Iščeznem ti iz ruku poput tkanine od svile
Ostavljajući neodređenu nježnost koju shvatiš da poznaješ
Tek kad je ponovno sretneš…
(A to se dogodi rijetko… )
Kao da si se bojao primiti me čvršće.
Iako nježne, tako utkane niti svile prešućuju snagu:
Te razapete zastave na vjetru odoljele su
Oluje i kiše… i mnoge izbrisane snove.
…a mogao si, da si samo znao kako, zaustaviti pad:
ostavivši u naborima, snažnim stiskom, otisak svog dlana…
+++++++++
Dugo nisam pisala.Ne zato sto nisam htjela ili imala sto za reci,naprotiv u mom se zivotu zaista mnogo toga izdogadalo i zaista sam imala o cemu pisati.Jednostavno nisam imala volje i smatrala sam kako je neke stvari mozda bolje ostaviti u sebi.
Iako se to nije pokazalo nuzno tocno,ali i o tome bi se dali raspravljati podosta.
Ne zelim pistai o tome kako se osjecam..ne zato jer se osjecam predobro ili prelose...Pisat cu o stvarima koje mi zaokupljaju paznju ovo odredeno vrijeme koje nisam zapisivala svoje misli na ovakvom mjestu.
Odnos mene i ljudi...
Ostao je isti.Koliko god vjerujes drugima,na kraju sam postanes zrtva tih istih lazljivih i pokvarenih usta koja uzivaju blatiti tvoje postojanje i stvari koje si ucinio za njih.Ali vjerujem u onu,sve se nekako vraca,pa tako i lose stvari na ovaj ili onaj nacin.
Nesto u poslijednje vrijeme podosta razmisljam o zagrobnom zivotu.
Svi mi na zalost imamo nekog tko nam je drag ,a nije vise s nama i u takvim trenutcima koliko god smo realne osobe,barem ja jesam i idemo kroz zivot vodeni zdravim razumom,velika nam je utjeha znati i misliti,osjecati kako je ta osoba sada negdje na nekom boljem mjestu od ovog svijeta.
Kada me je prvi puta ostavila moja teta koja mi je bila sve na svijetu,a koja je iako je rodena u katolickoj obitelji bila vjerski opredjeljeni Budist,koja me je ucila i uvijek mi govorila kako reinkarnacija zaista postoji,koliko god sam bila osoba koja je Boga kao pojavu i silu stavljala na poslijednje mjesto ili gotovo nikakvo u zivotu,jer se time naprosto nisam zamarala...nekako mi je lakse bilo misliti kako je ona sada negdje gdje joj je zasigurno bolje nego ovdje ili mozda reinkarnirana u neku drugu osobu samo da pazi na mene..
Da je mozda dobila svoj novi pocetak kako bi ono sto u ovom zivotu nije uspjela,ostvarila mozda u ovome.
Zaista je tesko zivjeti u svijetu u kojem te vise nema.
Razmisljala sam,navedena jednim komentarom majke koja je izgubila svoje dijete,koliko se divim ljudima kojima se tako netso desi i uspiju pronaci snagu i nastaviti svoj zivot nakon takvog tragicnog dogadaja...
KOLIKA JE SNAGA U NAMA ,A DA JU ZAISTA NISMO SVIJESNI.
I sama sam se susrela s nevjerojatnim stvarima u zivotu i kadkad sam samu sebe iznenadila kolicinom snage kja je postojala u meni,a zaista sam mislila da je nema,ili da cu se slomiti ako me nesto slicno jos jednom dotakne.
Neke se misli ne mogu svrstati u razumne misli.
Svi mi katkad siđemo s uma ili pak zaboravimo živjeti.
Ja sam jedna od tih ljudi.
i ponosim se time.
neke stvari me vesele, neke ne.
I već dulje planiram neke planove,
neke poticajne ljepote i ljubavne ideale,
i voljela bih razvući osmijeh po svima vama.
Trenutačno, automatski ljubim svaki osmijeh koji stignem.
Uspavao si moje srce na tren, ali ja sam još uvijek u daljini,
kucam i bez njega.
Stvorila bih novi dokument svog života, novu stranicu
zdravog razuma i nov osmijeh uređenog srca.
voljela bih doći do zasićenja i krenuti ispočetka.
Jer idući ispočetka, uvijek naiđem na nešto novo.
I znam da analiza znači samo trošenje vremena,
ali moraš razumjeti da time dobivam na svom životu.
Mašem listu u daljini, gledam ga kako pada i pustim da živi.
Jer ljudi katkad padnu,
a često se sami moraju ustati.
I slatko je proživljavati osmijehe ljubavnih srdašaca na svoj način.
