Rezultati Pretrage - dlakave matorke

---

Click here: Seksmatorke

---

Kuja jahanje Jill's lice je što orgazam nakon orgazma ljubaznošæu Jill's lutanja jezik, a Jill je pièka mišiæe ugovoreno oko debeo meso u njoj maca, vožnje i ona i vojvoda preko ruba orgazma! Our porno collection with 2 million videos and mobile version with 1 million videos will make your life colorful. Mmm kako dobre butine i sise za špricanje sperme.

Muz uglavnom umoran od previse posla, samo se baci u krevet i zaspi. Kako puno radim, ne stižem puno i da izlazim, pa mi je ovo super prilika da upoznam nekog. Pogledajte tu obrijanu matoru pièkicu.

Rezultati Pretrage - matorke - Kada Jill ustao, ona prirodno gravitiraju za Duke, njezin novi stari èovjek.

Ime: Fransis Godiste: 1971 Grad: Zrenjanin Zanimanje: nema, ceo zivot domacica Opis: Udata u paorskoj kuci, nije bilo potrebe da bilo sta radim, osim tu po kuci da pomazem radnike, kuvam ruckove. Iako je bilo svega, i para i putovanja, nekako se ostala uskracena zaromantiku i intimu. Muz uglavnom umoran od previse posla, samo se baci u krevet i zaspi. Evo i sad ja lezim sama u dnevnoj i mazim se … Treba mi podrska … Hajde.. KONTAKT: Ime: Gabi Godiste: 1969 Grad: Pirot Zanimanje: sekretarica Opis: Radim kao sekretarica dugi niz godina. Iskreno pomalo dosadan posao, al ok, ide staz, zdravstveno. Kada nije sezona onda prodje dan a da telefon ne zazvoni… Dosla sam na ovaj sajt jer zelim da mi sati brze prodju. Da li hoces da mi posaljes sms? Kada me vide pomisle — to je to — ona ima sve. Pa donekle su u pravu. Imam SKORO sve … Razvedena sam jer me je ostavio — razlog — preambiciozna. Nisam imala nikog od tada, sada me sve vise hvata zelja i nostalgija za svim. Ne znam da li mogu. Ne smem sebi da priustim jos jedan neuspeh.

Seksi mama Sise na izvolite dok briše prašinu / SEXY MOM / Ispadaju sise
Velika, Mala, Okrugla, Zaobljena, svakakva Dupeta, Sexi, Jebozovna Dupeta, Guze za Trpanje u Bulju 269 slika, poslednja dodana Aug 21, 2008 1612 slika u 6 albuma i 1 kategorije, sa 0 komentara, pogledane ukupno 1630000 puta Nasumicno prikazane slike 377 pregleda 3987 pregleda 465 pregleda 406 pregleda 713 pregleda 623 pregleda 407 pregleda 585 pregleda 647 pregleda 494 pregleda Poslednje dodate slike Matorka se Naguzila i èeka Kurac 6683 pregleda Uh kako ova starija pièkica izaziva svojom matorom guzom i èmarom. Oko osamdeset milja zapadno od Denver Duke i Cletus izašao meðudržavni i uskoro putuju na blacktop cesti duboko u planinski prolaz. To je bio skoro dva dana seks sa matorkom jer je pobjegao od kuæe, i to je bio više od dva dana otkad je imala što za jesti! Ovakve starke se vrhunski karaju i znaju dobro da zadovolje svakog muškarca bez obzira na godine. Nekoliko ljudi je došao u susret vojvoda i Cletus kad je dobio od svoje bicikle, i to je jasno odmah da su oni pokazali puno veæi interes u Jill nego što je htjela da ih!

[Jelena veljaca i tomo|Srodne duse za upoznavanje|5 Najboljih Facebook Aplikacija Za Upoznavanje]

Oznake: rezultati, pretrage, &, matorke

Glas Koncila

---

Click here: Glas koncila je upravo objavio možda najsramotniji tekst o ženama ikad

---

On sam ovako opisuje svoju motivaciju da pristupi jezuitima: «Nakon što sam najprije bio u nadbiskupskom sjemeništu Buenos Airesa, privuèen progresivnom snagom Družbe Isusove za Crkvu — stupio sam u nju. «Nismo plivali u izobilju», kaže Franjo u svom osvrtu, «nismo imali ni automobil…, ali nije nam ništa nedostajalo».

Na èelo èetvrtog krstaškog pohoda postavljen je Bonifacije Montferatski markiz Monferata , a za cilj je proglašeno osvajanje Egipta. Termin je, meðutim, proširen tako da oznaèava veliku silu koja svet ispunjava zlom, i èiji æe poraz dovesti do Drugog dolaska. Znaèajno je istaæi i formiranje viteško-monaških redova èiji èlanovi imaju obavezu braniti krstaške države.

Putem Kriza Do Uskrsnuca - Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papstvo, a zatim i na èitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. U savremenim protestantskim strujama baptisti, pentekostalci, adventisti itd.

