filigranski pločnici

Legendarni duh armenskog trgovca išuljao se iz boce i rasplinuo podrumskom prostorijom golih zidova.
"Vsjo jest!", znakovito je uskliknuo domaćin, dok su uvaženi pripadnici hrvatske šahovske elite nepomično stajali pri dnu stubišta i zurili u njega. Ako su u sebi možda i nosili kakvu neodlučnost, ona je potrajala samo još par trenutaka: plinske boce, neuredno razmještene po betonskom podu, odjednom su zamijenjene masivnim drvenim stolom pokrivenim savršeno čistim bijelim stolnjakom, broj stolica poslaganih uokolo uvlas se slagao s brojem pridošlica, pribor za jelo aterirao je na stol za svega nekoliko sekundi, a na zidu se našla čak i nekakva umjetnička ili nadriumjetnička slika!

Naši šahovski velikani tog su poslijepodneva stigli u Erevan kako bi nastupili na jednom značajnom natjecanju. Značajni ljudi, značajan turnir, a hrana u hotelu posve beznačajna (čak besprizorna) za naše uzorne profesionalce - njima treba nešto puno konkretnije i kvalitetnije da bi mogli izdržati sve te napore poludnevnih službenih nastupa i cjelonoćnih neslužbenih sjedeljki!
Krenuše zato siromašci u grad ne bi li pronašli nešto za jelo. Netko im dao adresu, oni se uredno pojave tamo i otvore vrata, kadli imaju što vidjeti! Nigdje ničega, ni traga elitnom, ni osrednjem, čak ni birtaškom restoranu, samo neki podrum s neobojenim zidovima i gomilom narančastih boca! No, ne stigoše se pravo ni okrenuti u svojim lakiranim cipelama, a već ih zaustavi sugestivan glas čovjeka koji ih je promatrao lukavim očima: "Svega ima!"
Doista, svega je bilo: najboljeg armenskog vina, svježe i usoljene ribe, kobasica, sto vrsta mesa, svakojakih đakonija kakve je teško pronaći i u Slavoniji... Naši profesionalci vratiše se u hotel sitih želudaca i ispunjenih duša, kako bi - ovako svojski okrijepljeni, puni pozitivne materijalne i duhovne energije - prionuli borbama s gladijatorima šahovskih arena. I postigli na kraju turnira neki mizeran učinak kakav valja spominjati samo kad se sijeku glave na raznim izbornim godišnjim skupštinama.

Svega ima!, kliču svakodnevno ljudi iz moje najbliže okoline. Nemojte misliti da su zaraženi nekim armenskim sindromom, nemaju oni pojma što je i gdje je ta Armenija, je li to kakva pjevačica, kao što su Anastazia i Colonia, ili je možda riječ o nogometnom klubu (ako postoji Arminia, zašto ne bi postojala i Armenija?) - boli njih palac lijeve noge za tu apstrakciju, oni su tu radi puno važnijih stvari! I svi su redom izvrsno upućeni u izlizano pravilo po kojem pristojan čovjek neće nikad (ili skoro nikad) započeti rečenicu s "ja". Pa zato blagoglagolje:
"Dobro jutro, ja (pre)prodajem mobitele. Svih vrsta, boja i veličina. Može samo aparate, može i s karticama. Svega ima! Cijena? Halo, Bing, prava sitnica!"
"Dobar dan, ja (pre)prodajem automobile. Gdje ih nabavljam? Svugdje! A i rezervne dijelove, kakve god hoćete! Svega ima!"
"Bok, ja nabavljam klipiće za cijeli svoj razred! I za ostale razrede! He-he, nemojte misliti da to radim besplatno, za svaki klipić tražim pola kune više, pa se dnevno skupi i dvadeset kuna! Svega ima! Kad uskoro počnem pušiti, a to će biti najkasnije u osmom razredu, bit će dosta za kutiju dnevno, čak i za Marlboro!"
"Poštovanje, ja sam profesor biologije. Radim u susjednoj županiji. Imam problema s izgovaranjem glasova s, z, š, ž i tome slično, ali to je nevažno, bitno je da se u slobodno vrijeme bavim gatanjem po zbornicama. Znate ono, sudbina, preporuke - dlan, talog kave, karte, svega ima, u sve to se ja razumijem! Ne znam zašto se neki ljudi žale da im fali novaca, ja uvijek imam love!"
"Hvaljen Isus! Ja se bavim uništavanjem poduzeća. U koju god firmu dođem, dovedem je do stečaja. Dosad sam upropastio tri firme, možda čak i četiri, ne znam točno. Kako sam za to vrijeme izgradio kuću i popunio vozni park? Blažene li naivnosti, kakva su to pitanja? Ha, baš svašta, svega ima na ovom svijetu! Zašto uopće razgovaram s takvim sitnim ribama?"
"Dobra večer, ja prodajem nogometne utakmice. Prvo kupim koju utakmicu, napravim zalihu bodova, a zatim ih prodajem potkraj sezone, kad su mnogo skuplje. Tako sam uvijek u plusu, svega ima!"
"Zdravo, drugovi, ja nikad ne plaćam račune po krčmama. Imam kod kuće hrpu stare odjeće, pa uvijek uzmem komad, stavim ga u vrećicu i ostavim u krčmi kao jamčevinu da ću se vratiti čim podignem novac na bankomatu. Naravno, nikad se ne vratim, imam ja toga kod kuće toliko da još najmanje dvije godine mogu piti besplatno pivo! Zašto to ne poklonim siromašnima? Glupe li ideje, svega ima na ovom svijetu!"
"Hej! Ja sam diler! Što dilam? Bolje me pitaj što ne dilam, svega ima!"
"Laku noć, ja sad idem na posao. U noćnu smjenu? Pa da, moglo bi se i tako reći, idem prošvercati par Iranaca i Azerbejdžanaca, da zaradim malo za sljedećih dva-tri tjedna. Svega ima, ništa lakše od toga! Ako me uhvate? Pa što onda!? Odležim par dana u pritvoru, uredim da predmet padne u zastaru, a lovu sam ionako zakopao na sigurnome mjestu, za koje znamo samo ja i moj pas Džek."

