|
"Ako me ikada sretneš u ovom ukletom gradu
ostani mirno na istoj strani pločnika.
Ne stavljaj ruke na lice, nemaš što od mene kriti
glavu gore, nama je ljubav lozinka.
Ne pitaj je li pravedno što nas je prekrio mrak
ni to što nismo zajedno, pusti suzu daj mi znak
da još nije prestalo, da nikad neće prestati.
Mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti
a ti me nisi prestala, i nikad nećeš prestati.
Ljeta, zime, proljeća, za tebe ću živjeti
i pjevati.
Ljubav je slijepa i luda, ne zna za boga ni suda
al' lijepo pjeva i lijepo dušu odijeva.
Ako me ikada sretneš ne stavljaj ruke na lice
stavi smijeh iz stare razglednice.
Ne pitaj je li pravedno što nas je prekrio mrak
ni to što nismo zajedno, pusti suzu daj mi znak
da još nije prestalo, da nikad neće prestati.
Mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti
a ti me nisi prestala, i nikad nećeš prestati.
Ljeta, zime, proljeća, za tebe ću živjeti
i pjevati"
Da li je tko, itko od vas imao osjećaj da sve ide po savršenom planu, onaj osjećaj koji vas ispuni do kraja, samo što ne eksplodirate? Onaj osjećaj gdje je svemir na vašem dlanu, osjećaj zrelosti i istinske ljepote nečeg nadnaravnog, istine i gladi? Osjećaj koje bi svaka žena, svaki muškarac, baka i djed, malo dijete, ma sva bića postojeća u ovom jedinstvenom sustavu molekula. Osjećaj kada se svi naježite, kad vam trnci prođu tijelom, kada se sjetite najdražeg filma, i scene na biciklu, jurite, i jurite, jer ništa ne može stići vas, nas, mene...ništa drugo ne postoji osim misli, osim onoga što je realno, a ljudi to shvaćaju nešto kao ne realno. Onaj osjećaj slobode, kao da padaš u najbistriju i najledeniju vodu, stegnu ti se mišići, temperatura tijela naglo pada, srce ubrzava svoj rad, na rubu ste, plivate iako sad ništa ne osjećate, popeli ste se na mol i priznate sami sebi koliko ste jaki, snažni..koliko je vaše srce..jednostavno nema većeg...Osjećaj kad stojite pred mnoštvom i vrtite se u krug..vidite ono što želite vidjeti..poželite to dodirnuti, zagrliti, poljubiti.. krećete u potragu, i tražite, i tražite, ali niste našli to što ste tražili...nakon onog vremena koje je potrebno da shvatiš, ti ćeš znati da ona je tu..ti ćeš znati da za tebe postoji..znat ćeš da je ona ono pravo..i ništa, ništa vas neće spriječiti da se dodirnete, zaglite, poljubite..
Po stoti put započela sam sa razmišljanjem: Mislim da je ljubav…
Koliko vas je igralo tu igru? Koliko vas se je trudilo dobiti nešto za što znaš da ne možeš imati? Koliko puta ste zbog toga patili? I uvijek ponovo.. Uvijek iz početka... Uvijek ista igra... Znam jednog anđela, sa osmjehom koji sobu obasja. Sa očima što sjaje srećom, sa glasom kao pjesmom neke daleke ptice.. što te vuče da ju slušaš, gledaš, želiš dotaknuti.. Barem na trenutak.. Pomirisati njegovu kožu, osjetiti njegovu kosu pod svojim prstima. Barem na trenutak zaustaviti sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu, kad ga gledam i sve dublje tonem i gubim se u njegovom pogledu.. I zašto patim, pitam se? zašto ne prestanem i odustanem..? Zašto? Zašto?! Zato jer znam gdje to ide. Zato jer znam gdje će to završiti. Zato jer je to jače od mene. Ne mogu si pomoći, da ga ne gledam - a znam da mogu. Da ga ne nasmijem - a znam da mogu. Da ga ne usrećim - a znam da mogu. Prepotentna kažete... Možda... A možda sam i samo malo zaljubljena pa ne vidim istinu što se skriva iza svakog njegovog pogleda, svake njegove riječi, njegovog osmjeha. Kažu da ljubav ne poznaje granice.... nije istina.. ljubav jako dobro zna svoju granicu.
A kada to znaš.. Zašto se i dalje trudiš? Zašto se mučiš? Zašto patiš?
Zašto? Zašto?! Zato jer želiš da postaviš smiješak na njegovo lice. Da vidiš sjaj u njegovim ocima. Da vidiš te oči kako se smiju na svaku tvoju riječ. Da znaš da si za to ti zaslužan. Da uživaš sa svakom njegovom riječju, svakim pogledom, pokretom njegovog tijela. Krenuo je prema meni, srce mi je preskočilo otkucaj, zastalo na trenutak. nije znalo kuda da krene, da iskoči van i padne njemu pred noge ili da ostane tu gdje je i da kuca i dalje. Zastalo je i pomislilo samo na jednu stvar. "Da mi je svaki dan ovako!".. bez misli i daha, bez zraka i snage da se protivim. Da mi ga je svaki dan vidjeti.. Njegove oči kako smiju mi se.. dok stoji tu predamnom.... Da mi ga je svaki dan vidjeti.. Da ga zagrlim barem na trenutak.. nadam se da čitaš ovo i nadam se da ćeš osjetiti da je ovo upućeno tebi.. baš tebi.. da čudno je ovo.. ali priznaj..osjeti se..jel da?.. da.. ali o kome sam sada pisao, nisi ti i nije On na koga mislite nego jedna potpuno drukčija i jednostavno nedostižna osoba koja će znati da je upućeno njoj, toj osobi.. smušeno.. ha?..je, i meni je…
|