Hubertusu Mynareku što nam je dozvolio prijevod i objavu njegove knjige na web stranici — Udruge David. Tekst nije dozvoljen reproducirati bez dozvole Uredništva Udruge David. » k Papina opomena dvadesetorici novoimenovanih kardinala slave «umjereno» — kritika instituta kardinala? Zajednica njegovih obožavatelja snažna je i u pravilu se ne smanjuje. S druge strane, sve je više glasova onih koji kritiziraju ovog ne više sasvim novog papu. A ti glasovi dolaze sa svih strana, sa svih moguæih politièkih, svjetonazorskih i konfesionalnih slojeva. Zanimljivo je što kritike sve èešæe dolaze od papina vlastitog klera, èiji je on ipak vrhovni gazda. Ima katolièkih sveæenika, èak i nekolicina biskupa, kardinala i visokih kurijskih službenika kojima je novi papa premalo konzervativan i tradicijski osviješten, previše sklon reformama ili èak previše revolucionaran. Ima i drugih predstavnika istog staleža koji tvrde naprotiv da papa Franjo još nije ostvario niti jedan reformski prijedlog. Upravo ovim kritikama prikljuèili su se mnogi laici iz katolièkog graðanskog pokreta «Mi smo Crkva». Zaèuðuje zbog kakvih sve sitnica kritièari prigovaraju. Jedan sveæenik piše: «Nije prikladno da se papa pokazuje u bijelom talaru, a da ispod njega nosi stare iznošene hlaèe. On bi htio biti bolji od samog Isusa … zbog hira neæe nositi ovaj ili onaj ornat, takoðer ni prsten… Bogu hvala što nije došao na ideju da stanuje u nekom jednosobnom stanu u predgraðu Rima». Papa je «nekim zatvorenicima oprao noge i poljubio ih. Krist je svojim uèenicima noge prao ali nikada ljubio». Jedan drugi konzervativni sveæenik misli kako papa ne reprezentira Crkvu dovoljno dobro. «On i dalje nosi one cipele, kao da je još argentionski biskup. Ne želi se zvati papa nego rimski biskup. Za mene je to premalo». Meðutim, u konzervativnim glavama mogu se i takve sitnice razmahati u snažnu averziju prema papi. Neki konzervativni katolici dvoje èak i oko zakonitosti izbora. Jedan piše da doduše još nitko izrièito o tome ne razmišlja, kako na Petrovu tronu sada sjedi lažni papa. Ali znamo konaèno «da su se takve stvari dogaðale» i morali bismo «biti spremni da æe se ponoviti. Svjedoèimo li upravo sada takvom razvoju? » Neki drugi konzervativac sklon je i dalje svom idolu Benediktu XVI i pretpostavlja da «ako je papa Ratzinger bio prisiljen dati ostavku», onda Franjo «nije zakoniti papa». Predsjedavajuæi poljske biskupske konferencije, nadbiskup Stanislaw Gadecki, èak tvrdi da je stekao utisak «kako veæina biskupa zdravo razmišlja» i da su stoga protiv pape Franje. Po svojim važnim izjavama poznati voða poljskog pokreta «Solidarnost», Lech Walesa, vinuo se do hipotetskog proroèanstva, kako bi se u nekoliko mjeseci moglo pokazati «da je Duh Sveti pogriješio» kad je veæinu kardinala inspirirao da Bergoglija uèine papom. Nasuprot tome, progresivniji krugovi u katolièkoj Crkvi i izvan nje još se uvijek nadaju da bi papa Franjo mogao postati istinski reformator i pravi revolucionar. Osnaženi su osobito u anglosaksonskom prostoru dobro primljenom papinom biografijom Paula Vallelya, nekadašnjeg dopisnika The Timesa i sadašnjeg urednika The Independenta. Podnaslov te biografije glasi: «Od reakcionara do revolucionara», a njen autor uložio je sav zamislivi trud da skupi tragove koji ukazuju na to da je papa doista na putu da postane religijski revolucionar. Dakle, debate o papi, o njegovim revolucionarnim ili konzervativnim stavovima se ne stišavaju. Pri tom se u svim tim diskusijama previða da se dogodilo nešto što se u izvjesnom smislu doista može nazvati revolucijom. Ona se sastoji u tome da je po prvi put u dvotisuæljetnoj povijesti Crkve ostvarena èudna, svojevrsna «personalna unija pape i jezuita». Nikada jedan jezuit nije postao papom! Vrijedi kao nepisan, ali svet, nedodirljiv i gotovo samorazumljiv zakon da to takoðer nije trebao i nije smio postati. Najviša obveza koju je uspostavio ovaj red i koja ga uzdiže iznad svih ostalih redova Crkve bio je zavjet služenja i to ne obiènog i opæeg služenja, nego posebnog, apsolutnog služenja papi. Deviza je glasila: jezuiti trebaju služiti, ne vladati. Oni trebaju biti papi na raspolaganju neogranièeno i neizmjerno, èak bez ikakva moralnog oklijevanja. S obzirom na tu radikalnu obvezu služenja papi, tijekom 600 godina duge razvojne povijesti ovoga reda nije niti jednom jezuitu palo na pamet da postane papom, pa èak niti da to poželi postati. Bilo bi to ravno svetogrðu, neoprostivom rušenju tabua. I sada dolazi jedan jezuit iz daleke Argentine koji poèinja to svetogrðe, ruši taj tabu, razara cijeli taj sveti poredak, tu hijerarhiju i strogo meðusobno razlikovanje služenja i vladanja, dakle ih u pravom smislu rijeèi re-volvira, re-volucionira. Sluga postaje gospodarom, uzurpator se vinuo na papinski tron! Kad bismo primijenili jednu smioniju sliku iz politike, ovaj prevrat u vatikanskom karijernom pravilu toliko je po sebi nevjerojatan kao da je Heinrich Himmler, šef elitnih trupa SS-a koncipiranog specijalno da bi bezuvjetno štitio «f ü hrera», sam postao reichkancelarom. Svijet, mediji još nisu shvatili, još nisu razumjeli što ta personalna unija pape i jezuita u suštini znaèi i kakve æe posljedice imati. Ova knjiga postavila si je zadaæu osvijetliti sve moguæe aspekte relevantnosti, smisla i konzekvenci te senzacionalne novine u razumijevanju i strukturi papinstva. Tema ove knjige bit æe osim toga i struktura osobnosti ovog pape: njegove dvije prirode, njegova originalna priroda i ona koja mu je nametnuta i kojoj je desetljeæima dugim trudom obuèen u svom redu. Uèinak Izmjenièna ciklusa ovih dvaju karaktera, njihove ambivalencije i antagonizmi bio je da su se nastupi, ponašanje i djela pape doimali pomalo èudnima. U ovoj knjizi bavit æemo se i èitavim tim kompleksom njegova djelovanja i reagiranja kao pape. I Dio OD KEMIJSKOG LABORANTA DO PAPAE SVJETSKE CRKVE UZORNA KARIJERA JORGE MARIJA BERGOGLIJA U ovom pregledu ogradit æemo se naravno od rijeèi karijera. Ipak svi mediji izvješæuju o njegovoj skromnosti i jednostavnosti i skloni su mu vjerovati kada tvrdi da nije smjerao takav strmi uspon do osvajanja papinskog trona. S druge strane ja ne poznajem ni jednog papu u novijoj crkvenoj povijesti koji nije prethodno nijekao svoju želju da postane papom, a onda je to ipak postao i to bez stvarnog pritiska i prisile svojih kardinalskih kolega. Onoga tko doista ne želi, nitko neæe prisiliti da to postane. Papino podrijetlo Èini se da u životu djeèaka Jorge Marija ništa nije posebno ukazivalo na ovakvu karijeru. Kao sin talijanskog useljenika Jose Marija Francisca Bergoglija i njegove supruge Marie Sivori. I ona je imala talijanske korijene: majka iz Pijemonta; otac Argentinac èiji su roditelji došli iz Genove. Obitelj nije, nasuprot nekim medijskim izvještajima, iselila u Argentinu zbog siromaštva. Prodali su svu imovinu u Italiji jer je Argentina u to vrijeme — to je godina 1929. Pored toga su i djedova braæa s oèeve strane bila u Argentini veæ od 1922. U svakoj pojedinoj etaži stanovao je jedan brat. «Nismo plivali u izobilju», kaže Franjo u svom osvrtu, «nismo imali ni automobil…, ali nije nam ništa nedostajalo». Usprkos tome njegov strogi otac sa svojim rigoroznim radnim moralom nije imao razumijevanja za potrebno slobodno vrijeme svoga 13-godišnjeg sina. «Buduæi da si stigao do drugog stupnja školovanja, vrijeme je da poèneš i raditi. Pronaæi æu ti neki posao za vrijeme praznika. » 2 Sin se morao složiti. U obiteljskoj strukturi Bergoglijevih, s ocem kao osobom neosporna autoriteta svako protivljenje takvu planu bilo bi ionako uzaludno. Tako se Jorge zaposlio u èistaèkoj službi tvornice èarapa u kojoj je njegov otac radio kao knjigovoða. Dvije godine je radio na poslovima èišæenja, a onda je napredovao. Sada je mogao preuzeti neke upravljaèke zadaæe. Godinu dana kasnije dobio je mjesto kemijskog laboranta. Stvarno nije bilo u redu ono što se zahtijevalo od mladiæa: svakodnevno raditi od sedam do trinaest sati, zatim jedva sat pauze za ruèak, a onda škola do dvadeset sati, struèna škola specijalizirana za kemiju prehrambenih namirnica. Kako je reèeno, pobuna zbog godina teškog rada u mladosti nikada nije bila tema kasnijeg pape. Ali su to tim više bile tri zvijezde: rad, poslušnost i disciplina koje i u pravilima jezuitskog reda igraju tako veliku ulogu, zbog èega se Jorge Mario vrlo rano odluèio za taj red. Osvræuæi se, rekao je: «Zahvaljujem svom ocu što me je poslao raditi. Rad je bio jedna od stvari koje su mi najviše koristile i u laboratoriju sam upoznao ono dobro i ono loše svake ljudske djelatnosti. Ona i komunistièki listak Propositos «pomogli su mi u oblikovanju politièkog mišljenja. Meðutim, nikada nisam postao komunistom». Ta žena ga je takoðer «nauèila što znaèi ozbiljno raditi. Doista mnogo zahvaljujem toj velikoj ženi». Tome je doprinijela njegova baka Rosa. Ona ga je «uèila molitvama», pripovijedala mu «prièe o svecima» i time mu «dala sredstvo za sav život». Zašto je baka bila ta koja mu je tako trajno ugradila njegovu prvu vjersku konstrukciju? Pa, «bio je smješten u obitelji djeda i bake», «obilježile» su ga najviše njihove navade, buduæi da ga je majka koja je opet bila trudna, veæ s trinaest mjeseci bila povjerila baki Rosi. «Baka i djed su živjeli u blizini i da bi pomogli mojoj majci, baka me je jutrom odvodila i uveèer opet vraæala». Volio je djevojku Amaliju Damonte iz susjedstva koja je kao i on bila dijete useljenika iz Pijemonta. Postojalo je, kaže još živuæa Amalija, «velika prisnost izmeðu njih», njoj se sviðalo «što se on uvijek šalio, ali pritom bio galantan». Doskora su «svako poslijepodne provodili zajedno». Jednom joj je rekao: «Ako se ne udaš za mene, postat æu sveæenik! Svakako, razgovarajuæi s novinarima ona to nije dalje objašnjavala. Ali na ovom mjestu se vidi kako svjetska povijest može ovisiti o samo jednoj reèenici. Da je Jorge Mario Bergoglio bio oženio svoju Amaliju, danas ne bi bilo pape Franje. No odluka o tome konaèno èak ni nije bila u rukama Amalije i Jorge Marija, nego u onima autoriteta njihovih roditelja kojem su se bez protivljenja i bespogovorno podredili. «Naše obitelji nisu bile suglasne s našim prijateljstvom», rekla je Amalija prisjeæajuæi se, tome se prije svegaq protivila njena obitelj. «Moj otac je uoèio da ima neèega izmeðu mene i Jorgea. Time nije bio zadovoljan jer je smatrao da smo još premali. Zabranio mu je da se viðamo i Jorge ga je odmah poslušao». Kao što je reèeno: pobuna protiv oca? Apsolutno nesvrhovito u svijetu predodžbi oboje mladih ljudi! Mi smo odrasli s tradicionalnim vrijednostima. Italiani onesti e laburatori, pošteni i radini Talijani … Ako je babo», otac, «nešto rekao, onda je bilo tako i basta». Onda bi se bili mogli vjenèati, a Jorge Mario je usprkos tome mogao postati ili ostati službujuæi sveæenik. Možda bi èak bio postao kao prvi oženjeni sveæenik papom. Novinari Francesca Ambrogetti i Sergio Rubin dotakli su se malo te pomisli i pitali ga kako danas razmišlja o celibatu klera. Njegov odgovor: «U sadašnjem trenutku ja bih se i dalje držao izjave Benedikta XVI: da celibat ostaje. I sam tako mislim». Na moje èuðenje i papa kreæe s tog nivoa. Jednom je nekog sveæenika èuo kako kaže da mu ukidanje celibata ne bi samo dopustilo da ima ženu, veæ da bi time dobio i punicu …. » 9 Kako je reèeno, prezirne opaske o braku nisu ogranièene samo na niži kler, visoki crkveni dostojanstvenici kreæu se èesto tom razinom. Prilikom jednog susreta tadašnjeg nadbiskupa Beèa, kardinala Königa, s poduzetnicima, jedan od njih ga je upitao hoæe li se veæ jednom ukinuti taj zakon o celibatu sveæenika. Bez da se upustio u iscrpniju argumentaciju u korist tog zakona koji je podržavao, kardinal König je sasvim nemarno objasnio: «Ah, znate, ja bih vam radije odgovorio opisom jednog stvarnog dogaðaja. Mislim tu primjerice na anglikanskog biskupa Chichestera kojeg je papa pozvao kao predstavnika ekumene u statusu gosta na II Vatikanski koncil. Sada si to predoèite: taj biskup bio je izvanredno privlaèan, visok, vitak, sportskog izgleda, fascinirajuæa osoba. Pored njega njegova žena: mala, debela, neugledna. Što mislite da bi taj biskup odgovorio kada bi još jednom mogao odluèivati o tome da oženi tu ženu? » 10 Nastupa šutnja u dvorani, èak i kod onih koji su prije toga kardinalove rijeèi slušali pobožno i s puno poštovanja. » Inaèe, Amalija Damonte nije dugo žalovala za svojim Jorge Marijom. Postala je knjigovotkinjom, udala se, a nakon smrti svog prvog muža udala se i drugi put. «Novi papa ne treba se uostalom plašiti da bi njegov stari plamen mogao odjednom iskrsnuti prilikom njegovih službenih nastupa na Petrovu trgu. Jedan od posljednjih pokrenuo se oko Henryja Koudryja, èikaškog nadbiskupa. Taj se u odnosu na Kuriju i papu Ivana Pavla II u svojoj moæi i zbog svojih financijskih doprinosa Vatikanu osjeæao tako jakim da je na svoje sveèano proglašenje kardinalom ostentativno i provokativno doveo u Rim svoju ljubavnicu, èime je obmanuo, šokirao papu i èitav njegov papinski dvor. Jer za to vrijedi nepisano ali uvijek važeæe crkveno pravilo: «Si non caste, caute» ako ne èestito, onda bar pažljivo. «Dvostruki život» jednog župnika koji živi u vezi s nekom ženom on naziva « prevarom ». Neko je ponašanje etièno samo onda kad se «principi i faktièno ponašanje poklapaju. Mora li na poèetku tog puta stajati neki osobiti dogaðaj, doživljaj poziva? U tom bi sluèaju katolièka Crkva imala još manje sveæenièkih kandidata no što ih ima sada. Ne, da bi se bilo primljeno u sjemenište, dostatno je izraziti svoju volju da se život provede u službi Boga, Krista i Crkve. Znamo konaèno koliki su mistici bili ujedno i heretici jer zbog svog unutarnjeg iskustva više nisu sasvim ozbiljno shvaæali autoritet Crkve u pitanjima vjere i morala. Jorge Mario Bergoglio doživio je doduše takav poziv u službu, ali taj je bio tako crkveno usklaðen da kod poglavara nije mogao izazvati ni najmanju dvojbu glede njegove pravovjernosti. Bilo je to 21. Jorge Mario bio je 17-godišnji mladiæ koji se nije znaèajnije razlikovao od svojih vršnjaka. S nekima od njih želio je proslaviti taj «Dan stuenata» koji se obilježavao svake godine. No, za razliku od svojih drugova, prije nego su se sastali, otišao je u crkvu. Bio je praktièni katolik, ali kao i mnogi drugi do tada uglavnom katolik po navici: išlo se u crkvu, vjerovalo se u ono što je župnik govorio s propovjedaonice, primalo sakramente, sudjelovalo u procesijama jer su to tako èinili i ostali u okruženju. Nije dublje promišljao o tome. Ali toga dana, prilikom boravka u župnoj crkvi, bilo je drugaèije. Kako se èesto veæ ispovijedao u toj crkvi, iznosio ispovjedniku svoje grijehe ili bar ono što je time smatrao, a da pri tom nije osjeæao ništa posebno. Ali toga dana je osjetio kako ga gotovo magièno privlaèi jedna ispovjedaonica u kojoj je sjedio sveæenik kojega nije poznavao, ali koji mu se èinio posebno produhovljenim, spiritualniji od ispovjednika kojeg je poznavao i pred kojim je do tada priznavao svoje grijehe. Ova je ispovijed postala njegovim doživljajem poziva u službu. Ona ga je uzdrmala, prikazala mu njegovu katolièku vjeru u novom svjetlu, postao je svjestan poziva da postane sveæenikom. Poslije više od pola stoljeæa, Jorge Mario koji se u meðuvremenu uzdigao do nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala i primasa argentinske Crkve, opisuje to ovako: «Nešto mi se osobito dogodilo u toj ispovijedi. Ne znam što je to bilo, ali promijenilo je moj život. Rekao bih: pogodilo me kad sam bio otvoren i nezaštiæen. Bila je to iznenaðenost, neizmjerna zaèuðenost jednim stvarnim susretom. Primijetio sam da sam bio èekan. To je religiozno iskustvo. Zaèuðenost zbog susreta s nekim tko te oèekuje. Od tog trenutka Bog je onaj kojeg se obožava onom iskljuèivošæu kakva postoji samo u prvim ljubavima. Tražiš ga, ali on prije traži tebe. Želiš ga naæi, ali on prije naðe tebe». Bilo je gotovo sa «svjetovnim» zadovoljstvima. Proslavama «Dana studenata» više nije prisustvovao. «Od onog trenutka Bog je za mane bio taj koji nas preduhitruje». Prošle su tri do èetiri godine prije nego je uèinio taj korak. U meðuvremenu je maturirao u gimnaziji i nastavio raditi kao kemijski laborant. Teška bolest koju je prebolio u tom razdoblju doprinijela je bržem sazrijevanju i izgradnji vanjštine i viših razina njegove psihe. Teška upala pluæa dovela ga je gotovo do vrata smrti. Amputirali su mu gornju polovinu desnog pluænog krila u kojoj su lijeènici pronašli tri ciste, a stanje bolesnika u visokoj groznici nije se popravljalo. Jorge Mario je oèajavao. Njegova majka i drugi brižni posjetitelji nisu ga mogli utješiti. Tek jedna opatica, sestr Dolores, koja ga je bila pripremala za prvu prièest i koja ga je posjetila, napravila je malo «èudo». Karakteristièno je za njegovo viðenju patnje, ali i uopæe za èitav njegov pogled na život i sve njegove pojedinosti da je nakon onog doživljaja poziva sve mogao vrednovati još samo «kristocentrièno». «Patnja po sebi ne predstavlja nikakvu vrlinu, ali naèin na koji je prihvaæamo može svakako biti krepostan. Naš poziv je punina i sreæa. U potrazi za njima, patnja predstavlja granicu. Smisao patnje stoga razumijemo u potpunosti tek kroz Božju patnju u Kristu». » Ovdje samo želim bez komentara tek istaknuti radikalni kristocentrizam njegova viðenja svih stvari i èinjenica. Bez Krista za njega uopæe nema nikakva smisla. On se pita, «što bi bilo da Bog nije u Kristu postao èovjekom, dakle da Bog nije došao kako bi životu dao smisao»: Zato je kljuè smisla ljudske sreæe iskljuèivo «u tome da križ shvatimo kao klicu uskrsnuæa. Svaki pokušaj olakšavanja patnje daje tek djelomièan rezultat ako nije utemeljen u transcendenciji. Poklon je razumjeti patnju i prihvatiti ju. » 19 «Svjetovnim» ljudima današnjice nije osobito ugodno takvo kristološko uvoðenje patnje. Za Jorge Marija Bergoglija ona je bila razlog više vjerovanju kako je poziv da postane sveæenik Božje djelo. U vremenu izmeðu tog doživljaja u ispovjedaonici i svog stupanja u sjemenište nekoliko godina kasnije on je sada još jasnije vidio da je «duhovni poziv Božji zov srcu koje na njega svjesno ili nesvjesno èeka. Uvijek su me se doimala èitanja iz brevijara u kojima je bila rijeè o tome da je Isus promatrao Mateja na naèin koji bi se mogao opisati kao «milošæu odabran». To je upravo bio onaj naèin kako sam za vrijeme ispovijedi ja osjeæao da me Bog gleda. To je ponuda koju sam dobio». Svako religiozno iskustvo koje u sebi ne nosi tu porciju divljenja, iskustvo iznenaðenja, velièanstvenosti u ljubavi, u milosrðu, hladno je, ne povezuje nas u potpunosti. Bilo bi to jedno distancirano iskustvo koje nas ne vodi u podruèje transcendentnog». On u njega nije stupio odmah 1956. Buduæi da je u njemu proveo ipak oko dvije godine, mora biti da je nešto planirao, imao neku ideju, postati svjetovnim sveæenikom ili redovnikom. Ali onda, dvije godine kasnije, njegova je odluka bila èvrsta: neæu biti dijecezanski sveæenik, nego redovnik, pristupit æu Societas Jesu, Družbi Isusovoj! On sam ovako opisuje svoju motivaciju da pristupi jezuitima: «Nakon što sam najprije bio u nadbiskupskom sjemeništu Buenos Airesa, privuèen progresivnom snagom Družbe Isusove za Crkvu — stupio sam u nju. Vojnièkim jezikom rekli bismo: jer se ta snaga razvija u poslušnosti i disciplini. Uz to, taj je red orijentiran na misije. S vremenom se, naime, u meni pojavila želja da se prikljuèim misiji u Japanu, gdje jezuiti od davnine obavljaju važan apostolat. » 22 Papin biograf Stefan von Kempis formulirao je papin motiv da prijeðe k jezuitima malo drugaèije: «… pristupio sam jezuitima jer su oni bila avangardna snaga Crkve, jer se u Družbi Isusovoj koristio vojnièki rjeènik, jer je vladala klima poslušnosti i discipline». Bergoglio, ta sasvim i potpuno u vlasništvo Crkve i jezuitskog reda predana individualnost jednog èovjeka, u svojoj inaèe sasvim iskreno mišljenoj ljubavi prema èovjeku, slijedi meðutim uvijek i strateški cilj, svojim znacima ljubavi pridobiti ih, odnosno ponovno zadobiti za Crkvu. On konaèno — za razliku od europskih crkvenih knezova — ima pred oèima da su iz Katolièke crkve Južne Amerike vjernici masovno izlazili i prelazili evangelièkim crkvama. A njih crkve obasipaju prebjezi, koji su uglavnom siromašni, dobrim djelima svih vrsta. Kako se u tom pogledu oèituje èak jedan odluèan katolièki list koji osim toga izlazi u njemaèkoj katolièkoj nakladi? «Svojim nastupima, u javnosti ocjenjenima kao autentiènim i osvježavajuæim, on je za sebe pridobio ljude i medije. Baza moæi koju u medijsko i informacijsko doba ne treba podcjenjivati … Franjo vjerojatno ima fini instinkt za obnašanje vlasti. On poznaje pravila diplomacije, ali i to kako ih može ponekad iznenaðujuæe drugaèije primijeniti kao «oružje» za vlastite potrebe». «Fini instinkt za obnašanje vlasti» i posjedovanje «oružja diplomacije» u èitavoj je svojoj povijesti dokazivao i jezuitski red i zbog toga su taj red i papa Bergoglijo jedno srci i jedna duša. Tu se je susrelo dvoje koje si u potpunosti odgovaraju i slijede apsolutno iste ciljeve. Nije bez važnog razloga što naslov knjige koja sadrži informativne razgovore o njegovu životu i njegovu putu, voðenima s novinarima Ambrogetti i Rubin, u prvom argentinskom izdanju glasi El Jesuita. Skroz naskroz, do najdublje dubine duše i u posljednjem kutku svoga biæa Bergoglijo se osjeæa kao jezuit i najodaniji sin utemeljitelja svoga reda, Ignacija Lojolskog. Još jednom Bergoglijev originalni ton: «U Družbi Isusovoj dotakle su me tri stvari: misijski karakter, zajedništvo i disciplina» rekao je papa Franjo u intervjuu s Abtonijem Spadarom 19. Najstroža disciplina i bezuvjetna poslušnost bile su veæ za utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog 1491-1556 najvažnije sredstvo i apsolutno nužne pretpostavke postizanja njegova najvišeg i jedinog cilja: misionarenja i obraæenja èitavog èovjeèanstva, njegovo podreðivanje bogoèovjeku Isusu Kristu i njegovu zastupniku na zemlji, papi. Gotovo je nevjerojatno kakve su sve napore, žrtve, angažmane i naprezanja, kolike moralne ali i nemoralne postupke, metode, taktike i strategije, Ignacije i Družba Isusova koju je utemeljio, uložili za postizanje toga cilja. «Još nije u svjetskoj povijesti bilo takve družbe. Niti stari rimski Senat nije s veæom sigurnošæu u uspjeh oblikovao svoje planove osvajanja svijeta. S veæim razumijevanjem nije još zamišljena provedba neke veæe ideje. Ta æe družba vjeèno biti obrazac svim društvima koje osjeæaju organsku èežnju za beskonaènim širenjem i vjeènim trajanjem», piše romantièar Novalis u svom idealiziranom zanosu. Oni su kao uèitelji i diplomati pojavili na dvoru kineskoga cara, probili se do japanskog cara, postali hinduistièkim brahmanima i jogijima, kineskim mandarinima, studirali Talmud i uplitali se u židovsko-ortodoksna specijalna uèenja tako temeljito da su ih rabini pozivali u svoje sinagoge da pred cijelom zajednicom tumaèe svete knjige, èak su muslimani u jednom, njima potpuno prilagoðenom, jezuitskom redovniku gledali novog proroka odnosno na