JJA

Da ne budem partibrejker, nadovezujem se na inicijativu kod tyche http://tyche.blog.hr/2008/10/index.html#dan13. Procitajte njen inspirativni post.

Tema o siromastvu, zajednici i pomoci. Nemam vremena za novi tekst, pa se svercam sa mojim jednim starim.

Vjerujem u bolji svijet. Vjerujem u pomaganje. Vjerujem da SVAKA pa i najmanja sitnica koju ucinimo za drugoga - znaci mnogo. Kao onaj fenomen pokretanja leptira i njegovih krila, pokrenut na jednom kraju zemlje izaziva masu lancanih dogadjaja mnogo dalje. Rubrika zdravlje. Za zdravo drustvo. Ovaj tekst je star godinu i nesto, u medjuvremenu volontiram u azilu za zivotinje.



Jeste li se mozda i danas opet ljutili, kuda ide ovaj svijet? Kriminal, korupcija, nepravda...ljutili se iz svog dnevnog boravka i pokusali jezikom poboljsati svijet u hladu svoje kutne garniture?
Sljedeci put, kad se budete zalili, pokusajte podici svoju guzu i UCINITI nesto. Svi se zale a nitko nista ne poduzima. Jezikom ce se tesko svijet promijeniti, ma sto god neki politicari mislili o tome.

Daleko sam od iluzije da ce moja malenkost promijeniti svijet. Ali uciniti ga mrvicu ljepsim mjestom, to mogu. I vrijedi vise od pukog lamentiranja. Mozete i vi. To vam je samo malo manje surfanja dnevno.
Cesto cujem strance frisko dosle ovdje kako nemaju priliku upoznati nove prijatelje, nauciti jezik itd. i kad im predlozim da je volontiranje u necemu sto ih veseli idealan nacin za upoznati nove ljude i nauciti jezik, onda me cudno gledaju. Da zasto bi oni nesto radili besplatno? A onda kad i 2-3 godine nakon boravka ovdje i dalje ne znaju skucati jednostavno slozenu recenicu onda su im krivi i Nijemci i drustvo i drzava i ekonomija
Iako, u "pokvarenom, kapitalistickom" zapadu je cudno ako se nigdje ne angazirate.

Vi bi bolju zdrastvenu zastitu, a niste ni centa u istu uplatili zadnjih godinu dana jer ste recimo student, stay at home mama ili se trazite jos negdje izmedju. Tko da plati onda tu bolju zdrastvenu zastitu? Odakle bi taj boljitak trebao doci?

Najlakse je kritizirati; drzavu, sefa, politicko uredjenje, rodbinu, djetinjstvo. Najteze je dignuti vlastitu guzicu.
Pojedinac ne snosi odgovornost, sistem je taj koji mora "srediti stvari". S takvim stavom cete prije ili kasnije tresnuti na tlo. Ima ljudi koji su u stanju po 3 ili vise sati dnevno gledati tv i zaliti se na danasnje drustvo, dok nama kronicno nedostaje volontera.

Stvorite bolji svijet za vase klince. Ako vas to ne motivira, ne znam sto ce.

Dakle utajivaci poreza, zdravi primatelji socijalne pomoci, eskivatori placanja kazni za prebrzo vozenje (kojom ste ugrozili svoj zivot, ali to je manje bitno, bitnije je da ste ugrozili tudji a bez da ste ikoga pitali) - nosite se!

Svi smo mi drzava i kad kradete od poreza kradete i od mene i od vase samohrane susjede, od svih nas i istodobno ocekujete da se stvari pokrenu na bolje?

Drustveni paraziti. Svatko gleda gdje ce sto usicariti za sebe i istovremeno se cudi kakvo je to drustvo.


Neki dan nasred naseg mirnog kvarta naleti grupica deckica i pocnu tuci jednog, ja gledam i ne vjerujem, nitko ne reagira, sve muski kao od planine odvaljeni a pogled u stranu i gleda svoja posla. Ne vjerujem! Zovem policiju, kazem ekipi da sam ju nazvala i pomognem se jadniku ustati, dajem mu maramicu itd. Kakvo je to drustvo? Ja ZELIM kad mene netko mlati ni krivu ni duznu da pobogu netko reagira! Frendica mi kaze poslije da ni ona ne bi reagirala jer nece problema kasnije. O.k. rekla sam znaci ako te netko pocne tuci na cesti, ja nek odem doma, sve pet.
Kad je dosla policija (u roku 5 minuta) odjednom svi ti krsni muzjaci se skupili i poceli davati izjave - pogledala sam sve do jednog grdo, prezrivo a ja bas mogu grdo gledati kad hocu i rekla: kako vas nije sram? Pa meni se upravo ucinilo da vi NISTA NE VIDITE a sad odjednom cvrkucete bez pauze. I takvima, nosite se i vi! Jos sam im izrecitirala da je nepruzanje pomoci u ovoj drzavi zakonom kaznjivo (Unterlassene Hilfeleistung, paragraf 323 c), pa su se brzo rastrcali svako u svom smjeru. Valjda je takav zakon ovdje potreban, vidi se iz prikazanog. A koliko se samo zavjesa pomaklo na okolnim prozorima a policija kaze da je primila samo moj telefonski poziv. I nemojte sad poceti da su takvi Svabe ovo ono, kriminala, nepravde i gledanja u stranu ima ama bas svugdje. Bas kao sto svugdje ima i dobrih i losih ljudi.