Duh legendarnog hrvatskog trgovca nije izašao iz boce. On, zapravo, nikad i nije bio u boci! Već desetljećima ili čak stoljećima širi se taj duh oko nas i opija nas svojom inventivnošću. Živi, živi, duh slavenski (ili perzijski, kako vam drago!), živjet ćeš vjekov'ma!...

Bez pozdrava, jer svi su već zauzeti laktovima. I bez "ja". Nakon četiri godine dobio sam posao u struci, ne baš s punom satnicom, ali može se nekako... Odmah sam kupio dva para cipela; one prijašnje bile su u procesu raspadanja, pa još i neugledne, one za gradilište, drpio sam ih starom kad je otišao u penziju. Više me nije strah okretati leđa ljudima - ranije sam to nerado činio, jer su mi hlače na stražnjici imale poneku rupu... Opet plaćam kave u gradu, prije sam ih pio besplatno; to mi je bilo sljedovanje jer sam pomagao kod pospremanja terase. Sad mogu čak kupovati kavu i po dućanima, još donedavno sam je kod kuće mažnjavao starom. Uspijevam nabaviti i kremu za brijanje, tako da sad sapun trošim samo za ono čemu je namijenjen... Već sam u toliko dobroj situaciji da sam počeo razmišljati i o kupnji automobila! Dvojim između fićeka za tisuću i katrice za dvije tisuće. Čega? Neozbiljno pitanje, svega ima!
Ipak, najveće mi je dostignuće ponovni upis u Gradsku knjižnicu. Moram malo proširiti obzore, već dugo nisam čitao ništa osim svojih umotvorina i novina po kafićima.

U potrazi sam za bocom i duhom.

Za cijenjene čitatelje koji još nisu uspjeli doznati za svaki moj korak:

Jutros sam ustao u pola 5.
Doručkovao sam juhu od kaše s gljivama, ostala mi je od jučer. Popio sam i čaj.
Pa sam otišao na posao.
Prije posla svratio sam na kavu.
Na poslu sam imao stanovite probleme.
Užina je, pretpostavljam (po izgledu i mirisu) bila dobra, iako je nisam jeo. Nisam mogao. Bilo je razloga za to.
Zatim sam otišao na kavu.
Pa na vlak. Vlak je bio sav sastavljen od vagona s kupeima, što je bilo ugodno iznenađenje.
Na stanici Buzovec sišao sam s vlaka.
U pekari sam kupio klipić s kinderladom.
Zatim sam došao u udrugu. Tu sad ovo pišem.
Poslije ću otići k prijatelju.
Pa kući na ručak.
Možda ću kasnije svratiti i na kavu.
Zatim ću se vratiti kući i otići na spavanje.
Eto, tako je izgledao, tako izgleda i tako će izgledati moj četvrtak. Ako nekog zanima, može mi u poruci napisati zahtjev za opisivanje sljedećih dana. Rado ću mu udovoljiti.
Sve to, naravno, samo za one koji nisu našli drugačiji način za praćenje svakog mog koraka. Neki jesu, njima ovo ne treba. Oni ionako znaju sve o meni.

Od dobronamjernih imam preporuku upotrijebiti predmet koji vidite na donjoj slici. Upotreba je jednostavna: naprosto ga prikelite na usne. Živjela sloboda književnog i "bložnog" stvaralaštva!

