Jennine kronike: Krv nije voda -22. poglavlje
Obratite pozornost na obavijest na kraju!
Trey se okrenuo i ugledao Kohipa u daljini, a iza njega Davida. Sa zida je pao veliki, teški metalni mač koji je odzvonio kućom, a i u njegovoj glavi. Bio je izgubljen. Nije znao što se događa u onom trenutku. Podignuo je mač sa poda, bijesno je pogledao u Kohipa i potrčao prema njemu. Kohip je stajao ukipljeno ne znajući što će se dalje dogoditi dok se David maknuo kako nebi on nastradao. Trey je bijesno trčao prema njemu, a kad se pojavio ispored njega, proboo ga je u trbuh mačem i gurnuo u zid, držajući čvrsto mač.
„Gori u paklu... kretenu!“ –prozborio je bijesno i pustio mač, te se udaljio od njega.
David je začuđeno gledao u njega dok ovaj drugi nije želio maknuti pogled s Kohipa, koji je držao mač i krvario iz rane, te ustiju. Trey i ostali vampiri su osjetili pritisak u glavi. Bolilo je užasno pošto su osjećali kao da ih igle bockaju, ali stisnuli su čvrsto zube, pokušavajući isdržati onu bol.
„Jenna!“ –Treya se trgnuo na Davidov glas.
Okrenuo se. David je trčao prema njoj, a djevojka je ležala na podu u lokvi krvi. Trey je velikom brzinom potrčao kraj njega i spustio se na koljena, te podignuo Jennu u naručje.
„Jenna?“ –prodrmao ju je. „Jenna, dobro si, jelda?“
„Trey...“ –David mu je stavio ruku na rame.
„Ne diraj me!“ –proderao se. „Jenna, molim te, otvori oči! Jenna...“
„Je li... mrtva?“ –prilazila je Selen.
„Nije!“ –viknuo je Trey i okrenuo se prema njima.
Imao je suzne oči i mokro lice. Izgledao je izgubljeno, preplašeno, uništeno... Kevin i Austin su gledali u njega shrvano, također, a onda su spustili pogled prema Jenni. Bila je blijeda, uprljana krvlju... Nije izgledala kao da diše, da joj srce kuca... Ubili su Kohipa i sve se vratilo kao prije. Pritisak, koji su osjetili u glavi, im je samo pomogao da se rješe osobnosti kakvu nisu voljeli, kakvu su prezirali, ali Jenni više nije bilo spasa.
„Trey... pusti Jennu...“ –rekao je mirno Austin.
„Kunem ti se da ću te ubiti ako mi se približiš!“ –bijesno je ponavljao, drhtavog glasa.
„Moraš je pustiti...“ –nastavio je Kevin.
U trenutku kad mu je htio staviti ruku na rame, ovaj ju je ljutito odgurnuo i pogledao u Jennu, te ju nastavio maziti po licu, ljuljuškati i govoriti joj da se probudi, da otvori svoje predivne oči. Nije htio prihvatiti da nje više nema, da je Jenna izgubljena i mrtva.
Selen su suze dolazile na oči. Spustila je pogled i pokušavala ih zadržati. Nije mogla gledati onu scenu. Trey je izgledao kao da bi mogao umrijeti od tuge, kao da bi mogao učiniti sam sebi nešto loše. Pretpostavljala je da se krivi što Jenna više ne diše, što nije dobro. Osjetila je zagrljaj. Podignula je pogled i ugledala Austina kako ju snažno grli, a niz njegovo lice su klizile suze. Znala je da ju treba, da i on pati u onom trenutku, pa je podignula ruke i uzvratila mu snažno zagrljaj.
„Rekao sam ti da mi se ne približavaš...“ –jecao je Trey ne ispuštajući Jennu iz zagrljaja. „Trebala si me ubiti kad sam ti rekao da to učiniš, ali nisi me slušala! Vidiš što sam ti učinio... Glupačo....“
„Trey...“ –nastavio je Kevin.
„Pusti me na miru.“ –viknuo je. „Pusti me...“
„Nećeš je moći vratiti ako se tako ponašaš.“ –nastavio je David.
„Maknite se od mene!“ –okrenuo se ljutito prema njima.
Oči su mu bile crvene, natečene, a suze nisu prestajale klizini. David i Kevin su oboje znali kako im neće dopustiti da stignu do njenog tijela i kako će biti uz nju cijelo vrijeme. I oni su bili tužni... shrvani... Kevin je čak krivio Treya za njenu smrt, ali u onom trenutku nije želio raditi prevelike probleme. Znao je da se možda nebi tako trebao ponašati niti imati slično razmišljanje pošto Trey nije znao što radi u onom trenutku, ali nije mogao prestajati razmišljati o tome.
„Obečala si mi da ćeš biti dobro...“ –Trey je podragao Jennu. „Obečala si mi da ćemo biti zajedno. Zašto sada nisi dobro?! Zašto nisi više pazila na sebe?! Za sve sam ja kriv... Tako si glupa što me nisi puštala, nisi ubila... Glupačo jedna...“
Prislonio je svoju glavu na njena prsa i počeo je jecati, plakati jače nego prije. Nije se mogao zaustaviti. Znao je da je on kriv, da ju je on ubio, ali nije više ništa mogao učiniti za nju. Odjednom je osjetio otkucale srca, pa je podignuo glavu i zbunjeno gledao u Jennino lice, pa u tijelo. Disala je... Ponovno je stavio ruku na njena prsa i osjetio je otkucaje srca.
„Važniji si mi od života... znaš to...“ –prozborila je tiho.
David, Kevin, Austin i Selen su spustili pogled prema Jenni i zbunjeno gledali u nju, kao i Trey. Nisu mogli vjerovati da djevojka priča i diše pošto su je vidjeli... mrtvu. Otvorila je polako svoje smeđe oči koje su svijetlucale. Više nisu bile one koje je netko mogao usporediti sa rupom bez dna. Bile su oči pune sreće, života... Trey joj se nasmiješio, podignuo joj gornji dio tijela i snažnu ju je zagrlio.
„Ti si takva budala...“ –rekao joj je tiho i nježno u uho dok su suze klizile niz njegovo lice. „I budala si bez koje bi umro.“
„Volim te...“ –nastavila je Jenna polako.
Iako se probudila, bila je živa, nije mogla normalno pričati. Trebalo joj je vremena da dohvati malo sviježeg zraka i da nastavi pričati bez stanki. Trey ju nije ispuštao iz zagrljaja. Nije se želio odvojiti niti sekundu od nje. ostali iz društva su se nasmiješeno pogledali, spustili se kod njih i snažnu ih zagrlili.
Jenna se vozila na suvozačevo sjedalo dok je Trey vozio njen Jeep. Svađala se s njim pošto je ona željela voziti svoj automobil, ali nije joj dopustio jer je satima vozila i trebala se odmarati.
Spavala je satima, nakon što je njen dečko preuzeo vožnju, ali kad je otvorila svoje predivne oči nije ih više mogla, a niti željela zaklopiti pošto je bila jako uzbuđena i htjela je nastaviti pratiti krajeve koje dugo nije vidjela i koje je odlično poznavala. Uživala je nositi sunčane naočale, osjetiti toplo sunčano ljetno sunce kako ju grije. Obožavala je uživati u dugim šetnjama u prekrasnim sunčanim danima.
„Skreni desno!“ –rekla je Jenna.
Bila je jako uzbuđena, a osmijeh joj nije odlazio s lica. Trey je, krajičkom oka, gledao u nju dok je vozio cestom. Bio je jako sretan što je ona bila vesela, sretna... kao nekada.
„Ovdje, ovdje!“ –nastavila je uzbuđeno Jenna.
„Gdje da parkiram?“ –upitao je.
„Iza ovog auta!“ –pokazala je na crnog Nissana.
Klimnuo je glavom, parkirao se iza njega, ugasio je motor, a Jenna je već poskočila iz automobila. Okrenuo se prema njoj i nasmiješio, nakon čega je i on izašao iz auta.
„Čovječe...“ –Austin se približavao Jenni pošto se parkirao nedaleko od Jeepa.
„Što je?“ –upitala je Jenna.
„Ne sjećam se da je bila ovako... velika!“ –nasmiješeno se okrenuo prema njoj.
„Imali ste jako predivnu kuću.“ –rekla je Selen.
„Imamo, ljubavi, imamo!“ –Austin ju je obgrlio rukom.
„Misliš da ću im se svidjeti?“ –Trey je pogledao u Jennu.
„Svidjeti?“ –okrenuo se prema njemu. „Zavoljet će te!“
Trey se nasmiješio i poljubio ju je. Obožavao ju je. Ona je bila razlog njegovom osmijeha, njegovog jutarnjeg buđenja, njegove sreće. Jenna ga je povukla za ruku i krenula prema kučnom ulazu. Osjećala je miris cvijeća koje je nekada osjećala. Osjećala se... ugodno. Austin i Selen su ih pratili dok je djevojka gledala oko sebe otvorenih ustiju. Oboje su se osjećali dobro i ugodno u onoj atmosferi.
Jenna se popela stepenicama, približila vratima i pozvonila je. Uzbuđeno je čekala da joj netko otvori vrata, a kad je čula brze korake joj je srce ubrzano počelo kucati. Vrata su se otvorila, a na ulazu je stajala njihova majka.
„Isuse...“ –iz njene ruke je pala šalica kave koja se razbila u komadiće. „Walter!“
Niz njeno lice su klizile suze, a Austin i Jenna su ih nasmiješeno promatrali. Odmahnula je glavom, izašla iz kuće i snažno ih zagrlila dok je jecala od sreće. Iz kućnog praga je provorio visoki stariji čovjek, crne kose s pomalo sijenim pramenovima po glavi, i tamnih očiju debelim crnim brkovim. Šokirano je gledao u svoju djecu, a onda se i on također rasplakao i snažno ih zagrlio. Selen i Trey su se nasmiješili. Bilo im je drago što su se ponovno susreli s roditeljima.
Jenna je stajala na terasi svoje sobe, uživajući u povjetarcu i pogledu kojeg je do svoje sedamnaeste godine obožavala gledati. Osjećala se kao kod kuće i bila je odlično. Sve je bilo na svoje mjesto i nikakvi problemi ju više nisu tištili. Imala je odličnu obitelj, super prijatelje, koje je, nažalost, morala ostaviti u drugi grad, i dečka kojeg je obožavala i bez kojeg nije mogla živjeti više. Sve loše stvari iz prošlosti je izbrisala iz glave i odlučila uživati samo s lijepim uspomenama i živjeti svoj život.
Netko ju je zagrlio s leđa. Ugledala je Treyeve mišičave ruke, pa se nasmiješila, podignula je svoje i nježno podragala njegove.
„Rekla sam ti da ćeš im se svidjeti.“ –uzvratila je Jenna.
„Rekla si mi, ali... znaš kako ti je to...“ –nastavio je Trey. „Vidjet ćeš kako će tebi biti kad upoznaš moje!“
„Imaš pravo...“ –nasmiješila se. „KAD upoznam tvoje!“
„Javio sam im da uskoro dolazimo.“
„Uskoro?“ –okrenula se prema njemu. „O čemu pričaš?“
„Kod tvojih smo već dva tjedna. Selen i Austin su odlučili još neko vrijeme ostati ovdje, a moji te pod hitno žele vidjeti. Vrijeme je da i ti saznaš kako sam se ja osjećao cijelim putem!“ –nacerio se.
„Ne možeš mi to napraviti!“
„Već jesam!“
„Bezobrazan si! Kako ću sada... ovaj... ma...“ –promrmljala je. „Sigurno neće ništa dobro misliti o meni. Neka Amerikanka... bogatašica... Ma tko zna...“
„Ljubavi...“ –prekinuo ju je Trey. „Zavoljet će te kao što i ja volim tebe!“
„Volim i ja tebe...“ –nasmiješila se djevojka. „Ali što ako...“
Poljubio ju je i snažno zagrlio. Jenna se nasmiješila, podignula je ruke i obgrlila ga oko vrata. Znala je da je on uvijek uz nju i da je ondje kad ju zatreba, pa je dobro znala da će biti kad bude upoznala njegove roditelje.
Uz njega je dobila pribliku za novi život. Odlučila je prihvatiti onu priliku i uživati u njoj do kraja svoga života... uz Treya. On je bio njen život, njena sreća... njeno srce.
The end...
Update 31.07. ~ Znate gdje me možete naći.
B.
Jennine kronike: Krv nije voda -21. poglavlje
David je odjurio prema Kohipu, skočio je na njega i proklizili su prema zidu.
„Idemo, Jenna!“ –Kevin joj je pružio ruku. „Možeš hodati?“
„Mogu.“ –uzvratila je.
„Ozlijeđena si?“
„Samo ogrebotina.“
Povukao ju je iz sobe ispred koje su čekali Selen i Austin. Potrčali su od one sobe. Dogovorili su se kako će pronaći ostale vampire i napasti ih kako nitko ne bi pomagao Kohipu pošto se David sam javio kako će on srediti brata pošto je to odavno trebao učiniti.
Trčali su dugim hodnicima dok je soba, u kojoj su se preostali vampiri borili, bila puna krvi. Nisu štedili šake, udarce niti zube jedno na druge.
Jenna je u strahu trčala praznim hodnicima, dok su ostali trčali za njom pošto nisu poznavali kuću, a Jenna ju je dobro upoznala jer je živjela ondje. Skrenuli su lijevim hodnikom, pošto je predpostavila da se ondje nalaze. Zastali su na početku jer su ih vampiri zaustavili. Bilo ih je dosta, a među njima su se nalazili Amerie i Kem, a Jenna nigdje nije vidjela Treya.
„Sredit ću onu drocu za tebe, Jenna!“ –rekla je Selen.
„Sigurna si?“ –upitala je Jenna.
„Jesam.“
„Idi naći Treya, u redu?“ –Austin je zarežao na one vampire i, krajičkom oka, pogledao u sestru.
„Možda sam vam potrebna.“ –nadodala je.
„Nisi.“ –nastavio je Kevin.
„Možda jesam. Što ako vam se nešto dogodi?“
„Zaboravljaš s kim pričaš?“
„Kevin, ovo stvarno nije vrijeme za glupiranje.“
„Jenna, dovoljno smo jaki da razbimo ove klince.“
„Jenna, k vragu, idi naći Treya jer inače nećemo moći razbiti ove budale!“ –ljutito će Selen.
Jenna je uzdahnula. Nije bila sigurna treba li ih ostaviti ili im pomoći, ali natjerali su je da se udalji od njih i pronađe Treya. Odmahnula je glavom i udaljila se, ali nije se prestajala okretati za njima. Željela se vratiti, ali dobro je znala kako bi trebala pronaći dečka, popričati s njim i pokušati ga vratiti na staro kako bi im pomogao savladati Kohipa.
Provirila je još jednom, iza zidića, prema prijateljima koji su se borili s vampirima, a onda se okrenula i udarila u nekoga. Pala je na pod, protresla glavom i podignula pogled. Ispred nje je stajao Trey. Nije izgledao sretno. Bio je ljut, bjesan i to je odlično mogla vidjeti po njegovom izrazu lica. Jenna je primjetila kako vani panđe i reži na nju. Plašila ga se u onom trenutku. Odmaknula se, pošto je vidjela kako ide prema njoj, pa je udario u pod. Dignula se sa poda i potrčala, a primjetila je kako on ljutito gleda u nju, okrenuvši se prema njemu. Morala je pobjeći pošto nije znala što učiniti, a nije ga željela ozlijediti, nije mogla.
„Vračaj se, ti izdajice mala!“ –ljutito se derao za njom.
Austin se okrenuo iza sebe dok su se Kevin i Selen borili s ostalim vampirima, a neki su ležali u lokvama krvi. Ugledao je, na kraju dugog hodnika, kako njegova sestra bježi, a Trey trči za njom.
„Jenna!“ –proderao se preplašeno i želio je potrčati, ali ga je Kevin zaustavio. „Austin, pusti me!“
„Snaći će se sama, vjeruj mi.“ –rekao mu je. „Trebamo te sada ovdje!“
Odmahnuo je glavom ljutito, okrenuo se i zarežao na vampire, pa je poskočio na jednoga i okrenuo mu je vrat, tako da mu ga je slomio. Vampir je pao na pod, a on je ljutito pogledao u drugog i nastavio ga napadati. Bio je bjesan. Htio ih se rješiti što prije kako bi pomogao sestri. Brinuo se previše za nju.
„Vračaj se, glupačice!“ –Trey je nastavljao trčati za Jennom.
Djevojka je bježala. Znala je da bi mogla nastradati ako se ne požuri i sakrije mu se. Udarila je u skulpturu, koja se nalazila u srediti hodnika. Nije ju vidjela pošto se okretala kako bi vidjela da li joj je Trey bio još za petama, a on nikako nije odustajao od toga da ju uhvati.
Pala je na pod i tako razbila kip u stotinu komadića. Polako se dizala sa poda, vadeći komadiće iz ruke dok se slijevala krv pošto je imala puno posjekotina po tijelu.
„Evo te!“ –podignuo ju je s poda i ljutito bacio u zid. „Mislila si da ćeš mi pobjeći, ha?“
„Trey!“ –Jenna se polako dizala sa poda, a on ju je udario nekoliko puta u trbuh. „Prestani, molim te!“
„Da prestanem, ha?“ –nastavljao je još jače. „Nisi trebala ići protiv nas, glupačo!“
„Molim te... boli me...“ –uzvratila je ona.
„I treba te boliti. Bolit će te još više kad te probijem panđama!“ –podignuo ju je sa poda.
„Vjerujem da nećeš...“
„Kako možeš vjerovati u to?“
„Jer znam da se u tebi nalazi Trey kojemu je stalo do mene i da ti on neće dopustiti da mi naudiš!“
„Nema dva Treya.“ –ljutito će on.
„Znam da mi nećeš nauditi, Trey. Znam da ti je stalo!“ –približila mu se, a on je napravio nekoliko koraka unazad.
„Ne približavaj mi se!“ –zarežao je.
„Neću ti ništa... Bez brige!“ –nastavljala mu se približavati.
„Začepi!“ –proderao se. „Miči se od mene!“
„Neću te izgubiti. Ne ovaj put!“
U trenutku kad ga je željela poljubiti, osjetila je bol u leđima, a Trey ju je ozbiljno i, ne skidajući pogled s nje, promatrao. Znala je da ju je probio panđama. Bol je bila prejaka. Nije mogla dugo izdržati, ali trebala je nešto učiniti kako bi ga vratila na staro. Unatoč boli, zbog koje joj se vrtilo u glavi, približila se njegovim usnama i poljubila ga. Morala je ponovno osjetiti njegove mekane i nježne usne iako su bile ledene. Zadrhtala je. Vrtilo joj se u glavi i noge su joj počele klecati od boli. Trey je šokirano gledao ispred sebe. Nije mogao vjerovati što je djevojka upravo učinila. Izvadio je panđe s njenih leđa, a djevojka je pala na pod. Gledala je u njega. Nije željela zatvoriti svoje oči. Htjela ga je još vidjeti. Htjela je vidjeti da li ga je uspjela promjeniti ili nije. Primjetila je njegove čudne poglede na sebi. Vidjela je i strah u njegovim očima, a onda je zatvorila svoje iako se borila da ih drži otvorene. Bol je bila prejaka da uspije izdržati.
Trey je, drhtajući, gledao u tijelo djevojke, koja je, beživotno, ležala pred njim. Osjetio je pritisak u glavi. Bol je bila jaka, pa je počeo udarati glavom od zid kako bi prestala, ali nije prestajala. Kroz misli su mu prolazile scene s Jennom. Vidio ju je kako mu se, smiješka, veselo ga promatra, zamišljeno također. Vidio se sebe kako uživa u njenom društvu. U onom je trenutku želio da mu ostanu zauvijek u mislima, da ona sjećanja ne prestanu.
„Trey!“ –proderao se muški glas.
Just one day left... =(
Jennine kronike: Krv nije voda -20. poglavlje
Imala je veliki bračni krevet s nekoliko debelih i mekanih jastuka sa svilenim pokrivačima. Voljela je često ležati ispod debelih deka, osjećati nježnost i izležavati, ali naravno, uvijek razmišljajući o tome kako i kada izvesti taktiku koju je pripremila sa prijateljima, ostalim vampirima.
Pošto nije osjećala hladnoću niti toplinu, vrata terase su večinom bila otvorena i lagane, nježne zavijese boje perle su vijorile na jakom vjetru. Kuća se nalazila duboko u šumi, a ondje je najviše puhalo i kad se nevrijeme nebi približavalo gradu.
Djevojka se dignula s kreveta, približila terasi i izašla na nju podignuvši pogled prema tmurnom i tamnom nebu. Spustila je onda pogled na jezero kraj kuće. Pogledala je oko sebe i, pošto nikoga nije bilo, skočila je na tlo i polako je odlazila prema jezeru koje je svijetlucalo u daljini. Stala je kraj njega i zastala je uživati u zimskom hladnom povjetarcu i uz ugodnu atmosferu. Iako je imala što je željela, nije se osjećala dobro, nije joj bilo ugodno pošto je htjela biti uz Treya, a ne uz Kohipa i promatrati osobu, koju je obožavala, s drugom djevojkom.
„Jenna?“ –uzvratio je Kohip približavajući se. „Tražio sam te.“
„Došla sam se prošetati.“ –odgovorila mu je promatrajući u jezero koje se ljuljuškalo na vjetru.
„Dobro si?“
„Jesam. Zašto?“
„Izgledaš mi zamišljeno.“
„Sve je u redu. Nemoj se brinuti!“
„Sigurna si?“
„Jesam...“
„Mogu ti nešto pružiti što bi te razveselilo?“
„Možda možeš.“ –okrenula se prema njemu. „Htjela bih se malo prošetati do grada pošto sam već tjedan dana samo ovdje. Možeš li mi posuditi auto?“
„Mogu.“ –klimnuo je i izvadio ključ iz džepa. „Samo pazi na sebe. Dobro?“
„Uvijek. Hvala!“ –nasmiješeno je uzela ključeve. „Vidimo se!“
Nasmiješio joj se, a djevojka se laganim hodom udaljila od njega osmijehom na lice. Trebala se udaljiti od one kuće, šume i razmisliti što dalje činiti. Požurila je prema garažama i otvorila velika teška vrata.
