Rano buđenje i jutarnji tradicionalni kavomanski rituali dolaženja sebi u samoći ili udvoje, sve kraći dani i hladne noći uzimaju svoj danak u obliku promjene bioritma.
Popodnevni sanak od "samo pola sata da odmorim glavu, noge" pretvori se u tri sata čvrstog popodnevnog sna. Plus pet noćnog - taman.
Pa usfali slobodnog vremena budnosti za sve što se mora, a osobito za ono što se ne mora, a duša bi htjela.
Rečeno mi je da sam ječala u snu, a ja se sna ni ne sjećam, sjećam se samo neke nelagode, nekog straha s kojim se suočavam dok blaženo spavam. Detalja se sjetim pa odmahnem rukom. Što je bilo u snovima, u snovima neka i ostane.
Mačić je crn, posve crn, i ima bijeli vrh repa. Nešto kao unikatni osobni znak. Mačke imaju osobnost naravno, a ovo malo zaigrano skakutalo i zvrndalo je unijelo neku novu obiteljsku dinamiku.
Moja uloga tu je uglavnom da svima govorim što i kako u vezi hranjenja, u vezi mačjeg pješčanika i u vezi zatvaranja vrata. Dok se ne nauči odazivati na ime, dok ne zasluži apsolutnu slobodu istraživanja okoline..
Ne želim sebi priuštiti još i tu obavezu da okolo šuškam s paketićem mačje hrane da bih ga vratila doma djeci.
Tako da, definitivno, pas, vjerni pas, vjerna psima. ;)
Ali, trenutno nije trenutak, no i to će jednom doći.
Neron, jer car je crn. I lud. I jer pljucati treba kad ga sretnete na putu, i to ne dva, nego točno tri puta, za svaki slučaj. ;)