25.08.2007., subota
velika Sirena ... još jednom
|
... već sam je objavila, na zelenoj podlozi ... No, pomislih, mjesto joj je ovdje, među vodenim pričama. Iako je voda za mene, prvenstveno slatka voda, ipak ... hihih ... i more je voda ...  mermaid Velika Sirena Duboko, duboko, na dnu mora, tamo gdje je dno najdalje od površine, živjela je sirena. Kosa joj je bila duga i plava, a oči tamnomodre poput morskih dubina. Tamo, na dnu mora, vladala je plava polutama i duboka tišina. Krijeste valova, vjetar i sunce, bili su gore, daleko, na morskoj površini, pa nisu dopirali do sirenina spokojnog svijeta. Sirenina je kuća bila na osami, okružena morskim raslinjem koje je tu bujalo, neuznemiravano morskim strujama. Na stijeni, kraj sirenine kuće, nastanila se kolonija školjki, a u bijelom su pijesku čučali rakovi.Sirena je voljela vrt u kojem je cvjetalo modro cvjeće. Buljooke srebrne ribe dolazile su joj jesti s dlana. Živjela je tu, spokojna i sama. A druge su sirene živjele podalje, tamo gdje je morsko dno bilo bliže površini, a voda svjetlija i toplija. Tamo gdje su danju dopirale sunčeve zrake i cvjetali crveni korali. Pa su one, bojeći se hladnoće, rijetko dolazile u goste sireni na dno. No, njoj društvo i nije bilo potrebno. Više je voljela plavu tišinu i osamu. I tako je sirena živjela mirno, vjekovima. Jer sirene su vječne. A one što žive dublje, gdje je voda tamnomodra i hladna, mogu živjeti i dulje od vječnosti. Zato je sirena s dna mora bila mlada, gotovo djevojčica, iako je napunila 500 godina. Vjerovala je kako će mirno i zadovoljno dočekati kraj svoje vječnosti, u plavom dubinama. Nekada davno, u vrijeme starih priča, sirene su izranjale na površinu. No, to već odavno nisu činile. Iako su voljele toplinu, sunca su se bojale. Stoga bi, kad bi se zaželjele sunca, otplivale u plićinu i, ne izranjajući, uživale u sunčevim zrakama koje su osvjetljavale plitku vodu koja bi štitila njihovu nježnu kožu. Jer, sirene su izgubile nekadašnju otpornost, pa bi ih dodir sunčevih zraka ozlijedio, a žar sunca ubio. Ili su barem tako vjerovale. Sirene iz plićih voda ponekad bi pozvale sirenu što je živjela na dnu, da s njima izroni tik do površine. I uživa u suncu, zaklonjena tankim slojem vode. No, sirena dubokog podmorja nikada se nije odazvala tomu pozivu. Vjerovala je kako je sunce ne privlači i bila zadovoljna u svojim hladnim plavim dubinama. A onda, jednoga dana, dok je sirena polako plivala iznad svog bujnog morskog vrta, dodirujući morske sase i hraneći srebrne ribe, nešto je zlatno zabljesnulo visoko nad njezinom glavom. Podigla je pogled i vidjela kako kroz duboku vodu prema njoj polako tone zlatni krug. Tonući, prolebdio je tik do nje, ne dodirnuvši je. I spustio se na bijeli morski pijesak. Sirena je znatiželjno doplivala bliže. Na bijelom je pijesku ležao zlatan krug. U središtu je kruga bilo reljefno lice. Lijepo, ili se barem sireni učinilo takvim. A rubove kruga krasili su kraci, izuvijani i nazubljeni. Iako nije znala što krug predstavlja, sireni se odmah dopao. Sijao je tako zlatno i toplo u njezinu plavom polumraku. Sirena je zlatni krug podigla, unijela ga u kuću i objesila ga iznad uzglavlja. A onda su joj u goste, nakon dugog vremena, došle sirene iz pliće, toplije vode. Kao prava domaćica, pozvala ih je u kuću, da ih počasti morskim bobicama ubranim u njezinu vrtu. I tada je saznala što to prikazuje zlatni krug. Bilo je to – Sunce. Ono koje su sirene iz toplijih voda viđale kroz tanki sloj vode, kad bi se približile površini. I pravo je sunce tako zlatno i divno grije, rekle su joj. I preporučile joj da se sunca čuva, jer će je ono spržiti ako izroni na površinu. Kada su se njezine gošće nazobale morskih bobica i otplivale u svoje pliće, toplije vode, sirena je ostala sjediti na krevetu. Gledala je lice u zlatnom krugu i mislila kako je lijepo. No, bojala se oštrih krakova koji su okruživali zlatni krug s lijepim licem. I sjećala se upozorenja sirena iz toplijih voda. Mislila je kako će joj biti dovoljno gledati lice u zlatnom krugu, ne izranjajući na površinu. Dugo je, dugo i bilo tako. No, kako je vrijeme prolazilo, sireni se lice sa zlatnog kruga sve toplije smiješilo. Pa je odlučila izroniti do površine i pogledati kako ono stvarno izgleda. Jednoga je jutra to i učinila. Plivala je, sva u strahu, sve bliže površini. Morska je voda postajala sve toplija, sve svjetlija. Iako se sirenin riblji rep grčio od straha, izranjala je sve višlje i višlje, tik do površine. Zaustavila se tek kad je nad njenim licem ostao tanak sloj vode. Kako li je tu bilo toplo! Sirena je osjetila kako je prožima toplina. Kako je tu bilo svijetlo! Tek