Marketing
SVEGA IMA!
Legendarni duh armenskog trgovca išuljao se iz boce i rasplinuo podrumskom prostorijom golih zidova.
"Vsjo jest!", znakovito je uskliknuo domaćin, dok su uvaženi pripadnici hrvatske šahovske elite nepomično stajali pri dnu stubišta i zurili u njega. Ako su u sebi možda i nosili kakvu neodlučnost, ona je potrajala samo još par trenutaka: plinske boce, neuredno razmještene po betonskom podu, odjednom su zamijenjene masivnim drvenim stolom pokrivenim savršeno čistim bijelim stolnjakom, broj stolica poslaganih uokolo uvlas se slagao s brojem pridošlica, pribor za jelo aterirao je na stol za svega nekoliko sekundi, a na zidu se našla čak i nekakva umjetnička ili nadriumjetnička slika!
Naši šahovski velikani tog su poslijepodneva stigli u Erevan kako bi nastupili na jednom značajnom natjecanju. Značajni ljudi, značajan turnir, a hrana u hotelu posve beznačajna (čak besprizorna) za naše uzorne profesionalce - njima treba nešto puno konkretnije i kvalitetnije da bi mogli izdržati sve te napore poludnevnih službenih nastupa i cjelonoćnih neslužbenih sjedeljki!
Krenuše zato siromašci u grad ne bi li pronašli nešto za jelo. Netko im dao adresu, oni se uredno pojave tamo i otvore vrata, kadli imaju što vidjeti! Nigdje ničega, ni traga elitnom, ni osrednjem, čak ni birtaškom restoranu, samo neki podrum s neobojenim zidovima i gomilom narančastih boca! No, ne stigoše se pravo ni okrenuti u svojim lakiranim cipelama, a već ih zaustavi sugestivan glas čovjeka koji ih je promatrao lukavim očima: "Svega ima!"
Doista, svega je bilo: najboljeg armenskog vina, svježe i usoljene ribe, kobasica, sto vrsta mesa, svakojakih đakonija kakve je teško pronaći i u Slavoniji... Naši profesionalci vratiše se u hotel sitih želudaca i ispunjenih duša, kako bi - ovako svojski okrijepljeni, puni pozitivne materijalne i duhovne energije - prionuli borbama s gladijatorima šahovskih arena. I postigli na kraju turnira neki mizeran učinak kakav valja spominjati samo kad se sijeku glave na raznim izbornim godišnjim skupštinama.
Svega ima!, kliču svakodnevno ljudi iz moje najbliže okoline. Nemojte misliti da su zaraženi nekim armenskim sindromom, nemaju oni pojma što je i gdje je ta Armenija, je li to kakva pjevačica, kao što su Anastazia i Colonia, ili je možda riječ o nogometnom klubu (ako postoji Arminia, zašto ne bi postojala i Armenija?) - boli njih palac lijeve noge za tu apstrakciju, oni su tu radi puno važnijih stvari! I svi su redom izvrsno upućeni u izlizano pravilo po kojem pristojan čovjek neće nikad (ili skoro nikad) započeti rečenicu s "ja". Pa zato blagoglagolje:
"Dobro jutro, ja (pre)prodajem mobitele. Svih vrsta, boja i veličina. Može samo aparate, može i s karticama. Svega ima! Cijena? Halo, Bing, prava sitnica!"
"Dobar dan, ja (pre)prodajem automobile. Gdje ih nabavljam? Svugdje! A i rezervne dijelove, kakve god hoćete! Svega ima!"
"Bok, ja nabavljam klipiće za cijeli svoj razred! I za ostale razrede! He-he, nemojte misliti da to radim besplatno, za svaki klipić tražim pola kune više, pa se dnevno skupi i dvadeset kuna! Svega ima! Kad uskoro počnem pušiti, a to će biti najkasnije u osmom razredu, bit će dosta za kutiju dnevno, čak i za Marlboro!"