zemlju opet došlog Ivana Krstitelja. Južnoamerièkim Indiosima, koje su španjolski konkvistadori lovili, progonili, maltretirali i ubijali, uspostavili su Božju državu, u kojoj su ti zlostavljani «divljaci» konaèno imali mir od svojih muèitelja. Kao ni jedan drugi red rimokatolièke Crkve, jezuiti su iz tišine svojih samostana odnosno svojih duhovnih domova, izlazili u svijet, voðeni uvijek svojom glavnom nakanom, osvojiti ljude za Boga, Krista, papu i Crkvu. Kao vojnici i èasnici «Isusove satnije» èija je svrha svjetska vlast, priskrbili su si pristup «kabinetima vladara i ministara, parlamentima i sveuèilištima, audijencijskim dvoranama azijskih despota, logorskim vatrama crvenokožaca, zvjezdarnicama, fizikalnim i psihologijskim institutima, kazališnim pozornicama, znanstvenim kongresima i politièkim tribinama; istraživali su što ljudi mogu misliti i osjeæati i tako su za prihvaæanje svoje religioznosti iskoristili èitav taj veliki buèni svijet s obiljem njegovih interesa i ciljeva. Trudili su se da sa svjetovnim ljudima važe kao svjetovni ljudi, s uèenjacima kao uèenjaci, s umjetnicima kao umjetnici, s politièarima kao politièari i da u svim tim djelokruzima budu poštovani kao ravnopravni». Cum grano salis reklo bi se da im ništa nije bilo preskupo, ništa nije bilo preprosto, ako je koristilo postizanju tog najvišeg cilja. Istaknuto i posebno djelotvorno sredstvo bila je ispovijed. Stvorili su si imidž najinteligentnijih redovnika i poznavatelja ljudskih duša. Prema tome su najotmjeniji, najbogatiji i najmoæniji u crkvi i u društvu smatrali èašæu imati jednog jezuita za ispovjednika. Carevi i kraljevi, kneževi i visoko plemstvo, politièari, poduzetnici i vojskovoðe, èesto i njihove supruge i konkubine kleèali su pred njima i bez zadrške obznanjivali svoje opaèine i grešne fantazije. Sa svom svojom lukavošæu koristili su ti ispovjednici ove u «svetom» sakramentu ispovjedi dobivene informacije za svoje svrhe, èak i za upravljanje èitavim državama i kontinentima u tom smislu. Biskupi, nadbiskupi, kardinali, pa i sami pape èesto su držali jezuite kao ispovjednike. Tako je rastao njihov utjecaj u biskupijama i na papinskom dvoru, u èitavoj Crkvi. Pape su vjerovali da im se mogu slobodno povjeravati jer su jezuiti nadigrali sve ostale redove i kongregacije time što su jedino oni uz uobièajene redovnièke zavjete siromaštva, èistoæe i opæe poslušnosti svim poglavarima, dodavali i zavjet apsolutnog podreðivanja papi. Mora da je to na odreðeni naèin imponiralo i papi jer ih je obasipao brojnim dokazima svoje naklonosti. Ni jedan biograf odnosno kritièar pape Franje ne može toèno znati u kojoj mjeri je njemu bila poznata negativna strana jezuitskog reda kad mu je pristupio. Ni ova knjiga neæe sasvim osvijetliti tu stranu jer ona konstitutivno i strukturalno pripada ambivalentnom karakteru toga društva i zato što je papa Bergoglio u velikoj mjeri biæe tog reda. Ignoriranje, nepoznavanje bitnih èinjenica, uvijek je slab argument uvjerenja kako se za nešto ne moramo osjeæati odgovornima. Bergoglio je puno èitao o životu utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog. Je li mu moglo potpuno promaæi da je Ignacije svojim uèenicima savjetovao da dobro upoznaju karakter vladara, moænika, utjecajnih ljudi, da bi im se na taj naèin lukavo prilagodili, ulagivanjem ih još uèvrstili, pritom ih takoðer uvijek «vedrinom i najljubaznijim rijeèima» zadržali? U najmanju ruku je u ovom posljednjem — uz nekoliko iznimaka o kojima æe još biti rijeèi — uvijek ljubazan i susretljiv papa Franjo istinski sljedbenik naputaka utemeljitelja svoga reda. Zar Bergoglio nije nikada saznao ništa o onoj dvoliènoj strategiji svoga uèitelja koja se sastojala u tome da se kod važne korespondencije u svakom pojedinom sluèaju pišu dva pisma, jedno «glavno pismo» blagotvorno neopasnog sadržaja koji je uvijek mogao biti objavljen, i jednog «sporednog pisma» apsolutno tajnih odredbi, uputa, obavijesti, ponižavanja itd.? Lojolski nije imao skrupula da se ne bi poklonio pred Baalom, mitskim božanskim simbolom bogatstva i moæi, ako je smatrao da bi to moglo koristiti Crkvi. «… Uporaba ljudskih naèina i korištenje zemaljskih protekcija za dobre i Bogu ugodne svrhe» ne bi u stvarnosti, kaže Ignacije uljepšavajuæi, bilo nikakvo služenje Baalu. Gotovo je nemoguæe da Jorge Mario Bergoglio nije o njima nikada ništa èuo, primjerice o u jezuitskim udžbenicima o moralu ipak preporuèljivom restrictio mentalis , dakle taktiku poloviène, ogranièene istine: ne lažemo, samo ne kažemo cijelu istinu. Ili: ne oklijevajmo ako postoje izgledi za sretan završetak neke afere jer se pobjednik više ne mora opravdavati. Njegov se uspjeh kod ljudi raèuna više od svega ostalog. Sanchez postavio je u svojoj teologiji morala «opus morum», Lib. O razlièitim vrstama dopuštenih laži ovaj jezuit kaže sljedeæe: «Od velike je koristi ako se može prikriti mnogo od onoga što mora biti prikriveno ali to bez laži ne bi moglo biti i kad taj naèin ne bi bio dopušten … Imamo dakle pravedan povod da se poslužimo takvom dvosmislenošæu, koliko èeto to bude nužno i korisno da bismo spasili tijelo, zaštitili èast i imovinu; ili za vježbanje bilo koje druge vrline isto, str 15 Ovaj jezuitski teolog dopušta èak i ubijanje pod odreðenim okolnostima: «Dopušteno je ubiti onoga o kojem pouzdano znamo da prijeti neèijem životu, tako da primjerice jedna žena, ukoliko zna da je muž tijekom noæi namjerava ubiti, a ne može pobjeæi, smije ga u tome sprijeèiti». Taj krvavi èin može za nekoga obaviti i netko drugi «ako to nalaže kršæanska ljubav» moralni teolog Busenbaum S. Brojne sažete i istaknute misli vodilje za svoju redovnièku braæu naveo je i èuveni ozloglašeni jezuit Balthasar Gracian, rektor sjemeništa Družbe u Tarragoni u svojim «Priruènim proroèanstvima». Trebalo bi znati pronaæi «prstolomac» svakome; ništa odluèno ne odbiti, tako ostaje saèuvana ovisnost molitelja; nikome ne pružiti priliku da nas potpuno upozna,; ne živjeti prema èvrstim pravilima, veæ oportunistièki, prema okolnostima; primjenjivati ljudske instrumente, kao da nema božanskih, a božanske kao da ne postoje ljudski; vlastite postavljene ciljeve prikazati tako, kao da se radi o prijateljskoj pomoæi nekom strancu, kako bismo za sebe izvukli ono najbolje moguæe. Najèešæe im je zamjerana dvoliènost, lažna svetost, ulizivanje moænicima ove zemlje i intrigantnost. Odmah iza toga èuo se prigovor zbog dvostrukog morala, moralne pokvarenosti koju su prouzrokovali jezuiti, njihovi uèitelji i praktièari. Veliki matematièar i duboko religiozni Blaise Pascal tvrdio je da «ništa nije dovoljno slabo i nepravedno», a da to «jezuiti ne bi znali kistom svog maglovitog i razuzdanog moralnog nauka prikazati pobožnim, èestitim i svetim». Veliki engleski mislilac i moralist Thomas Carlyle nazvao je Lojolino uèenje «najkobnijim evanðeljem svih vremena», a najugledniji od liberalnih evangelièkih teologa wilhelminskog carstva, Adolf von Harnack, optužio ih je da je glavna svrha èitava njihova djelovanja «sramotno prikazati kao oprostivo i bezdušnim zloèincima pokazati put na kojem æe još uvijek moæi steæi mir u Crkvi». Èitao sam je kao najzanimljiviji roman ali kao pobožni katolièki mladiæ rekao sam sebi: «To ipak ne može biti tako! » Imao sam ipak samo malu moguænost usporeðivanja, naime trojica ili èetvorica jezuita koji su svake godine u mojoj župnoj crkvi u Gross Strehlitzu održavali vježbe, bili su impresivni propovjednici i imponirajuæe osobe i na mene su ostavljali mnogo dublji utisak nego sveæenici moje župne crkve. Taj utisak djelovao je dakle na sasvim osobit naèin, tako da nisam povjerovao navodima spomenute knjige. Pretpostavljam da je i Jorge Mario Bergoglio prije svog ulaska u jezuitski red isto tako proèitao ponešto negativno o njima, ali na kraju, kao dobar katolik isto tako uvijek zakljuèivao da sve to mora da je izmišljena banalna stvar neprijatelja Crkve. Moje vlastito naivno vjerovanje u neporoènost jezuita još se primjereno pojaèalo. Jedan od spomenutih jezuita bio je pozvao nas djeèake u dobi od 13 do 16 godina u katolièko sjemenište. Kad smo se svi skupili pred njim, održao nam je tako goruæe predavanje o èistoæi da smo bili oduševljeni. Nije škrtario niti sa zornim primjerima: «U konviktu koji vodim, odmah nakon praznika to vidim kod nogometa: ako netko više ne juri za loptom jednako kao i prije praznika, onda je on izgubio energiju kroz masturbaciju ili druženjem s djevojkama. » Znam kako sam nakon njegova govora stajao s drugovima i svi smo se hvalili kako ne želimo gubiti energiju: «Nema više gledanja djevojaka, nikada više neæemo grešno dodirivati vlastito tijelo». Otac jezuit je takoðer naglasio da veæ i jedna neèista misao ili pogled škode misaonim sposobnostima, koncentraciji i pamæenju mlade osobe. Tada sam meðutim doživio jedan niski udarac u svom poštovanju jezuita. Dogodilo se to deset godina poslije — u meðuvremenu sam postao kapelan u istoj župi, župi moga djetinjstva -, u moju je ispovjedaonicu jednog nedjeljnog poslijepodneva ušla je jedna dama, stara otprilike 30 godina. «Želim,» zapoèela je oklijevajuæi, «razgovarati o jednom sluèaju koji se dogodio još prije deset godina, ali meni ne da mira jer do danas toèno ne znam što da o njemu mislim. Mnogo bi mi znaèila konaèna prosudba o njemu jer bi taj sud mogao odluèiti o tome, hoæu li moæi i dalje vjerovati ili ne u idealizam sveæenika». » Iz njena daljnjeg izlaganja shvatio sam da se u sluèaju koji je opisala radilo o onom jezuitu kojeg sam u djetinjstvu tako poštovao. Nakon jedne staleške propovijedi za mlade žene, taj se pojavio u župnom uredu u kojem je i ona imala nešto za obaviti. On joj je odmah pristupio, odveo je diskretno u sporednu prostoriju i rekao: «Znate li da su umjetnici, lijeènici i sveæenici nešto sasvim razlièito od obiènih ljudi. Oni stoje i iznad uobièajena morala koji se zahtjeva od obiènih smrtnika. Sveæenik je povrh toga još i lijeènik i umjetnik u jednoj osobi. Ukratko, nemojte krivo shvatiti ako vas zamolim da se sada razodjenete. Vrlo se lijepi i ja ne želim ništa drugo nego pred sobom vidjeti Božje umjetnièko djelo bez prekrivaèa. Autoritetu i snazi uvjerljivosti s kojom je to izrekao nije se mogla suprotstaviti i stoga se pred njim svukla. On ju je zatim pažljivo promatrao iz razlièitih perspektva, ali je nije dodirivao, èak joj je nakon tog promatranja zahvalio i obeæao da æe je opet pozvati. Morala mu je dati svoje ime i adresu. Prošlo je nekoliko sedmica kad je on odjednom pokucao na vrata njena roditeljskog doma i zamolio njene roditelje za dopuštenje da nasamo razgovara s njom. Kad su se našli sami u jednoj sobi, opet je od nje zahtijevao da se razodjene, zatim je izvadio bijelu svilenu maramicu i njome dodirivao gotovo sva mjesta na njezinu tijelu. Pri tom ju je stalno pitao: «Osjeæate li nešto? » Iako ona i danas smatra da je on želio èuti potvrdan odgovor, ona bi to uporno nijekala jer je tada bila samo zbunjena i kao zamrznuta. On je u njihovu kuæu dolazio još nekoliko puta, èitava bi se ceremonija ponavljala Ali na svoje pitanje o zadovoljstvu dobivao je uvijek isti odgovor. Ni ja nisam toèno znao kako da prosudim taj dogaðaj. Ali u mojim oèima, u oèima mladog sveæenika koji je iz sjemeništa upravo poslan u svijet, taj dvolièni jezuit poèinio je smrtni grijeh odnosno nekoliko njih jedan za drugim i moj idealistièki pogled na njegovu Družbu doživio je težak udarac. Kasnije sam u nekom moralno-teološkom traktatu jednog jezuita proèitao: «Pripisuje li se ispovjedniku koji ženu ili muškarca namami na oprostivo loše postupke, teška krivnja? Escobar, Theologia morum, Tract. U smislu te moralno teološke interpretacije njegova redovnièkog druga, ovaj opisani jezuitski sveæenik nije èak poèinio ni teški grijeh. Kod Escobara sam pronašao još èitav niz daljnjih uljepšavanja nemoralna ponašanja u podruèju seksualnosti. On pita primjerice: «Kako se ponašati u odnosu na spavanje s tuðom zaruènicom? » Odgovor: Pa sad, «on nije prekoraèio obièno kurvanje buduæi da ona još nije žena onog èovjeka. Escobar takoðer pita: «Je li onaj koji prvi put poèini taj seksualni prijestup, obavezan to otkriti u ispovjedaonici? » Odgovor: «Djevice su to obvezne zbog defloracije, ali mladiæi nisu. Ja bih se ipak složio s Vasquezom da ni djevice nisu na to obvezne, pogotovo ako se još nalaze pod roditeljskim krovom, da, ako djevica pristane slobodnom voljom onda to njeno ponašanje nije obešèašæenje; ona nije poèinila nepravdu ni prema samoj sebi niti prema roditeljima jer je ona gospodarica svog djevièanstva». S obzirom na u njegovim moralno teološkim djelima nauèavanim labavim principima ponašanja, nisam se poslije u životu više trebao èuditi onim jezuitima koji su te principe — èesto još i premašujuæi ih — ostvarivali u svojim djelima. Mislim primjerice na onog, šezdesetih godina 20. S obzirom na savršen sustav kontrole u jezuitskom redu morali su njegovi poglavari odavno dobiti obavijesti o tome kako su njegove rigorozne moralne propovijedi u izravnoj suprotnosti s njegovim životnim aferama. Ali mnogo važnije od strahovanja koja su poradi toga mogli imati, bila je za njih okolnost da popularnost koju taj sveæenik uživa uzima sve veæi zamah. Doskora su predavaonice i crkve u kojima je on nastupao postale premale, tako da je govorio na trgovima mnogih velikih gradova pred desecima tisuæa ljudi. Pedesetih i šezdesetih godina 20. Stoljeæa bilo je malo govornika u katolièkoj Crkvu koji bi svojim religioznim i moralnim apelima mogli opèarati toliko ljudi. Uzgred, èesto su bile banalnosti ono što je on nudio kao najbolje. Tako je veliki dio «seksualnih problema našeg vremena» sveo na to da žene nose preuske pulovere, preduboke dekoltee i prekratke suknje. «Krivica», urlao je, «da onda budu silovane, velikim dijelom leži na njima samima». Osobito ljutito grmio je i protiv pobaèaja. Mogao si je dopustiti da lijeènike koji vrše pobaèaje tako toèno opiše da je bar dio slušatelja znao o kome se radi. Nisu nedostajali ni huškaèki pozivi da se nešto poduzme protiv tih lijeènika. Ljudi koji su nagrnuli na otvorene trgove velegradova i slušali ga, oprostili su religioznom «idealistu i reformatoru», rado i bez problema njegovu demagogiju. Taj vitki, gotovo mršavi èovjek, koji je uvijek i pod svaku cijenu branio Crkvu «Na mojoj crnoj sutani vidi se i najmanja mrlja više nego na vašoj šarenoj odjeæi! » stizao je posvuda. Pretjerivanja, bestidnosti i sloboda kojom je vrijeðao neke svoje slušatelje, pripisivala su se pretjeranosti njegove strastvene, mistièno rasplamsale psihe, koja u osnovi želi jedino braniti Božju èast. Gospodari Crkve trljali su ruke: taj èovjek pravi katolicizam opet privlaènim, aktualnim, oslobaða ga mirisa prašine, krutosti, okorjelosti. A novac se gomilao u kutijama i posudama za skupljanje milostinje crkava onih gradova u kojima je nastupao jezuit. Ovaj èovjek kojeg su ljudi smatrali rijetko idealistiènim, altruistiènim i moralnim, imao je meðutim osobit «leš u ormaru», naime ženu kojom je duševno i tjelesno u potpunosti upravljao. Autor ove knjige spominje ovaj sluèaj jer mu se ta žena obratila pismom, a kasnije smo kontaktirali i osobno. Pisala mi je da je se dojmila moja knjiga «Gospodari i robovi Crkve» i da temeljem osobnog iskustva «mogu reæi samo kako to nije pamflet … Kao ljubavnica oca …, koji me kukavièki i prostaèki osramotio, mogu se samo složiti s ovim zborom optužbi. » Nakon što ju je on ostavio, pokušala se dva puta ubiti doista su dvoje novine izvijestile o tome kako ju je iz Maine spasila vatrogasna straža. «Èak sam bila namjeravala da se zapalim iz protesta protiv tog licemjerja i ugnjetavanja» od strane jednog sveæenika. Ona je potom istupila iz katolièke Crkve jer nije mogla prevladati šok što je morala doživjeti da je takav idealist kao taj sveæenika hladno iskoristio njene osjeæaje, a zatim je beskrupulozno ostavio. Njeno je zdravlje bilo narušeno, njen život razore i ona sada tek tako vegetira. «Htjela sam najprije», rekla mi je u jednom pismu, «o svemu reæi SPIEGELU i prof. Bense», èuvenom borbenom ateistu, «ali tri èetvrtine mojih pravih prijatelja odgovorilo me … Ne bih ni fizièki niti duševno podnijela da je pater u procesu, u kojem bi mu Rim svakako pomagao u liku jezuitski lukavog odvjetnika, sve porekao. Pater je prijetio istim koracima i mojim prijateljima». «Tko zna», piše u daljnjem pismu, «kako sustav Rimske crkve može uništiti ljudima. » 30 Misionari, koji pod svaku cijenu žele osvojiti svijet za Krista i Crkvu, su redom svi jezuiti, takoðer i pater Bergoglio alias Franjo I koji je želio kao misionar iæi u Japan, ali i gore opisani sveæenik koji je, kad se odvojio od žene koju je iskoristio, hladno objasnio: «Zbog jedne žene neæu izdati svoju veliku misiju! Misionarski u smislu: ni na koji naèin ne smijemo naškoditi misijskom cilju preobraæenja masa postupili su i «superiori», poglavari tog sveæenika kad je zaprijetilo da æe za njegovo krivolovstvo u lovnom podruèju seksualnosti doznati šira javnost. U roku jednog dana povukli su ga iz prometa. Više se uopæe nije pojavljivao. Misija i disciplina — temeljne vrijednosti Družbe Isusove! Mnogi intelektualci iz svih tabora sve do ateistièkih cijene elitni karakter jezuita, njihovo navodno najviše mjesto u hijerarhiji sveæenika i redovnika. Ali ni jedanom Jorge Mario Bergogliju, koji nikada nije izrazio ni najmanju kritiku svoga reda, nije mogla ostati nepoznata afera kao ona jezuita Jeana Daniéloua. Èovjek je bio jedan od utemeljitelja i najinteligentinji predstavnik Nouvelle Théologie, koja je trebala donijeti novi vjetar u požutjeli i zastarjeli svijet skolastièko-tomistièke teologije. Nakon poèetne pobune konzervativaca u Vatikanu, sticala je ta nova teologija u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeæa sve veæi snaèaj i javni prestiž. Daniélou je za svoje zasluge u napretku teologije primio iz ruku pape èak i kardinalsku kapicu. Tada je meðutim došlo do skandala koji je potresao Družbu Isusovu i Crkvu, a svi ostali, koliko su od toga shvatili, smijali su se, cerekali ili lavirali negdje izmeðu ironije i prezira: èuveni francuski kardinal Daniélou doživio je poslijepodne 20. On koji tako naglašava uzorni karakter tog Društva i gleda ga kao odluèujuæi razlog svog stupanja u taj red, ne bi doduše o toj aferi rekao niti rijeè, ali ona mu je morala doprijeti do ušiju. Oèito i za papu Bergoglija vrijedi: «De suis nihil nisi bene» o svojima samo dobro. I kao papa on mora kao i svaki papa prije njega biti « zaglaðivaè fasade» 32 Ne može gotovo ništa drugo, i on se osjeæa prisiljenim bilo kako i bar veæim dijelom prikrivati neizmjernu kaljužu Crkve. Inaèe æe dokinuti sebe samog i nepogrešivost svoje papinske funkcije. A sada idemo do ljubavne afere najpoznatijeg i vodeæeg teologa 20. Stoljeæa, jezuita Karla Rahnera. U nakladi istaknute katolièke Herder-Verlag upravo izlazi novo izdanje spisa ovoga, kako ga nazivaju, «teologa stoljeæa». Njegovu aferu i neke druge ne tako pozitivne karakterne osobine uglednog teologa, nakladnik naravno ne spominje. Dugo vremena odrastajuæi i obrazujuæi se u atmosferi «bezženstva» i stezi jezuitskih visokih škola i instituta, Rahner jer prvi put susreo poznatu spisateljicu Luise Rinser 27. Doskora se razvilo nešto što bi vanjski promatraè mogao nazvati jedino tragikomedijom. Ona je u tom trenutku stara 51 godinu, a on veæ 57. Ali ljubav, zna se, ne poznaje granice, a strast još manje. Ona nas èini slijepima, jer dama je svoju fiziološku zrelost i atraktivnost ostavila veæ daleko iza sebe. Meðutim, talentiranoj spisateljici, udatoj i majci dvojice sinova, imponirala je pažnja koju joj je poklonio tako poznati teolog i izvjesno je da je i ona njega mogla privuæi svojim «unutarnjim vrijednostima» i svojom rjeèitošæu. U svakom sluèaju Rahner se kao slijepi, zaljubljeni pijetao vezao za tu ženu. Napisao joj je tisuæe ljubavnih pisama i dopisnica. Jezuitski red svakako nije smatrao zabavnim što je ona nakon Rahnerove smrti dio te korespondencije objavila u okviru jedne knjige, Toj dami nije nedostajalo rafiniranosti niti u drugom pogledu. Ona je prije te stvari s Rahnerom bila u intimnom prijateljstvu s jednom drugom crkvenom velièinom, benediktinskim opatom samostana Ettal, dr. A tu vezu svakako nije bila spremna prekinuti samo zato što se na njenu obzoru bio pojavio Rahner. Naprotiv, svim sredstvima ženskog ljubavnog umijeæa, ona je uèinila da se dvoje visokih crkvenih ljudi natjeèu meðu sobom. Opat se u meðuvremenu isto tako ponašao poput zaljubljena pijetla. Rinser o opatu: «Zamka sudbine se zatvorila. On nema nikakva iskustva. Strelica ga je podmuklo pogodila. On ne osjeæa kako je duboko upao. » Naposljetku je taj istaknuti redovnik bio tako opijen svojom strašæu da je živahna Luise u svom dnevniku mogla konstatirati: «Rekao je danas: postat æu ono što ti uèiniš od mene». Taj rob ljubavi bio je naravno èudesno podoban da postane Rahnerov suparnik. Jer taj je nazivao ju je «èupavice», ona njega «ribo» sve jaèe navaljivao da se uda za njega. Preburna Rahnerova zaljubljenost i tetošenje išli su joj veæ na živce. Dakle, «osjetila se prisiljenom da ga zaustavi. Tome joj je poslužio opat. Luise Rinser objašnjava Rahneru da æe se o njoj od sada skrbiti Hoeck i da je njeno odbijanje samo samoobrana. Stalno spominjanje opata iritira teologa. Luise Rinser toèno zna s kime ima posla. Vitalni Karl Rahner, velik u mislima, s gotovo 60 godina neiskusan u stvarima ženske erotike. Cijelog života potiskivano zadovoljstvo želi provaliti. Luise Rinser uèinila je Karla Rahnera ljubomornim prema svim pravilima ženskog umijeæa. Ona uživa u njegovoj pojaèanoj žudnji, osjeæa se nadmoæno. » Èitatelj ovog izviješæa smiju napokon biti naklonjeni, gajiti simpatiju prema sirotom, ljubvno neiskusnom Rahneru. Možda je on posve nehotièno posrnuo u tu aferu s jednom iskusnom ženom Nesimpatièna je na tom èuvenom jezuitskom teologu meðutim njegovo licemjerje i njegova dvoliènost. Usprkos svojim vlastitim vitalnim nevoljama u stvarima zakona o celibatu i seksualnosti, po nalogu Njemaèke biskupske konferencije Rahner piše poznato ozloglašeno «Pismo o celibatu», jedan èlanak u formi otvorenoga pisma upuæena jednom «dragom subratu», u kojem mu okrutno i nedvosmisleno pojašnjava i teološki «dokazuje», da se sveæenik bezuvjetno mora pridržavati crkvenog zakona o celibatu, da ne bi bilo ispravno da ga službena Crkva dokine. Rahner stvara kod «dragog» subrata — a time su mišljeni svi sveæenici, jer je Rahnerov èlanak kao posebno izdanje biskupa, poslano svim njemaèkim i austrijskim klericima — lošu savjest za sluèaj da se ovaj eventualno nema namjeru pridržavati svoje obveze celibata. To je dakle ono tipièno jezuitski kod Rahnera; službeno silovito i idealistièki zahtijevati crkveni zakon o celibatu za sve sveæenike i redovnike, a neslužbeno «prema van u strogoj tajnosti držano prijateljstvo sa spisateljicom Luise Rinser, gajiti i njegovati, kako mu je to prigovorio njegov «prijatelj» Hans Küng. Küng koji kao od sustava neodvojiv teolog, nikada nije posebno oštro napadao Crkvu i njene ljude, ipak kritizira kod Rahnera jedan drugi aspekt njegova ophoðenja sa zakonom o celibatu za sveæenike: «Tako sigurno ne bih nikada mogao», naglašava Küng, «kao Karl Rahner na Dan sveæenika u predveèerje Dana katolika, pred tisuæu sveæenika, govoriti o sveæenièkoj egzistenciji i pri tom svjesno iskljuèiti zajednièko sveæeništvo svih kršæana a pitanje celibata odbaciti kao periferno; i to je Rahner». Pri tom je, kaže Küng, «Luise Rinser u posljednjem desetljeæu Rahnerova života igrala središnju ulogu»: Tisuæama svoje subraæe, meðutim, on nemilosrdno odreðuje pridržavanje celibata i time njihove konflikte vidi kao «periferne»! Ali tko zna koliko je u toj stvari na imala udjela Rahnerova jezuitska lukavost i domišljatost, a koliko se svodila na eventualno ucjenjivanje tog teologa od strane crkvenog vodstva. Èini se da je Rahner sam bio gnjevan na najviše crkveno vodstvo, bez da je ikoji njemaèki biskup pokušao nešto posredovati. Jer, s obzirom na jedan neuspjeli pokušaj atentata na papu Pavla VI, on uopæe nije bio tužan, štoviše prišapnuo je Küngu «s malicioznim smiješkom» kako ne bi bio baš smrtno ožalošæen da je atentat uspio». U debati o nepogrešivosti, Rahner je kategorièki branio papinsko gledište, dok je u privatnom krugu o tome cinièki rekao kako «Isus ništa od toga ne bi razumio». Osobno sam doživio Rahnerovo laviranje izmeðu svih stolaca u bamberškom sjemeništu. Sjedili smo pri ruèku skupa sa voditeljem i duhovnikom sjemeništa, kad sam ga upitao što misli o Romanu Guardiniju. Ah što, rekao je Rahner podcjenjivaèki, on je tek popularni spisatelj, ne veliki teolog. Nešto kasnije gotovo da nisam povjerovao da dobro èujem jer je u jednoj radijskoj emisiji u èast Guardinija, Rehner toga hvalio kao jednog od najveæih teologa 20. Vijeka, koji je mnogo uèinio u napretku teologije. Meðutim, tragikomedija oko Rahnera i Rinser još nije sasvim završena. Ovoj, do duboke starosti vitalnoj dami, nisu bila dovoljna velika dvojica, opat i jezuit. «Nakon benediktinca Johannesa M. Hoecka i jezuita Karla Rahnera bio je španjolski karmeliæanski monah» Jose sanchez de Murillo «posljednji u zbirci erotiène brze lokomotive Luise Rinser», piše kršæanski katolièki magazin Kirche In. Trojica visoko inteligentnih, vrlo uglednih redovnika iz razlièitih vodeæih redova Crkve, postali su na groteskan naèin ljubavni robovi jedne ostarjele spisateljice. Tako djeluje i tome vodi crkveni zakon o celibatu. Ono tako loše u ovoj aferi nisu eros i seks, veæ licemjerje koje je pokazalo svo troje redovnika kad su u neposrednoj povezanosti sa svojim ljubavnim aferama kao «posveæeni» sveæenici slavili mise. «Karl Rahner više puta posjeæuje Luise Rinser u Rocca di Papa, celebrira misu u maloj kapeli koju je posvetio njegov rival … Možda je to bio ljubavni trokut, dok se to moglo igrati. Preostala je prazna pozornica», piše ironièno Kirche In. U tu je Družbu stupio Jorge Mario Bergoglio. Buduæi da je u sjemeništu svjetovnih sveæenika, neposredno prije tog ulaska, bio imao dvije godine za razmišljanje o biæu i nalogu jezuitskog reda, nije mogao biti neuk, morao je znati u što se upušta i da najviša premisa toga reda, iz koje proizlazi sve ostalo što èini, glasi: «Right or wrong, my church». Pod tom premisom kao zvijezdom vodiljom, i vrlo rano organizirani strogo i gotovo vojnièki, marširali su jezuiti odmah u prvoj liniji protureformacije protiv reformi Calvina, Luthera i Zwinglija, bili su u tom pogledu najbrža interventna postrojba, potpuno na raspolaganju papama, koja, kako je poznato, nije pazila na skrupule kad se radilo o tome da se ta «nevolja» novih «sekti» zagrabi u korijenu i po moguænosti istrijebi. Ni jedan red nije tako ispunio nalog srednjovjekovnog pape Inocenta III «Svaki klerik mora biti poslušan papi, i onda kad nareðuje zlo; nitko nema pravo suditi o papi» kao jezuitski red temeljem svoga èetvrtog zavjeta, apsolutne, neogranièene poslušnosti papi. To je zapoèelo odmah s utemeljiteljem reda Ignacijem Lojolskim koji je živio i postupao prema devizi: «Da doðemo do istine u svemu, trebamo uvijek biti spremni vjerovati da je ono što nam se èini bijelim, crno, ako to hijerarhijska Crkva tako definira» 34. Kad je generalna kongregacija jezuita za vrijeme pontifikata Pavla VI predložila papi modernim vremenima prilagoðen koncept organizacije i djelovanja reda, a papa taj koncept kategorièki odbio, postavljeno je vrhovnom jezuitu, jezuitskom generalu Pedru Arrupe pitanje, ne bi li taj papin postupak možda mogao biti pogrešan. Njegov odgovor: «Za nas je papa istina». Alighiero Tondi, ugledni poznavatelj i dužnosnik Vatikana, koji je postao poznat zbog svog istupanja iz jezuitskog reda i bijega pred progoniteljima u ondašnju DDR, piše u svojoj knjizi «Jezuiti» izdanoj 1961. Ali prema nauku katolicizam znaèi služiti Isusu: služiti Vatikanu; red je dakle jedna družba vojnika u službi Vatikana». Još gore zvuèi Pravilo 36: «Svakoga uvjeriti, da onaj tko živi u poslušnosti, mora dati da ga božanska providnost preko superiora vodi i upravlja kao da je leš koji dopušta da ga na sve naèine okreæe i prevræe; ili štap u ruci starca koji onome koji ga drži u ruci, služi za svaku moguæu svrhu». Onaj koga se po ovim pravilima indoktrinira i manipulira, teško da æe se ikada izvuæi iz te luðaèke košulje. Tondi je to doživio na vlastitu tijelu. Iako je u javnosti bio slavljen zbog svog izlaska iz jezuitskog reda, a u DDR-u bio obasipan svim moguæim poèastima, on im je na kraju okrenuo leða i spustio se opet pokajnièki pred noge «Svetog Oca». Vjeruje li još itko tko još može realno razmišljati da je jezuit Bergoglio alias papa Franjo I nakon toliko godina studiranja i dresure od svojih rektora i superiora manje indoktriniran i jezuitski oblikovan od njemu inteligencijom jasno nadmoænog prof. Posvuda, u svim podruèjima svijeta u kojima djeluje, Družba Isusova imala je uvijek za najviši misijski cilj ne samo preobraæenje ljudi da prihvate kršæanski nauk, nego i preoblikovanje tih ljudi u robove Krista, pape kao njegova predstavnika na zemlji i poslušnu djecu sve-majke Crkve. Nekim je papama taj radikalni fanatizam jezuita u preodgajanju ljudi, u bezuvjetnom htjenju prirodnu osobnost ljudi transformirati u umjetnu osobu, kreaturu prema ogranièenim mjerilima «Duhovnih vježbi» Ignacija Lojolskog, otišao èak predaleko. Papa Klement XIV 21. Doduše, tom ukidanju doprinijeli su i drugi faktori: mržnja apsolutistièkih kraljeva Francuske prema jezuitima; države Portugal i Španjolska koje su se osjeæale ugroženima od strane jezuita u svojim «pravima» na južnoamerièke domoroce; kritika pouèavanja tog reda koji se duže i fanatiènije od ostalih crkvenih redova i skupina èvrsto držao aristotelovsko-ptolomejske slike svijeta i sukladno tome bezobzirno suzbijao Galilea; kao i osnivanje Svetog Oficija, središnjeg upravnog tijela vatikanske Inkvizicije, da se podsjetimo savjeta koji je utemeljitelj reda bio dao papi. Jezuiti su se miješali u sve, utjecali na politiku, gospodarstvo i financijsko poslovanje, tako da je bilo razdoblja u kojima su jezuiti bili najomraženija biæa na zemlji. U zemljama kao što su Portugal, Rusija, Švicarska, Španjolska i neke države Južne Amerike bili su povremeno odnosno trajno zabranjivani, kao i u Njemaèkoj za vrijeme Bismarckove «Kulturne borbe». No papinstvo se nije moglo trajno odreæi svog «SS»-a. Papa Pijo VII vratio je jezuitskom redu pravo postojanja i sve njegove privilegije. Sada su na svoju veliku radost opet mogli neogranièeno vladati u sektorima odgoja i obrazovanja, pri èemu uvijek iznova, sve do današnjih dana, izlazi na vidjelo njihovo janusovsko lice. Upravo je gimnazija u Berlinu koju vode jezuiti, a koja je bila gonjena zbog seksualnog iskorištavanja uèenika, bila po mom mišljenju prva koja je kroz usta svog direktora, jezuita, te dogaðaje otvoreno priznala i obznanila. Duh jezuitizma još uvijek puše u mnogim obrazovnim institucijama. Prednjaèi papinski univerzitet Gregoriana, i nadalje èvrsto u rukama jezuita, kao i èuveni Collegium Germanicum kroz koji mora proæi svaki njemaèki klerik koji želi studirati na Gregoriani i kroz koji je, iako Švicarac, prošao i Hans Küng koji se èak hvalio kako je «u Rimu punih sedam godina živio u Papinskom zavodu Collegium Germanicum et Hungaricum i na Papinskom sveuèilištu Gregoriana apsolvirao svoj studij filozofije i teologije». U vezi s mojim izlaskom iz Crkve pisao mi je: «Dijelim Vašu kritiku apsolutistièko autoritarnog rimskog sustava, a posebno Vašu kritiku evanðelju protivnog zakona o celibatu». Kako netko može imati svoju «duhovnu domovinu» u jednoj «apsolutistièko autoritarnoj» instituciji koja je preko tisuæa sveæenika poèinila toliko neopisivih zloèina, prije svega nad djecom i mladima? Imajmo na umu da je u SAD-u, èije se društvo s ovim problemom ophodi mnogo hrabrije i otvorenije nego što to èinimo mi u Europi, bankrotiralo veæ dvanaest biskupija, te zbog toga više ne mogu plaæati odštete za pretrpljenu bol nanesenu žrtvama jezuita, benediktinaca, dominikanaca, franjevaca i tzv. Jezuitska indoktrinacija kod Künga ide tako daleko da pretjeruje s postavkom kako on ne bi mogao svojoj «duhovnoj domovini» Crkvi «okrenuti leða isto tako kao ni demokraciji u politici». Jer Katolièka crkva je od vrha do dna upravljan, dakle, ne iz naroda proizašao, apsolutistièko-diktatorski vladajuæi sustav i kao takav upravo je suprotan demokraciji. Navesti oboje u jednom dahu, kako je to uèinio Küng, predstavlja u odnosu na demokraciju zastranjenje, upravo uvredu za nju. No, vratimo se nakon ovog uvoda u ukupnu atmosferu jezuitskog reda natrag Jorge Mariu Bergogliu kao produktu te atmosfere koje se ne može osloboditi nitko tko joj je bio izložen tijekom nekoliko desetljeæa. Bergoglijeva izobrazba u «pravog jezuita» Ukupni pregled Oblikovanje jednog normalnog mladog èovjeka u novu osobnost u smislu normi utemeljitelja Reda i njegovih nasljednika zahtjeva puno vremena, svakako mnogo više vremena od onog koje je potrebno za obièno apsolviranje da bi se postalo svjetovnim sveæenikom — to zvuèi bombastièno ali znaèi samo da æe obièan sveæenik nakon pet ili šest godina studija i sveæenièkog posveæenja biti poslan u «svijet» da bi kao vikar ili kapelan odnosno kasnije kao pastor ili župnik obavljao svoju službu u dušobrižništvu neke zajednice. Odgovornima jezuitskog reda uvijek se ovih pet ili šest godina èinilo prekratkim periodom kad se radilo o tome da se od još prilièno neobraðenog materijala, jednog pojedinca, kreira savršen produkt jezuitskih odgojnih i obrazovnih metoda. Jorge Mariju Bergogliju, kasnije papi Franji I, trebalo je petnaest godina od njegova stupanja u Družbu Isusovu, da bi 22. Meðutim, što se tièe trajanja izobrazbe jednog jezuita, on nije bio iznimka jer u pravilu otprilike toliko traje odgoj i obrazovanje kod svakog pripadnika reda do trenutka kad u to društvo budu prihvaæeni kao punopravni èlanovi. Najprije, odmah po ulasku u red, dolazi novicijat koji traje dvije godine. Novaci stanuju uglavnom u posebnoj, od rektora voðenoj kuæi novicijata, po moguænosti odvojenoj od drugih zgrada i instituta reda. Nakon tih dviju godina, novaci su spremni položiti prve zavjete reda. Poslije toga više nisu novaci, veæ skolastici koji æe tijekom èetiriju ili pet godina studirati i apsolvirati humanistièke znanosti i filozofiju. Slijedeæih èetiri ili pet godina moæi æe kao docenti prenositi steèeno znanje slijedeæim teèajevima u kolegijima reda. No, to nije sve: Tek sada smiju na «svetu» teologiju i nju æe studirati èetiri godine. Zatim slijedi još jedna pokusna godina i tek tada skolastici postaju profesorima odnosno koadjutorima. Ovi posljednji polažu samo jednostavne zavjete. Prava elita su profesori istinski sljedbenici koji ne polažu kao jedine samo tri uobièajena redovnièka zavjeta siromaštva, poslušnosti i èistoæe, nego i zavjet potpune, bezuvjetne poslušnosti u odnosu na sve naloge pape, ma kakvi oni bili. Postoji i peti zavjet, obveza katekumenata, pouèavanja ljudi o kršæanskom nauku. Ali s time se ovdje neæemo pobliže baviti. To je, dakle, opæenita, u razlièitim kuæama jezuita uvijek lako primjenjiva shema obrazovnih razdoblja jednog kandidata reda. Kao što je reèeno, u travnju 1973. Šok terapija jezuitske dresure je završena! Jezuitsko sjemenište, mjesto prisilnog boravka Novak Jorge Mario morao je prije svega nauèiti i u nutrini prihvatiti da najvažnija i ispred svih vrlina, nije mnogo hvaljena, sa svih propovjedaonica propovijedana kršæanska ljubav, nego poslušnost. «Za napredak je korisno prije svega», kaže 31. Ignacijeve Duhovne vježbe pomažu novacima da ostvare najdonji, najniži stupanj poslušnosti, «poslušnost djela» koji se sastoji u tome da provedu neki nalog, neku naredbu. Što pritom izvršitelj naloga misli, ne igra nikakvu ulogu. Viši stupanj poslušnosti sastoji se u unutarnjem usvajanju volje nalogodavca od strane novaka. Volja nalogodavca je sada volja primatelja naloga. No procedura pojaèanog oduzimanja vlastite individualnosti novacima od strane duhovnog diktatora Ignacija Loyolskog i njegovih sljedbenika ide i dalje. Nije mu bilo dosta posjedovanje žrtvine volje, on je posegnuo i za njenim intelektom. On, kaže Ignacije, ne samo da treba isto htjeti, nego i «isto misliti kao i nadreðeni, svoju prosudbu treba podrediti pretpostavljenom u onoj mjeri u kojoj uopæe samo predana volja može pognuti intelekt. » To je èisti voluntarizam , èisti iracionalizam! Um na taj naèin manipuliranoga bit æe tako podreðen ne samo vlastitoj volji što ne mora u svim sluèajevima biti štetno, možda može dobro doæi makar vlastitom egu dotiène osobe , nego i tuðoj, onoj pretpostavljenoga koji može htjeti i nareðivati što želi jer novak nema pravo na mišljenje o inteligenciji ili intelektu pretpostavljenoga. Dakle, slijepa poslušnost, beskrajna «poslušnost leša»! Ignacije nije tek tako lutao u tim svojim propisima, u nastojanjima oko totalnog discipliniranja svojih uèenika. Ne, on je znao što pokreæe, sasvim je jasno izvijestio o tome. Usporedio je žrtvovanje volje i intelekta preko pitomaca s nemilosrdnim Jahvinim nalogom Abrahamu: «Tako se mogao osjeæati Abraham kad mu je Bog naložio da žrtvuje svoga sina Izaka». U sluèaju novaka dogaða se, prema Ignaciju, žrtvovanje razuma, odricanje vlastitog pogleda, «za veæu slavu Božju». Posljednja dvojba, jesmo li mogli krivo razumjeti preziranje podreðenih subjekata Ignacija Loyolskog, otpada kad èitamo sljedeæa objašnjenja koja nalazimo kako u njegovim prenesenim izjavama, tako i u Knjizi duhovnih vježbi: «Uopæe ne smijem htjeti pripadati sebi, veæ svom Stvoritelju i njegovu predstavniku. Moram se dati voditi i upravljati, kao što se voštana grudica daje mijesiti, moram se ponašati kao leš bez volje i razumijevanja, kao malo raspelo koje se bez poteškoæa dopušta premještati s jednog mjesta na drugo, kao štap u ruci starca koji me postavlja gdje on želi i gdje me može najbolje upotrijebiti. Tako trebam uvijek biti pri ruci da se pretpostavljeni mnome posluži i mene upotrijebi kako on smatra dobrim». Oèito je novak Jorge Marijo Bergoglijo usvojio te upute svojih nadreðenih poglavara reda, oèigledno mu, meðutim, to predavanje volje i intelekta nadreðenima nije palo lako. U osvrtu na vrijeme novicijata i daljnje godine potlaèenosti od poglavara reda priznao je da je tada prije svega bio «u velikoj mjeri samouvjeren», …«što znaèi da sam griješio…Èitavo moje držanje bilo je prožeto ohološæu». Bergoglio priznaje da je usprkos tome trebao još puno vremena, da je morao «vježbati strpljivost», prije nego je bio spreman na to predavanje. «Kad je èovjek mlad, vjeruje da može promijeniti svijet. Ali onda… otkriva se logika strpljivosti u vlastitu životu… Vježbati strpljivost znaèi prihvatiti vrijeme … U spoznaji vlastitih granica, u dijalogu s vlastitom ogranièenošæu, izgraðuje se strpljivost». Ponekad nas život ne vodi prema èiniti nego prema podnijeti , tako da podnosimo svoje granice, a granice drugih preuzimamo na sebe». On, Jorge Mario Bergoglio, bi si zadao, «sam riješiti sve probleme », imao bi «magiènu predodžbu» o vlastitoj «efikasnosti u relativizaciji neèega». On zna «da se život ne raða bez boli», i da mi «u svim stvarima koje nešto vrijede i obeæavaju rastenje, moramo proživjeti trenutke boli. Bol je nešto što pridonosi rastu». Još malo nejasniji bit æe Bergoglio u svojoj knjizi «Otvoren um, vjerno srce». «Zahtijeva se od tijela», tako tu kaže, «da se odrekne sebe, da se proèišæenje provede putem omalovažavanja, hodoèašæenja, prezira, poniženja. To je linija poslušnosti…» Plaæi prethodi «znoj poslušnosti, poniženja i odricanja». Nema poslanstva, nema misije bez poslušnosti! Spoznao je da je i osobna molitva «najuže povezana s poslušnošæu prema poslanju». Nema molitve, nema poslušnosti, nema požrtvovnosti tijela…. Kvalificirani pojedinci… ali nikada se ne zalažu za preneseno im poslanje, za koje bi bili spremni odreæi se sebe samih». Stoga su «Duhovne vježbe» i za ne-jezuite osmišljene i planirane kao èetverotjedno meditativno-kontemplativno uranjanje u dubinu Božje Rijeèi u Bibliji, ali još mnogo više one predstavljaju uvijek iznova ponavljano uvježbavanje jezuitskih novaka u sustav uvjerenja, mišljenja i djelovanja utemeljitelja reda koji se sa svojim «Duhovnim vježbama» i «Konstitucijama» dokazao kao vjerojatno èak najstroži i najokrutniji duhovni tiranin svih vremena. Uz njega može stati najviše Escriva de Balaguer, osnivaè Opusa Dei. Što netko mora raditi da bi druge uèinio malima, manje vrijednima, predanima, pokornima, uslužnima i totalno poslušnima? Mora im usaditi korjenitu svijest o grešnosti. U oba svoja djela uèinio je to Ignacije na stotine, na tisuæe puta. Preobraziti objekt odgoja u bezvrijednog grešnika bila je za Loyolskog prva, najnužnija pretpostavka postizanja cilja, uèiniti od njega idealnog roba u službi jezuitskog generala, pape i Crkve. Radi toga je prema Ignaciju uvijek prva duhovna vježba namijenjena svima «razmatranje i promišljanje grijeha, pronalaženje onoga što tražite: pokajanja, boli i suza zbog vaših grijeha. » Trebate «u svakoj od pet dnevnih vježbi ili razmatranja» grijeha «ustrajati jedan sat». Kroz tri dana grešnik treba «svakog jutra provesti sat vremena u razmatranju prvog, drugog i treæeg grijeha, zatim tri sljedeæa dana razmatra nizanje grijeha, poslije toga tri dana u iste sate razmatra odgovarajuæa djela». Èovjek je savjesno brižljiv. Poèinje s «grijehom anðela» koji su se predvoðeni Luciferom pobunili protiv Boga. «Kroz usporedbu jednog grijeha anðela sa svojim brojnim grijesima» trebam se «to više stidjeti i zbuniti: ako, su, naime, oni zbog jednog grijeha dospjeli u pakao, koliko sam ga puta zaslužio ja zbog tolikih grijeha». Drugi grijeh je «grijeh Adama i Eve», s kojim je «tako velika nesreæa došla u ljudski rod», jer se zbog toga «toliko mnoštvo kreæe prema paklu». Treæi grijeh je poseban grijeh svakog pojedinog koji je zbog jednog smrtnog grijeha otišao u pakao i bezbrojnih drugih koji su bili prokleti radi manjih grijeha nego što sam ga ja poèinio». Koje zakljuèke i namisli treba grešnik temeljem ovih triju fundamentalnih grijeha povuæi odnosno stvoriti? Ignacije mu to kaže: On treba moliti «za veliku prožimajuæu bol i za suze nad svojim grijesima. » On se treba «prizvati u sjeæanje sve grijehe svoga života, godinu po godinu, razdoblje po razdoblje». Nadalje on treba « ocijeniti grijehe promatranjem grdobe i pakosti što je svaki poèinjeni smrtni grijeh krije u sebi». On treba «umanjiti sama sebe usporeðivanjem, promatrajuæi sav gnjilež i grdobu svoga tijela … gledati sebe kao kavu otvorenu ranu i èir, iz kojega se iscijedilo toliko grijeha i toliko zloæe i najgnusnijeg otrova». I konaèno on treba «razgovarati s našom Gospom da mi od svog Sina i Gospodina isprosi milost da oæutim unutarnju spoznaju svojih grijeha i kajanje zbog njih» i «s grozom uklonim od sebe svjetovne i isprazne stvari». Zakljuèiti «obavezno moljenjem zdravomarije»! Može ga se poèiniti «na dva naèina»: «najprije tako da èovjek pristane na zlu misao s namjerom da poslije sagriješi kao što je pristao ili da bi je htio djelom izvršiti kad bi se to moglo. Drugim se naèinom sagriješi smrtno kad se samim djelom izvrši onaj grijeh. I takav je grijeh veæi s tri razloga: prvo, jer dulje traje; drugo, zbog snažnijeg djelovanja; treæe, zbog veæe štete za obje osobe». Ali što predbacujemo jednom teologu 16. To je lukava opsadna taktika jer je onaj od koga potjeèe vrlo prepreden. Kod te se opsade radi o životu i smrti». Jednom æe «zloba svijeta podložnog ðavlu postati oèigledna … Iza èina neposluha uvijek je nepoštivanje Gospodina, idolopoklonstvo, grijeh èarobnjaštva». Sadašnji papa je svoje lekcije kao novak, kao uèenik Ignacija Loyolskog uèio marljivo i nije ih do danas zaboravio. Duhovne vježbe 60 Papa, jednako kao i njegov predak, zahtjeva iscrpno ispitivanje savjesti, toèku po toèku, poticaj po poticaj: «U kojim situacijama smo mrak pretpostavili svjetlu? » 49 Kako malo papa drži do autonomnog, samostalnog identiteta ljudske osobnosti, pokazuje se i u tome što on taj identitet poistovjeæuje s pripadnošæu Crkvi v. On je i sam svoj identitet morao kao jezuitski novak predati Crkvi. Ni utemeljitelja reda kao ni njegova uèenika u 21. Oni mu povrh toga ucjepljuju strahotnu svjesnost pakla. Ignacije tu postupa vrlo sistematièno, dosljedno razvija scenario pakla, gotovo matematièki precizno. Voða jezuita pokazuje svojim stalnim ukazivanjem na grijehe i grešnost ljudi i svojim surovim oslikavanjem pakla psihopatologiju koja traži sebi slièno. Èovjek se ne može oteti misli da je autor te patologije i sam bio psihopat. Prvi korak ulaska u tematiku pakla Ignacijevih vježbi je takozvana «priprema». Ona se sastoji u intenzivnom naprezanju imaginacije da se predoèi «dužina, širina i dubina pakla». Drugi korak je nastojanje u vlastitoj nutrini osjetiti, oæutjeti kaznu koju trpe prokleti. Nakon toga se mora svako od pet osjetila samo i pojedinaèno baviti paklom: «Prva toèka æe biti: okom mašte gledati one silne vatre i duše kao da su u ognjenim tjelesima». «Druga: Slušati plaè, jauk, viku, psovke protiv Krista, našega Gospodina i protiv svih njegovih svetaca». «Treæa: Udisati dim, sumpor, neèist i gnjilež». «Èetvrta: Okusom kušati gorke stvari, kao što su suze, žalost i crv savjesti. » «Peta: Opipom dotaknuti, oæutjeti kako one vatre ližu i pale duše». Da bi se ta svijest još više pojaèala Ignacije predlaže: «ne htjeti misliti na stvari koje gode i razveseljavaju …. Stoga si treba «uskratiti svaku svjetlost i u tu svrhu zastrijeti prozore i zatvoriti vrata za vrijeme boravka u sobi … ne smijati se niti reæi išta što bi pobuðivalo na smijeh» i «obuzdati oèi». Razlikuje unutarnju pokoru koja se sastoji od kajanja zbog poèinjenih grijeha s èvrstom odlukom da više ne poèini ni njih ni ikoje druge grijehe, od vanjske pokore koja je «kazna za poèinjene grijehe» a propisuje uskraæivanje hrane i spavanja, te od tjelesnog trpljenja: «Trapljenje tijela sastoji se u tome da mu zadajemo bol, kakva se zadaje kad se na golu tijelu nosi kostrijet, ili uže, ili pas, kad netko sam sebe bièuje ili se ranjava, i na druge naèine