Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Jednom davno, kad je Jezdimir išao u gimnaziju, dok je još Dinamo bio Kroacija, a u Bijeloj kući stolovao Bill Clinton, u vrijeme kad Hong Kong nije bio u Kine, dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu premijeru doživljavao 'Tko želi biti milijunaš?', one godine kad je Spielberg snimio Saving Private Ryan, dogodi se filozofija.

Filozofija ne mora uvijek biti tragično iskustvo, ali kada vas zadesi profesor koji ima psa po imenu Pas i koji se smrtno uvrijedi kad mu pola razreda u petak ujutro u 8h markira njegov sat (jer, zaboga, ima li išta zanimljivije i za maturanta nasušnije od filozofije?) bojim se da teško može biti drugačije.

Profesori filozofije posebna su sorta, a između one vrste koja inzistira na tome što je Kierkegaard imao za doručak subotom i one koja preferira pitanja poput 'pod kojim uvjetima bi bilo opravdano prevariti muža?' ili 'što je sreća?', pretpostavljam da je ipak bolja potonja. Makar, iako ga je teško pronaći, točan odgovor na pitanje što je stari Soren doručkovao subotom vrlo je egzaktan i matematički precizan - ili su to cerealije, ili šunka s jajima, ili je to prepečenac s maslacem. A točan odgovor na ovo drugo pitanje... jednostavno ne postoji.

Samo što to nitko, a osobito ne profesor filozofije, ne kaže pospanim učenicima u rano petkovo jutro, već ih pušta da iznose svoje nesumnjivo točne stavove, koje on tren kasnije pokopa novim pitanjem.

Učenici se odjednom osjećaju posrano i nedoraslo. Sa svojih osamnaestak godina, kada bi, prema njihovom mišljenju, njihova vizija budućnosti trebala već biti u potpunosti iscrtana, u procesu popunjavanja osnovnim bojama, a nakon toga ubrzo spremna za osjenčavanje, razmazivanje i dodavanje finih detalja, on im dokazuje da je sve to laž i da pred sobom imaju drhtave konture čiča Gliše i to bez lijeve ruke i nosa.

Dokazuje im, u biti, da su još djeca.

Niti jedan osamnaestogodišnjak za sebe ne misli da je dijete. Sjećam se kako je jedan kolega s prve godine, kada smo na retorici raspravljali o problematici života kao takvoga, ustao i rekao 'Ja se ne zavaravam da znam što želim u životu. Mi smo svi, u biti, još djeca, i nitko od nas nema blage veze kuda i kako ići'.

Svi su ga gledali ispod oka, misleći u sebi 'Možda TI ne znaš kam ideš, ali JA bogme znam. Znam ja DOBRO kam idem. Idem točno kroz ona vrata van, poslije na kavu sa Šteficom, a onda ću diplomirati sa 23, odraditi pripravnički na Trgovačkom sudu u Zagrebu, do 2005. sam sudski savjetnik, do 2007. sudac, otprilike u to vrijeme se ženim sa svojom dugogodišnjom djevojkom, koju ću nadam se upoznati do kraja sljedeće kalendarske na faksu, a s kojom ću onda 2010. otvoriti zajednički odvjetnički ured. Već vidim tablu... POSPRDALO & POSPRDALO... to sam ti ne znaš kam ideš, JA znam...' Onda sam takvo priznanje smatrala hrabrim, a i točnim, jer ni sama, tek godinu dana starija od njega, nisam imala pojma kamo idem. Na drugoj godini htjela sam ostati na faksu i graditi karijeru u pravnoj znanosti. Na trećoj godini mi se gadio faks, ta trula i učmala balkanska krčmetina sazdana na negativnoj solidarnosti i zahuktaloj proizvodnji i prodaji magle. Tad sam htjela naglavce u međunarodno ratno pravo. Onda je došla četvrta, već sam bila umorna od faksa, a želja mi je bila samo - diplomirati. Onda sam upoznala jubavnajveću, i sve je ostalo postalo nebitno. Onda sam diplomirala i shvatila da je najbitnije ne filozofirati u izboru posla nego krenuti u jedinom sigurnom smjeru - prema pravosudnom. Taj dio je još malo pa obavljen.

A kamo onda?

Nije mi ni bitno. A to je dobro. Jer, imam samo jedan mjerodavni kriterij prema kojem procjenjujem svoj uspjeh u datom trenutku života. Taj kriterij je odgovor na pitanje jesam li sada sretna. Sreća nije vezana uz trenutna zadovoljstva i nezadovoljstva. Ne pitam te jesi li zadovoljan, pitam te jesi li sretan.

Neki dan se, kod Sanje (ja to uopće ne gledam, ali nekako uvijek jedem baš u to vrijeme, hm...), razgovaralo o ljudima koji su dospjeli daleko vlastitim trudom i zalaganjem i prilično 'out-there' odlukama. Navedeni su se nabacivali, po meni, prilično smionim konstatacijama i instrukcijama.

Jedan je tvrdio da čovjek mora moći u svakom trenutku spakirati sve što mu je bitno i biti spreman zaputiti se na drugi kraj svijeta i tamo stvarati sve ispočetka, ako treba. Jer u tome je smisao života.

Dom je tamo gdje ti je pinklec. Vrlo arogantna tvrdnja, koju si može priuštiti netko tko nema niti jednu osobu do koje mu je istinski stalo. Samo netko tko nije ničim vezan. A ljudi se vežu, u samoj njihovoj biti je upravo vezanje prvenstveno uz druge ljude, a samim time i odgovornost prema njima. Što dovodi do one poznate teze da apsolutna sloboda jedne karike u lancu znači ujedno potpunu netoleranciju prema slobodama drugih karika, a što, samim time te osobe vrijeđa i nanosi im patnju.

Što znači da je tako slobodan pojedinac vrlo sam.

Po meni, život se sastoji od kompromisa i umjerenosti. Kompromisi počivaju na balansu prioriteta i na ravnopravnosti, a ne na ultimatumima i dominaciji. Iz stvari i posla ne crpimo sreću, nego u najboljim slučajevima zadovoljstvo, a ono nam je potrebno kako bismo imali energije tražiti sreću tamo gdje se ona nalazi. U ljudima.
Mnogi vjerojatno misle drugačije, i to je u redu. Svako ima svoju istinu, a ja znam da sam na pravom putu što se tiče mene. Naime, sretna sam. Jeste li i vi?