Osobno volontiram vec dugo godina pa je bilo logicno da tu tradiciju nastavim i u novoj domovini. Osim toga je to idealan nacin za nauciti jezik i steci prva poznanstva. Isprobala sam nekoliko projekta i odlucila se za krizni telefon za trudnice i anonimne porode. Projekt je aktivan na saveznoj razini i ovisan o radu volontera, dobrovoljaca koji cine 90% postave. Prodje se obuka, sudjeluje se svakih par tjedana na cjelodnevnom seminaru sa psiholozima i psihijatrima i onda vam uvale mob. I pozele vam celicne zivce. Telefon je besplatan i zamisljen za osobe u krizi. Tu cinjenicu koristi djecurlija kako bi se besplatno zabavljala s vremena na vrijeme. I zove mene voditeljica projekta, da nema tko uzeti mob. 3 zenske iz grupe bolesne, 2 na godisnjem itd. I uzmem ja, a imala sam radni tjedan od 45 sati ali 45 sati ne gdje gledam na sat i cekam da dodje fajrunt nego gdje sam svake minute aktivno radila – vodila jedan seminar, pisala strucan tekst itd. Dakle izmori to. Uzmem mob. I to cijeli vikend znaci 48 sati. I zvoni u dva u noci i netko bi mi ispricao vic. I zvoni u pet jer je nekome to zabavno. I ulovim se pitati zasto pobogu ja to radim? Jel mi to treba??? Kad odspavam 2-3 sata odmah je jasnije zasto to radim – ma i jedan jedini spaseni zivot je vrijedan toga. Otkad je ovaj projekt pokrenut, broj slucajeva mrtvih beba nadjenih u kantama za smece se smanjio za 85%. Ima jos jedna varijanta babyklappe meni neomiljena. S jedne strane je kao ladica (s ulicne) u koju se moze staviti dijete a da vas apsolutno nitko ne vidi niti izvana niti iznutra, ali cim se dijete stavi, zazvoni alarm u sobici do, koja ima 24/7 dezurstvo i bebu prima medicinska sestra i dalje je za sve zbrinuta.
Ovaj projekt je korak dalje – nije tako anoniman, depersonaliziran. Dapace, uslikam polaroid kamerom mami dijete za uspomenu (naravno da smo prisegli na sutnju) i mama najcesce da svoj pramen kose ili napise par redaka teksta, kako joj je tesko bilo donjeti ovu odluku i kako nema izbora (silovana, maloljetna, bolesna) a cesto zauzvrat uzme carapicu ili nesto. Ona ima pravo dijete u roku od 8 tjedana bez navedenih razloga dobiti natrag. Poslije krece postupak usvajanja i teze je, a nakon godine dana i nemoguce dobiti bebu natrag. Sto je u redu, jer nije ljudski ni igrati se tako sa emocijama ljudi koji su bebu prihvatili i vec zavoljeli kao svoju. Psihijatri su visegodisnjim proucavanjem dosli do zakljucka da dijete jednom kad zna citati i iako je napusteno od bioloske majke, ali ako vidi pismo od iste u kojem pise da to nije bila laka odluka, da ga voli i da ga daje kako bi mu bilo bolje, takvo dijete lakse proradi cinjenicu da je posvojeno. Prvi slucaj kad sam ja preuzela bebu je bio taj da je osoba nazvala u 23:30 navecer i potpuno prisebno mi rekla da se upravo porodila doma, da nitko ne zna, jer je trbuh skrivala i svima govorila da se to udebljala i da sad treba doci netko po dijete i da joj taj netko prereze pupcanu vrpcu jer ona to ne moze.