pokore». Savršena svjesnost grešnosti i pakla postiže se ako se realizira izreka pape Grgura Velikog koja glasi: «Dobroj naravi svojstveno je vidjeti krivicu tamo gdje krivice nema», 53 U stvarnosti to nije dobro, nije savršeno, to je iracionalno, ilegalno, to je idiotski! Razmislimo li k tome da su faze postizanje i produbljivanja svjesnosti o grijehu i paklu vezane na èvrsto odreðeno vrijeme, onda je hermetièki zakljuèan zatvor duhovnog terora postao stvarnost. Naime, prva vježba održava se u ponoæ, druga u zoru prilikom ustajanja, treæa prije ili poslije mise … èetvrta u vrijeme veèernje, peta sat vremena prije veèere». Ignacije nije propustio odrediti «ispravno» držanje tijela: Promatranje sebe poèinje na koljenima ili ležeæi prostrt ili ležeæi nauzak s pogledom prema gore». Sve to danas više ne vrijedi, pa ni za današnje jezuite». Naravno da o tome nisam pitao sve današnje jezuite, ali sam proèitao knjigu Bergoglija alias Franje I. I treba reæi: Èovjek 20. On je upravo savršeno utjelovljenje uèenja i uputa utemeljitelja reda. Ono što mu je u godinama novicijata i njegova daljnjeg obrazovanja kod jezuita u ranim godinama života utuvljeno, objavljuje ostarjeli nadbiskup Bergoglio i još stariji papa Franjo još uvijek na isti naèin. Uzmimo kao dokaz samo njegovu knjigu «Otvoren um, vjerno srce» koja objašnjava duhovne korijene i viziju Crkve, koja prvog papu iz Latinske Amerike nosi i inspirira», 55 i s èuðenjem æemo utvrditi da se on gotovo na svakoj stranici za potvrdu svojih vlastitih shvaæanja s dubokom suglasnošæu i oduševljenjem poziva na «Duhovne vježbe» utemeljitelja reda, tražeæi sebi sliène. Obojica, Loyolski i Bergoglio imaju isto mišljenje, osobito u pogledu grijeha, pakla i ðavla. Suzdržat æu se ovdje od daljnjih citata o paralelnosti mišljenja njih dvojice jer æe o tome izmeðu ostalog još opširnije biti rijeèi u poglavlju «Što vjeruje papa? » 56 Naravno da u jednom tako velikom redu kao što je jezuitski ima i nazadnjaèkih i naprednih struja. No mi se u ovoj knjizi bavimo papom Bergogliom. To èine zato jer za razliku od novih jezuita on nije èovjek koji svoje vrijeme najradije provodi baveæi se naukom, veæ je od onih staroga kova koji su izgraðivali Latinsku Ameriku i nikada nisu zaboravili da je utemeljitelj reda, Ignacije Loyolski prije svega bio Božji vojnik. On se ponaša upravo tako. Usprkos svoj ljubaznosti i i poniznosti, usprkos svojoj dojmljivoj skromnosti i jednostavnosti, on je ratnik». Za one koji ga pažljivo promatraju, on ne taji svoje prave ciljeve. «U Družbi Isusovoj dodirnule su me tri stvari: karakter poslanja, zajedništvo i disciplina», rekao je primjerice u veæ spomenutom razgovoru s Antoniom Spadaro 19. »Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da svoj duh držimo spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaruènicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati, Crkva hijerarhijska. »Pohvalno govoriti o ispovijedi sveæenika i o primanju Presvetog Sakramenta …» 3. »Hvaliti èesto slušanje svete mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate rasporeðene u odreðeno vrijeme za sav Božanski èasoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate». »Mnogo hvaliti redovnièki stalež, djevièanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti toliko ženidbu koliko ikoje od njih». »Hvaliti redovnièke zavjete poslušnosti, siromaštva i èistoæe i druga djela savršenosti na koja nismo vezani…» 6. »Hvaliti moæi svetaca, štujuæi te relikvije i utjeèuæi im se, hvaliti postaje hodoèašæa, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeæa i crkvama». Vidi se, novi papa potvrðuje i priznaje cijeli brimborij kojim se neprosvijeæene mase bogomoljaca navezuju na Crkvu. Njegovo tako èesto druženje s mnoštvom poklonika, to nam uvijek iznova dokazuje. »Hvaliti odredbe koje se tièu posta i nemrsa … tako i pokore ne samo unutarnje nego i vanjske». » Hvaliti ukrašavanje i gradnju crkava, a isto tako i slike i štovati ih prema onome što predstavljaju». Ali Bergoglija to ne brine ako vrhovni guru na to gleda drugaèije, 9. »Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih». »Trebamo biti spremniji da odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuðujemo. Premda, naime neki od njih nisu ni sada, a možda nisu ni prije bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajuæi o njima s jednostavnim narodom, znaèilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorèio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne …» 11. »Hvaliti pozitivnu i skolastièku nauku; kao što je, naime, pozitivnim uèiteljima, primjerice sv. Grguru, svojstveno više buditi èuvstva da u svemu i nada sve ljubimo Boga, našega Gospodina, te da mu služimo, tako je opet skolasticima kao na primjer sv. Bonaventuri i uèiteljima sentencija više svojstveno da za naše doba utvrðuju ili objašnjavaju stvari potrebne za vjeèno spasenje te da se više bave otkrivanjem i pobijanjem svih zabluda i svih varki». Ovdje Ignacije zabranjuje usporeðivanje s dušama i svecima, «jer se èovjek tu nemalo vara kad se primjerice kaže: ovaj zna više od sv. Ovdje je izražen najgori od svih Ignacijevih naloga: «Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se èini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo». Zanimljivo je još i 18. Pravilo Loyolskog koji se ne ustruèava koristiti strah kao motiv spasa. Iako, kaže Ignacije, «Bog nadasve cijeni èistu ljubav, ipak trebamo mnogo hvaliti i strah pred njegovim Božanskim Velièanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i sveto, nego i strah sluge … mnogo pomaže da se èovjek oslobodi smrtnog grijeha …» 58 Što se tièe predestinacije kojom se bave toèke 14 i 15 može se primijetiti da se Loyolski u vezi s time nije puno udaljio od Martina Luthera protiv èijeg se uèenja gorljivo borio. Luther je samo bio otvoreniji i iskreniji i sasvim otvoreno priznao tezu da Bog u svojoj suverenosti na koju ne može utjecati nijedan èovjek, jednog neovisno oslobaða, drugog proklinje i sve to èini ne osvræuæi se na njihove dobre ili zle misli i postupke. Njegova apsolutna autonomija pretrpjela bi štetu kad bi Bog dopustio da njegov sud odreðuju zasluge èovjeka. Ta vrsta spremnosti prihvaæanja širi se do u najsitnije pojedinosti, èak, da ovdje navedemo samo još jedan jedini primjer, na izgled žene. Obojica utvrðuju: Žena predstavlja analogiju ðavla, ona se prema mužu ponaša kao ðavao prema èovjeku. Kod Ignacija Loyolskog to glasi ovako: «Neprijatelj se vlada poput žene jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je svojstveno kad se svaða s nekim muškarcem da izgubi srèanost te nagna u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeæi srèanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako svojstveno neprijatelju da izgubi snagu i srèanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeæi upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti i gubiti srèanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske prirode u provoðenju svoje rušilaèke namisli s tako golemom zlobom». Papa Franjo citira u svoj opširnosti i punoj suglasnosti ove principijelne tvrdnje utemeljitelja reda u njegovim «Duhovnim vježbama» br. Ni drugi jezuiti to ne èine, sve dok su jezuiti, a to najèešæe ostaju do kraja svog života jer korzet u koji su ugurani na poèetka novicijata osjeæaju na kraju kao drugu, èak kao novu, konaèno i pravu prirodu svoga sebstva, ali èesto i stoga što se plaše konsekvenci u sluèaju izlaska iz reda. Rijetki se odvaže na taj korak, a i tada to rijetko dovodi do toga da svoja iskustva s redom objese na velika zvona. Jedan od tih smionih piše: «Cilj» jezuitskog odgoja «sastoji se u poništavanju ljudske, prirodne osobnosti i njenog zamjenjivanja umjetnom, fiktivnom osobom jednog sektaša, jednog hladnog fanatika u službi Crkve». Pobožnost kojoj se nekoga pouèava je «srednjovjekovni pijetizam», prisilna poniznost, iz blizine promatrana, nalièi pobožnosti neke bogomoljke. Svakog trenutka moli se «sa ili bez razloga», sv. Marija «èasti se ne samo kao Mater pietatis, kao glava novicijata, veæ na stotinu drugih naèina. Neprestano se vide savijena koljena, noge novaka pokrivene su žuljevima i ranjave. Više puta dnevno bacaju se svi zajedno na koljena na golom podu». Uèitelji novaka zahtijevaju osim toga da svim svecima i blaženicima reda bez iznimke «iskazuju svoju predanost», da se, dakle, svetkovina jednog blaženika slavi trodnevnim, a sveca devetodnevnim pobožnostima. Osim toga mnogi od tih svetaca i blaženika bili su u stvarnosti, kad se sastruže kiæenost legende, «blijede, bezbojne i beznaèajne osobe: katolièki Olimp nastanjen je nevažnim božanstvima». Oni ne smiju doæi u situaciju da razvijaju vlastite misli. «Odmah po ulasku u novicijat zapoèinje èetrdeset dana šutnje s dnevno èetiri pa i pet meditacija … Osam dana mora uèenik, neiskusan kakav veæ jest — meðu njima ima i petnaestogodišnjih … djeèaka — meditirati o grijesima, strašnom Božjem Sudu i paklu. To je pravo muèenje. Vrata su zatvorena i zabranjeno je bilo s kim razgovarati; izuzeti su ispovjednik, redovnici kuæe i uèitelj novaka. Osam dana drže se sobe i hodnici u polutami. Sunèeva svjetlost ne smije prodrijeti u kuæu. Svaka meditacija suoèava dušu s vjeènim ognjem i sa svemoæi jednog ljutitog i strašnog Boga … Krist se pojavljuje u svim svojim oblicima izražavanja kao nemilosrdan Bog». On je «uništen» i postao je «objekt», «leš u rukama superiora … Od sada æe biti slijepo poslušan, spreman na sve, sposoban za sve, podoban za špijuniranje i denunciranje subraæe kod superiora … izgleda da je konaèno postignuto zatiranje pojedinca i njegovo preobraženje u … roba Družbe Isusove i Vatikana». To se, meðutim, dogaða, rijetko doduše, ali ipak. Nekadašnji jezuit Tondi kaže o tome: «Ponekad se ni duhovno nadmoæni, karakterno èvrsti redovnici ne mogu toga osloboditi. Tek rijetki uspijevaju iziæi neošteæeni ili èak zdravi, ako da, onda to samo zahvaljujuæi svom naroèito otpornom temperamentu i snazi neobièno kritièkog duha. Takvi redovnici na kraju uvijek iziðu». Tondi je smatrao važnim ukazati na to da «najvažniji crkveni red, jezuitski red, uz punu suglasnost Vatikana i pape ovu odgojnu metodu provodi u djelo». On ne ostavlja utisak neke uništene osobnosti, on se istièe prirodnošæu, srdaènošæu, spontanošæu, neposrednošæu svojih emotivnih uzbuðenja i iskrene simpatije prema ljudima. Tom prigovoru nije lako proturjeèiti, ali napomenimo da su ljudi igraèi uloga, ustvari, igraju svaku ulogu, èak i onu potpuno prirodno djelujuæe osobnosti. To dokazuje svaki film. Zaðemo li još dublje, probijemo li se do podruèja filozofije, onda æemo možda naiæi na Sartreov egzistencijalizam koji to igranje uloga ljudskog roda još radikalizira, tvrdeæi da èovjek na svijet dolazi bez biæa, bez esencije, egzistencija prethodi esenciji. Što æe on uèiniti od sebe, njegova je stvar. Nulta-esencija posjeduje svu slobodu da oblikuje svoju esenciju, svoje novo biæe. Ovdje se nalazimo doista blizu korijena naše teme. Jer, ma kako nevjerojatno zvuèalo, mogli bismo s dobrim razlozima Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove, gledati kao prethodnika Sartrea, èak egzistencijalizma uopæe. Ali ovdje kao i tamo poèetak, ishodišna toèka je ista: volja da se stvori nova esencija, nova priroda èovjeka, brišuæi, odnosno poništavajuæi prethodno postojeæe osobine. Efekt može biti isti, barem u poèetku i naizgled jer i Sartreov Pojedinac može reæi: «Želim izgraditi esenciju, jedno biæe koje æe djelovati prirodno, da bi svi ljudi mogli reæi kako je taj èovjek ugodno prirodan». O jezuitskom pitomcu njegov odgojitelj može reæi: «Kakvu sam uvjerljivo prirodnu osobu napravio od te sirovine èovjeka». Naravno, oba produkta se èine autonomnima, možda èak prirodnima ali kao heteronomno izmanipulirani oni to nisu jer su obojica, Sartre kao i Ignacije, zgazili vlastitu prirodu èovjeka koju ovaj bar djelomièno i potencijalno ima veæ prilikom roðenja i koja — reèeno protivno Sartreu — nikako nije potpuno bez znaèajki, prvi teoretski, posljednji teoretski i praktièno. Konstatiramo, dakle, što se tièe problema prirodnosti i ljubaznosti: I Bergoglio, alias Franjo I, mogao ih je steæi jer su one pitomcima izrièito propisane: «Zabranjuje se mrštiti èelo i osobito nos jer se treba vidjeti izvanjska vedrina koja odražava unutarnju» Pravilo 5 Ignacijevih tzv. «Èitavo lice treba izražavati više radosti nego tuge ili drugih manje uzvišenih èuvstava» Pravilo 7. Takoðer i poslovièna skromnost i poniznost pape Franje su u okviru njegove, od odgajatelja i uèitelja dobivene nove osobnosti, umjetni produkti, ma kako uvjerljivo oni izgledali onima koji su spremni vjerovati. Iako Pravilo 1 nalaže «da u izvanjskim kretnjama trebaju biti vidljive skromnost i poniznost, povezane s religioznom zrelošæu», Pravilo 2 dodaje da «glavu ne treba bezbrižno okretati na jednu ili drugu stranu, veæ s dostojanstvom». Treba je takoðer držati «malo pognutom prema naprijed» jer to oèito naglašava skromnost dotiènog. Doista je tako kako kaže Tondi i odnosi se na sve jezuite, takoðer i na papu, koji su odgojne postupke izdržali do kraja: nakon poništenja èovjekove prirode, oni su postali «drugaèije, umjetne, prividne osobe». «To», kaže Tondi, «nitko ne može izbjeæi». Kao što je veæ navedeno, on se doduše hrabro izvukao iz svog jezuitskog «mjesta prisilnog boravka», no nakon nekoliko godina pokajnièki se vratio u tu Družbu. Ne treba mu zamjeriti ako razmislimo kakve su dugogodišnje manipulacije bile vršene na njegovoj psihi i kakvim je progonima bio izložen zbog svog izlaska iz reda: «Nakon godina unutarnje patnje, u traganju za svjetlom, nakon neizmjernih žrtava, nakon što sam na sebe bio preuzeo opasnosti svih vrsta i bio spreman preuzeti i one koje me èekaju u buduænosti, bio sam od vatikanskih novina, Katolièke akcije i državnog komiteta zatrpavan uvredama, klerikalci su mi prijetili smræu, bio sam napadnut na ulici i kukavièki uznemiravan bestidnom bujicom anonimnih uvredljivih pisama. Usprkos toj prljavštini i tim nedjelima koja su dolazila od onih koji su htjeli biti istinski sljedbenici Isusa, usprkos toj neshvatljivoj mržnji «svetom» samoproglašene Crkve, oprostio sam sve i svima …» 67 9. On je uzorni primjer jezuitskog odgoja, na idealan naèin utjelovljuje novu esenciju, novu srž, kakvu je utemeljitelj reda zamislio i zahtijevao da se takva stvori rabijatnim metodama. U tom smislu novostvoreni Bergoglio je poslušan, prilagodljiv, predan, ponizan, skroman, takoðer i strog kada on odgaja druge jer je Ignacije jezuitskim pedagozima propisao tu strogost. Iste godine postaje provincijal argentinske provincije jezuitskog reda. To ne zvuèi puno, ali to znaèi da je on šef svih jezuita u Argentini! Jedan redovnièki brat komentira ovaj brzi i strmi Bergogliev uspon: Jedan jezuit ne može napraviti veæu karijeru u Crkvi. «Najviše što jezuit može postiæi je to da postane šef jezuita ili provincijal u svojoj domovini… Jezuiti nisu ovdje da bi postali biskupi. Samo je mali, jako mali broj jezuita koji su biskupi. Jezuiti su ovdje zbog neèeg drugoga. Oni služe u posebnoj misiji». Taj tako «skroman i ponizan» Bergoglio grabi bez problema — ali ne bismo se htjeli zadržavati unaprijed na stvarima s kojima æemo se poslije morati baviti iscrpnije— ne samo do biskupske, veæ èak do papinske funkcije, apsolutno prvi i jedini takav dogaðaj u cjelokupnoj povijesti jezuitskog reda! Meðutim, je li on tu doista tako originalan, izvoran i samostalan, kako se èini ili još osjeæa u sebi snažan impuls svojih jezuitskih odgajatelja, prema kojem bi misije, misije i još jednom misije bile primarna zadaæa svakog jezuita? Ne pokazuje li sve u njegovu dosadašnjem papinskom mandatu da on želi podmladak oslabljenog jezuitskog reda restaurirati u smislu ideala Loyolskog, i jednako tako èitavom crkvenom kleru uvesti novu disciplinu bez zloporabnih i financijskih skandala, sve to dabome, zaogrnuto njegovim šarmom i ljubaznošæu po starom latinskom motu: «Fortiter in re, suaviter in modo! » Odluèan na djelu, pažljiv u naèinu , kako je to nauèio u jezuitskoj školi. Tijekom šest godina, od 1973. Ali tada se dogodio prekid u njegovoj crkvenoj i redovnièkoj karijeri: Opozvan je sa svog položaja provincijala i poslan u «neku kuæu za duhovne vježbe. Nitko od njegovih crkvenih odnosno procrkveno nastrojenih biografa ne zna to objasniti. Neki nagaðaju da je kao provincijal bio prestrog sa svojim podreðenima. Ali Bergoglio ne bi bio, bez ikakvog otpora sa svoje strane, godinama obraðivan i oblikovan jezuit, da se nije bio? Sada je, doduše, «na odreðeni naèin nestao s pozornice», 71 djelovao je još samo kao dušobrižnik, kao župnik zajednice, duhovni savjetnik i ispovjednik u župama i kolegijima, nije više stajao pod svjetlima pozornice argentinske javnosti. Ipak je znao iskoristiti to vrijeme, primjerice tako što je 1985. Namjeravao je ovdje èak napisati jedan teološki doktorski rad. Zanimljivo je da se u njemu Bergoglio htio baviti religijskim filozofom Romanom Guardiniem kojeg je, veæ tada vrlo utjecajni Joseph Ratzinger, takoðer nosio u srcu. Možda je zajednièka simpatija Bergoglia i Ratzingera prema Guardiniu bila temelj za dugogodišnje prijateljstvo meðu njima; u svom temeljnom konzervativno-restauracijskim usmjerenju uvijek su se podudarali iako su se njihova taktika i strategija jasno razlikovale. Iz nekog razloga, o kojem nigdje nije ništa reèeno, otac Jorge tada nije napisao disertaciju o Guardiniju i nije dalje studirao na Sv. Georgiju u Frankfurtu, nego se vratio u Argentinu, gdje ga je red premjestio u crkvu Družbe Isusove u Cordobi. Možda je njemu koji je sasvim dobro govorio njemaèki jezik, njemaèki teologa bio pretežak, možda je osjetio da je bio mnogo bolji izvršitelj nego mislilac. Svakako ne znamo zašto je prekinuo svoj studij teologije u Njemaèkoj i rad na Guardiniu koji je takoðer bio vrlo zahtjevan jezièni estet. U svakom se sluèaju to u Cordobi bilo je kao potonuæe. Nitko nije vjerovao u njegov novi karijerni skok, novi uspon na hijerarhijskoj ljestvici službene Crkve. Prema njegovoj vlastitoj izjavi, èak ni on sam. «Zapravo je bio dotuèen». Neobièno prijateljstvo luksuza i siromaštva ili Bogati nadbiskup i siromašni jezuit Iznenaðujuæe, iz potonuæa je jezuita Jorge Maria Bergoglia podigao upravo jedan èovjek Crkve od kojeg se to najmanje moglo oèekivati: nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Antonio Quarracino. Taj gospodin je bio sušta suprotnost Jorgeu. Vladao se kao neki barokni crkveni knez, volio je luksuz, okruživao se skupim umjetnièkim djelima kao nekoæ rasipni, pustopašni renesansni pape. Veæina katolika njegove nadbiskupije bila je i jest siromašna, ali on je smatrao nespojivim sa svojim dostojanstvom da ne jede u najskupljim restoranima i ne noæi u najskupljim hotelima. Sam trubadur novog pape, Andreas Englisch koji ne dopušta da na papu padne i najmanja sjenka, ne može se suzdržati od nekih vlastitih kritièkih opaski o Quarracinu. On opisuje kako je kardinala Quarracina vidio kako ide u hotel Hilton u Rimu, u taj «neizmjerno elegantan i isto tako neizmjerno skup restoran ekskluzivnog rimskog hotela visoko iznad grada», u kojem se «izvrsno objeduje». Novinar Englisch je želio intervjuirati nadbiskupa, no morao je jako dugo èekati da bi dotièni, nakon obilne veèere, izašao iz hotela. Englischu nije preostalo ništa drugo veæ da èeka ispred hotela. Obrok u hotelu «ne bih si doista mogao priuštiti». Nadbiskup je bio poznat kao pripovjedaè viceva i nitko iz grupe koju je on tako velikodušno bio uzdržavao, ne bi se usudio ne smijati se kad bi ih šef zabavljao anegdotama. Jedan mladi argentinski redovnik koji je pratio novinara, pokušao je raspršiti njegovo razmišljanje protiv crkvenog kneza: «Quarracino je netko tko rado dobro jede, rado pije — ma, i u Argentini je poznat po tome da stalno prièa viceve o homoseksualcima, loše viceve… ali on je Argentinac, mi plešemo tango, žena je žena, muškarac je muškarac… Ne možeš ga osuðivati zbog njegovih viceva». On nikome ne polaže raèune, on je gospodar svoje dijeceze. Možda æe ovdje netko pomisliti na limburškog biskupa Tebarz van Elsta kojeg je papa ipak pozvao na polaganje raèuna. No tada su to bili enormni troškovi izgradnje njegove rezidencije koji su postali suviše poznati javnosti, crkvena je pastva poèela sve više protestirati, poraslo je istupanje iz Crkve, a svaki izlazak znaèio je jednog platišu crkvenog poreza manje. U takvim sluèajevima službena Crkva reagira osobito alergièno. Tebartz van Elst morao je smjesta napustiti Limburg. No, rimska Kurija pribavila mu je u meðuvremenu novi položaj, a papa se nije protivio. Kao biskup takoðer nije povuèen. Službena Crkva se grèevito pridržava dogme da je svatko biskupskim posveæenjem, u kontinuiranom, neraskidivom lancu povezan s prvim apostolima. To je u stvarnosti mit, ali temeljem njega Crkva si je sama vezala ruke i ne može ni jednom biskupu oduzet status da je za vjeèno valjano posveæeni biskup. Ona ga u ekstremnom sluèaju može suspendirati, oduzeti mu biskupiju. Ali èak i kad bi se odmetnuo, kad bi osnovao novu crkvu, ona mu ne može poništiti biskupsku èast, pa makar æe, naravno, raspakirati sav svoj arsenal šikaniranja, ne bi li ga sprijeèila da u život uvede tu drugu crkvu. Za veæinu biskupa ta opasnost svakako ne postoji. Oni su èvrsti u vjeri bar tako tvrde i objavljuju , i jednako tako èvrsto drže ruku nad imovinom svoje dijeceze. Nadbiskup Quarracino mogao si je dopustiti svoj luksuz iako mnogi siromasi u njegovoj ogromnoj dijecezi ne plaæaju crkveni porez jer se uvijek mogao osloniti na nemali broj bogataša s podruèja svoje vlasti. Ti naravno snažno griješe, ali katolièki odgojena, veæina njih od vremena do vremena osjeæa potrebu olakšati svoju savjest kroz ispovijed i znatne darove Crkvi, odnosno biskupu. Neka vrsta trgovine oprostima koja cvate sve do danas! Mnogi su sveæenici u Argentini, ali i u èitavoj Srednjoj i Južnoj Americi siromašni, ne dobivaju uzdržavanje na temelju konkordatskih državno-crkvenih odnosa, kao što to postoji u Njemaèkoj. Tako mnogi od njih kažu: «Radit æemo kao i naš biskup. Odluèujemo se za bogatstvo! » Oni postaju, takoreæi najamnici bogataša zemlje, u skupim elitnim školama Latinske Amerike «poduèavaju sinove bogataša koji noæu brutalno muèe mlade mulatkinje, matematiku, latinski i crkveni nauk. Nude se kao neka vrsta privatnih ispovjednika, uzimaju mjesto za stolovima bogataša, voze se s njima u prestižna odmarališta». Treba si samo predoèiti brutalnu praksu s veæ spomenutim djevojkama: «U bijelim, bogatim obiteljima Latinske Amerike, u Èileu, Brazilu ili Argentini rade èesto mlade mulatkinje iz slamova. Veæinu gazdarice iskorištavaju, tuku, ponižavaju. Noæu dolazi muž u djevojèinu sobu i siluju je kao da je goveèe. Meðu nedoraslim sinovima bogataša to je sasvim normalna vrsta nasilja, vrebati služavke i ponekad ih silovati zajedno s ocem. Supruge to èesto podnose jer njihovi muževi onda ne idu k prostitutkama i ne donose boleštine. Ako djevojka zatrudni, gazdarica je izbacuje iz kuæe, zadržava èesto njenu zaradu, vrijeða je kao