JJA

Meni je, pa da se nasmijemo zajedno. Kisica pada, ja nosim smece do kontejnera, sinoc pri bacanju smeca sam komentirala sa susjedom kako je kontejner pun i da ce ga valjda danas isprazniti. I jesu. U drugoj ruci nosim kutiju punu sitnica za sortirati u podrumu. Pomisljam kako bi bilo "super" da mi sad nesto padne u kontejner. Zurim se, kisa remember. Uto krajickom oka vidim kako nesto leti u k. i cujem zvuk metala na dnu istog. Kontejner je prazan, samo moja vrecica. Izletio muzev divan set za popravak bicikla, poklon od mene.
Zovem ga da nek se oprosti od toga. Da nece, nek se uozbiljim i to izvadim. Idem u podrum po metalni tronozac i Grillzange:link.



Osjecam wie peinlich ce to biti. Naime zivimo direktno do skole i vrtica, a preko puta nas je Deutsche Bank sa mnogo katova svojih ureda. Zamisljam, pa to ce biti gore od onog kad smo ljetos isli nizbrdo i trener mi rekao da kocim jer jurim stravicno i da cu pasti, a ja se nisam dala jer sto sam se ja mucila citavo dopodne da se uspnem, sad hocu svoju nagradu!
Jos sam mu i viknula – vozi se ti sporo, kad ti je gust he,he i tog trena napravila salto (hvala na kacigi) i pala ko kruska, rasjekla koljeno i od soka pustila i suzu. To je trener koji nam vodi cycling i zezao me u to ime danima na treningu. Tipa kaze, sad odkocite bike, idemo lagani sprint, ako ne znate kako se juri, jja ce vam pokazati , ja ne znam kao ona ali nema veze. I tako dok mi nije na usi izlazilo he,he.

Stajem na tronozac, pa na jos jednu precku, mokro je sve, odozada me u guzicu udarila metalna vrata koja sluze za zakljucavanje smetlarnika da ne bacaju svi unutra smece. Gubim ravnotezu, poluupadam.
Cujem glas iza sebe, vi uvijek tako visite ili samo srijedom? Vade me dvije ruke van. Veliki muskarac sa bradom i sa divnim ogromnim bernardincom. Pogledam, gleda me nekoliko skolaraca, preko puta ceste nekoliko mama sa kikacima i pola namjestenika banke. Mozda me posalju na saljivi kucni video.
Lik kaze – pretpostavljam da vam je nesto upalo unutra. je. On doziva psa i kaze, pas me istrenirao da trcim za njim () ali cekajte da ga zamolim da malo zastanemo. Obozavam muskarce sa humorom. On se naginje u kontejner i pita: a sto ako ja upadnem, tko ce mene vaditi, ja kazem – ne znam, ja necu.
Jedva (visi je od mene nekih 30 cm-a a ja sam prilicno visoka) vadi taj alat, predaje mi ga i kaze ajde barem ste imali logistiku (tronozac i pribor za rostilj ). a zaprljao se skroz naslanjajuci se na mokri kontejner, cijela kosulja mu je bila blatnjava. Ja zaista nisam znala kako mu zahvaliti!
Zamolila sam ga da saceka sekundu i otrcala u stan po kolac od jabuke koji sam to jutro ispekla, odrezala pola protve, umotala (imam uvijek doma onih kartonskih tanjura svih mogucih velicina jer uvijek ljudima dam kolaca za po putu) i odnjela. Kako se veselio, rekao je da se sad tako pokisao ide prvo otusirati a onda ce navaliti na kolac.

Eto, ima divnih ljudi, divnih, spasio me covjek, ali prije nego me spasio, smijalo mi se pola ulice.