, i nikad nećeš prestati.
Ljeta, zime, proljeća, za tebe ću živjeti
i pjevati"


Da li je tko, itko od vas imao osjećaj da sve ide po savršenom planu, onaj osjećaj koji vas ispuni do kraja, samo što ne eksplodirate? Onaj osjećaj gdje je svemir na vašem dlanu, osjećaj zrelosti i istinske ljepote nečeg nadnaravnog, istine i gladi? Osjećaj koje bi svaka žena, svaki muškarac, baka i djed, malo dijete, ma sva bića postojeća u ovom jedinstvenom sustavu molekula. Osjećaj kada se svi naježite, kad vam trnci prođu tijelom, kada se sjetite najdražeg filma, i scene na biciklu, jurite, i jurite, jer ništa ne može stići vas, nas, mene...ništa drugo ne postoji osim misli, osim onoga što je realno, a ljudi to shvaćaju nešto kao ne realno. Onaj osjećaj slobode, kao da padaš u najbistriju i najledeniju vodu, stegnu ti se mišići, temperatura tijela naglo pada, srce ubrzava svoj rad, na rubu ste, plivate iako sad ništa ne osjećate, popeli ste se na mol i priznate sami sebi koliko ste jaki, snažni..koliko je vaše srce..jednostavno nema većeg...Osjećaj kad stojite pred mnoštvom i vrtite se u krug..vidite ono što želite vidjeti..poželite to dodirnuti, zagrliti, poljubiti.. krećete u potragu, i tražite, i tražite, ali niste našli to što ste tražili...nakon onog vremena koje je potrebno da shvatiš, ti ćeš znati da ona je tu..ti ćeš znati da za tebe postoji..znat ćeš da je ona ono pravo..i ništa, ništa vas neće spriječiti da se dodirnete, zaglite, poljubite..
Po stoti put započela sam sa razmišljanjem: Mislim da je ljubav…
Koliko vas je igralo tu igru? Koliko vas se je trudilo dobiti nešto za što znaš da ne možeš imati? Koliko puta ste zbog toga patili? I uvijek ponovo.. Uvijek iz početka... Uvijek ista igra... Znam jednog anđela, sa osmjehom koji sobu obasja. Sa očima što sjaje srećom, sa glasom kao pjesmom neke daleke ptice.. što te vuče da ju slušaš, gledaš, želiš dotaknuti.. Barem na trenutak.. Pomirisati njegovu kožu, osjetiti njegovu kosu pod svojim prstima. Barem na trenutak zaustaviti sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu, kad ga gledam i sve dublje tonem i gubim se u njegovom pogledu.. I zašto patim, pitam se? zašto ne prestanem i odustanem..? Zašto? Zašto?! Zato jer znam gdje to ide. Zato jer znam gdje će to završiti. Zato jer je to jače od mene. Ne mogu si pomoći, da ga ne gledam - a znam da mogu. Da ga ne nasmijem - a znam da mogu. Da ga ne usrećim - a znam da mogu. Prepotentna kažete... Možda... A možda sam i samo malo zaljubljena pa ne vidim istinu što se skriva iza svakog njegovog pogleda, svake njegove riječi, njegovog osmjeha. Kažu da ljubav ne poznaje granice.... nije istina.. ljubav jako dobro zna svoju granicu.
A kada to znaš.. Zašto se i dalje trudiš? Zašto se mučiš? Zašto patiš?
Zašto? Zašto?! Zato jer želiš da postaviš smiješak na njegovo lice. Da vidiš sjaj u njegovim ocima. Da vidiš te oči kako se smiju na svaku tvoju riječ. Da znaš da si za to ti zaslužan. Da uživaš sa svakom njegovom riječju, svakim pogledom, pokretom njegovog tijela. Krenuo je prema meni, srce mi je preskočilo otkucaj, zastalo na trenutak. nije znalo kuda da krene, da iskoči van i padne njemu pred noge ili da ostane tu gdje je i da kuca i dalje. Zastalo je i pomislilo samo na jednu stvar. "Da mi je svaki dan ovako!".. bez misli i daha, bez zraka i snage da se protivim. Da mi ga je svaki dan vidjeti.. Njegove oči kako smiju mi se.. dok stoji tu predamnom.... Da mi ga je svaki dan vidjeti.. Da ga zagrlim barem na trenutak.. nadam se da čitaš ovo i nadam se da ćeš osjetiti da je ovo upućeno tebi.. baš tebi.. da čudno je ovo.. ali priznaj..osjeti se..jel da?.. da.. ali o kome sam sada pisao, nisi ti i nije On na koga mislite nego jedna potpuno drukčija i jednostavno nedostižna osoba koja će znati da je upućeno njoj, toj osobi.. smušeno.. ha?..je, i meni je…


13:28 | Komentari (15) | Print | ^ |

četvrtak, 23.11.2006.

jesi li ikada plakao? glavu u pjesak zabijao? koliko je puta molio.. a njoj je bilo svejedno... dobro došao na čistinu, apostolu u blizinu pa kad te njegova ruka pomiluje, možda se i gazda smiluje.....