prostitutku i vraæa je natrag u slam… « 76 To je, dakle, situacija u Južnoj Americi: bogata Crkva i bogati biskupi, od kojih je Quarracino bio jedan od najbogatijih, jer su svi profitirali od ogromnog bogatstva relativno male klike superbogatih Južnoamerikanaca. «Deset posto stanovnika raspolaže polovinom ukupnog prihoda u Latinskoj Americi». Oni nisu šikanirani, ugrožavani i proganjani samo od strane bogatih Južne Amerike, od tamošnje bogate Crkve kažnjavani, klevetani, odbacivani, nego i dekretom najviših vrhova rimokatolièke Crkve, Vatikana i rimske Kurije, opozivani, ekskomunicirani, suspendirani. Vrhunac tog progona: pontifikat pape Wojtyle Ivana Pavla II. Vjerojatno æe zauvijek ostati neotkrivena tajna zašto je taj crkveni knez tražio prijateljstvo s jezuitom Jorge Bergogliem, a ovaj, iako posveæen siromasima, to prijateljstvo nekritièki prihvatio. Ni njegova vlastita redovnièka braæa nisu si mogla objasniti prijateljstvo to dvoje tako nejednakih crkvenih ljudi. «…iz nekog razloga kardinal Quarracino je u njemu nešto vidio… on je druge kandidate koji nisu bili jezuiti, koji su konaèno upravo zbog toga trebali postati pomazani biskupi, odbio i zadržao Bergoglia…Nemam pojma, kako je usprkos tome to uèinio, to æe ostati zakljuèano u srcu kardinala Quarracina. » 80 Zaista kod jezuita nije uobièajeno, djelomièno je èak i zabranjeno, težiti visokim položaju u crkvenoj hijerarhiji. Poradi toga je tek malo koji postao biskupom, biskupom ordinariusom, nadbiskupom, kardinalom, a nitko èak nije trebao postati papom. Bergoglio je doista prvi jezuit na papinskom tronu koji je time prešao jedan Rubikon koji se smatrao neprekoraèivim, srušio je strogi tabu i kod mnogih jezuita izazvao iznenaðenje. Pored sve njegove skromnosti — to je od njega bilo krajnje neskromno! Možda njegova poniznost i nije tako velika kako se svuda tvrdi, hvaleæi je. Radi toga je u Quarracinovoj nadbiskupiji i bio èitav niz svjetovnih sveæenika koji su gajili opravdana oèekivanja da æe zauzeti položaj pomazanog biskupa, dakle drugog èovjeka odmah iza njega. Nitko nije mislio na jednog jezuita koji bi im taj karijerni skok mogao uèiniti upitnim. Quarracino je ipak isposlovao da Bergoglio 13. Neki biografi navode 3. Kao što je reèeno, procedura kroz koju se Jorge Bergoglio uspeo tako visoko, bila je vrlo teška jer za to nije bilo presedana u nadbiskupiji Buenos Aires, a poglavarima u Vatikanu veæ su bili ponuðeni neki biskupi, kad se on htio izboriti za prijatelja kao svog nasljednika. Ali Quarracino nije samo protežirao jezuita, nego je bio i izvanredan prijatelj s papom Ivanom Pavlom II koji zbog svoje prevelike poljske osjeæajnosti nikada nije previše pazio na na pravila i crkvene zakone ako su se suprotstavljali njegovim simpatijama prema odreðenim osobama i politièkim smjerovima. Zorni primjer: kako je svog bliskog prijatelja, biskupa Joachima Meisnera, povukao iz ondašnjeg DDR-a i protiv volje stolnog kaptola i kölnskih katolika postavio ga za biskupa najbogatije njemaèke dijeceze. Sam poljski papa sa svojom konzervativno-restauracijskom crkvenom politikom nije osobito volio jezuite, bio je mnogo bliži crkvenoj tajnoj organizaciji Opus Dei koja ih je u Vatikanu nadilazila. No, nadbiskupu Quarracinu koji je u Rim dolazio uvijek s bogatim darovima, nije naravno mogao odbiti nijednu želju i tako je Jorge Bergoglio s najvišim papinskim blagoslovom konaèno postao pomazanim biskupom, zatim nadbiskupom koaðutorom s pravom uspona na Quarracinov nadbiskupski tron kada ovaj više neæe moæi ili neæe htjeti vladati. To je dosegnuo veæ devet mjeseci nakon svog imenovanja koaðutorom. Quarracino je umro i Jorge Bergoglio je postao nadbiskupom Buenos Airesa i primasom Argentine i slijedom toga tri godine kasnije, 2001. Za sve to morao je zahvaliti svom prijatelju, pokrovitelju i protektoru Quarracinu. Razlog da neobièno prijateljstvo dvojice crkvenih knezova još jednom stavimo pod poveèalo. No, možda zagonetka tog prijateljstva i nije tako nerješiva kako sam natuknuo. Pogledamo li malo bolje, onda oni pokazuju više zajednièkih obilježja nego što se èini u prvi èas. Jedan voli bogatstvo, luksuz i rasipnost, on se pokazuje savršenim kao utoèište za bogataše i moænike Južne Amerike, s kojim se oni mogu poistovjetiti, koji im ne nameæe lošu savjest i kojega su, kao i njegovu Crkvu spremni primjereno financijski podupirati. Ali Crkva mora uvijek misliti na mase siromašnih. Ona si ne može dopustiti da ih prepusti drugim crkvama, sektama ili èak «zloèestim» ateistima. Zadržati ih u Crkvi, izmiriti ih s Crkvom — za to se skroman, luksuzu nesklon biskup Bergoglio, koji posjeæuje siromašne, koji im poklanja svoju primarnu pažnju, pokazao savršenim. Nema dvojbe da je to Bergoglio èinio od srca. Ali on je to èinio i u ime svoje najviše jezuitske maksime apsolutnog služenja Crkvi, usmjeravanja èitavog svog djelovanja na njeno dobro, njenu velièinu i svesvjetsku moæ! Kao što je to još puno ranije on sam rekao, odluèivši da stupi u jezuitski red: poslušnost, disciplina i misijski nalog, to su bile tri zvijezde ideala koji mu je taj red uèinio tako simpatiènim i potaknuo ga na ulazak. Quarracino i Bergoglio imaju dakle jedno znaèajno zajednièko obilježje: «Right or wrong, my church» bila je glavna deviza njihova postupanja. Iz toga odluèno proizlazi i druga: «Marširati odvojeno, udarati zajedno! » Strategija je sljedeæa: Ti, Bergoglio, posveti se siromašnima, drži ih kao strpljive ovce u oboru Crkve; ja, Quarracino, brinut æu se za bogate. Tako æemo obje grupe držati u krilu naše zajednièke majke Crkve! Bergoglio se te strategije pridržava i kao papa. Nakon pape Ratzingera koji je održavao brojne kontakte s nasljednim i financijskim plemstvom i nije znao što zapoèeti sa siromašnima 82 , došao je Bergoglio kao Franjo I koji ni u jednom svom obraæanju nije propustio spomenuti svoje simpatije prema siromašnima, izmuèenima, iskorištavanima i kao papa nije uzalud odabrao ime onog fratra koji je, kao nitko drugi, ideal siromaštva živio kao primjer. Kao treæe, ono što ujedinjuje Quarracina i Bergoglia, ali i ne samo njih, veæ i Ratzingera, papu Wojtylu i gotovo èitav gornji klerikalni sloj Crkve: averzija prema svakoj vrsti pobune i prevrata, time protivljenje svakoj varijanti teologije osloboðenja i teologije siromaštva koja s obzirom na neumjerenost posjednika, njihova krutog i tvrdoglavog odbijanja svake promjene postojeæih nepravdi i neekološkog pljaèkanja planeta, principijelno ne iskljuèuje pobunu i revoluciju. Camilo Torres, jedan od velikih heroja te teologije formulirao je to ovako: «Odrekao sam se povlastica i dužnosti sveæenika, ali nisam zbog toga prestao biti sveæenik. Vjerujem da sam se iz ljubavi prema bližnjima prikljuèio revoluciji. Odrekao sam se èitanja mise kako bih mogao bližnje ljubiti na zemaljskom podruèju privrede i socijalnih napetosti. Ako moj bližnji ne bude imao ništa protiv mene, kad revolucija bude izborena do kraja, opet æu èitati misu bude li to Bog htio. Vjerujem da ovako ispunjavam Božju zapovijed…» 83 Iako je Ernst Bloch u svom klasiku «Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo» naglasio da su i sami jezuiti kao Bellarmin i Mariana opravdavali umorstvo tiranina, 84 Bergoglio i cijela falanga najviših crkvenih poglavara nisu opravdavali teoriju ili èak samo hipotetièku moguænost nasilnog rušenja postojeæih nepravednih odnosa. S njihova gledišta iz dobrog razloga jer gotovo 1700 godina postojanja jedne bogate Crkve, od vremena vladavine rimskog cara Konstantina, rezultat je jedino i samo èinjenice stalnog fleksibilnog prilagoðavanja svim sistemima vladanja koji su se tijekom povijesti pojavljivali i to potpuno neovisno o njihovim moralnim i socijalno humanim kvalitetama, dok se siromašnima, potlaèenima i izrabljivanima, kojima je s obzirom na zemaljsku bijedu sve uvijek ostajalo isto, obeæavalo nebo. «Pa što bi taj tako velikim oèekivanjima preoptereæen papa trebao uèiniti? On ne može srušiti kapitalizam, to ne može nitko. On može samo izreæi rijeèi kritike protiv nepravednog Mamona! » Tako to objašnjavaju neki papini fanovi. Moj odgovor: Yes, he can! » Ima još dosta podruèja na našem planetu gdje papinsko crkveno prokletstvo ostavlja utisak, crkveno prokletstvo koje su poglavari Crkve u svojoj dugoj povijesti tako èesto izricali protiv krivaca ali preèesto i protiv nevinih, s uništavajuæim posljedicama za ove zadnje. Ali papa Franjo se neæe odvažiti ni jednog jedinog od južnoamerièkih veleposjednika koji sa svojim radnicima na poljima postupaju kao s robovima, koje u najboljem sluèaju namiruju bijednom plaæom, ekskomunicirati, javno osramotiti, uskrativši mu sakramente. Kako je reèeno, u nekim regijama svijeta bio bi takav posljedièni istinski papin èin vrlo djelotvoran, u svakom sluèaju bio bi to dugo oèekivani skok s rijeèi na djelo koji je Franjo I do sada propuštao. Ali gdje i kada je rimska Crkva sebi stvarala neprijatelje meðu bogatima i moænima? Ni papa Franjo to neæe uèiniti. Kao nadbiskup Buenos Airesa govorio je doduše protiv Kirchnera, kad su ovi vladali u Argentini, ali ih nije ekskomunicirao. S druge strane, gdje je i kada jedan njemaèki biskup kritizirao nekog vladajuæeg politièara u tolikoj mjeri u kojoj je argentinski biskup Bergoglio kritizirao, kako gospodina Nestora Kirchnera koji je od 2003. Predsjednik Kirchner je èak pretjerao tvrdeæi da je Bergoglio bio voða sveukupne opozicije u Argentini, a njegova supruga postala je kardinalova neprijateljica jer joj je predbacio da podupire «rastuæu nejednakost» i da krši ljudska prava «kroz nepravedne ekonomske strukture». Christine Kirchner je željela u parlamentu izboriti zakon o homoseksualnom braku, Kardinal Bergoglio borio se žestoko protiv toga. Prema vlastitim rijeèima, on ne prezire homoseksualce ali se apsolutno protivi istospolnim brakovima isto kao i dvojica papa kojima se kao jezuit zavjetovao na poslušnost i vjernost. Piše jedno pismo koje upuæuje samo samostanu karmeliæanki u Buenos Airesu, koje, meðutim, pokreæe skandal. U njemu prikazuje ideju istospolnog braka kao ðavolje djelo: «Argentinski narod æe u sljedeæim sedmicama morati prihvatiti izazov koji može teško pogoditi obitelji. Radi se o identitetu i preživljavanju obitelji: otac, majka i djeca. Radi se o životu djece koja bi mogla pretrpjeti štetu jer æe im se oduzeti moguænost da odrastaju kako je to Bog htio uz jednu majku i jednog oca. Radi se o odbacivanju Božjeg zakona koji je bio upisan u naša srca. Nemojmo biti lakovjerni, ne radi se samo o politièkoj borbi, veæ o djelovanju oca grijeha ðavla koji tako pokušava smesti Božju djecu i odvesti ih od svjetla». Uvijek i uvijek iznova on pokušava sprijeèiti predsjednièino omoguæavanje istospolnih brakova u Argentini. Ali ona je jednako tvrdoglava kao i on sam. Argentina je «kao prva država u Latinskoj Americi u Senatu uvela istospolni brak». Ali alijansa Crkve i moænika zbog takvog neuspjeha ne može biti uzdrmana. Predsjednica je bila prva vladajuæa politièarka svijeta koja je izabranom papi, jezuitu Bergogliu došla u službeni državnièki posjet u Vatikan! Nevjerojatna senzacija: Jezuit postao papom Ono što su èak i iskusni jezuiti koji svoj vlastiti red poznaju kao vlastiti džep, smatrali nemoguæim, postalo je 13. Kao što je reèeno, bila je senzacija veæ i to što se jedan jednostavan jezuit koji je bio opozvan s mjesta šefa argentinske provincije reda, mogao uspeti do položaja nadbiskupa Buenos Airesa, primasa argentinske Crkve i kardinala. Još je mnogo veæi karijerni skok od te titule do položaja pape svjetske Crkve, mnogo veæi nego kad bi bilo koji kardinal koji ne pripada jezuitskom redu, postao papom. Da je Jorge Mario Bergoglio uèinio taj ludi skok za neke je još jedna zagonetka ili odluka kardinala prilikom izbora pape navodno inspirirana Svetim Duhom. Ali kardinali su oèigledno shvatili — bar u pretežnoj veæini — da teški korupcijski skandali ere nedostatno kontaktibilnog i slabo komunikativnog pape Ratzingera koji se bavio više teologijom nego politikom, moraju prestati i da je za uvoðenje jedne nove epohe u Crkvi potreban poduzetan èovjek. Jednim takvim smatrali su jezuita Bergoglia, za kojega se znalo da sebe smatra vojnikom Crkve prema idealu utemeljitelja reda Ignacija Loyolskog. Meðu kardinalima je postojala doduše snažna opozicijska grupa onih koji su htjeli da sve ostane po starom. Na njihovu èelu stajao je kardinal državni sekretar Tarcisio Bertone, dakle, nakon pape najmoæniji èovjek u Vatikanu. Bertone se unaprijed pobrinuo, uz dopuštenje pape Ratzingera uèinio je kardinalima èitav niz talijanskih crkvenih ljudi od kojih je s priliènom sigurnošæu mogao oèekivati da æe za papu birati onoga koga im on predloži. Èak ni tako pobožan novinar kao Andreas Englisch nije se mogao sasvim obuzdati da kritièki ne primijeti: «Bio je to Bertonijev majstorski èin: Uèiniti kardinalima ljude koji, u odnosu na … Bergoglia, jedva znaju brojiti do tri. To su biskupi koji su postali kardinalima zato što se Vatikan nalazi u Italiji i brojni talijanski kardinali mogu osigurati moæ Kurije. U njihovu je interesu da ne bude izabran papa iz Latinske Amerike, veæ èovjek Kurije kako bi sve ostalo po starom. Talijani u državnom sekretarijatu žele prije svega zadržati moæ… Tarcisio Bertone je od poèetka svog službovanja prije sedam godina mjerodavno odluèivao tko smije postati kardinal, a tko ne. On želi kardinalski kolegij koji bi stajao kao utvrda, kako bi ometao Jorge Maria Bergoglia». On mu je garant da se u Vatikanu, Kuriji i cijeloj Crkvi neæe ništa bitno promijeniti. Ali Scola, uzdavši se u veliki Bertonijev utjecaj na kardinale — ipak je veæina došla do svoje kardinalske èasti zahvaljujuæi kardinalu državnom sekretaru -, veæ se ponašao, iako još nije bio izabran, tako razmetljivo kao da je veæ službeni gospodar Crkve. Na njemu se potvrdila gorka razoèaranost koju su veæ neki papinski kandidati morali doživjeti, da je ušao u konklave kao buduæi papa, a izašao kao ne-papa, bez papinske èasti. Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa dobio je veæ u èetvrtom glasanju glasove više od sedamdeset kardinala, 115 ih ima pravo glasanja, dakle, milanski nadbiskup nije više imao nikakve realne šanse. Peto glasanje donijelo je Argentincu 88 glasova, samo je veèina kurijskih kardinala glasala protiv njega — i izgubila! Nisu mogli sprijeèiti da se jedan jezuit, još uz to jedan kojeg prati glas antibirokrata koji se gnuša neprozirne kompleksnosti kurijskog glasaèkog aparata, popne na papinsku stolicu. DRUGI DIO ŠTO VJERUJE PAPA? U svojim knjigama i spisima papa nam predlaže najnaivniju, najfundamentalniju, najnekršæanskiju i ikakvom sumnjom najnetaknutiju sliku Boga, Isusa, Marije, Crkve i ðavla, koju si samo možemo zamisliti, iako se danas više ne smije misliti jer je to djetinje jednostavna dogmatika koju veæ i obièan ljudski razum, a još više svako povijesno kritièko razmišljanje ne može ništa drugo nego je odbiti. Zaèuðuje što je jedan veliki njemaèki nakladnik objavio te knjige. Oèigledno se postupilo prema devizi: «Papa uvijek ide», ma što pisalo u njegovim knjigama. Sve što stoji u evanðeljima, pa i u cijelom Starom i Novom zavjetu opisuje Bergoglio alias Franjo I kao da se doslovno tako dogodilo, kao da je to èista povijesna istina, u koju ne treba ni najmanje sumnjati. Prema njemu, Crkva, pape i biskupi prenose narodu vjernika ono što je od Boga preko Svetoga Duha u svetim knjigama nepogrešivo objavljeno. Ljudi to trebaju bez ikakva razmišljanja samo vjerno prihvatiti. Što je Jorge Mario Bergoglio samo radio za vrijeme svog studija teologije, naroèito studiranja Biblije kod jezuita? Jedno je sigurno, jezuiti su bili najrevniji branitelji crkvenog uèenja, bili su red koji je najduže ustrajao na Platonovu i Ptolomejevu uvjerenju da se Sunce okreæe oko Zemlje. No, konaèno su i to nauèili i nezamislivo je da neki od biblijskih egzegeta meðu jezuitima ne bi svoje uèenike pouèio o povijesno-kritièkoj metodi prilikom èitanja i dešifriranja starih tekstova. Zar teologija u Argentini toliko hramlje za teologijom u Europi da se tamo niti ne spominje ono što ovdje o prosudbi starih tekstova moraju nauèiti svi koji studiraju na nekom teološkom fakultetu, iako u svojim propovijedima vjernicima to ne smiju tako otvoreno reæi? Ono, obilje èega je, meðutim, potrebno jest djetinje, da ne kažem djetinjasto srce onoga tko je spreman pripovjedaèa bajki i recitatora mitova Jorge Maria Bergoglia alias Franju I, pratiti u njegovim izlaganjima. Ovaj najviši crkveni uèitelj ne poznaje sumnju, ne poznaje oklijevanje. Dakle jest tako kako on kaže: Isus Krist jest «Oèeva objava», «objavitelj Oca», «konaèni objavitelj Božje tajne.. Ostaje se pri tajni, pri èuvanju tajne. Bilo bi još ljepše kad bi nam Krist i papa koji ga nasljeduje tu razotkrivenu tajnu jednostavno tresnuli na stol. Ali ne, tajna ostaje tajnom! Dovoljno je što Krist i Franjo I. Ostali nisu toga dostojni. Veæ je u «Braæi Karamazovima» Dostojevskog, Veliki inkvizitor rekao da se Crkva uvijek morala kititi «velikom tajnom» jer samo okolnost da su ljudi uvjereni kako ona zna više nego ostatak èovjeèanstva, stvara u njima bazu za strahopoštovanje, respekt, divljenje, strah i duh podložnosti. Na neki naèin Franjo osjeæa da æe inteligentni ljudi jednom postaviti pitanja i htjeti dobiti odgovore. Usto, kako ni sam u osnovi ne zna ništa, nema pripremljen odgovor na pitanje o «Božjoj tajni», a kao papi pripada mu tobože privilegija nepogrešivosti, on ne može ništa. Ljubazan, dobar, skroman postat æe sad malo mrzovoljan. Oni, kaže papa, koji ne poznaju Božju tajnu, sami su krivi. Jer, objašnjava on sasvim fundamentalistièko dogmatski, «kao objavitelj Boga Isus Krist obasjava svakog èovjeka». Dakle, ako netko ne poznaje Božju tajnu, onda mu nedostaje «svjetlo ljudi» koje je Isus Krist sam. «Isusova prisutnost djeluje tako da nestaje tama i da nas obasjava istinsko svjetlo. » Ali oni «prepametni» odbijaju Boga i Krista jer se u njima odigrava drama okretanja od svjetla, oni odbijaju to svjetlo, «jer je njegova objava ispala drugaèijom nego što su oèekivali, postavila drugaèija mjerila od onih pretpostavljanih». «Zato æe se punina vremena» opet jedan prazan, patetièan pojam! «i punina Božje objave navijestiti onima koji su, gledano èisto ljudski, raspolagali s manje obilja: jednostavnim ljudima, takvima koji ponizno vrše zapovijedi Iv 14,21 , siromašnim ribarima Mt 5,3 — njima Isus daruje spoznaju Oca, znanje koje samo Sin može objaviti Mt 11,27 ». S Isusom kome su možda tek evanðelisti bili pripisali te rijeèi, velièa i papa «tebe, Oèe, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima Lk 10,21 ». Veæ prilikom studiranja teologije i u sjemeništu 95 razbijali smo mi apsolventi glavu na «višoj logici» odnosno matematici, prema kojoj bi u božanskoj dimenziji jedan trebalo biti jednako tri. Druge monoteistièke religije nemaju s tim problema. One tumaèe jednostavno i uvjerljivo da je kršæanstvo, ukoliko zastupa triteizam, u osnovi politeizam, odnosno mnogoboštvo. Još je nešto ovdje važno: U svom fundamentalizmu i dogmatizmu koji ne poznaje nikakve dvojbe, papa Franjo i židovskog monoteista Isusa pravi lašcem tvrdeæi da je «Isus Krist …objavitelj tajne Božjeg trojstva» 96 , iako on ne nosi nikakvu krivicu zbog nastanka tog pogrešnog vjerovanja èiju je konstrukciju Crkva stoljeæima dotjerivala. Da je trajalo tri stoljeæa dok Crkva nije Isusu udijelila dogmatiènu èast da je druga osoba Boštva, te da je prošlo još puno više vremena dok Duh Sveti nije prihvaæen u tu božansku konstelaciju — sve to prešuæuje papa Bergoglio ili on to zbilja ne zna jer je spavao na predavanjima iz predmeta povijesti dogmi? U svim svojim poslanicima Bergoglio nam predlaže nekritiènu crkvenu dogmatiku koju on još jezièno opet pojednostavljuje kako bi jednostavni vjernik razumio rijeèi. Pored toga što on tu dogmatiku snažno zastupa u svojim objavcima, s vjernièkim oduševljenjem unoseæi mnogo jednostavnih parabola i osobnih doživljaja i premda sasvim sigurno nije korifej teologije, filologije i egzegeze, èini se da je taj vješti taktièar, praktièar, misionar i diplomat svejedno svjestan da masa onih koji ga u stotinama tisuæa slave na javnim trgovima, u osnovi ne zna što bi zapoèela s crkvenim uèenjem i njegovim, razumu uvredljivim dogmama Zakljuèak: Prigodom svojih susreta s masama ljudi, on prije svega èak ne naviješta sam taj nauk, veæ mnogo više svojom ljubaznošæu, simpatijom, dobrotom, spuštanjem do siromašnih, svojim poljupcima, grljenjem bolesnih i umiruæih, lukavo stavlja u središte svoju osobu prema devizi: Ako mene akceptiraju i poštuju, oni æe bez poteškoæa i bez razmišljanja prihvatiti i moju vjeru, moj nauk, pa i onda ako ga ne poznaju i možda èak i ne žele upoznati, ukratko reèeno: od ovog ljubaznog i povjerenja vrijednog zastupnika otkupit æemo sve, pa i ono što nam možda i ne treba. Na taj se naèin najjednostavnije drže mase. Papa kao kultna figura! Znakovito i potvrðujuæi gore navedeno, prilikom jedne audijencije upitao je neki konzervativni sveæenik papu zašto u svoje javne nastupe tako rijetko uvodi katolièku dogmatiku. Njegov odgovor: «Polako, polako, to sve dolazi kasnije! » Neupuæeni pitatelj ne shvaæa da je papa Franjo apsolutno podudaran s Crkvom, da se apsolutno nalazi na crti stoljeæima uvježbavane strategije službene crkve, prema kojoj mase ne treba prosvjeæivati, veæ voditi. «Blaženi koji vjeruju, a nisu vidjeli» piše i u Ivanovu evanðelju 20,29. Papa Bergoglio dobro zna: Usprkos slavljenim teološkim starovima kao što su Pavao, Augustin, Toma Akvinski, Rahner, Ratzinger itd. Bez mase nama moæi! Sjajno blješteæi i svjetlucavi teolozi samo su prekrivajuæi i zamagljujuæi ukras pravom cilju Crkve! Što, dakle, vjeruje papa? Vjeruje li on doista u dogme koje u svojim poslanicama tako iscrpno i marljivo razlaže, ostavimo ovdje po strani, iako je nevjerojatno, u najmanju ruku teško za povjerovati da jedan, inaèe realan i razuman èovjek, može vjerovati u tu zbrku nemoguæih stvari kao što su Isusovo roðenje od po Svetom Duhu zaèele djevice, Božje Trojstvo, pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv Božjeg sina, nebesko uznesenje Isusa i Marije itd. Ono u što papa Franjo, po mom mišljenju, sa sigurnošæu vjeruje, jest, da njegova strategija ovladavanja masama bez dogmatskih normi i preduvjeta, samo putem metode prikazivanja svoje neizmjerne ljubaznosti, vodi k cilju koji se sastoji u tome da one zatim bez poteškoæa bar in nuce prihvate sve dogme, zapovijedi i zabrane Crkve i podrede se vrhovnoj vlasti pape. Ali ne propustimo dodati: u referentnim okvirima svog crkvenog sustava. Èinjenica da nije uvijek bio tako ljubazan kao danas, dokazuje da su njegovi postupci dobrim dijelom strategija i taktika. Èitav niz redovnièke braæe tvrdi naime da je on ranije znao biti vrlo strog, kategorièan i mnogo manje ljubazan. Njegova današnja ljubaznost ne može se objasniti samo staraèkom blagošæu. Jose Maria Poirier iz katolièkih novina Criterio primjerice, ocjenjuje da je Bergoglio prije bio «uvijek èovjek rascjepa … Vrlo je teško definirati ga… kako unutar jezuitske