TUGA...
Danas sam užasno tužna... Toliko je lijepih stvari kojima bih se htjela veseliti, i zahvalna sam na njima, i u većini su mi situacija ne samo dovoljne, nego i previše i ne mogu vjerovati koliko sam sretna...
Danas to ipak ne mogu, postoji samo jedna stvar koju želim za sebe, a to je ljubav.
I kad mi se čini da je stvar već rješena, da nema šanse da ne uspije, da sam napokon dobila priliku za nešto sjajno, uspije se izjaloviti.
I svi će reći, pa nije to tako velika stvar, koliko ih je nesretnih jer nemaju obitelji, hrane , posao, samo proživljavaju tragedije, koliko je bolesnih... i znam da je to točno i da imaju pravo, i da se nemam na što požaliti, ali meni to ipak ne pomaže.
Povrijedi me, i ne mogu se otarasiti osjećaja da sam poput stare odbačene krpe za prašinu.
Osjećala sam se super s njim, sve je išlo kao podmazano, osjećala sam se sigurnom, znala sam da to stvarno želim, da uživam u svakoj sekundi razvoja te predivne romantične priče, sve te velike riječi, svi ti pokazatelji, sve te situacije koje su sve ukazivale na isto, nisam samo ja bila uvjerena u siguran rasplet te priče, moji prijatelji, njegovi prijatelji...i onda, sve je palo u vodu, ja opet po tko zna koji put nisam izbor,opet je neka druga bila prvi izbor, a ja sam izvisila...
Koliko god pokušavala, ne mogu se osjećati dobro, i uvjeravam se, ma nije toga vrijedno, ima ljudi koji su postojani, koji misle ono što i kažu...
Ne mogu ne biti razočarana i nepovjerljiva, ne mogu se potpuno opustiti...i stalno mislim, koji ja to dug plaćam, koju to lekciju moram naučiti i ne mogu dokučiti, ne mogu shvatiti, zašto ja ne mogu zaslužiti da samo jednom doživim normalan razvoj događaja, bez komplikacija, bez dvostrukih mjerila...nije mi jasno...
Ma svatko se ima pravo predomisliti, svatko ima pravo shvatiti da nije to baš to što želi, mene je samo povrijedio način...
Ne znam, možda sa svime imaju veze ova svjetla i blagdani, kada bi sve trebalo biti veselo i romantično, a ja sam sjetna i razočarana...nemam pojma...
Toliko bih toga htjela reći samo da izbacim ovaj bijes i nelagodu koju osjećam u sebi, da mi glava bude potpuno čista, ali ne mogu naći riječi...
Mah, biti će bolje već sutra...
23.12.2007. u 20:10 |
0 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
prosinac, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
| 31 |
|
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bi ovo trebalo biti...
"... Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao, tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
"To sam već prošao", žali se svom srcu.
"Doista, prošao si", odvraća mu srce. "Ali nisi nadišao."
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu : naučiti ga onome što ne želi naučiti..."
- Paulo Coelho -
Moj mail
joey_5@net.hr
Obvezatno čitam :
Immigration
Feel da pain
Xavdre-meni je mrrak :)
Životne podvale
Anđeo sgreškom
Angys
Pustinjak-još se uvijek nadam da će se vratiti
I to je dio mene...
Moja mala svaštara punit će se u naletima kreativnosti (čitaj : ili sam bila u takvoj banani da sam depru liječila slatkim pa me sad pere grižnja savjesti ili sam tako sretna da želim da to cijeli svijet zna)Glavno da se družimo...
Ljubavna pjesma
" Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, naprimjer : "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je posuta zvijezdama i ona je uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova,
držao u svam naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovi stihovi pslijednji koje za nju pišem. "
- Pablo Neruda -