01.05.2007., utorak
WILLIAM BLAKE
To see a world in a grain of sand And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand And eternity in an hour. - William Blake „Put pretjerivanja vodi u palaču mudrosti.“ "Nikada ne znaš koliko je dovoljno dok ne znaš koliko je previše." William Blake William Blake (London, 1757-1827), pjesnik, slikar, graver i ilustrator knjiga, jedna je od najzačudnijih književnih osobnosti 19. stoljeća. Umjetnički svestrano nadaren, obdaren iznimnim pjesničkim nadahnućem i nadasve stvaralački slobodan i nesputan, Blake nije bio predodređen za udobnu građansku komociju. Dapače, poživio je kratko: u siromaštvu, neshvaćen i nepriznat upravo u onome što se danas beskrajno cijeni - njegove knjige kao kongenijalno jedinstvo riječi i slike. Poznato je da je William Blake već u četvrtoj godini života vidio kako Bog pruža glavu kroz njegov prozor. U osmoj, trčeći poljem, ugledao je stablo u koje slijeće jato anđela. Ta vizionarska moć duha, koju je Blake zadržao čitav svoj život, izdvaja tog pjesnika iz cjelokupne engleske, a i europske književnosti. Premda se po mnogim svojim stvaralačkim odlikama oblikovao duhom 18. stoljeća, Blake podjednako pripada i književnosti romantizma na koji je, ne samo stoga što je nadživio i Shelleya i Keatsa i Byrona, snažno utjecao i svojim panteizmom, koji će podijeliti s Williamom Wordsworthom, i svojim buntovnim titanizmom što će ga, kao zajedničku temeljnu crtu, u svojim djelima iskazivati gotovo svi europski romantičari. U 14. godini počeo je učiti tada vrlo raširen zanat gravera u jednoj graverskoj školi u Londonu, razvivši tako svoju urođenu slikarsku darovitost i imaginativnost koja, osim mističnih poriva, stoji u podlozi njegovih pjesničkih vizija od kojih su gotovo sve njegovom rukom dobile i svoj vizualni prikaz. U 26. godini Blake je oženio Catherine Boucher, kćer tržnog vrtlara, lijepu nepismenu djevojku, s prirođenim darom za crtanje. Unatoč njenim privremenim prigovorima da je "gospodin Blake vrlo rijetko u društvu s njom, zato što je neprestano u Raju", bio je to vrlo skladan brak srodnih sukladnih duša koje su u poslu jedna drugu ispomagale (Blake ju je naučio čitati, pisati i gravirati), a u svojim vizionarskim zanosima često znali i sablažnjavati svoju konzervativnu sredinu. Kada bi vrata percepcije bila otvorena, pojavilo bi se pred čovjekom sve što jest: beskonačnost. Jer sam je čovjek sebe toliko zatvorio da sve stvari vidi samo kroz uske pukotine špilje. (William Blake) Šezdesetih godina prošloga vijeka, kada je Jim Morisson okupljao svoj band “The Doors”-Vrata, pomenuti Blakeov je stih uzeo za svoj stvaralački program i svoju kreativnu energiju usmjerio ka dočaravanju svijeta doživljaja ispod stvarnog svijeta asfalta, stakla, TV vijesti, barova, brze hrane, saobraćajne gužve, neona kakvog je vidio u svojim vizijama južne Kalifornije. AH! SUNCOKRET Ah, Suncokret! od vremena je taj Umoran, on, što želi saznat broj Sunčevih stopa, traži zlatni kraj Onaj gdje putnik završi put svoj; Gdje Mladić, što od žudnje skonča vrele, I Djeva, koju pokri snijeg, u noći Iz svoga groba dižu se i žele Tamo gdje i taj Suncokret moj poći. LJUBAVNI VRT U Ljubavni ja uđoh Vrt, Vidjeh što nikad ne vidjeh prije: Crkvicu usred vrta, gdje uvijek Igrat se drago bilo mi je. Zatvorena joj bijahu vrata, "Ne smiješ", tu se pročitat dalo; U Ljubavni se Vrt ja vratih, Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo; I vidjeh da je u njemu groblje I grobne ploče svud; svećenici U ruhu crnom hodahu trnom Sputavajuć' mi čežnje i težnje. |
komentiraj(9)|| na papir|| #|| ^
