KOME SUDITI I ZAŠTO ?

srijeda , 23.10.2024.

Nakon sinoćnjeg Otvoreno posvećenog NEZNANJU ministra i roditelja koji su spriječili 1000 djece da dođu na nastavu


U redovnim obaveznim osnovnim školama, vrtićima i srednjim školama rade prosvjetni djelatnici koji su se obrazovali za prosječnog učenika s prosječno uobičajenim odgojnim sazrijevanjem koji mogu usvajati redovni program bez nekih većih teškoća s manje ili više ulaganja truda. Svi učenici koji nisu prosječni, a to su nadareni i učenici s poteškoćama zahtjevaju posebne programe. Cjeloživotnim permanentnim obrazovanjem prosvjetni djelatnici, učitelji, nastavnici i odgajatelji na edukacijama uče kako se nositi s takvim učenicima. Međutim, učitelji, nastavnici i odgajatelji nakon tih edukacija ne postaju logopedi, rehabilitatori, fizijatri, psiholozi, psihijatri, radni terapeuti, pedagozi i slično nego ostaju samo odgojno obrazovni djelatnici u redovnom sustavu za prosječne učenike. Od njih se očekuje da vrlo često detektiraju neku dijagnozu jer roditelji nisu vodili dijete kamo ih je uputio pedijatar, nekad i prikrivaju nalaze specijalista kod upisa u školu. Od učitelja se očekuje da napravi pisano stručno mišljenje o učeniku za stručnu službu škole koja dalje upućuje učenika na timsku obradu. Roditelji ne moraju pristati na obradu i tada kreću natezanja i uvjeravanja koja znaju potrajati godinama. dinama. Inkluzija je uvedena u škole za sve učenike s teškoćama. Većina učenika s teškoćama uspijeva u inkluziji uz pomoć redovnog sustava koji se trudi kako ZNA: intuicijom, minimalnom osposobljenošću za djecu s teškoćama na fakultetima kroz jedan ili dva kolegija, iskustvom i cjeloživotnim samoobrazovanjem. Namjerno sam napisala ZNA velikim slovima jer učitelji, nastavnici i odgajatelji nisu stručnjaci za inkluziju. Svaki učitelj istražuje neku dijagnozu sam kad takvog učenika dobije u učionicu.
Konkretno, moja kolegica je prije desetak godina u razred dobila učenicu s dg "selektivni mutizam". Tada smo se svi prvi put susreli s tim pojmom. Nismo pojma imali niti što je to, a pogotovo kako raditi s tim učenikom/učenicom. Svi smo sami učili i istraživali. Kolegica je uspjela odraditi razrednu nastavu i krajem 4. razreda je dijete progovorilo. Neka djeca, nažalost, sa svojim dijagnozama ne funkcioniraju u zajednici i uz najveći trud koji ulaže škola ili vrtić, a pogotovo učitelji i odgajatelji. Ovo dijete o kojem bruje svi portali, ima prema navodima članaka, pomoćnike u nastavi. Pomoćnika u nastavi mogu dobiti točno definirane dijagnoze, da ih ne nabrajam. Svi u sustavu znaju koje su to dijagnoze, ako netko od obrazovnih djelatnika ne zna, neka pita stručnu službu u školi. Dakle, ako postoji pomoćnik, postoji i Rješenje.

Zašto ovo sve pišem? Smeta me prozivka redovnog odgojno obrazovnog sustava u školi. Ulaže se i ulagao se golemi trud nekoliko škola i vrtića da učini što najviše može za učenika i ostale učenike. Pravilnik o pedagoškim mjerama treba dopuniti s daljim posljedicama nakon premještanja u drugu školu. Ne može se seliti dijete pet puta. Nakon redovnog sustava mora postojati druga opcija koje trenutno očito nema. Još jedna stvar koja frustrira je mogući nadzor nastavnicima i odgajateljima, koji dolazi po prijavi ili iz nekog drugog razloga. Preispituju se učitelji ili REDOVNA škola te se traži što nije dobro učinjeno u postupcima prema učeniku s teškoćama i u nastavnom procesu. Traže se propusti i nedostaci od djelatnika koji nisu specijalizirani za sve te dijagnoze koje imamo u svim školama i vrtićima.

nastavnička grupa 45 minuta
************************************

Koga osuđujete svi vi, koji niste u prosvjeti ali čitate i pratite slučaj djeteta , učenika 4.razreda koji ima nedolično, agresivno ponašanje od kojega strahuju (!) nastavnici i učenici, zaključavaju se u razrede, dobivaju živčane slomove i daju ostavke, kao ravnatelj zadnje škole ?

Sinoćnje Otvoreno pod vodstvom nesposobnog i neempatičnog voditelja Smrtića otkrilo je sav jad i bijedu prosvjetara a i više onih koji to nisu a skloni su malone ovog dječaka smjestiti na Dječju psihijatriju u Kukuljevićevoj bez obzira, što NITKO, ali baš NITKO nije uspostavio kontakt s roditeljima, a znamo, da ovaj dječak IMA roditelje koji prvi moraju uspostaviti kontakt s odgovornim službama i dati anamnezu svog djeteta.

PROPUST nezapamćen u dječjoj razvojnoj psihologiji. Najjača karika u lancu pomoći nedostaje - roditelji!