Postoje razlike između onog što smijemo i što ne smijemo,
smjeti je nešto indvidualno, nešto zabranjeno, u očima mnogih,
zato ja često ne smijem.
Zato nastojim zagrliti pogled na sebe i poljubiti svoje novo ja.
Poštujem se,
volim se,
osjećam se,
poučavam se
i uvijek smijemOdbacujem sve neodgođene odluke,
odbijam sve neodgovorene pozive,
grlim svu ljutnju, prihvaćam svu tugu,
volim svu romansu,
ljubim svaki osmijeh
i smijem svako srce.
dotaknuti svojim. ne smjeti.
+++++++++++++++
Postoje li srodne duse?
Postoje li razliciti zivoti?
D li vam se ikad dogodilo da ste sreli nekoga u prolazu il ise zagledali u njegove oci i shvatili ,osjetili ono NESTO...Kao da se znate oduvijek,...Ovlas dotaknuli neciju ruku,a da vam je godila toplina te osobe ,a da ni sami niste znali zasto?
Ne znam niti sama koliko je realno vjerovati u sve to...Reinkarnacija,Bog,Zivot nakon smrti...
LJUBAV
POSTENJE
SRECA
....sve to neopipljivo,a opet...
Ne zelim se to pitati.Ne zelim vagati ili pokusati objasniti ne objasnjivo i misticno.
Ono sto znam...
Zelim vjerovati da su na boljem mjestu od ovog ovdje ,zato jer je mom srcu tako lakse kolik ogod drugi govorili kako je to ne realno...ne prihvatljivo.Zelim vjerovati da cu negdje na ulici,zagledajuci se u potpunog ne znanca prepoznati oci i pogled..njen pogled,miris.gestu bilo sto sto ce me uvjeriti da je jos tu..
Zelim vjerovati da postoji ljubav na prvi pogled,
kao i srodna dusa...jer je mom srcu tako lakse objasniti neke stvari kao i dati si za pravo osjecati to sto osjecam bez zadrske.
Koliko se god to kosi s necim mojim iznutra.
++++++++
Prolazim prstima kroz kosu i osjećam vrijeme kako blijedi.
Ljepotom tvoga uma grlim svoje novo ja.
I osjećam se savršeno krivom,
novo doba me pridobilo,
dobila sam svoju budućnost.
Tapkam kroz nju, otkrivam nove ljepote.
I sve mi je nekako,
neotkriveno,
sakriveno,
oduzeto,
dato.
Lijepo je ponovno živjeti.
Eto, ljepota uma možda me osakatila za jednu stvar koju najviše volim,
ali vrijedilo je.
...sjedim u sobi,
bez nemira, bez tuge, bez laži.
I nakon duljeg vremena osjećam kisik u krvi.
I lijepo je živjeti napokon..
Konačno osjetila sam snove kako prodiru u kutke mojih maštanja.
I ljepotom obasjana osjetila sam sreću kako mi ubrzava disanje.
Progledala sam.
Prodisala sam.
...
i tako jednog jutra ustajem,
snena i puna dojmova, sa napuknutom usnom, bez glasa i sa toliko malo sluha i pamćenja
da se čak toga niti ne sjećam.
Oblačim stare papuče i lagano dižem noge iz kreveta i bilo je tako lijepo osjetiti sreću.
Mirisala je kava, kolač i zaborav.
Otpustila sam duhove prošlosti.
Rekla im zbogom i mahnula.
Naravno da se neće nikad vratiti.
Nikad, nikad, nikad,nikad.
I danas kao nova osoba slušam pjesmu koja me nekoć mogla rasplakati,
i stvaram neke nove uspomene, nove misaone slike se slažu u mom srcu.
I rana polako zacijeljuje.
Trenutačno jedina stvar koja me brine je kako organizirati sve te kave sa prijateljima,
kako se posvetiti sebi, možda ispeći pokoji kolač i jednostavno uživati.
Još danas, bacit ću sve ono što me podsjeća na dugo, trošno vrijeme.
Bilo je lijepo, ali završilo je znali smo reći.
Ne treba selektivno čitati.
Na kraju te sve dotakne.
Osjetila sam kako konačno krv kola mojim venama,
kako ponovno osjećam hladnoću na svome tijelu.
I sad opet živim za sebe.
I ne tražim ljubav sada i ovdje.
Imam svoje dragulje i oni sada svjetle najjačim sjajem, dotiču me osmijehom ljepote i grle
moje oči najdivnijim osmijesima.
Ne tražim puno ruku koje će me doticati tamo gdje nebi smjele,
ne tražim poljupce u tami ili napuknuto srce.
Očekujem neku ljepotu od vremena.
I opet udisaj po udisaj krećem dalje.
Regeneracija uspješno obavljena.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
