Odmor u Mozambiku ili Kako je Junac napustio svoje ideale
|
Moglo se naslutit kako je nedostatak inspiracije bio razlog moje blog-nedruštvenosti i nesimpatičnog neodgovaranja na blagdanske čestitke. Šima me čak optužila za totalno ignoriranje svih oko mene.... i upravu je (iako znam da je njena optužba bila iz strasti). Zaslužio sam osudu. Priznajem krivicu. I sam ne volim kad mi netko ne odgovori na čestitku.... No, barem poslušajte razloge moga izbivanja. Radilo se o vrlo delikatnoj situaciji. * * * Nakon nebrojenih nesretnih ljubavi i poslovnih neuspjeha, odlučio sam da mi je nužan predah...toliko potreban za moj duševni mir. Nakon Božića, prodao sam dionice (samo 350 kn, tak da niš od Batman kostima), spakirao kovčeg i avanturistički neplanirano krenuo u Afriku za kojoj sam oduvijek žudio. Mozambik je bilo odredište. Mislio sam kako će mi koja šetnjica pod žarkih suncem i pokoji safari koristiti.... i nisam se prevario. Sletio sam u glavni grad Maputu. No došao sam u potrazi za mirom i tišinom te sam se odmah sljedeće jutro zaputio prema nešto sjevernijoj i nešto mirnijoj Malvérniji. Lijep gradić. No ovo nije putopis pa neću opisivati svaku sitnicu. Samo bih napomenuo kako imaju zaista iznimnu izložbu najvećih djela Malangatane. Slike Idasse i Naguiba su nešto manje zastupljenije, no i dalje dovoljno da se donese mjerodavan pozitivan zaključak o tamošnjoj slikarskoj umjetnosti.
U Mozambiku je momentalno sezona kiša i visokih temperatura koja traje od studenog do ožujka tako da i nisam imao baš 'prekrasno' vrijeme. No upravo mi je zvuk kišnih kapi kako nemilice padaju po slamnatom krovu moje skromne privremene nastambe najviše pomogao u psihičkoj relaksaciji....a ni umirujući prizor nepreglednih njiva čaja i šećera, koje nezasitno upijaju svaku kap, nije odmogao.... Pustolovni duh me tjerao na sjever. Teška srca sam ostavio mladu Qualimbé s kojom sam se u to kratko vrijeme prilično sprijateljio i koja me vrlo milo gledala svako jutro dok mi je donosila sviježe mlijeko. Iako se nismo razumjeli (jer osim materinjeg govori samo portugalski koji je tamo službeni), znao sam što mi želi reći i što znače suze koje su joj tekle niz obraze dok smo se pozdravljali. Shvaćala je da moram nastaviti svoj put, ali je isto tako i znala da ću se vratiti.... što sam joj i obećao (mimikom, naravno... bilo je i malo crtanja po pijesku).... Preko Cmichia, krenuo sam prema Lichingi. Prošle su dvije kišne noći prije nego sam se od tog pitoresknog gradića zaputio do samo 50-ak kilometara udaljenog jezera Nyasa. Bio je to prvi sunčan dan otkako sam stigao u Mozambik, i vidjevši tu nevjerojatno mirnu vodu, nisam mogao odoliti; unajmio sam malenu jedrilicu i otisnuo se od obale. No, kako nije bilo vjetra, morao sam zaveslati. Oko podneva je već malo zapuhalo pa sam razapeo jedro. Na nebu ni oblačka, sunce prži....uživancija... prizor prekrasan.... nakon sat-dva osjetio sam umor te odlučio odrijemati malčice.... Kad sam se probudio, prizor više nije bio idiličan; sunce se nije vidjelo, a ni površina jezera nije bila mirna.... oblaci su prijetili kišom. Nije puno vremena prošlo dok se prijetnje nisu i ostvarile. Nisam bio u zavidnoj situaciji; u jedrilici usred jezera netom prije nevere, a ni s jedne strane se nije nazirala obala. A i nije da sam neki moreplovac.... kako su oblaci zaklonili sunce, nisam bio siguran ni gdje je koja strana svijeta, a kamoli gdje krenuti.... instiktivno sam odabrao smjer i krenuo u neravnopravnu bitku protiv sila prirode. Bitku sam, očekivano, izgubio; pri naletu vjetra, jedro se naglo okrenulo i klepilo me po glavi.... sljedeće čega se sjećam su mjesec, slomljeni jarbol, pješćana plaža... po visokom položaju mjeseca na nebu, zaključio sam da je oko ponoći (iako je to južna polutka pa tamo nebo tj. zvijezde malo drugačije izgledaju; nema malog i velikog medvjeda kao ni zvijezde sjevernjače npr.).... U daljini sam čuo bubnjeve. U istom smjeru kroz drveće i raslinje nazirali su se plamenovi i iskrice koje su bacali visoko prema nebu. Znao sam da nije najpametnije zaputiti se u tom smjeru, no s obzirom da nisam ništa jeo gotovo cijeli dan (tek beskvasni kruh i šalica mlijeka za doručak), glad i iznemoglost su presudili. A i koliko sam saznao, jugoistok Afrike nije bio ljudožderski nastrojen.... Da ne duljim, jer nisam još ni blizu poante, a ne želim vas udaviti za priču nepotrebnim detaljima, iako mi se čini da nećete biti pošteđeni.... Nakon nekih pola sata probijanja kroz tamošnju prilično gustu vegetaciju, našao sam se usred omalenog sela. Nije bilo neugodnosti ni neprijateljstva te sam se, ubrzo nakon početnog iznenađenja, našao za stolom s tacnom (kažem tacna jer preveliki bi to bio tanjur) punom hrane i vrčem pomalo bljutave vode ispred mene. No, nisam se žalio, a i nojev batak nije uopće