zajednice, tako i unutar argentinske Crkve, bio je ili jako voljen ili jako omražen. Bergoglio je «70-tih godina na mnogu subraæu u jezuitskom redu djelovao vrlo autoritarno», ali «nekoliko decenija kasnije» nije više osjeæao tu strogost kod njega. «Taj èovjek nije uzalud zbog krutog ustrojstva stupio u jezuitski red. Kao provincijal prakticirao je … u nastupima jasna priopæenja i nametnuto vladanje, time si je stvarao protivnike unutar argentinske provincije reda … On je, tvrde neki jezuiti iza sebe ostavio rascijepljenu provinciju reda». Ranija Bergoglieva «ljubaznost» mogla je iæi èak tako daleko da se nije ustruèavao povrijediti svu svoju redovnièku subraæu ako mu se to èinilo oportunim za njegovu svrhu ili dobrobit Crkve pritom su mu obje ove stvari uvijek izgledale kao da meðu njima ne može biti suprotnosti. To se posebno i prije svih drugih njegovoj subraæi zaèudnih odluka i postupaka, tièe njegove odluke da postane papa. Veæina redovnika iz njegova reda bila je šokirana kad su saznali za to. Još se nikada jedan jezuit nije popeo na papinski tron. Ne samo da to nikada nije uèinio, veæ to nije niti trebao uèiniti! «Jezuiti trebaju biti sveobuhvatno obrazovani, ali ne trebaju težiti nikakvu važnijem položaju». Oni trebaju sebe doživljavati «kao sluge — prije svega sluge pape kojem su obeæali naroèitu poslušnost». Talijanski jezuit Antonio Spadaro iz lista Civilta Cattolica opisuje raspoloženje u redu nakon Bergoglieva uspona na tron kao «jednu za nas sasvim novu, gotovo zastrašujuæu situaciju». Ledena šutnja, ništa od slavljenièkog raspoloženja, èak ni oko generalstva u Rimu. Vrata nisu stajala otvorena, nije se èulo pucanje èepova , veæ je fasada djelovala neprijaznije nego ikada prije. Iako se ovaj crkveni èovjek može pred masama pojavljivati tako megasimpatièan i dirljivo pun ljubavi, ipak nije sve na njemu tako spontano, prirodno i unaprijed neproraèunato kako se èini, veæ je iza svega sustav, strategija, namjera i misija! Kad bi masa vjernika samo znala što æe joj se dogoditi nakon što sasvim prihvati papu kao karizmatiènog donositelja spasenja! Ona æe morati u drugom koraku, da tako kažemo, prihvatiti njegov nauk spasenja — a taj nije ljubazan, nego neèovjeèan i okrutan. Doduše: «Uskrs nas spašava od kaosa», kaže papa. Ali pod koju cijenu? Tako da «janje bude zaklano»! Janje je prema Bergogliju Isus Krist. I on je morao umrijeti kako «èudesna» Božja slika! Bog je pravi «subjekt Isusova izruèenja zlim ljudima, tako da vlastitog sina nije poštedio, nego ga za nas predao». Tu je morala biti prolivena dragocjena krv vlastita sina, kako bi se «strašno zlom» èovjeèanstvu Bog mogao smilovati i spasiti ga. Ovom tako «dobrom» papi nije palo na pamet da je taj nebeski Otac mogao to uèiniti malo jeftinije, primjerice tako da je ljudima jednostavno bio oprostio. Èini se da «teolog» Bergoglio, kao papa ipak šef svih katolièkih teologa, ne zna ništa o tome da neki teolozi, napose u Zapadnoj Europi, marljivo nastoje ukloniti ljagu krvoloènog Boga, tako da Isusovu smrt ne prikazuju kao pomirbenu, koja je navodno bila nužna da ublaži uvrijeðenog Boga Oca. Isus nije morao na sebe preuzeti smrt na križu radi toga što je htio spasiti èovjeèanstvo. Za one koji razborito razmišljaju zamršena je veæ i pomisao kako je jedan jedini èovjek mogao na sebe preuzeti grijehe svih ljudi, svih vremena i podruèja. Onda je Božji sin morao propatiti još mnogo više no što je smrt na križu koju su uostalom morali podnijeti i mnogi drugi. U Bergoglijevu «obranu èasti» neka bude reèeno: Nekolicina naprednih teologa sa svojim osporavanjem Isusove pomirbene smrti u osnovi su heretici. Službena crkva èvrsto održava dogmu da je on morao umrijeti za grijehe èovjeèanstva. Kakva bi to revolucija bila u teologiji i dogmatici da je papa Franjo uredio kršæansku sliku Boga, da je izbacio sve okrutne aspekte Boga iz Starog i Novog zavjeta i službene crkvene dogmatike?! On to neæe uèiniti. On ne uviða — to dokazuju sve njegove poslanice, da u njegovoj Crkvi nešto mora biti krivo s jednim tako okrutnim Bogom koji, ako je uvrijeðen, sam zahtjeva smrt svoga sina. Ali, uzmimo sasvim hipotetski i spekulativno da sadašnji papa doðe na takvu ideju. Sazvao bi komisiju prominentnih teologa koji bi onda godinama razmišljali kako bi se mogla malo izgladiti okrutnost katolièke Božje slike, a da se ne mora bitno korigirati ovu dogmu o Isusovoj pomirbenoj smrti po nalogu Boga Oca. Prefriganac Bergoglio uvijek zna naæi neki izlaz! Protestantizam, nažalost, u ovoj toèki ne stoji ništa bolje, prije još lošije. Reformator Luther je okrutne crte u katolièkoj Božjoj slici u svom vlastitom Božjem nauku uzdigao do psihopatske prekomjernosti 104 , ali ni jedan evangelièki teolog — tu ne treba biti prorok — nije u preostalim godinama do proslave petsto godišnjice zabijanja legendarnih teza na vrata dvorske crkve, pokrenuo razgovor o toj prekomjernosti. On kaže, kao što vidimo, da nas je «Uskrs izbavio iz kaosa». Dokaz o tome ne navodi. On, koji tako èesto govori o bijedi svijeta koji kroz kapitalistièke izrabljivaèke mehanizme sam sebe razara, ne vidi proturjeènost što usprkos tome govori o èovjeèanstvu spašenu kroz Uskrs. To me podsjeæa na Nitscheovu izjavu: «Otkupljeno bi mi morali izgledati, ti otkupljeni! » Teolozi, najkasnije od Reimarusa i Davida Friedricha Straußa vrte ustrajno mit o Isusovu uskrsnuæu od mrtvih, iznoseæi jednu za drugom sve smionije interpretacije kako bi toj dogmi dali smisao koji zvuèi bar donekle racionalno, dok papa, èini se, ništa ne zna o tome, štoviše fundamentalistièki odluèno uzima za ozbiljno doslovno sve što su naivne duše u ranokršæanskoj Crkvi izmislile i naslikale kako bi vjernicima uèinile uvjerljivim Isusovo tjelesno uskrsnuæe. «U misteriju uskrsnuæa», kaže papa, «Isus pokazuje svoje, k Gospodinu veæ uzneseno tijelo, dopušta dodirnuti svoje rane … svoje meso … To tijelo, te rane, to meso, zagovor su. U Isusovim ranama mi susreæemo Oca. On je živ, na taj naèin, u njegovu proslavljenu mesu i on živi meðu nama». Treba — kakav mrtvaèki izrièaj — «imati udjela u njegovu mesu, strpljivo se s njim uputiti u njegovu patnju kako bismo imali udjela i u njegovoj slavi». Za vrijeme dok prije svega zapadnoeuropski teolozi nastoje Isusovo uskrsnuæe sve èešæe spiritualizirati, uèiniti ga èisto duhovnim, ako ne èak metaforièkim i alegorijskim dogaðajem, za vrijeme dok jedan vodeæi teolog 20. Opreèno štoviše najkonzervativnijim teolozima koji brane Isusovo tjelesno uskrsnuæe, papa stalno govori puno grublje i energiènije o «mesnom» uskrsnuæu kako bi na taj naèin postigao još realistièniju, èak materijalistièku dokazivost. «Gospodin nije samo duh», vrti Bergoglio alias Franjo I. «Rijeè koja je postala mesom … neæe nas prosuðivati prema zapovijedima jedne apstraktne ili samo spiritualne etike», nego prema tome jesmo li njemu i «svemu mesu» bili blizu kako bismo i u njemu prepoznali Božju rijeè», 106 Pa, što se toga tièe Bergoglio se ne treba bojati posljednjeg suda: Prilikom svojih javnih nastupa on dodiruje svakoga tko mu se približi. Papa tako èesto govori o «mesu» tamo gdje drugi govore o tijelu da nas to gotovo prisiljava da nagaðamo kako mora biti da je on od poèetka èovjek koji teži za tjelesnim i koji danas samo kroz krajnju ignacijsko-jezuitsku askezu i strogost može saèuvati suverenitet svog duha nad tijelom. Tragove njegove borbe s nagonima i tjelesnim užicima susreæemo svuda u njegovim neobièno èestim «mesnim-izjavama». «Ne uskraæuj se svom vlastitom mesu», upozorava Bergoglio u podnaslovu jednog poglavlja u poveznici na proroka Izaiju. Onaj tko bi u ovome pretpostavio radostan poziv i kretanje k poželjnoj tjelesnosti, bit æe odmah osporen. Ne, «rijeè koja je mesom postala oslobodila je meso grijeha kroz svoju patnju, to znaèi time što je na sebe preuzela bol sveg mesa. Isus se približio svem pateæem mesu, platio je krivicu svojim vlastitim mesom». Jer, «ogranièenosti našeg mesa razlogom su svih konflikata», naglašava, a «put poslušnosti» koji jedini vodi k spasenju je «podèinjavanje našeg mesa». «Zahtijevat æe se od mesa da se odrièe, da provede proèišæenje kroz omalovažavanje, hodoèašæenje, prezir, ponižavanje. To je crta poslušnosti koja svoje ishodište nalazi u rijeèima U znoju lica svoga kruh æeš svoj jesti iz prvog dijaloga s Bogom Post 3,19. Kruhu koji se zaslužuje tu prethodi znoj poslušnosti, poniženja i odricanja». Nakon ovakvih rijeèi ostaje dvojba je li papi, unatoè svih drugaèije zvuèeæih tvrdnji, doista tako stalo da ukloni siromaštvo siromašnih. On zahtjeva da bogatstvo koje je svojstveno siromaštvu, cijenimo više nego osiromašenje koje svjetsko bogatstvo donosi svima». Granièi sa šarlatanstvom ako on te stroge zahtjeve izražava samo u svojim knjigama koje tek malobrojni èitaju, dok se prilikom svih javnih nastupa masama pokazuje samo kao osoba bezuvjetno opravdavajuæe dobrote, koja sve razumije, sve dopušta, sve oprašta. Najvažnije je to što oni dopuštaju da ih «Èarobni frulaš iz Hamelina» namami u èvrstim zidinama okruženu, Majku Crkvu. Ispravnoj formi i dresuri, strogom pravovjerju doprinijet æe onda lukavi jezuit na papinskom tronu. Niti to formiranje i dresura ne dogaðaju se, prema Bergogliu, bez stege, boli i žrtve za «meso». Ali papa nudi sredstvo spasa i iscjeljenja: molitvu! Mi se moramo, kaže papa, «u svom mesu zaputiti putem molitve», «naše meso prepustiti Božjoj prisutnosti», «božansku rijeè spoznati u svem pateæem mesu», «kako bi na posljednjem sudu i Krist koji je mesom postao, prepoznao nas». Njegova askeza je askeza Ignacija Loyolskog, na isteku srednjeg vijeka stojeæeg, mraènog viteza univerzalnog prava Crkve. Postavlja se ozbiljno pitanje, ne èezne li papa u najtajnijem kutku svoga srca ipak najsnažnije za povratkom èovjeèanstva u mraèni srednji vijek. Èesta upotreba termina «meso» u njegovim knjigama treba možda prikriti da bi papa htio svakog kršæanina odgojiti za «asketu života», jednog asketu koji æe ubiti sve vitalne nagone, odreæi se svakog užitka. Jezuitski redovnik prema idealu Ignacija Loyolskog i njegovih strogih duhovnih vježbi poslužio bi kao model i mustra za svakog kršæanina! Ako se kršæanin, prema papinu mišljenju, stalno treba boriti protiv iskušenja mesa, onda kod jednog fundamentalistièkog teologa, kakav bez svake dvojbe, Bergoglio jest, ne može naravno, ne biti sotone jer je on najzad prema službenu crkvenom nauku pravi prouzroèitelj iskušenja. Doduše, u glavnoj molitvi kršæanstva «Oèe naš» moli se samog Boga Oca da nas ne uvodi u napast, pa se èini da je on krajnji zaèetnik svih napasti. To je doduše u suprotnosti s dogmatiènom sotonologijom Crkve, ali je napokon logièno: Ako je Bog prema crkvenom nauku Stvoritelj svega, on je takoðer prauzroèno odgovoran za sve, a time i za stvaranje Sotone i svih njegovih djela. Doduše i sam konzervativni teolog kao što je Ratzinger nekoliko je puta u predavanjima i razgovorima glasno razmišljao o tome je li ðavao personalno biæe ili samo mitski i mistificirani pojam radikalnog zla, ali to ne može uzdrmati temeljno osvjedoèenje pape Bergoglia prema kojem je ðavao sasvim oèito osoba, egzistirajuæa i djelujuæa, iako negativna, osobna moæ. Ðavao je iskušavao i samog Isusa. Vjeruje da æe tako pobijediti i prisvojiti meso koje za njega nije meso nego mamac, udica, u kojem se nalazi otrov koji æe ga konaèno ubiti: božanstvo». Prema papi ðavao naravno ima nešto protiv toga da mi postanemo savršenim asketima. «Služenje idolima , odustajanje od ideala, prigovaranja — sve to znaèi Ne ljubavi i pouzdanju i protivljenje Jahvinu vodstvu. Svijet je poprište iskušenja». Najzad, svaka napast od strane ðavla usmjerena je na to da postanemo nevjerni Bogu. «Svako iskušenje ima svoj prostor u polju napetosti izmeðu vjernosti i nevjere. Bog, naš Gospodin želi vjernost koja se obnavlja u svakoj kušnji. Upravo tu ukljuèuje se u igru ðavao, zavodnik. Sotona smjera na našu nevjeru ljubavi» prema Bogu. Bog kojem èovjek unatoè svim iskušenjima mora biti vjeran, nije ni hebrejski, ni islamski Bog, uopæe nije Bog iz širokog prostora religija. Ne, to mora biti Bog Isusa Krista: «Nema zajedništva s Bogom bez obraæenja srca. Ne postoji obraæenje srca izvan Isusa Krista». Otvrdnuæe koje je posljedica grijeha, «ispoljava se u tome da se ljubav, Božja rijeè koja je postala mesom koja nam govori o poniznosti, odricanju i križu i svaka samoæa koja dolazi iz srca Gospodina instinktivno odbacuje». Isus æe «iznijeti na vidjelo svaku zloæu svijeta podreðena ðavlu». Ako je ðavao prema Bergogliu, ali i prema brojnim oficijelnim objašnjenjima veæine papa, tako moæna, premda negativno djelujuæa osoba, onda se može zakljuèiti da on može èovjeku oteti imovinu i opsjesti je. Jedan koji je tu dosljednost uzeo osobito doslovno bio je afrièki sveæenik Emmanuel Milingo. Time je bio sasvim podudaran s Crkvom jer Vatikanu je sve do danas bilo važno unutar svojih zidova udomaæiti funkciju šefa egzorcista, a u veæini dijeceza svjetske Crkve najmanje je jedan sveæenik zadužen prihvatiti tu službu radi onih vjernika koji sumnjaju da su opsjednuti ðavlom. Iako je sluèaj Milinigo, kako æemo još vidjeti, pokrenuo toliko negativne pažnje i teško naškodio ugledu crkvenog vodstva, ni papa Franjo nije do danas poduzeo ništa protiv prastarih rituala egzorcizma. Bilo bi mu teško oficijelno ih zabraniti ako se sjetimo njegovih èesto ponavljanih izjava o egzistenciji i nazoènosti ðavla u svijetu, èija je logièna i praktièna posljedica onda upravo egzorcizam. Na izvjestan naèin upravo je najrevniji istjerivaè ðavla, naime biskup Milingo, najeklatantnije doveo pred oèi svjetske javnosti apsurdan, sramotan i skandalozan karakter istjerivanja ðavla. Dakako, gospoda u Vatikanu su prije svega radosno trljala ruke. Biskup Milingo èinio im se poput zaštitnog bedema protiv nadiranja islama u Africi. Na svojim misama okupljao je desetke tisuæa vjernika koji su hrlili k njemu ponajprije zato što je on svaki puta uprilièio i istjerivanje ðavla. Vjerovanje u demone bilo je u predkršæanskoj Africi vrlo rasprostranjeno i na njega su se svojim egzorcistièkim ceremonijama lako mogli prikljuèiti Milingo i èitava falanga afrièkih biskupa i sveæenika. I sam tada vladajuæi papa Wojtyla bio je oduševljen. Najpopularniji egzorcist Afrike, biskup Milingo sve je više pretjerivao sa svojim istjerivanjem demona. Glede sve veæeg broja vjernika koji žele od njega dobiti istjerivanje ðavla, on je prakticirao egzorcizam i putem telefona, izvrgujuæi ga time smiješnosti. Pored toga, u meðuvremenu avanziravši u nadbiskupa on èak ne uviða zašto bi se trebao pridržavati zakona o celibatu i tajiti njegovo prekoraèenje. U njegovu rimskom stanu kojeg mu je uredio Vatikan, jurcaju se none i fratri u ugodnom, radosno poletnom promiskuitetu. Time je nadbiskup Milingo kojeg je prethodno Ivan Pavao II bio imenovao èlanom papinskog Savjeta za migrante, izložio Vatikan ruglu. Tako se Milingo u vrijeme dok je i dalje uživao veliku popularnosti, osobito meðu Afrikancima, zbog brojnih zamjerki od strane Kurije, usudio zaprijetiti da æe osnovati vlastitu crkvu i odcijepiti je od Vatikana, što je kasnije doista i ostvario. Opomene najvišeg crkvenog vodstva ostavljale su ga hladnim, pokušaji posredovanja, pa èak i neka vrsta kuænog zatvora u Vatikanu, nisu koristili. Nadbiskup Milingo provocirao je papu i Crkvu tako što se oženio Koreankom Mariom Sung tijekom pompoznog showa sekte Moon u New Yorku i još više time što je oženjene sveæenike pomazao za biskupe. Crkva je reagirala odluèno, prije svega zbog straha da bi u Africi Milingova crkva mogla postati opasnom konkurencijom rimskoj katolièkoj Crkvi, suspendiravši MIlinga i vrativši ga u status laika. Sama suspenzija i status laika nisu osobito impresionirali Milinga. Buduæi da je prema stavu Crkve za biskupa pomazan snagom božanskog, a ne crkvenog prava, ostaju njegova pomazanja sveæenika za biskupe valjanima iako od Crkve zabranjena valide, sed illicite. Gospodari Crkve imali su opet sreæe: veliki bijeg Milingovih fanova iz Crkve nije se dogodio. Sluèaj Milingo završio je prilièno jadno i nespektakularno. Unatoè svojedobno vrlo burnom skandalu s egzorcistièkom praksom nadbiskupa Milinga, Vatikan nije ništa nauèio iz te afere. U Rimu kao i ostalom katolièkom svijetu egzorciranje Sotone i njegovih pomoænika živahno se nastavilo, pa ni papa Franjo nije ukinuo tu staru praksu istjerivanja ðavla jer je ona jednostavna i dosljedna i time navodno nužna praktièna posljedica njegova vlastitog uèenja o vladavini jedne zle nadosobnosti u svijetu. Onaj tko misli kao papa mora se na kraju takoðer složiti s istjerivanjem ðavla. On o njemu kaže: «Protivnik je lukav. On poznaje naše ranjive toèke. Kod te opsade radi se o životu i smrti». Prema papi Franji bio je samo jedan koji se svim ðavoljim iskušenjima uvijek i potpuno odupro: Isus Krist. Jasno je: On je prema papi Bergogliu, kao što smo to veæ èuli «objava Oca», «objavitelj Božje tajne». Ako pogledamo na Isusa, pred sobom vidimo «mudrost Božju koja je postala èovjekom». Isus Krist je «Božja mudrost, njegovo središte i okretišna toèka». On je «Izvor» istinskog znanja i istinske vrline koji nikada ne presušuje, «Božja mudrost koja je postala mesom, postala èovjekom, postala poviješæu». Odatle trebamo crpiti «prosvijetljenost, nadahnuæe i snagu…». U Isusu Kristu nalaze se «princip i obilje mudrosti … koji je od poèetka bio predviðen za sve muškarce i žene svih vremena … i može utažiti èak i najveæe èežnje»: Ova najviša i najopsežnija mudrost i Isusova uzornost bili su potvrðeni kroz «objektivnost uskrsnuæa». On ne predstavlja «samo jednu od mnogih politièkih, socijalnih ili kulturoloških alternativa», veæ su njegov jedinstveni uzor, njegova nenadmašna savršenost jedina šansa za preživljavanje èovjeèanstva i obnavljanje ljudske kulture. «Sve što možemo reæi o Bogu bilo je i jest na ljudski naèin egzistentno: u Isusu iz Nazareta. Taj beskrajno milosrdni i dobri Otac nije nedostižna osoba: on je djelovao u rijeèima i djelima Uèitelja. Zbog toga je kršæanska mudrost takoðer i mudrost o ljudima». Isusova mudrost je tako univerzalna i opsežna jer utjelovljuje sve aspekte mudrosti: «intelektualnu, afektivnu i praktiènu mudrost». Crkva i crkvena pedagogija mogu «na svakoj od tih triju razina ponuditi Isusov uzor». Mi moramo «zgradu svog identiteta kao kršæani i uèitelji i svoje pedagoške postupke izgraditi na stijeni mudrosti koja je postala èovjekom». «Kršæanska je mudrost preko Isusa jedan neosobni potencijal oèovjeèenja, podizanja èovjeènosti i izgradnje novoga društva». Blaga obmana poèinje veæ kod èetiri evanðelista i pisca poslanica Pavla, dakle onih najstarijih koji su nam prenijeli sliku Isusa. Doduše veæ su se oni prilièno trudili da Isusa uzvise, idealiziraju, ali još nisu bili tako rafinirani kao kasniji teolozi, tako da iz prvih kršæanskih svjedoèanstava još uvijek možemo išèitati èovjeka proturjeènosti i nesavršenosti, dok su kasnija temeljito izbrisala i najmanju mrlju s Isusove bijele odore. Svakako, dva tisuæljeæa dugo krivotvorenje Isusa, njegovu preobrazbu u crkvenog Krista sa svim atributima vrhovništva jednog boga, nastavljaju obojica papa, premda razlièitim sposobnostima, sredstvima i naglascima. Ovdje se meðutim radi konkretno o krivotvorenju Isusa od strane? Nekoliko svojih knjiga napisao je doduše prije uspona na papinski tron, ali on se i kao papa poziva na njih, te je odobrio njihovo prevoðenje na razlièite jezike i nakon stupanja na najvišu funkciju u Crkvi. Nikada ne spominje da èetiri od Crkve prihvaæena kanonska evanðelja ne mogu biti povijesno toèni opisi Isusa jer su nastala nekoliko desetljeæa nakon njegove smrti i meðusobno su proturjeèna. Ako se veæ ne vodi minimalnim znanstvenim kriterijima odgovarajuæe egzegeze teksta, mogao bi biti bar toliko pošten da skrene pažnju na ona mjesta u evanðelju koja proturjeèe slici potpune savršenosti Isusa kakvu on prikazuje. Isus u prva tri tzv. On ne zna ništa o svojoj potpunoj bezgrešnosti. Štoviše, daje da ga Ivan Krstitelj krsti u Jordanu kao i sve ostale grešnike i pokajnike Mk 1,1-9. Kori èovjeka koji pred njim pada na koljena i oslovljava ga s «Dobri uèitelju»: «Zašto me zoveš dobrim?. Samo je jedan dobri, Bog» Mk 10,17. Isus ne odgovara èak ni slici velikog humaniste kad brutalno i bezobzirno proklinje gradove koji mu nisu pružili dobrodošlicu, premda nije uèinio ništa loše. Oni se jednostavno nisu «usudili» prihvatiti «Božjeg poslanika». «Amen, ja vam kažem: na Sudnji dan lakše æe biti Sodomi i Gomori nego ovome gradu» Mt 10,15; 11,24. «A ti, Kafarnaume, zar æeš se diæi do neba? Siæi æeš do pakla» Mt 11,23; sl. Neprijateljski ali dostojanstveno Božji poslanik izjavljuje: «Èak i prah iz vašega grada, što nam se uhvatio za noge, otresamo od sebe i ostavljamo vama» Lk 10,11. Tako je to, Isus je, kako ga opisuju evanðelja, bio saèinjen od svjetla i sjene, od pozitivnih i negativnih osobina, kao što to vrijedi za svakog èovjeka, takoðer i za druge utemeljitelje religija kao što su bili Mojsije, Buda, Muhamed itd. Ali naravno da je svaka religija pokušala stvoriti kultnu figuru bez ljage i postaviti je na «èudesan s Bogom povezan» poèetak i ishodište svoga postojanja. No, svako iscrpnije prouèavanje prošlosti uvijek bi moglo pokazati da niti jedan poèetak nekog povijesnog razvoja nije bio tako savršen i èudesan kako se to kasnije nastojalo prikazati. Bez takve sumnje ne bi èak ni bilo prouèavanja. Upravo prema heuristièkom principu nju treba dopustiti prilikom istraživanja svakog novog poèetka! To bi i papa Franjo trebao prihvatiti i na poèetak svoje kršæanske ideologije ne stavljati božansko savršenstvo. «Jasno kao ni kod jedne druge religije pokazalo je znanstveno istraživanje poèetaka kršæanstva i Isusova života, što se dogaða kad si ljudi stvaraju boga. Kako jedan pojedinaèni èovjek, religiozni entuzijast ili ekstremist okuplja pristaše preko odluènih propagatora i naravno obilja povijesnih sluèajnosti, da bi sebe samog oteo zaboravu i postao trajnim. Buduæi da odluèujuæi sadržaji nove vjere nisu dobiveni od njena navodna utemeljitelja, oni su se u prvim generacijama autonomno i mnogostruko oblikovali takoðer i kao njegova opreènost. Kako se karusel religioznog obožavanja vrtio sve brže, religiozna fantazija zahtijevala je sve veæe i veæe, a dogmatika Crkve ispunjavala joj je te želje. Na kraju je èovjek postao bogom, stvorenje stvoriteljem, a jedna židovska sekta postala je svjetskom religijom. Isus iz Nazareta je najprecjenjenija osoba svjetske povijesti, a Crkva koja se na njega poziva, pleše oko zlatnog teleta». Možda stojimo pred jednom od najgorih uzurpacija svjetske povijesti: Iskoristilo se potpuno nedužnoga u sasvim drugaèije svrhe, napokon i u konaènom efektu za jednu dokazano megalomanijom i vlastohlepljem opsjednutu crkvu, zapravo obuhvatnije reèeno: za sve «kršæanske» crkve jer one bez sustezanja i dalje sudjeluju u svjetskom teatru s Isusom. Tako primjerice negdašnji predsjedavajuæi Evangelièke crkve Njemaèke EKD Nikolaus Schneider u svom intervjuu za SPIEGEL 121 zvuèi jednako kao i šef svih katolika: «Bog je Stvoritelj.

