nedjelja, 24.12.2006.
You could hear her tiny voice...
Jutro je bilo sunčano i vedro. Zajedno s Isaac i Sofie spustila sam se na doručak. Sjela sam za Ravenclawski stol i u svoj tanjur utrpala 7 balačinki s borovnicama. Uredno sam ih složila u toranj, a zatim na njih izlila cijelu staklenku čokoladnog sirupa. Spremala sam se za osvajačku bitku na utvrdu od palačinki, gad sam vidjela kako Ayumi raširenih usta bleji u mene kao da sam neko medicinsko čudo.
Ja: Što je?
Ayumi: Ništa, nego što imamo prvi sat?
Ja: Pogodi! Povijest magije!
Ayu: Oh.
Ja: Da, oh.
Ayumi: Ništa, nego što imamo prvi sat?
Ja: Pogodi! Povijest magije!
Ayu: Oh.
Ja: Da, oh.
Okrenula sam se i nastavila čavrljati s Isadorom i Sofie.
Ja: Dakle, kako ćemo nasanjkati Pansy?
Isaac: Ovako. Vilovnici su na svojim mjestima,i mi još samo trebamo...
Sofie: Čekaj! Evo je izlazi! Waddivasi!
Isaac: Ovako. Vilovnici su na svojim mjestima,i mi još samo trebamo...
Sofie: Čekaj! Evo je izlazi! Waddivasi!
U Pansyne kovrče uletjela je jedna povelika žvakaća koja je izletila ravno iz Malfoyeve gubice. Otrčale smo iz dvorane na hodnik.
Ja: Oribaj!
Cijeli hodnik se ispunio sapunicom. Odjednom začulo se vrištanje. Kroz hodnik je jurila Pansy dok su je dva vilovnika povlačila za kosu, u jednom trenutku su je pustili, a ona se na guzici odsklizala po nasapunanom podu sve do kraja hodnika gdje je uletjela u ormar gdje se osovila na noge i izgovorila bujicu psovki. Pred sobom je našla fini kolačič koji je lebdio. Uzela ga je i pohlepno progutala, a zatim se napuhnula do veličine omanje krave i kao balon letila hodnikom drečeći i psujući. Sofie, Isadora i ja smo se trgale od smijeha. Na drugoj strani hodnika vidjela sam
Willu, Lunu i Ayu kako praktički vrište.
Ja: Ej cure!
Luna: Ej, Lo...
Willa: Šuti, ne miči se i ne diši! Želim si ovo zauvijek urezati u pamćenje! Pansy, čudesna letikrava.
Ja: Ej cure!
Luna: Ej, Lo...
Willa: Šuti, ne miči se i ne diši! Želim si ovo zauvijek urezati u pamćenje! Pansy, čudesna letikrava.
Svi smo se nasmijali i odjurili na predavanje.
***
Bila sam na pozornici u kazalištu. Gledalište je bilo prazno. Kulisa nije bilo, a teški crveni zastori od kašmira bili su razmaknuti u stranu. Bila sam odjevena u svoju crnu haljinicu i tajce, a na nogama sam imala klasične baletne papučice. Nikakva melodija ili pjesma nije svirala, ali ja sam svejedno plesala. Mogla sam čuti svoja stopala kako lagano lupkaju po pozornici. Pas de chat, arabesque, piruet, pas de chat... zatim sam izvela labuđi skok i piruetu u zraku; pogledala sam prema svečanoj loži u kojoj je stajala malena djevojčica. Umjesto očiju imala je prišivena puceta. Puceta su zlokobno sjevnula. "Please,please."zazvala je djevojčica, a zatim se nakon što su joj puceta opet sjevnula rasplinula poput izmaglice. Odjednom čula sam odvratan, mukli zvuk pucanja kostiju iz smjera mog lijevog gležnja...
to be continued...
- 12:02 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