U međuvremenu je Kohip gledao u nju. Kem se pojavio iza njega i ozbiljno ga je promatrao.
„Prati ju!“ –rekao je.
Kem je klimnuo glavom i nestao u samo nekoliko sekundi.
Jenna se vozila u crvenom Cabrioletu, dugim, tihim i usamljenim cestama. Promatrala je retrovizor i gledala iza sebe kako bi bila sigurna da ju nitko ne prati. Imala je osjećaj kako joj Kohip ne vjeruje, pa je morala biti oprezna. Stala je na papučicu gasa i požurila cestama što je brže mogla. Parkirala se ispred kuće i izašla iz auta, pa je potrčala prema ulazu i otvorila ga. Utrčala je u kuću.
„Austin?!“ –viknula je.
„Jenna?“ –David je provirio iz kuhinje.
„Gdje je Austin?“ –upitala ga je.
„Na katu. Zašto?“
„Vrijeme je!“
David je ozbiljno pogledao u nju, a niti ona nije skidala onaj zabrinuti pogled s lica.
Djevojka se vozila cestama, ušla je u šumu i nastavila se voziti puteljkom s kojeg je izašla. Gledala je na retrovizor kako ju Austin i ostalo društvo prati iz daljine. Trebali su sve to obaviti što su brže mogli. Drhtala je pomalo pošto ju je bilo strah jer nije znala da li će im plan uspjeti ili neće. Parkirala se u garažu, zaključala je auto i požurila u kuću. Otvorila je vrata i nastavila hodati dugim hodnicima. Bili su pusti. Pomalo se brinula zbog toga jer nije shvaćala kako to da nikoga nigdje nije bilo, a večinom su zaštitari stajali na svakom ulazu.
Slegnula je ramenima i, u pomalom strahu, nastavila je hodati svojim putem. Znala je da bi se trebala javiti Kohipu da se vratila, pa je požurila u prostoriju za primanje osoba. Predpostavila je da se ondje nalazi. Požurila je korak, pomalo potrčala i otvorila vrata. Kohip je sjedio za svojom velikom crvenom foteljom. Uzdahnula je pokušavajući se smiriti i zakoračila je u sobu, zatvorivši vrata za sobom, pa mu se pomalo približavala.
„Vratila si se?“ –dignuo se sa stolice i spustio niz malene stepenice.
„Jesam.“ –klimnula je glavom.
„Kako je bilo?“
„Opuštajuće.“
„Dugo nisi dolazila.“
„Rekla sam ti da ću se ići prošetati gradom, pa sam onda otišla kraj mora. Obožavam more, pa sam mislila da bi mi to moglo odvratiti misli!“
„Kakve misli?“
„Ma... Mislila sam kako... Kako bi možda prestala razmišljati o glupostima koje su me zabrinjavale!“
„A koje su to gluposti?“
„Nije bitno. Rekla sam da su to... gluposti!“
„Jenna...“ –pogledao ju je ozbiljno Kohip.
„Molim?“ –upitala ga je osmijehom.
„Lažeš!“ –rekao je.
„Što?“ –zbunjeno će djevojka. „Zašto bi ja tebi trebala lagati?“
„I ja se pitam.“
„Pa kako onda možeš pomišljati takve gluposti? Kohip... valjda ne misliš da ti stvarno lažem?“
„Ne mislim... Znam!“
„Molim?“
„Jenna!“ –proderao se. „Ne pravi budalu od mene!“
„Ne pravim budalu od tebe. Što ti je?!“ –nadodala je Jenna.
„Glupačo...“ –Kohip je bijesno pljusnuo Jennu.
Imao je jaku ruku, prejaku da bi se uopče mogla zadržati na nogama, pa je pala na pod i proklizila čistim i skliskim pločicama, udarivši u zid. Uhvatila se za glavu i, kad je pogledala ruku, shvatila je da krvari. Podignula je pogled prema Kohipu, koji joj se bijesno približavao, i u strahu ga je promatrala. Bilo ju je strah i bojala se. U trenutku kad ju je želio podignuti s poda, netko je razvalio vrata. Okrenuli su se i ugledali Davida kako reži na njega pokazivajući velike očnjake. Izgledao je bijesno.
Još dva nastavka i kraj...
Jennine kronike: Krv nije voda - 19. poglavlje
Sretne dvije godine i mjesec dana veze mom dragom Borisu.=) Volim te... =)
Jenna je iskočila iz svog Jeepa, a ostali iz društva su izašli za njom. Stala je ispred duboke, guste i velike šume u tamno vrijeme, te je duboko uzdahnula. Pomalo se bojala uči u onu šumu i njene budućnosti. Nije znala što bi joj se moglo dogoditi, kako bi mogao završiti njihov plan i da li će biti dovoljno jaka da učini kako su se i dogovorili.
Selen, David i ona su nagovarali danima Austina i Kevina da joj dopuste neka učini što ona želi i da odluči sve vratiti na staro. Jedva su ih nagovorili pošto su rekli da će se pojaviti na svakom čudnom njenom ponašanju i ne javljanje.
Djevojka se okrenula prema prijateljima. Stajali su kraj nje i zamišljeno gledali u tamnu šumu. Mogla je vidjeti zabrinutost na njihovom licu, ali niti njoj nije bilo svejedno pošto se bojala koračenja u nepoznatu okolinu.