je tu sirena spazila kako joj koža nije svjetlo plava, već ružičasta. I kako joj kosa nije plava, već zlatna. Čak su i krljušti na njezinu repu blistale duginim bojama. A sunce, sunce! Kroz tanak sloj plave vode, tik nad sireninom glavom, lomile su se sunčeve zrake. Zlatne i tople, milovale su joj lice. Sirena nije ponijela ogledalo, no znala je kako su joj se zarumenili obrazi. No, iako je uživala u suncu, sirena se uplašila. Naglo je zaronila i brzo potonula do dna u plavu hladnu dubinu. Zarekla se kako više nikada neće izranjati. Ipak, već je sutradan opet bila tik do površine. Sad je izronila kasno navečer, kad sunce nije jako grijalo. I usudila se dulje ostati, gledajući kroz vodu u zlatni krug što se spuštao nebom. Sirena je u središtu kruga vidjela lice sa zlatnoga kruga što je visio nad njezinim uzglavljem. Nastavila je svake večeri izranjati tik do površine, grijati se na sunčevu blagom sjaju, čekati da zlatni disk utone u more. Vječnost je prolazila, a sirena je počela razmišljati: Kako bi to bilo osjetiti sunčeve zrake na obrazu? Izroniti, neoprezno, a ne ostati tik pod površinom. Razmišljala je o tomu čitavu vječnost, no dugo se to nije usuđivala učiniti. A onda je jedne večeri, to ipak učinila. Zadržala je dah i izronila! Osjetila je kako je zrake sunca, iako je bilo na zalasku, griju i prže. Sirena je na površini, pri sunčevu zalasku, ostala samo tren, a zatim je opet zaronila u dubinu. I opet se zarekla kako više nikada neće izranjati. Čak niti u sumrak. Uplašila se te topline koja grije i peče te se odlučila držati svojih hladnih voda. Dugo je uspijevala održati to obećanje, dano samoj sebi. Gotovo čitavu vječnost. Čak je i zlatni krug što joj je visio nas uzglavljem pokrila velikim listom morske biljke, ubranim u svojem vrtu. Jedne je večeri, u suton, sirena plovila vrtom, dodirujući prstima vrškove morskih biljki i zadirkujući rakove koji su izvirivali iz bijelog morskog pijeska na dnu. Na stijeni na kojoj je živjela kolonija školjki, jedna je školjka bila otvorena. Sirena je doplivala bliže i zavirila. U školjki se sjajio veliki biser. No, školjka je bila mrtva, a njezina ljuštura otvorena. Što se to dogodilo? upitala je sirena druge školjke. A one su joj ispričale kako je ta umrla školjka bila neoprezna. Otvorila je previše svoju ljušturu, pa su morske struje u nju naplavile nekakav trun. Oko truna se počeo stvarati sloj mutnoga sjaja, svakoga dana sve veći. Rastao je i rastao ... sve dok u školjkinoj ljušturi više nije ostalo mjesta za školjku. Sirena se sažalila na nesretnu štoljku. Izvadila je biser i stavila ga na dlan, a ljušturu mrtve školjke nježno zaklopila. Prvo je pomislila biser zakopati u bijeli pijesak na dnu. Nije ga željela više gledati, jer on je ubio školjku. No, kad je rastvorila prste i ugledala biser na dlanu, shvatila je kako ga ne može baciti. Bio je tako lijep, savršen. Blistao je mutnim sjajem. I sirena ja osjetila kako je i školjka vjerojatno prije smrti pomislila da je zbog takva bisera vrijedno umrijeti. Sirena je biser stavila kraj uzglavlja i dugo ga gledala. Gledajući biser, osjetila je kako joj nešto teče niz obraz i pada na stijenu koja je popločavala njezinu kuću. Ličilo je na malu kapljicu. I mutno se i lijepo sjajilo, baš poput onog školjkina bisera. Bila je to suza, no sirena nije znala što je to. Sirena je zaspala na svojoj postelji, prvi puta osjećajući hladnoću od koje joj tijelo drhti a duša umire. Kada se ujutro probudila znala je kako mora izroniti i ugrijati se. No, dugo je, dugo oklijevala. Prema površini mora izronila je danju. Bilo je već podne. Sunce nije blago grijalo, blještalo je. Sirena je načas ostala tik ispod površine, zaštićena slojem morske vode. No, tada je stisnula biser što ga je sa sobom ponijela na dlanu i – izronila. Koža joj se istoga trena zarumenila i zažarila. Sunce ju je zapeklo, do bola. Tik do nje iz dubine je izronio prelijepi dupin, blagih očiju. Rekao je sireni: Uhvati se za moju peraju, pa ću te odvesti natrag u more, u sigurne i mirne plave dubine. Sad, kad sam vidjela sunce, kada me ono ugrijalo i pomilovalo, sad se više ne mogu vratiti u svoju plavu tamu, odgovorila je sirena. I prepustila se morskim valovima, plutajući po površini. More ju je zibalo dok je plutala raširenih ruku, kao da želi zagrliti sunce. Možda će je sunce spržiti, a možda grijati i milovati cijelu vječnost. Tko zna? Netko možda i zna. Ne i sirena. Ona je konačno izronila iz hladne plave dubine. I uživala u suncu. P. S. Hvala Andersenu. I Oscaru Wildeu. Maloj sireni i Ribarovoj duši. |
- 23:59 - poleti, do oblaka (14) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