Ovaj post će bit smušen al čisto mi se jebe za to. Neznam zašto al ja sam nekad tak sjebana, tak mi je pun kurac svega i tak puno počnem prostačit kao sad npr i svi mi idu na živce. Pokušam sve to izbacit van iz sebe al ne mogu. Problemi kud god se okreneš. I kad pomisliš da je to prestalo, oni se opet pojave i opet nanovo. Nekad me čisto zaboli ona stvar al ne mogu se ne obazirat na neke stvari. Prije nekoliko tjedana, meni draga osoba, rekla mi je da se sve rješava razgovorom. Kolko sam puta pokušavala neke stvari riješit razgovorom al jednostavno nekad nemam riječi kojima bi opisala ono što želim reći. Nemam riječi kojima bi misli pretočila u govor. Zašto? Neznam. Pun mi je kurac toga kad mi netko kaže da sam lijepa kad nisam. Možda to i je istina al ja se ne osjećam lijepo i iako nisam jebeni pesimist, to je tako i jebe mi se za ostale kako će to protumačit. Kada mi netko kaže da imam pun kurac sreće u ljubavi, nemam. Gdje je ta sreća? Sada, nakon ovog posta, možda će netko reći: sanja, ne živciraj se.. dobra si ti cura. Koji kurac mi vrijedi to kaj sam dobra i ja se smatram dobrom kad ima onih koji misle da sam teška kučka. Ne u tom smislu al ipak. Sjetim se nekad i društva iz Siska i usporedim ih sa društvom iz Petrinje. Ovi u sisku su ful konzervativni. Moraš nekak imat sve po njihovom standardu jer inače ispadaš iz lige. Jel meni to sila? Nije. A ovdje u petrinji.. nekako su mi ljudi bolji, pristupačniji.. pomognu oko tvojih problema il kaj već dok ovi u sisku samo misle na svoje guzice. Pun mi je kurac toga. I sad kad netko pomisli kakva sam ja cura kaj tak prostači, boli me kurac i za to. Nisam ja jebeni robot! I ja se nekad moram ispraznit. Nije me briga više. Za ništa. Šta me krene, krene a vjerojatno se ništa neće pokrenut sa mrtve točke al nema veze. Valjda će se i meni jednom onaj odozgora smilovat jer vjerujem u njega od malena i bilo bi vrijeme da nešto poduzme kaj se tiče misije: ljubav i slično tome.. gotovo..točka..


22:45 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 22.11.2006.

neznam kaj mi je al ovu pjesmu cijelo vrijeme pjevam...joj...ugl...

CECA
"Lepi grome moj"
Bio si moja nevinost i greh, moja trema
na usnama od suza krvav trag
kad god te nema

Večiti strah i moje ludilo
da l' odlaziš il' ipak ostaješ
sad je sve, sve između nas
samo hoces nećeš

Ref.
A secaš li se, lepi grome moj
nekada je tlo pod nama pucalo
srce je u srcu kucalo
ma, reci gde je zapelo

Secaš li se, lepi grome moj
pila sam ti kišu sa ramena
jos sam tvoja munja, oganj tvoj
udari opet, grome moj

Bio si moj oslonac i pad, ono ime
koje sam zvala kada ceo svet zaboravi me

Ref.
Evo, zapeni more, zapeni sve u meni
a ti i ja ko dva maslačka
sto se vrte u istoj peni
sto ih vuče na dno...


Bila sam "plava" a sad sam čokoladna :)
stavljala sam si preljev, nisam se farbala... eh, da vidite kak to zgleda..ajme....ne vidiš me u mraku... :)


16:53 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 19.11.2006.

sad je srce stijena...

Crvena jabuka- Sad je srce stijena

prošli su dani i godine
kako si mi rekla vodi me
plakale su noći kišama
muziku je ubila tišina

tvoje ime znali su znali svi
što su bar jednom
sa mnom pričali
dugo nisu dolazili laki sni
noćima su plašili me koraci

a sad je srce stijena
i ne plače
ne boji se koraka
uveče
a sad je srce stijena
i ne plače
ne boji se koraka
uveče
tvoje ime znali su znali svi
što su bar jednom
sa mnom pričali
dugo nisu dolazili laki sni
noćima su plašili me koraci

a sad je srce stijena
i ne plače
ne boji se koraka
uveče
a sad je srce stijena
i ne plače
ne boji se koraka
uveče ..


Nataša Bekvalec- Ponovo..

Kriva sam....
Pred Bogom i pred ljudima...
Takva mi je sudbina...
Ne misli da ponosna sam, na to
Što nisam anđeo
Kad zavodi me zavolim
Kad prevari me zažalim
Al samo tebi sanjam da se vratim.....
Ponovo...

Voli me iz inata....
Voli me bez izdatka
Voli me bilo gdje sam baš
Takvu kakva jesam

Voli me kad me nema
Voli me pored svega
Voli me kad ni jedan baš
razlog za to nemaš...

Ponovo.....
Ponovo....
Pred tobom grešna stojim
Ponovo....
Ponovo....
Za tvoju ljubav molim.....

Evo me
Slobodno mi kaži ne
Zaboravi me ili se
Navikni da nemam krila
Nikad nisam bila anđeo
Kad zavodi me zavolim
Kad prevari me zažalim
Al samo tebi sanjam da se vratim.....
Ponovo...

Voli me iz inata....
Voli me bez izdatka
Voli me bilo gdje sam baš
Takvu kakva jesam

Voli me kad me nema
Voli me pored svega
Voli me kad ni jedan
Baš razlog za to nemaš...

Ponovo.....
Ponovo....
Pred tobom grešna stojim

Ponovo....
Ponovo....
Za tvoju ljubav molim……


Sinoć sam izgubila vjeru u ljubav, vjeru u sve.. Na ovom svijetu pravda ne postoji. Samo pokvarene osobe imaju sreće u životu. Samo se pokvarenim osobama vjeruje.
Zašto netko širi o meni laži?
Zašto taj netko ne želi da budem sretna?
Zašto taj netko mora uništiti sve što ja pokušam napraviti?
Zašto je taj netko tako sebičan?
Zašto taj netko nema hrabrosti reći mi u facu što misli o meni?
Zašto je taj netko tako pokaren?
Zašto taj netko ruši moj život poput kule od pijeska?
Zašto?
Jesam ja tako loša osoba?
Reci mi…


16:55 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>