Ovo mi je baš super ,baš to-BLOG I BLOGARENJE.
Kao mala sam pisala dnevnik.Bio je mali s bravicom i ključićem.Plave korice i dva sitna srčeka u kutu.
Pisala sam o svemu isvačemu,o školi , o muzici ,prijateljicama i neprijateljicama a najčešće i ljubavnim jadima.Ali uvjek,baš uvjek, bi se našla neka "dobra" duša da zaviri unutra,pročita i onda spušta komentare na neka moja raspoloženja ili neraspoloženja.Čak ni to što je bilo zaklučano(jake li zaštite)nije smetalo"provalnike" da zavire u moju intimu.
A sad?
Sad pišem slobodno i najskrivenije misli osjećaje, raspoloženja,zaključke i sve što mi padne na um a da to svi mogu pročitati i da to sa svima mogu podjeliti.
Ne moram paziti kud sam stavila ključić i hoće li me netko prepoznati.
Tako skrivena u jednom trenutku i tako javna za svakoga ko poželi svratiti u drugom.
Volim s nekim podjeliti sreću, tugu,radost,mržnju.Makar to bili ljudi koje nikad u životu neću sresti.
Tada mi je lakše.
Osjećam se kao veliki oblak puni kiše koji se jedva vuče nebom...i onda?
Onda počnem pisati i rječi kao kapi kiše izlaze iz mene i ja sam sve lakša i lakša...
Postajem opet onaj prozračni oblačak koji povjetarac nosi sunčanim nebom.
VOLI VAS VAŠ JUPIIII