znate kako se sada osjećam? napisao sam post, jebeno emotivan post i blog mi ga je progutao. sada se osjećam go još veće govno. moja najveća noćna mora je nemoć. jednostavno nemoć, a ovo upravo sada je baš nemoć. sve sam to napisao, po prvi put, po prvi puta sam si to priznao...i sad je sve to nestalo, kao da nikada nisam ni postojao...odi u k blog i nek i ide u k sve skupa, popizdit ću sad... (dodano nakon 3 minute)...e pa sad ću ić pisat ponovno ... (dodano nakon 35 min) ...evo napisao sam ponovno ono je imalo još jednu temu ali nije bitno...evo vam još jedan dodatak: ovaj post ispod, o šetnji, nema poantu. napisao sam ju jer sam imao osjećaj da sam vam ju dužan, da tekst sam po sebi nije nešto specijalno dao. ali sada vam kažem...nema je...i ubuduće se vjerojatno više neću truditi oko poanti jer ako sam nešto naučio od nje onda je to da nemaju baš sve stvari neko dublje značenje...a što sad? sad idem na ove postove bez slikica dodati slikice jer mi se sviđa kad mi post ima slikicu...i uskoro će opet biti smily-a, za sada ih nema jer tekstovi nisu baš bili................odoh
|
)