Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

OPREZ: Samo za hrabre i/ili besposlene - užasno dugačko, staro i nimalo tipični Jezdimir!

Ja sam Tantal. Kriv sam, sagriješio sam, bogovi su me kaznili. Oni su moćni, nisu uvijek dobri, a njihova je volja najsvetije od svih pisama.

Imam samo jedan problem – ne znam koji je moj grijeh. Kazna božja me očito sustigla, ali zašto, to ne znam. Možda sam previše žderao, premalo postio, premalo molio, previše lagao, previše bio bahat, a premalo pokoran... Nikad nisam bio zao, čak ni zločest pretjerano. Nisam bio puno sretan u životu, možda zato što sam previše osjećajan, preželjan ljubavi i nježnosti. Prelako se vežem za trivijalne stvarčice, žive i nežive, koje me uvijek, namjerno ili nehotice, povrijede i ostave. Tri sam dana bio žalostan kad sam prešao s VIP-a na Cronet, kao da sam počinio neku veleizdaju protiv 'the original prepaida' koji me odgojio, a ja ga cezaro-brutovski nožem u leđa... Zbilja, možda je moj grijeh upravo što sam takav kakav jesam, ali nisam li takav stvoren? I to stvoren od njihovih ruku?

Mislim da čak namjerno stvaraju defekte poput mene (i gore), da bi ih onda mogli kažnjavati i uživati u njihovoj patnji. A one druge, stvarno bezobrazne i zle, puštaju da prolaze kroz život kao vruć nož kroz putar. Puštaju im da imaju sve – izgled, šarm (koji ja, defektan, očito ne razumijem), novac, svi ih vole, oko ničeg se ne živciraju... Nije pošteno. Sto mu gromova i tako mi mlijeka u prahu! Ne kidam, doduše, na desno, ali priznajem – jesam, zavidan sam, ljubormoran, pun gorčine. Dobar sam, a nitko mi to ne prizna. A ti isti koji me sad kažnjavaju, ti isti su me stvorili. (licemjerja li vrhunskog!)

I time dolazimo opet do onog mog grijeha. Došao sam do zaključka da sam ja sam po sebi grijeh – hodajuća grehota. Kriv sam što ne spadam u ovaj svijet, okrutni, materijalistički nastrojen, beskrupulozno bezobrazan svijet, kojim vlada pleme fašistički raspoloženih bogova, pokvareno pristranih i nimalo božanstvenih. ˝Ne, nije za tebe čovik ka ja, mene je vatra već poljubila, mene je more već ohladilo, skoro sam umra za njom˝. Ispričavam se. Radio je uključen, a puštaju same neke ljubavne pjesme. Rekao bih da više nemam srce, ali ona ruševina koja je od njega ostala, još je previše živa, trza se i bori, jednostavno odbija umrijeti. Da umrem od ljubavi, pa za mene nema prikladnije pjesme, niti prikladnije smrti, što sam zapravo i htio reći, ali ono pjesme mi se potkralo. Mislim da je pametnije ugasiti taj radio jer sad je izvješće Auto-kluba, srušio se betonski most u Petrinji, kažu. Eto, dekoncentrira me.

Dakle, nastavljam. Nisam oduvijek bio Tantal, ali bogovi su odlučili da to imam postati. Bilo je to jednog lijepog dana, rekao bih sasvim običnog, ali to ne bi bila istina, jer bio mi je rođendan... Upoznao sam ženu. Jednu sasvim običnu ženu, naizgled.

Ona je prišla meni, iz čista mira, bez ikakvog razloga, ni dan danas ne znam zašto – stajao sam na glavnom gradskom trgu, zamotan u neke svoje uobičajene teške misli, čekao sam prijatelja da zajedno satremo to naporno rođendansko poslijepodne, a ona se stvorila niotkud. Nešto je komentirala, pitala me neko nevažno pitanje, poput 'koliko je sati?', a nakon što sam ja poluzainteresirano odgovorio, nije otišla već je ostala stajati pored mene. Ubrzo smo otišli na kavu, opet bez ikakvog razloga. Sjedili smo i bezazleno čavrljali, a ja sam nakon kratkog vremena spoznao nevjerojatnu činjenicu – što sam je više slušao, minutu za minutom mi je bivalo sve jasnije da je to ONA, plod moje mašte, moja kuća od karata, za koju sam mislio da se odavno srušila, čak i u mojoj glavi. Bio sam lud od sreće – moj mozak je konstantno plesao polku po mojoj lubanji i stalno, poput mantre, ponavljao ˝je li moguće? je li moguće?˝.

