Svaka druga američka serija: dvoje mladim u krevetu netom nakon raspamećujućeg seksa, trenutak kranje opuštenosti, jednom od njih se nesmotreno otme sasvim iskreno „volim te“. U sekundi nastaje cirkus. Jer ono drugo, kao, nije spremno odgovoriti sa „i ja tebe“. Čitav niz komplikacija nastaje, a sve često završi prekidom.
Ne kužim to. Kaj? Drpaju se godinu dana, prije toga su tri godine patili jedno za drugim, pola godine žive zajedno, ne mogu zamisliti provesti vikend odvojeno... ali „volim te“? A, ne, ne, čekaj, polako, zašto tako brzaš?, čemu takav pritisak?, nemam zraka!, ne mogu disati! (A da počnemo viđati druge ljude?)
Onak, ne kužim. Ne kužim kaj imaju tolko dramit oko tih „volim te“ izjava. Kaj bi oni? „Sviđali“ se dovijeka?
Kao, prvo se „sviđaju“, onda „zaljube“ i tek kasnije „vole“. S tim da to sviđanje traje ko i prva tri dana kad je Bog stvarao Zemlju, a dok još nije stvorio sunce – nekoliko milijardi godina.
Kolko sam skužio, spremni su sa „sviđanja“ na „zaljubljenost“ preći tek nakon dva-tri lažna alarma za trudnoću i min. 3 godine veze. Onda napokon, nakon 15 godina veze, ona zatrudni i najbolja frendica je pita: „Ali, voliš li ga zbilja?“
Aaaaaaaaa!
Kod mene nema tih spika. Sviđanje uopće ne postoji, a zaljubljujem se bar 3 puta dnevno. Čim je vidim, na prvi pogled. Ak je slučajno i drugi put sretnem, to je već ljubav; život bih dao za nju, a „volim te“ samo što mi s usana ne sklizne.
Tak je i s onom iz firme s mini-lifta. Jučer sam joj rekao da je volim i da ne mogu zamisliti život bez nje. A na prvu kavu ćemo tek negdje u ljeto 2011.
Okej, znam ja da su te „volim te“ drame smisli američki scenaristi jer im je trebalo nekakvo oruđe za rastavljanje pekmezastih veza koje svima idu na kurac i zbog kojih serije propadaju. Jer 90% serija se temelji na nekakvoj nesretnoj zaljubljenosti. I poanta je tu zaljubljenost što duže održati nesretnom jer čim ona postane sretna, gubi se čar i cijela draž serije. Sjećate se Jack & Jill? Ne? O tome vam i govorim. Na kraju prve sezone su se sretno spojili i 14. epizodu 2. sezone nismo nikad dočekali jer je jednostavno tih 13 bilo očajno.
Naravno, ima i serija koje su preživjele sretnu zaljubljenost, no to onda stvarno mora biti izvrsna serija jer samo takva si može priuštiti sretnu zaljubljenost prije zadnje sezone.
Najveći problem u svemu tome je što djeca i mladi, povodljivi tinejdžeri, zbunjeni, u potrazi sa svojom osobnošću, gledajući te serije stvarno umisle da je reći „volim te“ nešto spektakularno, s ne znam kakvom težinom, i na kraju sve rezultira generacijama i generacijama koje se boje izraziti svoje osjećaje.
Šteta je već učinjena i tome sam i sâm posvjedočio. Ona generacija ispod 25 o kojoj sam već pisao. U zadnjih godinu dana na moje „volim te“ dobivao sam samo prozirne odgovore iz kojih sam mogao jedino pročitati strah od iskrenih emocija („Molim?“, „Ali, tko si ti?“, „Kako se uopće zoveš?“, „Zašto me stalno pratiš?“, „Je li ti to Snickers u džepu ili ti je drago što me vidiš?“ i slično).
|
