Sva bogatstva svijeta varljivi su sjaj. Zemlja je početak, zemlja nam je kraj.
četvrtak, 11.01.2007.
Ljubica i ja
Sigurno ste se pitali zbog čega se ovaj autor već gotovo tri mjeseca nije javljao novim postovima. Ne, nisam zaboravio ovaj blog, niti mi je dosadio. Radi se o tome da sam zadnja tri mjeseca svaki slobodni trenutak koji sam imao, a imao sam ih - i imam - doista malo, provodio s osobom koja mi je omogućila ispunjenje, otjerala strahove, pružila nježnost...
Ljubica i ja
Da, ona ... moja druga polovica.
Moji prijašnji postovi su u pravilu bili potaknuti nekakvim negativnim tendencijama koje sam primjećivao u društvu; i redovo sam pokušavao isticati kakvo bi društvo trebalo biti, kako bismo se svi trebali ponašati. Kada ih sad čitam, i dalje držim da sam bio u pravu u pogledu svega što sam napisao. Ali, uočavam jednu grešku koja se potkrada kroz svaki moj post - želja da sve, baš sve, bude savršeno organizirano i odgovorno vođeno. Lijepa je to želja, ali neostvariva uslijed same nesavršene naravi čovjeka. Svi bismo mi željeli idealne živote, idealne prijatelje, idealne partnere - ali ih ne možemo imati, barem ne u cijelosti. Toga valja biti svjestan i ne treba živjeti u iluziji, tragajući za idealnim, jer ćemo na kraju života itekako, uz gorke suze, shvatiti koliko smo bili u krivu, kad, umjesto da uživamo u nečijim dobrim stranama, i da toleriramo neke loše strane, provedemo cijeli život usamljeni i duboko nesretni, uzaludno se tješeći da je bolje idealno ništa - nego ne potpuno idealno - nešto.
Ljubica i ja
Svjesni svojih mana.
Budite svjesni svoje veličine. Mislite da jeste? Ha! Uozbiljite se! Svi mi ljudi smo samo jedinke, pripadnici samo jedne od živih vrsta na ovom planetu, koji je u svemiru toliko malen, da ga možemo smtrati gotovo beznačajnim. Mladi ste? Ha! Cijelo dosadašnje postojanje ljudske vrste tek je trptaj oka u postojanju vremena. Vaš život je zapravo toliko kratak - da je gotovo beznačajno kratak. Sad, kad znate da ste gotovo beznačajno maleni u beznačajno malenom periodu vremena, jeste li još uvijek tako veliki u svojim očima? Mislite li da je "svijet vaš za osvajanje"? Odrastite, ljudi! Jedino područje gdje svi možemo istinski biti veliki je - nematerijalno. Jedan pogled na prelijepi pejzaž, iskreni osmjeh na licu svog djeteta, nesebična žrtva za voljenu osobu - čine vas golemima u vašoj duši, iako ste toliko maleni, toliko smrtni. Uživajte u životu, u svakom njegovom trenutku, ne podliježite svom mišljenju da zaslužujete najbolje - ne činite si jad sada, ishitrenim postupcima kojima štitite sebe od povrjeđivanja, nadajući se da ćete jednog lijepog dana ipak biti sretniji! Sreća, ma kako mala, ma kako nesavršena, se nikad ne smije odgoditi, u potrazi za nekom većom, boljom - jer vam ta odgoda može biti i zadnje što učinite u životu, vaš zadnji kontakt sa srećom, makar i takvom, nesavršenom.
Ljubica i ja
Maleni... a tako veliki.
Budite svjesni da ste dio čovječanstva. Sve što vi radite odražava se na druge. Sve što drugi rade odražava se na vas. Zato treba širiti pozitivne misli, i treba primati pozitivne misli, te misli - treba dijeliti. Kada ste sami, neovisno o tome koliko energije imate, prije ili kasnije posustat ćete pred zidom problema. Kada ste povezani s nekim, kada imate svoju drugu polovicu, svoju voljenu polovicu - tada imate dodatnu energiju, dodatnu motivaciju- i, vjerujte mi, proći ćete kroz sve nedaće, poput prolaska kroz dugačak tunel na čijem kraju vidite svijetlo - da, tu osobu, izvor vaše energije. Koliko god vi sebi umišljate da ste jaki, da se sami možete suočiti i sa najtežom tragedijom, i da ste sam sebi najbolji pomoćnik, uvjeravam vas da ste u krivu. Dva povezana uma misle bolje od jednog, dvije osobe koje nešto pokušavaju imaju veće šanse za uspjeh od jedne. I tada, kada usred bitke s problemom, pogledate u oči toj osobi koja je svojevoljno i nesebično ušla u vaš rat, samo i jedino zbog vas, i koja je zbog vas spremna u tom vašem ratu stradati uz vas ako treba, vjerujte mi, osjetit ćete iskrenu povezanost i beskrajnu zahvalnost iz dubine duše - i ganut će vas vlastita plitka glupost, jer ste možda toj osobi zamjerali - što nije savršena prema vašim željama. U tom trenutku ta će osoba biti savršena i idealna, i nećete ju više htjeti mijenjati.
Ljubica i ja
Stojimo jedno pored drugog.
Ljubav? Svakako! Uvijek budite u potrazi za ljubavlju! I neka vas ne zavara što vaša ljubav prema nekom nije baš onakva kakvu vidite kod svih drugih. Ne obazirite se na stereotipe ljubavnih veza. Gospodari ste svog života, i ako uistinu želite svoj, unikatan život, nemojte to samo željeti kroz prizmu činjenja nečeg što je "drukčije". Morate biti "drukčiji" u samom začetku, u vašem umu. I zato neka vas ne čudi i ne čini nesretnim što vaša druga polovica ne čini nešto što bi se inače, stereotpno, očekivalo od vaše voljene osobe. Jer, siguran sam - ta osoba ujedno čini i misli nešto što je protivno stereotipu, a ipak je toliko originalno, toliko plemenito, toliko puno ljubavi i obzira, i toliko je - samo vaše. Samo vaše.
Ljubica i ja?
Da! O, da!
VOLIM nju - moju Ljubicu!
