srijeda, 24.05.2006.
Ne rezi na mene!
Neki cigancici su stajali ispred skole i bili svakoga ko prodje a ne da im pare. Znaci bukvalno za dzbe su udarali svakoga ko prodje. Dok su svi pretrcavali mesto gde su oni, ja samo prolazila lagano. Jedan me je udario, ja sam se okrenula i rekla:"Molim?" on:"Daj neki dinar!" a ja:"Vidis, da si me lepo zamolio mozda bih ti i dala, ali silom neces nista postici, niti ce ti iko dati, veruj mi..." Stao je, zagledao se u daljinu, postideo. Okrenula sam se i ponosna otisla. Pa, eto, i one poruke iz Novog Zaveta: "Ko tebe kamenom ti njega hlebom."
Naravno ovakvu poruku samo treba upucivati slabijima od sebe, jer kad je neko jaci, bice skot, pa ce biti bez obzira na sve...
cmok do sledeceg tipkanja
- 14:07 -
subota, 20.05.2006.
Get up, stand up!
Ovo vece je zaista bilo za pamcenje. Vracala sam se iz skole i srela Marka i Djoleta (Fukosha i Djoleta Senku). Oni su sedeli na klupi blizu moje zgrade i ispijali pivce, trazili mi koju kintu (meni, totalno sam dekintirana)... Onda su me zvali da dodjem da otpadam sa njima. Sedeli smo kod cesme, kao i obicno i posle isli do Djoleta da se presvuce, jer je vec pocela veceranja hladnoca. Posto zivi blizu nadvoznjaka, odmah pored, Fukosh i ja smo otisli na most. Jao, ljudi, ono treba doziveti. Stajala sam na mostu i osecala vibracije kada prolaze kamioni, tik ispod mene. Vristala sam od ushicenja (dok je Fukosh pokusavao da odveze neki uckur na pantalonama :). Drhatle su mi noge od uzbudjenja. Kao da sam sve imala sto mi je u zivotu potrebno. Adrenalin, kada kamion projuri ispod mosta, a ja na njemu, kao na lsd-u se tripujes da ce da te udari. Vece je zaista bilo super. Kasnije smo se vratili u park i caskali, pa dodjoh kuci jer sam se vec umorila.
Inace, bas mi prijaju ovi moji klosari. Ljudi su stvarno superiska. Pivo i zezanje, to je za njih zivot. Pored toga su stvarno ljudi, svi su desetak godina stariji od mene, ali mi neverovatno prijaju... barem vecina njih. Napisacu nesto o svom drustvancetu (kad zaista budem imala vremena), ipak ga smatram svojim jer najvise sa njima provodim vremena...
- 00:27 -
četvrtak, 18.05.2006.
Bolna realnost
Hvala vam na svemu, zaista mi znace vase reci!
Znate onaj dobro poznat osecaj kada se nesto menja izmedju dvoje zaljubljenih i tako jebeno zelite jedno drugo, a isto toliko znate da nesto nije u redu, ne mozete da se rastanete tek tako... Naravno za sve to 'nesto' postoji razlog, a ja ne zelim o njemu... Jos uvek me boli!
Toliko ga ima u mojim ocima da mi je ponekad tesko kad susretnem svoj pogled u ogledalu. Emocije i razum su u svadji... Nadam se da ce razum pobediti, da vise ne bih mucila sebe...
Pricacu o ovome kada budem vise imala snage.
Potrudicu se da ostale teme budu vedrije.
Zivot je kratak za tugu...
Moja depresija se povlaci i posle nje se na trenutke osecam kao oslobodjeno...
- 21:33 -
srijeda, 17.05.2006.
Pesma ce reci sve
Kraj.
Zavese se spustaju.
Zavrsila se jod jedna predstava.
Drama, naizgled tragedija.
Nema aplauza. Tu je samo po koje detence,
slinavo i uplakano.
Cisto da nas potseti da je nas kraj bio tuzan.
Sta nas ceka sutra?
Maske?
Sminka kao ogledalo savrsene lazi?
Bol?
Ne, to je samo jos jedna predstava.
Jos jedna od hiljadu i jedne u nasim zivotima.
Svima se izvinjavam zbog nejavljanja. Razumecete valjda, a ako mi bude ikada bilo bolje cucete opravdanje... Pesma je dovoljno toga rekla.
- 23:05 -