"Poštovanje, ja sam profesor biologije. Radim u susjednoj županiji. Imam problema s izgovaranjem glasova s, z, š, ž i tome slično, ali to je nevažno, bitno je da se u slobodno vrijeme bavim gatanjem po zbornicama. Znate ono, sudbina, preporuke - dlan, talog kave, karte, svega ima, u sve to se ja razumijem! Ne znam zašto se neki ljudi žale da im fali novaca, ja uvijek imam love!"
"Hvaljen Isus! Ja se bavim uništavanjem poduzeća. U koju god firmu dođem, dovedem je do stečaja. Dosad sam upropastio tri firme, možda čak i četiri, ne znam točno. Kako sam za to vrijeme izgradio kuću i popunio vozni park? Blažene li naivnosti, kakva su to pitanja? Ha, baš svašta, svega ima na ovom svijetu! Zašto uopće razgovaram s takvim sitnim ribama?"
"Dobra večer, ja prodajem nogometne utakmice. Prvo kupim koju utakmicu, napravim zalihu bodova, a zatim ih prodajem potkraj sezone, kad su mnogo skuplje. Tako sam uvijek u plusu, svega ima!"
"Zdravo, drugovi, ja nikad ne plaćam račune po krčmama. Imam kod kuće hrpu stare odjeće, pa uvijek uzmem komad, stavim ga u vrećicu i ostavim u krčmi kao jamčevinu da ću se vratiti čim podignem novac na bankomatu. Naravno, nikad se ne vratim, imam ja toga kod kuće toliko da još najmanje dvije godine mogu piti besplatno pivo! Zašto to ne poklonim siromašnima? Glupe li ideje, svega ima na ovom svijetu!"
"Hej! Ja sam diler! Što dilam? Bolje me pitaj što ne dilam, svega ima!"
"Laku noć, ja sad idem na posao. U noćnu smjenu? Pa da, moglo bi se i tako reći, idem prošvercati par Iranaca i Azerbejdžanaca, da zaradim malo za sljedećih dva-tri tjedna. Svega ima, ništa lakše od toga! Ako me uhvate? Pa što onda!? Odležim par dana u pritvoru, uredim da predmet padne u zastaru, a lovu sam ionako zakopao na sigurnome mjestu, za koje znamo samo ja i moj pas Džek."
Duh legendarnog hrvatskog trgovca nije izašao iz boce. On, zapravo, nikad i nije bio u boci! Već desetljećima ili čak stoljećima širi se taj duh oko nas i opija nas svojom inventivnošću. Živi, živi, duh slavenski (ili perzijski, kako vam drago!), živjet ćeš vjekov'ma!...
Bez pozdrava, jer svi su već zauzeti laktovima. I bez "ja". Nakon četiri godine dobio sam posao u struci, ne baš s punom satnicom, ali može se nekako... Odmah sam kupio dva para cipela; one prijašnje bile su u procesu raspadanja, pa još i neugledne, one za gradilište, drpio sam ih starom kad je otišao u penziju. Više me nije strah okretati leđa ljudima - ranije sam to nerado činio, jer su mi hlače na stražnjici imale poneku rupu... Opet plaćam kave u gradu, prije sam ih pio besplatno; to mi je bilo sljedovanje jer sam pomagao kod pospremanja terase. Sad mogu čak kupovati kavu i po dućanima, još donedavno sam je kod kuće mažnjavao starom. Uspijevam nabaviti i kremu za brijanje, tako da sad sapun trošim samo za ono čemu je namijenjen... Već sam u toliko dobroj situaciji da sam počeo razmišljati i o kupnji automobila! Dvojim između fićeka za tisuću i katrice za dvije tisuće. Čega? Neozbiljno pitanje, svega ima!
Ipak, najveće mi je dostignuće ponovni upis u Gradsku knjižnicu. Moram malo proširiti obzore, već dugo nisam čitao ništa osim svojih umotvorina i novina po kafićima.
U potrazi sam za bocom i duhom.
Post je objavljen 22.02.2007. u 14:21 sati.