„Vrijeme je.“ –rekla im je, a oni su se okrenuli prema njoj.
„Sigurna si da to želiš?“ –upitao ju je Austin, a ona je klimnula glavom.
„Ako nisi sigurna, možemo se vratiti doma!“ –nastavio je Kevin.
„Sigurna sam!“ –nasmiješila se Jenna. „Moram to učiniti...“
„Cura je odavno odlučila. Prekinute ju nagovarati da ne učini ono što želi!“ –Selen ih je ljutito pogledala.
„Vjerujem u tebe, Jenna!“ –nasmiješio joj se David i snažno ju je zagrlio. „Sve će biti u redu!“
„Znam!“ –uzvratila mu je zagrljaj.
„I dalje se ne slažem što ideš.“ –uzdahnuo je Austin i zagrlio ju. „Ali kad si već toliko dosadna... moram te pustiti!“
„Snaći ćeš se ti. Znaš gdje smo u slučaju da nas zatrebaš!“ –rekla joj je Selen i zagrlila ju.
„Hvala ti što si stala na moju stranu.“ –nastavila je Jenna i šapnula joj nešto u uho. „Mogla bi ti napraviti prvi korak!“
„O čemu pričaš?“ –zbunjeno će ona.
„O mom bratu, ludice!“
„Ali ja...“
„Šuti! Valjda nisam glupa!“
„O čemu toliko bleblečete?!“ –Kevin je odmahnuo glavom i odmaknuo je Selen od Jenne. „Može biti malo i moja, ha?“
„Može, može!“ –Selen je klimnula glavom.
Kevin je pogledao u Jennu ozbiljno, a ona je duboko uzdahnula i snažno ga zagrlila. U zadnje vrijeme su se stalno svađali ili nebi uopče pričali, a nije željela imati onakav odnos samo jer mu ne uzvrača ljubav kakvu je on tražio od nje.
„Samo pazi na sebe, može?“ –nježno joj je šapnuo u uho.
„Može!“ –klimnula je glavom i nasmiješila mu se.
Kevin se nasmiješio i njoj, pa se odmakno od nje i stao je kraj ostale iz društva. Djevojka je ih tužnog pogleda pozdravila, okrenula se prema šumi i uzdahnula, pa se polako uputila u šumskom ulazu. Još jednom se okrenula prema prijateljima koji su joj mahnuli, a ona je i njima također, pa je samo nastavila hodati. Znala je da je trebala biti hrabra jer, da bi se slomila, sve što su planirali bi odjednom nestalo, a ona bi izgubila jedinu priliku koju je imala kako bi spasila Treya.
Oprezno je hodala gustom, tamnom šumom, i pazila je na svaki čudni zvuk oko sebe kako bi bila sigurna da ju nitko neće napasti niti će joj se nešto loše dogoditi. Zastala je na mjestu gdje se zadnji put susrela sa Kohipom i duboko je uzdahnula. Pomalo je drhtala od straha pošto nije znala kamo će ju njena odluka odnijeti. Morala je postupiti ispravno.
„KOHIP!“ –proderala se.
Njegovo ime odzvanjalo je šumom pošto je bila tiha i ništa drugo se nije mogli čuti. Gledala je oko sebe pokušavajući vidjeti da li će se pojaviti, ali nije dolazio. Proderala se još jednom, a onda je čula šuškanje suhog šumskog lišta oko sebe. Poskočila je od straha i dehtala je.
„Čeka te!“ –nitokuda se pojavio Kem.
Pogledala ga je u strahu, a on se ljutito okrenuo i nastavio hodati šumom. Djevojka ga je u tišini pratila. Bilo ju je pomalo strah pisnuti pred njim pošto se bojala kako bi ju mogao napasti jer nema Kohipa u blizini.
Dugo su hodali šumom, a onda su zastali. Kem je maknuo lišće i granje, a djevojka je ugledala veliku kuću ispred sebe. Bila je očarana njome. Nije očekivala da će se zlobni vampiri imati tako prekrasnu kuću. Bila je jako velika, lijepo uređena s prekrasnim vrtom ispred kuće, a malo dalje se nalazilo predivno veliko kristalno jezero koje je svijetlucalo na malenoj mjesečini.
Kem je nastavio hodati, pa je Jenna morala potrčati za njim pošto je hodao velikom brzinom. Pričekao ju je ispred kuće, a onda je otvorio smeđa, debela i teška vrata svojom snagom. Djevojka je zakoračila u kuću. Zamirisala je ugodan miris i pogledala je zidove oko sebe. Bili su bijeli, ali imali su razno oružje po njima, te velike portrete raznih ljudi. Na jednom se nalazio i Kohip. Ugledala je dva čovjeka, u daljini, na ulazu velikih vratiju. Djevojka je morala pratiti Kema. Otvorili su im vrata, a on je prvi ušao, pa ga je Jenna slijedila. Primjetila je kako ju ona dva vampira ljutito gledaju, pokazivajući zube i ražajući na nju. Podignula je pogled ponosno i nastavila je hodati. Morala im je pokazati da ih se ne boji iako ih se užasavala.
Ugledala je i Treya i Amerie kako sjede na stolicama, pričaju i smiju se, a njoj je ona scena užasno zasmetala.
„Opa, pogledaj tko nam je tu došao?“ –nasmiješeno će Amerie.
„Smeta ti?!“ –upitala je Jenna ozbiljnog pogleda.
„Bit' će zabavno... zapravo.“ –uzvratio je Trey.
