Radna terapija

Upala sam u ekipu koja se voli igrati, riječima i situacijama naravno, a tu sam poprilično jaka (nije umišljaj) pa sam se uklopila.
Greške naprimjer u poslu, osobito one sitnije, postaju muha koja preraste slona kada je svi iskomentiraju na svoj način.
Sitna greška postaje nečija karakterna crta i nitko se ne ustručava igrati, dok to ne ometa posao. Poslije se igra nastavlja, sve dok ona muha veća od slona opet ne postane beznačajna sitna muha, vinska mušica i ne odleti daleko, daleko...do devetog sela.
Smijemo se puno.
Ljutimo se drito i nastavljamo kao da ništa nije bilo.
Nekoliko nadimaka sam dobila u zadnje vrijeme, drito u facu: Ernest (the Vampire; jedna se pred svima žali da je maltretiram, provokatorica, nasmijava ih, tobož meni iza leđa), znanstvenica (pravilno se piše znaSVEnica, rekla sam im, bilo im pravo ili krivo), Headhunter, botaničarka i zadnje: Sv. Konfuzije.

People are great, when you let them/it be.