Slušao sam je i slušao, tri sata sam je slušao i nisam joj uspio pronaći niti jednu manu, niti jednu stvar za koju bih mogao reći da ne bih htio... Nemojte krivo shvatiti, nije ona bila savršena po univerzalnim mjerilima (ako takva uopće postoje), bila je savršena po MOJIM mjerilima, meni, i samo meni. Sa svakom njenom riječju moje je čuđenje raslo. Činilo se da ništa ne može pomutiti moju radost, činilo se da su argumenti koji jamče dobar ishod nepobitni, jer logika sudbine bila je bez mane – moj rođendan, ona pada iz, doduše ne tako vedra neba, ali svejedno neba, a povrh svega još je i tako neobično savršena. Je li moguće da je mom jadu konačno kraj? Hoću li napokon biti nagrađen što tolike godine nisam imao nikakve sreće?

Ako ste slučajno u ovu desetinu sekunde, koliko je trajao vaš put od gornjeg upitnika do ove rečenice, kladili na 'nema šanse', dobili ste okladu. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ne samo da nisam osvojio jack-pot u lutriji ljubavi, nego sam bio žrtva podle podvale bogova, po sistemu (kao što sam već objasnio) čisto hitlerističkom – ako je bolestan, lud ili emocionalno nestabilan, ne-plavokos, ne-plavook, ne-jak, onda daj ga više zgazi do kraja! Naravno, takva manično-depresivna olupina od čovjeka mora biti odstranjena, dovedena do ludila i uništena, kako bi bio stvoren novi svijet, svijet emocionalnih divova, golijata, gorostasa, svijet psihičkih Arnoldova Švarcen-bla-bla. Suočimo se konačno s realnošću – ja sam propali slučaj, beznadni pacijent, stara čarapa koja se jednostavno više ne može zakrpati još jednom. I tako, odluka je pala, alea iacta est... kocka je bačena.

Blago onima koji ne razumiju bogove, koji nisu proniknuli u njihove smicalice. Ja sam shvatio. ONA je bila tu – moja žena iz snova. U tom zgođušnom paketu (koji je, čisto reda radi da spomenem, imao perfektnu guzicu) sadržavala je sve ono što sam želio u ženi, a i one stvari za koje sam se samo u najskrivenijim snovima nadao da bi ih mogla imati. Da je imala samo neke od tih karakteristika, bio bih sretan, a ona ih je imala sve. U isto vrijeme jaka i ranjiva, romantična i agresivna, lajava i stidljiva, intelektulka i sportašica...

Sve se to, u pravim količinama i pravim omjerima, stapalo u jedan savršen sadržaj i oblik. Ali... Nakon tri sata našeg razgovora, nakon što sam ja već bio zaljubljen djetinjasto i šašavo kao đak na maturalcu u osnovnoj školi u curu iz druge klupe do zida lijevo, a u isto vrijeme duboko i ludo kao Petrarca u Lauru... tada je puklo. Tad je izletjelo. Na temu je došla ljubav, a ona je rekla da voli nekog tipa, nekog drugog tipa, nekog tko nije JA... da ga voli svim srcem, bezuvjetno, da bi dala život za njega. Nije više s njim, jer je to nemoguće, jer je on svojom voljom to učinio nemogućim, ali iako nije s njim, njezina ljubav nije ništa manja. Rekla je to samo tako, kao da nije tim riječima srušila cijeli Kineski zid do temelja, kao da nije u dvije sekunde isušila Tihi ocean i posjekla čitavu Amazonsku prašumu.

Ali kako to, kad mora biti moja? Pa zaljubio sam se! Znam da mi ona svjesno nije dala nikakvog povoda, ali sama njezina pojava bila je povod, i više nego dovoljan. Iako mi je svaka njezina daljnja riječ padala na dušu kao višetonski betonski blok, još me više gušila pomisao na skori kraj razgovora, na rastanak. Što sad – ona će na sladoled s prijateljicom, a ja u ludnicu po recept za cijanid intravenozno? Baš.

Najtužnije od svega je to da ona prema meni nije bila ništa ljubaznija nego prema bilo kome drugom. Nije pokazivala nikakvu posebnu naklonost, na temelju koje bih mogao sa sigurnošću izvesti sve te nebuloze koje sam izveo. Ona je bila samo to što je, a baš to što ona jest, posijalo je u meni beskrajnu paniku. Što sad da radim !?! Da vrištim, da plačem, molim, preklinjem, prijetim... Što!? Vidim da nije zaintreresirana, ali kako, dođavola, može biti nezainteresirana kad sam je upravo ja sam skrojio u svojim mislima! Bilo bi to kao da Pinocchio kaže Geppettu 'Ma goni se ti stari, ja odo ća!' (K vragu, mislim da je upravo to i napravio...)

Otišli smo svatko na svoju stranu, jest da smo prije toga rutinski razmijenili brojeve telefona, ali to mi se činilo toliko bezveze, da me razveselilo upravo koliko bi me u tom trenu razveselio bubrežni kamenac veličine jagode: vrlo malo.

Idući su dani bili strašni. Prijatelj me uvjeravao da se moram angažirati, potruditi, preuzeti konce u svoje ruke, a ja sam osjećao da za nju nisam ništa drugo nego busen trave ili dašak vjetra, i sve što sam želio jest ne samo uzeti te konce, nego ih uzeti, pojesti, dio ispljunuti, a dio progutati i posrati, tako da ih više nitko ne može potegnuti... (Očito je da sam zbilja bio jadan.) Satima sam se svađao s najboljim prijateljem oko toga – ispalo je da sam ja idiot, sebična budala, osoba bez karaktera, čovjek bez načela, sa gomilom čudnih, beskorisnih, poremećenih osjećaja, koji ne nose apsolutno nikakvu vrijednost. Sve je on to meni lijepo argumentirao, razložio, obrazlagao, obrazlagao i na kraju obrazložio, popljuvao me do temelja dok smo sjedili na nekoj klupici, ja sav zaplakan i bijedan, a on sav naživciran i ljut...

Ali ništa to meni nije značilo. Jeo nisam, spavao sam tek dovoljno da ne zaspim hodajući, a svaka minuta razgovora s nekom drugom osobom (u kojem sam ionako sudjelovao samo pasivno) bila je ispunjena mislima o njoj. Postao sam hodajući san, nikakve koristi više nije bilo od mene.

Vjerojatno vas zanima što je dalje bilo s njom. Ma ništa bitnoga. Vidjeli smo se tu i tamo, razgovarali o svačemu, a njezina 'savršenstva' nizala su se i dalje – čitala je knjige za koje sam mislio da nikad neću naletjeti na osobu koja je uopće čula za neku od njih, citirala je filmove koje obožavam. Razumjeli smo jedno u drugome sve boje i sve nijanse. Bilo mi je posve jasno što se dogodilo – bogovi su mi poslali savršenu ženu, i usput joj, kao žig, priljepili tu karakteristiku, jednu moguću koju nikad ne bih mogao nadvladati – da voli drugog na isti način na koji ja volim nju.

I tog trena sam postao Tantal, okružen njenom osobom stalno, kao da mi je na dohvat ruke, a kad bih se ispružio da je dohvatim, ili barem dodirnem, ona bi se izmakla. Bio sam osuđen da vječito 'gledaj, gledaj, al ne diraj'. Kad sam to u potpunosti shvatio, poludio sam od bijesa. Nisam znao kako da se riješim te patnje i nastavim živjeti, žudio sam za lobotomijom, da mi netko izreže bez milosti dio mozga gdje ona stanuje, ali onda mi je sinulo da se nalazi vjerojatno u svakoj mojoj stanici, da me okružuje, da izlazi i ulazi u mene kako moje pore dišu, i da nikakva lobotomija, carski rez, amputacija ili bilo koje drugo slično sranje ne bi ništa pomoglo.

