H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 12.05.2025.

Nevidljivi među najbližima

Postoji pritajena istina koju rijetko priznajemo naglas: koliko smo zapravo nevažni onima koji bi nas trebali vrednovati najviše. Nije riječ o patološkoj potrebi za pažnjom, već o elementarnom ljudskom porivu da budemo viđeni i prepoznati, ne površno, nego istinski. Osjećaj nevidljivosti, osobito među prijateljima i obitelji, možda je jedno od najdubljih razočaranja koje možemo doživjeti.
U svijetu u kojem je pisanje naša profesija i strast, ta spoznaja postaje još jasnija. Ne mislim da sam u tome iznimka; naprotiv, što više razgovaram s drugima koji pišu ili stvaraju, to mi je jasnije da se mnogi osjećaju isto: nevidljivi upravo onima kojima bi trebali najviše značiti. Koliko god se trudili, rijetko će tko od naših bližnjih otvoriti tekst koji napišemo, pročitati ga s pažnjom, obratiti pozornost na detalje ili barem prokomentirati s iskrenim interesom. Ako im i pošaljemo vlastiti rad, odgovor često bude tek formalna kurtoazija, nekoliko redaka pohvale, bez stvarnog uvida, kao da smo im poslali letak, a ne djelić svoje duše.
Po određenim znakovima možemo zaključiti jesu li tekst uopće otvorili. Najčešće otkrijemo da nisu. I to zaboli. Ne zbog taštine, već zbog razbijanja iluzija da nas oni koji nas poznaju i koji su nam bliski, također i cijene.
Da ne spominjem pitanje - padne li im ikad na pamet da kupe našu knjigu, jer premda im ih uvijek poklanjamo, lijepo bi bilo da je nabave, kao dar, za druge. Osobno za takav slučaj ne znam.
Još je bolnije kad se ova površnost proširi i na druge oblike stvaralaštva. Kratki film koji sam snimila, trud uložen u priču, kadar, atmosferu, sve se to svelo na primjedbu izrečenu nakon tridesetak sekundi: “Dosadno mi je.” Pitanje nije zašto netko ne voli ono što stvaramo. Ukusi su različiti. Pitanje je zašto ne pokušaju gledati otvorena srca, s barem tračkom znatiželje, ne zbog filma, nego zbog nas.
S druge strane, kad im zatreba pomoć, tu smo. Spremni posjetiti, donijeti, odvojiti vrijeme. Ne iz koristi, već iz potrebe da budemo tu za druge. No kad se opet suočimo s njihovim potpunim nedostatkom interesa za ono što mi radimo, javi se tiha sumnja: zaslužuju li to? Ne kao kazna, već kao posljedica stvarne procjene.
Dodatni sloj razočaranja pojavljuje se kada iste te ljude gledamo kako s oduševljenjem komentiraju sadržaje potpunih neznanaca na društvenim mrežama. Sve više izgleda kao da većina tih interakcija nije motivirana stvarnim interesom, nego željom da se ostavi trag, da se izgradi određena slika o sebi u javnom prostoru. U tom digitalnom kazalištu, nepoznati su zanimljiviji, jer donose nešto što ne opterećuje ozbiljnošću.
Blizina, paradoksalno, umanjuje vrijednost. U nepoznatome vide potencijal, u poznatome - tek naviku. Udaljenost stvara iluziju relevantnosti, a ono što je blisko često se uzima zdravo za gotovo. Istinska povezanost traži trud, a nisu ga svi spremni uložiti.
Postavlja se pitanje: živimo li u vremenu u kojem su ljudi postali samozadovoljni, zatvoreni u svoje svjetove, nesposobni za istinsko zanimanje za druge? Ili je to oduvijek tako? Možda je internet samo ogolio ono što je oduvijek u nama: sebičnost, površnost, nedostatak obzirnosti.
Možda je najteže prihvatiti da nije problem u njima, nego u našim očekivanjima. No je li to doista tako? Zar nije prirodno nadati se da će nas oni najbliži pokušati razumjeti, da će uložiti onaj minimalni napor kojim bi nam pokazali da im je stalo?
Možda se odgovor ne krije u njima, nego u nama, u našoj spremnosti da ne tražimo potvrdu od onih koji je nisu sposobni dati. Vrijedno je zapitati se: koliko ćemo još energije trošiti na one koji nas zapravo ne vide, budući da bismo je mogli uložiti u sebe ili one rijetke koji nas prepoznaju? Možda baš iz toga razloga povremeno rado napišem blog.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv