ponedjeljak, 28.05.2012.
Opet ispočetka
Ovo je nerealno. Sjedim u kafiću, čekam da moj dragi kolega dođe i da mi detaljne informacije o tome kako sustav funkcionira. Nasmijem se sama sa sobom. Moji ostali kolege i ja smo se uvijek šalili na račun tog izraza jer ga je u potpunosti zloupotrebljavao i ubacivao gdje je god stigao, čak i pijan je znao pričati o „sustavu“ i njegovu funkcioniranju. Međutim, to nije bio predmet mojih misli. Još ne mogu vjerovati da se nalazim poslije s njim, pa koji je meni vrag? Zapalila sam predzadnju cigaretu, i gledam oko sebe, pogled mi se zaustavio na konobarici. Ja tu curu zapravo znam čitav život, a ona me nije prepoznala. Pa zar sam se toliko promijenila? I ona je drugačija, sada ima crnu kosu, mršavija je, ali ništa manje antipatična, a kao konobarica je grozna, izuzetno nespretna i neprofesionalna. Izgleda da stvarno svatko može biti konobar. I dok ja komentiram nju sama sa sobom, dolazi kolega. Slušam njegova naklapanja, teorije urota, pušim onu zadnju cigaretu, moj potpuni interes je na tome da svako malo pogledam na mobitel da vidim koliko je još do šest sati. On i dalje priča, a moj program je aktiviran na multitasking, ionako su to uvijek iste priče, uz malu razliku u tome da mi je pojasnio neke glasine koje kruže o meni pa smo se skupa čak i nasmijali. Nije on toliko loš, ali je žedan moći i novca, ni za što drugo ne zna. Na njegovom licu se ne vidi dvadesetak godina, prije četrdesetak, to me malo rastuži, njemu je bilo teže u životu nego meni, sigurno. Zaustavljam taj tok misli jer, normalno, ja sam platila kavu, ja mislim da bi pala u nesvijest da je situacija bila drugačija. Ne mogu se načuditi njegovoj škrtosti, a još je on mene zvao na kavu. Gledam posljednji put na sat, bilo je nešto malo do šest, još ću i zakasniti. Izlazimo iz kafića, on i dalje priča, čovječe, njega je nemoguće zaustaviti, a ja sam mislila da sam ja ta koja melje sto na sat. Hodam po ono prokletom šljunku koji je na parkiralištu, opet su mi se čizme zaprljale, k vragu. Otključavam svog malog zelenog, sjedam unutra, nisam odmah upalila auto, misli mi ne daju mira. Eto, još jedan spoj, mogu li ja još jednom prolaziti kroz sve to? Razmišljam o njegovom glasu kad sam ga zvala da se nađemo, tek prije sat i nešto sam ja čula njegov glas i sada se idem naći s njim, ali svidio mi se, djelovao je simpatično, zato sam to i odlučila. Napokon palim auto i krećem, na radiju svira jedna pjesma koja me podsjeća na vremena kojih se ne želim sjećati, opet sama sebe preispitujem. U jednom trenu sam se našla na zadnjem kružnom toku, iskreno, ne znam kako sam tamo stigla, u potpunosti sam se isključila dok sam vozila, i baš mi uleti jedan kreten u Mercedesu i oduzme prednost, hvala nebesima na ABSu. Još malo, još malo, gledam po ulici i vozim polako, vidim ga na cesti. Visok dečko, izgleda iscrpljeno, zapravo, bolje bi bilo reći da izgleda izmućeno, pitam se zbog čega. Zaustavljam se, eto, sada počinje nervoza. One sekunde kada je sjeo u auto, sama sa sobom sam poslala želju u svemir, molim te da je ovo posljednji put, nemam više snage za stalna razočarenja.
- 22:04 -