„Morao sam ju dovesti, nažalost.“ –rekao je Kem. „Ovuda, glupačo!“
„Vidimo se uskoro, mala!“ –nadodao je Trey dok se ona udaljavala.
Bila je bjesna što ga je morala gledati onakvog i što će morati neko vrijeme trpiti njihovo ljubakanje, ali bilo je potrebno. Nije se željela okretati kako nebi radila, bez veze, scene i upropastila planove. Kem je otvorio vrata velike prostorije, u kojoj se Kohip nalazio. Sjedio je na velikoj crvenoj fotelji, kakvu su inače samo bogataši u filmovima imali.
„Ostavi nas!“ –rekao je Kohip.
Kem je klimnuo glavom i zatvorio je vrata, čini je udarac glasno odjeknuo kućom, zbog čega je Jenna poskočila od straha.
„Ne brini se.“ –nastavio je osmijehom, dignuvši se sa fotelje. „Neće ti ona ništa!“
„Ehm... da... znala sam!“ –okrenula se prema njemu nakon što je prestala zuriti u zatvorena vrata.
„Trebala si me nešto?“ –upitao ju je približavajući joj se.
„Da.“ –klimnula je glavom. „Trebamo pričati!“
„Pričaj!“ –gledao je u nju.
„Ovaj... mislim... Mislim da si imao pravo!“
„U vezi?“
„U vezi toga što si rekao da ću se jednom zaljubiti u tebe. Jesam!“ –rekla je ozbiljno pokušavajući smiriti svoj drhtaći glas.
„Doista?“ –prestao je kružiti oko nje.
„Doista.“ –rekla je odlučno. „Ne mogu prestati misliti na tebe. Samo si mi ti u mislima i... jednostavno želim biti s tobom!“
„A David i ostali luzeri?“
„Baš kao što si rekao – luzeri su! Ne želim se družiti s takvim idijotima. Mislim da mi je pametnije družiti se s najboljima, a ti si... najbolji!“
„Onda si dobro izabrala!“ –nasmiješio joj se.
„I?“ –pogledala ga je. „Hoćeš li me primiti?“
„Samo sam čekao da me to pitaš!“
Jenna je znala da je pao na njenu priču, ali nije očekivala da će tražiti nešto od nje tako brzo. Približio joj se i poljubio ju, a ona se nije smjela odmaknuti jer bi upropastila cijeli plan. Morala se ljubiti s njim iako nije to željela. Mrzila je onaj trenutak. Drhtala je od gadosti. Nije mogla trpiti onaj gadni poljubac koji se činio kako nikada neće završiti, ali trpila je samo jer je znala da će uskoro sve biti gotovo... da će uskoro biti s osobom koju doista voli.
Novi post i OVDJE(kod nove knjige!)
Jennine kronike: Krv nije voda - 18. poglavlje
Kem je pao na metar udaljenosti od Jenne i sklonio je svoje panđe, a Jenna je u strahu gledala oko sebe pokušavajući shvatiti tko ga je zaustavilo prije nego ju je dokrajčio. Ugledala je Kohipa iza sebe i široko je otvorila oči. Začudila se što je netko poput njega zaustavio vampira da ju ubije pošto je znao da se ne slaže s time ona “gnjavi“ njegove dečke.
Ljutito i, krajičkom oka, je pogledao u Kema koji je, poput psića koji je učinio nešto loše, gledao u pod. Kohip je prošao kraj njega, približio se djevojci koja je i dalje ležala na podu i gledala zbunjeno u njega, te joj je pružio ruku nježnog pogleda. Bila je zbunjena pošto nije znala što se događalo u onom trenutku. Nesigurno je podignula prljavu ruku od blata i uhvatila njegovu, a on ju je podignuo sa poda.
„Rekao sam ti da nju ne diraš!“ –Kohip je zarežao na njega.
„Ali Trey...“ –uzvratio je Kem.
„Boli me briga što Trey kaže!“ –ljutito se proderao na njega. „Mene moraš slušati, a ne njega, jasno?“
„Oprosti...“ –spustio je pogled.
„Budi sretan što ću ti dati još jednu priliku i neću te ubiti!“
„Dobro....
„Dobro si?“ –Kohip se okrenuo prema Jenni, a ona je klimnula glavom. „Kem!“
„Molim?“ –Kem je podignuo pogled prema njemu.
„Nestani!“
„U redu.“ –klimnuo je glavom i nestao odjednom.
„Sigurno ti nije ništa?“ –upitao je Kohip.
„Zašto se toliko brineš za mene?“ –upitala ga je ljutito i prekrižila ruke na prsa.
„Ne želim da ti išta naprave i da se meni protive.“ –odgovorio je.
„Slušaj...“ –spustila je ruke. „Neću ti zahvaliti!“
„Ne očekujem to!“
„I mrzim te!“
„Mrziš me?“
„Da. Nikoga toliko nisam mrzila! Zapravo...“ –nastavila je. „Nikoga nikada nisam mrzila!“
„I zašto mene mrziš?“ –uzvratio je.
„Jer si takav kreten!“ –gurnula ga je. „Zbog tebe vampiri postoje!“
„I to je tako loše?“ –zbunjeno će Kohip.
„Pa kako se uopče usuđuješ pitati takvo pitanje?!“ –proderala se. „Naravno da je loše! Kad si vampir... nikada ništa nije kao prije!“
„Ali možeš dulje živjeti...“ –nadodao je.
„Ma boli me briga koliko ću dugo živjeti!“
„Jednom ćeš mi zahvaliti, Jenna!“
„Nikada!“
„Hoćeš, vjeruj mi... i... jednom ćeš me zavoljeti!“
„Ma nikada, ljigavi gade!“ –protresla se zbog osjećaja koji joj je prošao kroz tijelo.
