Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Ode. Ode jubav-najveća od mene, na rad u inozemstvo. I žalosne vrbe bi se sažalile nadamnom, da me mogu vidjeti kako sada, skvrčena i nepomična, blenem kroz prozor u nedefinirani segment vanjskog svijeta. Ali nema žalosnih vrba u blizini... Da ih ima, sigurno bi rekle, ma vidi ovu malu, pogleda tužnog i čeznutljivog, a koji pomalo podsjeća na natikače u izlogu periferijskog dućana 'Modne obuće' od prije tri sezone, one grozne lila boje koju više nitko ne usuđuje staviti na se, jer se čitava Hrvatska predozirala time u ljeto 99/00... E, baš tako gledaju te natikače u svijet, pogledom koji mantra jecavim glasićem: O samoćo, o jadu moj, pustite me da strunem i raspadnem se u trunje, što me gledate svi tako sućutno?!

Da...

A rekla sam mu ja, govorila sam mu, ne idi jubavi jedina, ne idi, zar su zato Tuga i Buga i oni još neki dečki čijih se imena ne sjećam, a nisu ni bitna, u stoljeću sedmom bauljale i nastanjivale se po ovoj postojbini našoj današnjoj? Zato da bi ti istu danas ostavio, i u njoj jubav svoju najveću da čeka, čami i čmrlji, čemerna i očajna i bez životne inspiracije? Hrvatskom čovjeku mjesto je na hrvatskoj grudi, i na grudima prave hrvatske djevojke, pa makar one bile i dvojke!

No, onda si, tješeći me, rekao nešto što neću zaboraviti čitav život, rečenicu koju ću prevrtati u mislima poput kineskih kuglica i koja će mi svakim prolaskom najkraćim putem između dva uha činiti uvijek isto veselje u duši u ovo tužno vrijeme dok te nema - 'jubav, znaš li ti koliki su euri u pitanju?'

Ka-čing!, gukne tad tuga u meni i preobrne se, hm, ne baš sreću, ali u neku definitivno pozitivnu emociju za koju ne mogu zasigurno reći da se ne nalazi među sedam smrtnih grijeha.

'Ok, onda, pusa-bok! Vidimo se za šest do devet!', rekoh, trepćući manično ne bih li otklonila veliko E, koje mi se nasadilo na zjenice.

Ma, ne znam. Odmah nakon njegovog odlaska osjetila sam nejasan strah kako mi švrlja po lubanji, negdje na granici između svijesti i podsvijesti.

Što ako se prestanem smijati?

Čini mi se da se upravo to i zbiva...

Prosječan čovjek se prosječnog dana u prosjeku nasmije petnaest puta (iz dubine svog prosječnog srca, pretpostavljam).

Smijeh ima terapeutski učinak, liječi, pomaže povratiti narušeno zdravlje, potiče svekolike pozitivne promjene u organizmu, čak i tih prosječnih petnaest puta! Jednom smo nas dvoje iz dosade brojali koliko se puta nasmijemo u određenom vremenskom razdoblju. Naravno, sam eksperiment nas je dodatno nasmijavao, pa ne mogu jamčiti apsolutnu vjerodostojnost rezultata mjerenja, međutim sasvim je izvjesno da je tih petnaest puta kod nas prosjek jednog od tri do četiri telefonska razgovora tijekom radnog vremena, ne uključujući svakodnevni večernji izlazak.

Da, smijeh čuva zdravlje. Nema ni deset dana otkako je otišao, a mene već boli koljeno. Ne šalim se, majke mi. A i bubrezi me nešto žigaju. Njemu je začepljen nos i kiše mi cijelo vrijeme preko telefona. Tvrdi da je alergija, ali svejedno mu govorim neka obuče još nešto.

'Baš smo duo Jeremija', kaže. Smijem se, tek drugi put taj dan (užas).

U današnje vrijeme ljudi se tako slabo vole.

'Znaš što bi mi trebali?', kaže mi jučer telefonska slušalica, glasom moje ljubavi. 'Što?', pitam ju. 'Trebali bi tražiti od države da nas financira, kao uzor ljubavi za druge... ako ne financira, a onda barem subvencionira...'

Počinjem se cerekati, ali slušalica nastavlja ozbiljnim glasom: 'Samo se ti ceri, ja ti ozbiljno govorim. Da smo u Americi, to bi nam već davno uspjelo, napisali bi neku knjigu, koja bi postala apsolutni hit... bili bi na Opri, dr. Philu... gle ju sad šta se smije, i ne sluša me, a ja joj iznosim poslovni plan! Halooo, (iz slušalice se čuje tupkanje), is this thing on?'

I tako, vrijeme ide, a mene napušta suvislost, koncentracija, radost, inteligencija.

Volja.

Jubav, dođi doma.