Fizicki je mogla itekako ali rekla je da psihicki ne moze. Ja u soku govorim da joj ja necu doci prerezati pupcanu vrpcu jer ja nisam za to osposobljena i ne znam kako se to radi i nudim joj poslati hitnu s kojom cu doci i ja ili cemo se naci pred kooperirajucom bolnicom. Ona odbija, svijesna da time narusava vlastitu anonimnost, njoj tako vaznu. Ja se ne dam jer smo skolovani da ne idemo sami u nepoznate stanove u neko doba noci – vlastita sigurnost ima prednost. Ona nevoljko pristaje da joj posaljem hitnu, nalazimo se u bolnici, ima jake post-trudove (posteljica izlazi) i nude joj injekciju za bolove. Ne zeli. Kaze da joj je to kazna za stvar koju ce uciniti. Daje mi dijete. Nikad prije u zivotu nisam primila bebu toliko frisko nakon poroda. Pitam jel ju hoce vidjeti, da nece, okrece se. Dobiva od mene jedan neobicno izrezan komad kolaza, drugi dio koji jedini pase uz to imam ja. Tako se moze identificirati kao majka a bez da nam kaze uopce ista o sebi. Govorim joj da moze promijeniti svoju odluku i da ju necemo pitati nista. Ona jedino sto zeli je otici doma i kaze pocistiti krv iz kupaone (iz hitne kazu da je pola stana bilo u krvi) prije nego joj se roditelji vrate s godisnjeg na koji su otisli prije 4 tjedna. Ne znajuci da im je kcer trudna??????!!!!! Da ovo nisam dozivjela ne bih vjerovala. Nikada. Kcer ima 17 godina, uzasno strogog oca alkoholicara i majku koja nema ni centa svoje love.

Bebica je dobila prekrasne roditelje koji su presretni sto su barem usvojenjem postali mama i tata. I sad kakve osjecaje imati? Trenirali su nas da ne osudjujemo jer TO nece spasiti niciji zivot samo natjerati osobu da pobjegne od nas, a onda je cilj projekta totalno fulan.
I kad bih ju osudila, da nije ona dala dijete na posvajanje taj predivan par bi citav zivot ostao tuzan...dosad smo spasili 4 bebe

Nijemci vole Ehrenamt , suprotno misljenju stranaca, vole pomoci. Tko je organizrao silne humanitarne kolone za vrijem rata? Frendica koja poslovno radi nesto sasvim deseto i uspjesna je poslovna zena, angazira se u slobodno vrijeme u volonterskoj glumackoj druzini, koji sve rade sami od kostima do koreografije, sve entuzijasticki rade besplatno, imaju 1-2 predstave godinje, ali ODLICNE predstave i svu zaradu daju u jedan djecji dom.

Ovo vam sve pisem kako bih vas motivirala da se pokrenete. Ako iza ovog teksta barem jedna jedina osoba odluci angazirati se, onda nije bilo uzalud. Nacina je sto, ja sam volontirala u starackom domu, ukljuceno i pranje bakica i deda, ukljuceno hranjenje i uvijek bi se u suzama vracala doma i zakljucila sam kad vec nesto radim volonterski, onda moram barem malo u tome uzivati. A ne plakati doma svaku vecer jer mi je zao tih usamljenih jadnih ljudi. Radila sam i par tjedana kao dobrovoljac u malom zooloskom vrtu, to je predivno iskustvo bilo pozeri ce tam biti izgubljeni jer i tamo se radi, ciste se drekeca i tak...ali i ima se prilike biti u neposrednoj blizini predivnih bica koji nas zacas prigrle u svoja srca. Tad sam nasla posao i morala sam to napustiti. Ali ima nacina. A ako se bas nicim ne bavite a zaista imate dan, dva fraj u tjednu, ja imam jedno odredjeno misljenje o tome. Koje vas naravno ne zanima i to je o.k. ali o.k. je i da ga ja imam.

Zaboravila sam napomenuti da u Njemackoj vecina gradova ima jedan tkz. Freiwilligentag u godini (u pravilu ljeti), kada imate priliku bez ikakve obaveze isprobati sto se sve "nudi" i pronjuskati jedan dan kroz nekoliko aktivnosti u nadi da cete naci nesto sto ce trajnije zaokupiti vase interese. Recimo radni kolege zakonitog koji se dali animirati od moje malenkosti prosle godine da besplatno ofarbaju cijelo jedno djecje igraliste i dalje se par puta godisnje aktiviraju slicnim zalaganjem.

Kakve ovo veze ima sa siromastvom? Volonteri rade dobrovoljno, ne kostaju nista a pomazu upravo najcesce najsiromasnijima. I korisnici projekta Moses su sve od reda bile zene iz socijalno najslabijih slojeva.

Nacina je mnogo. Mozete nekoj staroj bakici anonimno dostaviti cvijece i tako joj uljepsati sivilio tih starackih dana. Mozete uskoro za blagdane umjesto preskupih bozicnih poklona (oni koji me citaju znaju da kod nas nema bozicnih poklona) tu svotu darovati nekom djecjem domu, azilu za zivotinje ili susjedi u vasoj zgradi koja prezivljava od mizerne penzije.

Mozete mnogo. Pitanje je zelite li?