Creepers (Savska Ves - Čakovec) odsvirali su 3. 2. već svoj treći koncert. Prvi je bil 30. 12. prošle godine u Miners Clubhouse-u u Murskom Središću (uz središćanski sastav Soundforge), gdje su dobro prihvaćeni, zatim u Rolling Fishu u Kotoribi (solo nastup 27. 1.), pa opet u Kotoribi, tjedan dana kasnije, s domaćom grupom Fisherman's Friend. Večeri čistog rocka, večeri u kojima su ljudi uživali. Opširnije o koncertima kad napravimo galeriju fotki, a u ovom postu moja, autorska stvar, koju sam otpjeval u Kotoribi na zadnjem koncertu:


Mozak Blues


Kupio sam mrcinu na četiri kotača
Izgradio kuću na tri kata
Imam bazen u dvorištu
Imam lift na stubištu

Sutra ---- ću kupiti mozak ja



Imam vodu u krevetu
Imam lutku na krevetu
Kameru nad vratima
Džukelu za vratima

Sutra ---- ću kupiti mozak ja



Bazen u dvorištu
Lift na stubištu
Voda u krevetu
Lutka na krevetu

Sutra ---- ću kupiti mozak ja

D. J., 3. 2. 2007.


Creepers:

Martin Okun - gitara, vokal
Petar Jović (Pero) - vokal
Dino Blažeka (Blaž) - bas gitara
Goran Makovec (Maki) - bubnjevi

Pridodani član - vokal - zadužen za Azru i blues - Damir Jaklin

Ovak:
Zamislite da ste trener(ica) kakvoga sportskog tima (uostalom, pa, možda i jeste!). I tako, uredno (katkad i manje uredno, ali - u svakom slučaju - redovno) trenirate tu ekipu, konzultirate se s igračima, družite se s ponekima i izvan posla, s nekima se čak i dopisujete na blogu ili sms-om... Približava se natjecanje, vrtite u glavi film sa scenama koje ste unaprijed isprojicirali u mislima, razmišljate kako će to sve izgledati, pomalo se bojite, pomalo se nadate, možda se i veselite --- a onda dođe nekakav dopis od Ministarstva prosvjete i športa (ili sporta?, koji bi ih vrag znao...) da nemate pravo biti na utakmici. Nemate pravo uopće ni promatrati utakmicu, jedino imate pravo saznati rezultat. A zatim - izvolite opet držati treninge i konzultacije, sve do sljedeće utakmice, ako su se vaši kvalificirali u viši rang natjecanja. Tamo opet nećete imati pravo voditi ekipu, ali će vam biti poslužena žderača i pijača (čitaj: domjenak), gdje ćete do mile volje raspravljati s intelektualcima s početka stoljeća ("Tanka crna linija od nečega do ničega") o svojim i njihovim pulenima, o njihovim psihološkim profilima, o HNON-u (Hrvatskom nacionalnom obrazovnom neskladu), o mnogočemu... sve dok na tacnama ne ostane samo ona najlošija salama i poneki krastavac. Sutradan ćete u tajništvu pokupiti dnevnicu, ući u zbornicu, komentirati tamo rezultate a ne sustav natjecanja (ne treba se ni sa kim gložiti bez prijeke potrebe, zar ne?) - već ste odavno naučili osnovno pravilo ponašanja u tako uglednoj ustanovi kao što je škola pod ingerencijom Ministarstva glupana (pardon, Ministarstva prosvjete i š/sporta), slatko se nasmijati kojoj upadici, uzeti dnevnik i imenik i... mirna Bosna i Hercegov'na! Sve ide ustaljenim redom, za koji dan će sjesti plaća, za koji mjesec će Uskrs pa ćete se malo odmoriti, za pola godine (ili manje) ćete i na more, ma, nikom ljepše nego vama!

Sve je ovo bez veze, ne možete zamisliti da trener ne smije voditi ekipu?
U redu, a možete li zamisliti da učitelj nije član komisije za školsko natjecanje iz predmeta koji predaje?
To možete, je li? Dobro su vam izdeterdžentirali mozak, poštuj starije i ne laj, to je najvažnije pravilo opstanka! (Stariji su, u ovom slučaju, oni stričeki i tete iz ministarstva.)

I tako, pripremam ja desetak dana četrdesetak učenika i učenica za natjecanje iz geografije, trgam se, skačem, donosim materijale, zakazujem konzultacije za termin velikog odmora, i, naravno, ne pada mi ni na kraj pameti pogledati prema onoj silnoj gomili papira na panou u zbornici. A na papiru lijepo piše "ne volim te više", bracek, nisi član povjerenstva (komisije) za ovo natjecanje! Super, znači, trebam održati još dva sata nastave? No, s kim, kad su učenici razmišljali logički, kad sam ja razmišljao logički (i na temelju iskustva iz svih prethodnih godina u prosvjeti)? S kim? Eto, uspjelo mi je nagovoriti njih šestero da se pojave u školi, sjeli smo u krug, napravili okrugli stol na neke teme, razgovarali, smijali se, zgražali se nad Ministarstvom glupana (prosvjete i š/sporta), i zaključili da je baš dobra ta njihova odluka. Zatim sam u zbornici slušao komentare ovog slučaja - nisu bili, valjda iz čiste kurtoazije, obojeni otrovom spram mene, no, također nisu imali u sebi ni mrvicu čuđenja ili otpora prema ovakvoj odluci diletanata iz ministarstva. Ministarstvo je uvijek u pravu, sve je savršeno logično, a ako i nije, to se, je li, naglas ne govori... To su stvari za raspravu uz kavu i napolitanke u našim blagovaonicama i dnevnim sobama.

No, znate kaj vam svima poručujem na to?