Prebirem po mislima.
Osjecam strahovitu potrebu zapisati nesto,ali iako imam zaista i previse stvari koje bih mogla zapisati jer su se dogodile,jer se dogadaju,jer ce se dogoditi,iako imam i previse misli,osjecaja koji su prisutni,stari,novi...koje osjecam da ce biti..previse ljudi ,situacija,...nekako..ne nalazim prikladne rijeci.
U mnogim trenutcima svog zivota,rijeci su bile moje najvece prijateljice.
Sada,...
kadkad mi se naprosto dogodi da...jednostavno trebaju tisinu.
Vrijeme je lagano suncano ,ali puse vjetar i poprilicno je hladno.Moram priznati da mi nekako i nedostaje ona kisa koja je pred nekoliko dana padala kao da ljeto uopce niti nije prisutno.Ocito se moja unutarnja bit osjeca poprilicno sjetno,pa joj i ovakvo vrijeme odgovara.Imam laganu temperaturu ,jer sam se nahladila i glava me nekako boli.
Miris domace juhe u zraku i caja od borivnice s medom.
Ovo je prvi put u niti sama ne znam koliko vremena da mi kava uopce ne odgovara i nepce kao da se buni protiv okusa koji mi jedini prija vec toliko i toliko godina moga kratkog postojanja.To je bio moj okus zelje,moj okus smirenja,moj okus samoce i drustva,moj okus prijateljstva i mira ...dusevnog mira.
Uvijek je tu bila salica vruce kave s malo mlijeka i kockicom secera,olovka i papir,...ili po mogucnosti virtualni i moje misli...
Danas mi nekako ne prija..
NE ŽALOSTI ČOVJEKA SIROMAŠTVO,VEČ ŽELJA...
palo mi na pamet i odlucih zapisati...Ma sve sto nas okruzuje,mi sami..ljudi oko nas...zelja za ovim ili onim,kod vecine ljudi za materijalnim dobrima,zato i svijet funkcionira kako funkcionira.. zato se nikad nisam uklapala u tu jeftinu percepciju koju mi nude i rade sam sama stvarala svoj svijet..
i ja tezim...
samo za nekim drukcijim stvarima...
onima koje se zaista ne mogu kupiti novcem...
Osim istih navedenih...voljela bih imati svoju malenu kucicu,negdje u brdima do koje vodi malena cestica...
odsjecena od svijeta voljela bih povremeno pobijeci u tu svoju malu oazu sa svojim malim andelom..
Uzivati u prirodi,piti kavu na trijemu,da tu zlu tekucinu koju toliko volim,a danas mi nesto i ne ide,tj nepce se podosta buni protiv iste...voljela bih samo upijati sunce kroz kozu i jednostavno postojati..sama sa sobom ili ljudima koje volim,a koji su zaista rijetki.
Mislim da bi mi bilo beskrajno lijepo na taj nacin pobjeci od svega sto me trenutno toliko gusi...
++++++++++++
Danas bih samo osjecala...
suncevu toplinu na svome licu
kisne kapi na svojoj kozi
njeznost na svojim usnama...
Danas bih samo lebdjela
lebdjela bih oblacima i daljinama
lebdjela bih mislima i snovima
lebdjela bih i plovila
kao da nikad nisam i kao da me nikada nece biti
Danas bih samo postojala
danas bih postojala pogledom
danas bih postojala notama
pokretom ruke u beskonacnost
dodirom kista po papiru
postojala bih valovima i krosnjama
postojala ravnicama i dolinama
dubokim klancima
visokim planinama
postojala bih kao da me nema vise i kao da me nikad vise biti nece
Danas bih bila tisina
danas bih bila tisina u kapima
ili u kutku sobe ,mozda i tavana
svoja tisina koja se lomi
ili necija tuda
samo da sam tisina
postojala bih danas kao tisina
kao da me nema vise i nece me biti nikada nikada nikada
Danas bih samo plakala
danas bih samo plakala i istresla bih iz sebe sve tuge i sve boli koje me muce
danas bih samo plakala i isplakala svu gorcinu
svu mogucu prazninu
sve zelje i snove
sve planove
bivse ljubavi
prijateljstva i pokore
sve poraze i sve pobjede
sve daljine
blizine
topline i hladnoce
i plakala bih tako satima kao da me vise ne postoji...kao da nestajem i da me nema i vise me nikada biti nece
...nikada nikada nikada nikada...
Danas bih bila zvijezda
danas bih bila sjajna zvijezda i mjesec i gledala bih svako malo i veliko bice na ovom svijetu
danas bih bila zvijezda repatica i stavila bih osmjeh na svako usamljeno dijete
na svaki maleni cvijetak
na svaku kucicu
na svaku bol
danas bih bila sjajni mjesec i bila bih velika i sjajna
velicanstvena i ponosna
prkosna i jaka
danas bih bila i velika i jaka i prkosna i sjajna,njeznzna i prhka
podatna i bijesna...kao da me nema niti ce me ikada vise biti....
Danas bih bila zrnce pijeska ili soli
pa da me vjetar nosi daljinama
da me more nosi miljama
da budem i postojim
sama u tisini ....
u praznini i da me nema kao da me vise nikada niti biti nece,da slobodno putujem i disem
mislim i sanjam
pa makar mala i ne vazna samo svoja... samo prokleto svoja...
i dala bih sve
sve ploce...
sva platna i kistove
sve tonove i note
svaku i malu boru ili krivi i pravi pogled
dala bih i svaku pjesmu
svaku misao
laz
istinu
dala bih sve sto posjedujem i sto sam u mogucnosti posjedovati
...samo da si dopustim biti....
samo puka i ne vazna ja..samo za sebe....i svoj mir....
...........................
Vrijeme ce stati da dobije trenutak beskonacne ljepote budenja misli na tebe......
***********************
NE ZALOSTI COVIJEKA SIROMASTVO ,NEGO ZELJA...
koja zalosna ,zalosna istina...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