'Zaboravi ju', rekao mi je onaj moj najbolji prijatelj.

'Ne mogu', rekoh ja njemu.

'Slab si karakter, pa gdje ti je kičma?'

Nisam znao gdje sam ostavio svoju kralježnicu, ali iskreno, nisam ju tražio natrag i nije me bilo briga. Radije sam trošio dane uludo, kao da ih ima napretek, razmišljajući o njoj, analizirajući svaku njezinu riječ, svaki prokleti pokret, i nadajući se da ću barem tako, u retrospektivi, otkriti neki mali znak, neko malo i udaljeno zeleno svjetlo, bilo što što bi mi dalo do znanja da možda ipak ima nade...

Ali ništa. Ja sam dalje propadao, a ona, kako sam je bolje upoznavao (jer i dalje smo se povremeno viđali), nije bivala ništa manje savršena. Pokazivale su se, doduše, neke sitne nesavršenosti (ne bih ih mogao nazvati manama), ali u globalu ju je to činilo još boljom. Otuđio sam se od ljudi, nisam se mogao usredotočiti ni na što. Danima sam dizao pogled nebu i nijemo pitao bogove 'Zašto!?!'. Odgovor nije stizao, pa sam ja pokušao sam doći do njega. Sve što sam uspio zaključiti bilo je da su bogovi zli. To me, međutim, nije zadovoljavalo.

Vrijeme je prolazilo, a ništa se nije promijenilo. Dok mi jednoga dana nije sinulo. Pekao sam meso i pokušavao kroz kuhinjsku zavjesu vidjeti što se događa na televiziji, vladajuća se stranka u dnevniku nešto opravdavala u svezi s nekom afericom. Sasvim slučajno mi je pala na pamet jedna mogućnost koju nisam ni razmotrio, takav zakopan u svoju mržnju prema zlim bogovima. Što ako oni zapravo nisu zli, nego dobri? Što ako su oni meni dali najbolju nagradu koju sam mogao zamisliti... ?

Tanjur i žlica tresnuli su bučno u pločice kuhinjskog poda, a ja sam zateturao bez daha i udario glavom u štok od vrata. Kako sam bio glup cijelo vrijeme! Pa oni su meni dali da stvorim sebi ženu koja će me konačno učiniti sretnom, koja će mi biti moj savršeni par. A što sam ja učinio? Ili bolje, što je moj poremećeni, bolesni, izopačeni um napravio? Stvorio je savršenu ženu za mene. Ženu koja voli istom bijesnom snagom kao i ja, ali ne mene. Ženu koja pati isto kao i ja, ali ne za mnom. I tada, kad sam shvatio da me zapravo izigrao moj vlastiti um, moj najgori neprijatelj, kojeg sam tako podcijenio... sve je otišlo k vragu.

Donio sam odluku i našli smo se jedan dan da joj ispričam cijelu tu priču. Sve sam joj rekao, kako se osjećam, što osjećam prema njoj... Bila je zatečena, ali rekla je da joj je jako žao što je to tako i što mi ne može pomoći. Rekao sam joj da joj ne treba biti žao, nego da je meni žao što sam došao do toga da više ne mogu cijeniti naše prijateljstvo, jer mi jednostavno nanosi grozne muke. Otišla je prema gradu, a ja sam krenuo prema tramvajskoj stanici. Vidio sam da stiže br. 11. Pomislih kako je to definitivno pravi tramvaj da me odveze kući. Kad se dovoljno približio, bacio sam se na tračnice. Kotači su me razdvojili na dijelove, dok su ljudi uokolo stajali u šoku, paralizirani grozotom tog prizora. A ja? Napokon me više nije bilo...
Jezdimir, 1998.