Da li je dozvoljeno ženi da pred ženom obuèe odjeæu koje ocrtava liniju tijela
Takva situacija je postojala u Istoènom rimskom carstvu iz vremena prvih vaseljenskih sabora poèevši od borbe protiv arijanstva , tokom kojih su crkvena lica apelovala na cara u rešavanju dogmatskih, obrednih i crkvenih pitanja. Sve što stoji u evanðeljima, pa i u cijelom Starom i Novom zavjetu opisuje Bergoglio alias Franjo I kao da se doslovno tako dogodilo, kao da je to èista povijesna istina, u koju ne treba ni najmanje sumnjati. Godinu dana kasnije dobio je mjesto kemijskog laboranta. Iako je njegova služba bila namenjena Jevrejima, Isus je poslao svoje apostole meðu ne-Jevreje da propovedaju njegovu reè, a onda se uzneo na nebo Matej 28:16-20. Nakon što još èuje i Longinovu izjavu da je to bio sin Božji, Baraba doživi pravo obraæenje i shvati Isusovu žrtvu:...

[Ona trazi njega: O zenama|Pornici sa životinjama|Fk sarajevo wallpaper]

Oznake: putem, kriza, do, Uskrsnuca

Forum Klix.ba

---

Click here: Dodirni mi oci toni

---

Ako izgubim tebe 12. Alen Islamoviæ - Kunem ti se 14.

SRCE OD MRAZA 10. FRANO LASIÈ - Volio Sam Mary Ann Split 1984 3:12 8. MARIJA MIŠE - Vratite Se Doma Split 1983 3:59 20.

El Dumo - Pesma od bola - Aca Lukas 916. Od srca do usana 13.

F m Da li me to hrabris pogledom Hm F m F 7 ili me to zoves osmehom? Hm E7 A Da li me to ljubis mislima Hm C 7 F m F 7 il' je sve to igra srcima? E F m F 7 Ako me zelis, dodirni me. Hm F m Ja bih tako rado s tobom sve. E D F m C 7 F m Pogledaj mi oci, miluju te. Da li je to igra dodira? Tvoje ruke - krila leptira. Sve bih dao, srce da ti dam, kad te tako lepo osecam. Ako me zelis, dodirni me. Ja bih tako rado s tobom sve. Pogledaj mi oci, miluju te.

Tony Cetinski - Mjeseèar (Official Video)
POPRAVITI PROŠLOST NIJE LAKO 04:32 21. Ante - Severina 3:06 34. Crne kose, crne puti - Mladen Kvesic 182. Sinan Sakic — Lepa do bola 135. Ma neka padaju cuskije - Merlin 655. Daleka Obala - Tvoja zadnja pjesma 2:19 11. Frank Sinatra — I love you baby 243. Moj Um Pali 06.

[Erotski oglasi nis|Si oglasi|Gole skolarke]

Oznake: untitled

Forum Klix.ba

---

Click here: Oralni seks bez kondoma :: Priroda ~ Ljubimci ~ Lepota ~ Zdravlje

---

Ali ne lezi vraze, stalno se osecam umorno, bezvoljno, depresivno i odlazim kod psihologa koji tvrdi da je Problem u braku, da moj muz mene ustvari ne voli, sto ja ne mogu da verujem. I onda poseze za seksom sa strane kako bi se osecao sigurnijim u sebe, sto u principu tesko da moze da nadomesti nedostatak te sigurnosti kada je parnerka u pitanju. I onda odjednom-kao da se nesto desilo, ja sam potpuno izgubila zelju za seksom!

U vezi smo 3 godine, sada vec 2 godine zivimo zajedno. I bilo je katastrofa, samo se jos vise razocarah, a znam da je tako bilo I njemu. Bilo kako bilo, postizanje erekcije je neophodan preduslov za poèetak merenja.

Da li je gora muška ili ženska prevara? - Šta æe biti sa ovom vezom, ne znam… Osjeæam se užasno.

Meðutim, dosta žena smatra da je fizièki oseæaj mnogo bolji kada imaju seks bez zaštite. Naravno da kondomi nisu jedino kontraceptivno sredstvo ali svakako su najbezbednije i najlakše. Ovaj mikro ureðaj, èije su dimenzije 20x20x7 milimetara, moæi æe da se ugradi ispod površine kože zadnjice, u predeo butina ili donjeg dela stomaka, i funkcionisaæe tako što æe svakodnevno oslobaðati 30 mikrograma levonorgestela i na taj naèin vas štititi od trudnoæe. Žene æe biti u moguænosti da samo jednim pritiskom na dugme iskljuèe implantat i biæe oploðene u vremenu kada se levonorgestel ne bude više izluèivao u organizam. Zatim, ponovni pritisak na dugme æe ženu ponovo uèiniti neplodnom. Pravila komentarisanja: Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaæe registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite raèuna o pravopisu. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstièu diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja odreðenoj rasi, veri, naciji, etnièkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja. Neæemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer. Sugestije ili primedbe možete da šaljete na.

Kent Hovind - Seminar 2 - The Garden of Eden [MULTISUBS]
Ukoliko je to jedini položaj koji prakticirate u analnom seksu, tada je možda vrijeme da probate nešto novo. Uglavnom se u našoj sredini to dešava oko 16-te godine, iako mnogi nisu psihofizièki spremni. Obim se meri na slièan naèin, s tim što je, naravno, neophodno imati meku traku za merenje. Zato kad se ozenite skrasite se kao ja, sad zenu ne bi prevario, ne zbog nje vec zbog ljubavi koju osecam prema njoj, fakticki prevario bih sebe. Naravno da kondomi nisu jedino kontraceptivno sredstvo ali svakako su najbezbednije i najlakše. Druga je stvar sto je covek kao bice sazdan od razuma i osecanja i sto postoji moral, koji je tekovina toga sto covek zivi u uredjenim zajednicama. Zapamtite da æe prezervativi od prirodnih materijala zaštititi od neželjene trudnoæe, ali ne i od polno prenosivih bolesti. Ejakulaciona teènost u kontaktu sa ženskim genitalijama može izazvati trudnoæu ili preneti polne bolesti. Izvor iz novosadske policije za Informer kaže da na ulicu izlaze sve mlaðe devojèice i da nude seks za sve manje novca. Tako da, nisu iste prevare, razlikuju se dosta. Nemas brige IZVORNA PORUKA: bratzz IZVORNA PORUKA: mamanp Ja mislim da ce sunet za nekoliko godina biti obavezan pri rodjenju muskog deteta, ne mozemo mi bit pametniji nego sav ostali svijet.

[Redovno koristite Viber, ali ove trikove ne znate|Slobodne zene karlovac|Traženi izraz: sezonski (1/9)]

Oznake: forum, Klix.ba

Ona išèe Njega na NajdiLjubezen.si?

---

Click here: Ona isce njega

---

Prijavi se v Najdi Ljubezen in najdi primernega partnerja za resno zvezo, ljubezensko zgodbo, romanco ali flirt... Po uspešni registraciji ti bo dodeljen uporabniški profil preko katerega boš lahko spoznaval dekleta na portalu. Je sploh mogoèe najti pravo ljubezen preko digitalnih medijev?

Že veèkrat dokazano, se je prav s pomoèjo spletnih portalov spisalo že niè koliko lepih zgodb. Zakaj bi šel zveèer ven spoznavat ljudi, èe pa je veèina teh hladnih, neodzivnih, zasedenih,...?

Ona išèe Njega na NajdiLjubezen.si? - Uporabnik lahko na vsako svoje posamezno SMS sporoèilo, poslano v okviru SMS pogovora, prejme eno 1 plaèljivo SMS sporoèilo cena posameznega prejetega plaèljivega SMS sporoèila je 1,99 EUR z vkljuèenim DDV.

Ona išèe Njega na NajdiLjubezen. Hitro in uèinkovito boš spoznaval zanimive in družabne ljudi. Po uspešni registraciji ti bo dodeljen uporabniški profil preko katerega boš lahko spoznaval dekleta na portalu. Uporaba online chata, zasebni oglasi, zmenki, izmenjava fotografij, napredno iskanje partnerja, nasveti za spoznavanje, spletni dnevniki, èlanki,... Spletni portal Najdi Ljubezen je moderiran portal kar pomeni, da ne bo kakršnihkoli zlorab osebnih podatkov. Èe išèeš , se registriraj zdaj! Zakaj se vèlaniti v NajdiLjubezen. Izkoristi prednosti online zmenkarij 1. Veliko število aktivnih uporabnikov - lahko išèeš zmenke v vseh mestih po Sloveniji in zmeraj boš našel osebo, ki te želi spoznati in si želi tvoje družbe. Lahko se izogneš ritualom klasiènega spoznavanja, kjer moraš èakati, da moški prvi pristopi in te ogovori. Zakaj bi zgubljal èas, èe se lahko prijaviš v NajdiLjubezen in takoj najdeš vse tiste posameznike, ki išèejo zmenke in so zainteresirani, da se dobijo s tabo na zmenku. Ni èakanja in zavrnitve, zmenki so zagotovljeni. Zakaj bi šel zveèer ven spoznavat ljudi, èe pa je veèina teh hladnih, neodzivnih, zasedenih,...? Prijavi se v Najdi Ljubezen in najdi primernega partnerja za resno zvezo, ljubezensko zgodbo, romanco ali flirt... Bolje se boš poèutil, ker boš iz udobja svojega lastnega doma lahko spoznaval ljudi, ki išèejo ravno tisto, kar išèeš ti. Poèutil se boš zaželen, saj boš spoznaval veliko oseb, ki se bodo s tabo iskreno želele dobiti na zmenku. Odlièno se boš poèutil, ker ne boš imel strahu pred zavrnitvijo. Google Analytics - anonimno zbiramo podatke o uporabi portala za izboljšavo uporabniške izkušnje.

ˆ¬ˆ ˆ €ˆ€ -MAURO STARAJ&LA BANDA feat. PEHLIN KINGS - LAMPADINE (OFFICIAL VIDEO 2017) 4k
Odlièno se boš poèutil, ker ne boš imel strahu pred zavrnitvijo. Google Analytics - anonimno zbiramo podatke o uporabi portala za izboljšavo uporabniške izkušnje. Zakaj se vèlaniti v NajdiLjubezen. Za aktivacijo storitve pošljite HEJ TAP na 4343. Ponudnik storitve: New performance group ltd, 1st Floor, The Exchange, 18 Cybercity, Ebene, Mauritius. Poèutil se boš zaželen, saj boš spoznaval veliko oseb, ki se bodo s tabo iskreno želele dobiti na zmenku. Že veèkrat dokazano, se je prav s pomoèjo spletnih portalov spisalo že niè koliko lepih zgodb. Uporaba online chata, zasebni oglasi, zmenki, izmenjava fotografij, napredno iskanje partnerja, nasveti za spoznavanje, spletni dnevniki, èlanki,... Google Analytics - anonimno zbiramo podatke o uporabi portala za izboljšavo uporabniške izkušnje. Ni èakanja in zavrnitve, oglasi ona in on so zagotovljeni. Sledile so tudi poroke in prav o teh sreènih zgodbah pišemo tudi v naši rubriki. Ona išèe njega tudi na spletnih portalih za zmenke K sreèi obstajajo tudi spletne strani za zmenke in mobilne aplikacije, ki poskrbijo za to, da iskanje zmenka postane precej bolj udobno.

[Sexi gospoðe|Upoznavanje brak srpkinje|Seks na radnom mjestu]

Oznake: ona, in, on, naš, NajdiLjubezen.si?