bio loš...možda samo da je bio malo više posoljen.... i salata im je bila odlična! Nisam znao da i tamo ima matovilca.... Gdje sam, objasnila mi je nećakinja poglavice koja je engleski naučila pomažući misijama evangelističke Crkve na istoku zemlje. Pomalo smiješnim naglaskom potvrdila je kako su se moje pesimistične sumnje ostvarile, bio sam daleko od polazišta; vjetar me otpuhao skroz na sjever, na samu granicu Mozambika i Tanzanije. Pleme se zvalo Samatamaka. Nisam imao kaj razmišljati, prihvatio sam poziv da prenoćim, a ujutro sam mislio pokušati popraviti jarbol i krenuti natrag na jug. No, nakon prilično finog doručka (omlet od jaja neke ptice grabežljice tipa orao), priopćili su mi da sam pozvan na razgovor kod poglavice. Nakon razgovora nije me više pratila ona vedrina s kojom sam se probudio. Odjednom sam bio taoc. Barem dok ne učinim što traže od mene.... poglavica Hamama mi je rekao da me na tako nešto ne može prisilit, ali mi može sakrit jedrilicu (što je već i bilo učinjeno) i zakopat me u pijesak tak da mi samo glava viri van, polit me medom, a svoj posao sa zadovoljstvom će odradit crveni mravi (što će učiniti odmah po zalasku sunca ako ne promjenim mišljenje). Situacija je bila sljedeća: u plemenu se već 20 godina nije rodilo nijedno muško dijete! Nijedno! Što znači da je pleme pred izumiranjem. A pošto su primjetili da imam prilično dobar ten (nakon samo nekoliko dana pod afričkim suncem), a i žena od poglavice (mislim da se zvala Kalika) je napomenula kako imam interesantne oči; kao da je nešto anđeosko u njima, zaključili su da sam savršen za zadatak. Malikipa, kćer poglavice, se u potpunosti složila (nešto mi je stalno buljila u prsa, mislim da su joj se svidjele moje dlake... njima je to egzotično valjda). Zahtjevali su od mene da, ni više ni manje, oplodim pola njihove ženske populacije u dobi od 16-20 godina. Što je oko 20-ak djevojaka. Rekao sam da mi se to ne čini u redu jer neke nisu ni punoljetne. Kalika je rekla da ništa ja ne brinem jer oni ne poznaju pojam punoljetnosti, a i baš su tada žene na vrhuncu plodnosti. Pitao sam zašto ne zamole nekog iz susjednog sela ili tako nešto. Odgovorili su da nema govora o tome jer s jedinim plemenom, koje je u krugu od 100 km od njim, su zakrvljeni do smrti (koliko sam shvatio razlog je granica tj. rijeka koja razdvaja njihlove pašnjake, a problem se javio zato što se korito rijeke vremenom pomaknulo pa je odjednom drvo na drugoj obali rijeke te ga sada svojata to drugo pleme. Ne bi bilo toliko komplikacija oko jednog drveta da ono nije posadio direktan Hamamov predak pred nekih 450 godina te je ono postalo svojevrstan simbol plemena). Rekao sam da ih shvaćam u potpunosti, ali smatram da bih se ipak sa svakom djevojkom morao malo zbližiti, upoznati, zaljubiti, a tek onda razmišljati o spolnom činu jer seks smatram ultimativnim dokazom ljubavi.... ali pošto se radi o čak 20 cura, za tako nešto nemamo vremena... ni ja, ni oni.... Čuvši to, Malikipa je briznula u plač.... ljutito i demonstrativno, izašla je iz šatora... usput mi je i opalila šamarčinu te uzviknula: „Pekata talakila!“ (u prijedovu, „sebični gade!“). Bilo je već poslijepodne.... ponudili su mi ručak, no nisam imao tek.... Cijelo vrijeme su mi na pameti bile Malikipine riječi.... možda je u pravu.... možda je vrijeme da jednom u životu prestanem misliti samo na sebe...da bar na trenutak zaboravim svoje ideale....da bar jednom učinim nešto istinski nesebično.... Mogu li uopće živjeti sa spoznajom da sam zbog svojih uvjerenja dopustio da cijelo jedno pleme, jedna mala civilizacija, jedna zasebna kultura, izumre. Makar u tom slučaju, ne bih ni morao još dugo živjeti. Ali to je cijena koju sam spreman platiti.... Oduvijek sam imao svoju čvrstu životnu filozofiju, i zakleo sam se sam sebi da nikad neću pokleknuti, da se nikad neću odreći svojih ideala. No, vidjevši sve one tužne poglede mladih Samatamakićanki koji su me pratili dok sam se razmišljajući šetao po selu....vidjevši njihove suzama natopljene oči.... i sam sam zaplakao.... S jedne strane moji ideali, s druge opstanak Samatamakama. Sunce je skoro već dotaknulo površinu jezera kada sam odlučio: „Žrtvovat ću sebe i svoja uvjerenja za spas Samatamakama! Valjda mogu bar na 10-ak dana potisnuti svoju senzualnost i emocije u drugi plan! Qualimbé, oprosti!“ * * * Ne ponosim se svojom odlukom.... Samo se nadam da će Qualimbé shvatiti kad joj sve objasnim pri našem sljedećem susretu (za Uskrs se vraćam u selo Samatamakama vidjeti kakva je situacija s jutarnjim mučninama, a odmah potom mislim produžiti za Malvérniju). Tijekom boravka u tom malom selu na sjeveru Mozambika, u meni su se pojavile neke dvojbe, no unatoč Makilipinom smislu za humor i Kilikipininom osmijehu, mislim da je ipak Qualimbé žena mog života. Junac |