„Ako jednom promjeniš mišljenje, što znam da hoćeš...“ –pogledao ju je osmijehom. „ ...dođi ovdje i pozovi moje ime. Odmah ću se pojaviti!“
„Nikada!“ –viknula je.
Kohip joj se nasmiješio, pozdravio ju namignuvši joj i nestao odjednom.
„Čuješ me?!“ –nastavljala se derati. „Nikada!“
Jenna je bila bijesna na njega što se ponašao kao da sve može i sve zna. Ljutito se okrenula i nastavila je hodati prema izlazu šume. Potrčala je brzo kako bi brže stigla do automobila. Izašla je iz duge i guste šume, pa je požurila prema autu. Otvorila je vrata i poskočila na visoko sjedalo Jeepa.
U trenutku kad je htjela upaliti motor dosjetila se nečega pametnog, ali trebala je što prije popričati s ukučanima iako je znala da će biti velikih problema pošto joj nitko neće dopustiti da to učini. Upalila je motor i okrenula se, te je krenula prema kući, držajući stalno papučicu gasa kako bi stigla što prije doma.
Parkirala se ispred kuće, istrčala je iz auta, zalupivši vratima i potrčala je u kuću. Naglo je otvorila vrata i potrčala u dnevno boravak pošto je znala da je cijelo društvo ondje. Svi su se zbunjeno okrenuli prema njoj.
„Moramo pričati!“ –uzvratila je uspuhanu.
„Sjedni i pričaj.“ –rekao joj je Austin.
Djevojka je uzdahnula i sjela na trosjed, te ih je ozbiljno pogledala. Društvo je zbunjeno gledalo u nju čekajući da nešto kaže.
„Onda, Jenna?“ –nadodao je David. „koliko ćemo morati čekati da ti nešto progovoriš?“
„Oprostite.“ –nasmiješila se. „Ne znam da li će vam se svidjeti...“
„Ako ne kažeš što ti je u glavi, onda nikada nećemo sa znati da li se slažemo ili ne!“ –nastavila je Selen.
„Mislila sam da...“ –započela je nesigurno. „ ...da se pridružim Kohipu!“
„Molim?!“ –proderali su se svi istovremeno i dignuli se sa trosjeda.
„Jesi li ti normalna?!“ –nastavio je Kevin. „Pa... Čovječe... Znao sam da nisi normalna, ali toliko... Želiš umrijeti, Jenna?!“
„Ne i slušajte me!“ –viknula je i ona i dignula se sa trosjeda također.
„Nema šanse, Jenna!“ –ljutito će Austin.
„Molim te, barem me poslušaj!“ –odmahnula je glavom.
„Rekao sam ne!“ –viknuo je. „Želiš umrijeti, ha?! Neću ti to dopustiti...“
„Samo me poslušaj!“ –nastavila je ona.
„NE!“
„Poslušajmo ju!“ –prekinuo ih je David.
„David?“ –zbunjeno će Austin.
„Jesi li ti sišao s uma?!“ –Kevin ga je bijesno pogledao. „Hoćeš da umre?!“
„Ne.“ –uzvratio je. „Želim samo saznati što nam ona to želi reći i molio bi vas da joj pokažete malo poštovanja i dopustite da dovrši ono što je htjela reći!“
„Ali...“ –nastavili su oboje.
„O, začepite!“ –viknula je Selen. „Možete bez problema napustiti ovu prostoriju! Imam namjeru poslušati u tišini što ona ima za reći! Ako mislite upadati u svaku njenu rečenicu, onda izlazite!“
Austin i Kevin su šokirano gledali u nju, a ona ih je ljutito promatrala, pa je pogledala u Jennu i nasmiješila se. Oni su bijesno prekrižili ruke na prsa i okrenuli se prema Jenni.
„Možeš nastaviti?“ –upitao ju je David.
„Hvala!“ –nasmiješila se. „Uglavnom... Rekla sam da mu se želim pridružiti iz jednog jedinog razloga: tako mogu spasiti Treya i sve nas!“
„Koko to misliš?“ –nastavila je Selen. „Kako nas možeš spasiti?“
„Kohip mi ne želi nauditi.“ –odmahnula je glavom. „Zapravo... mislim da mu se sviđam! Nasrao se Kemu kad me želio napasti malo prije.“
„I kako nas misliš spasiti?“ –nadodao je David dok su Austin i Kevin i dalje imali namrgođeno lice.
„Pa...“ –nastavila je Jenna. „Želim im se pridružiti na neko vrijeme. Svako toliko ćemo se nalaziti kako bismo se dogovorili kad ćemo napasti!“
„Ne!“ –Austin je odmahnuo glavom.
„Zašto?“ –zbunjeno će Jenna.
„Nesmijemo riskirati!“ –rekao je Kevin ozbiljnim izrazom lica.
Jenna, Selen i David su se pogledali i uzdahnuli.
Jennine kronike: Krv nije voda - 17. poglavlje
„Prestani ih špjunirati!“ –uzvratio je David ulazivši u dnevno boravak.
„Znam, ali živcira me što ne žele priznati jedno drugome što osjećaju!“ –okrenula se prema njemu.
„Svih to živcira, ali... to je njihova stvar!“ –nastavio je. „I dođi ovdje! Pusti ih na miru!“
„Ne diram ih!“
„Jenna!“
„Evo, evo...“ –puhnula je, približila mu se i sjela na strosjed. „Zar nisi vani s Kevinom?“
„Bio sam.“ –odgovorio je upalivši televiziju.
„Gdje je on?“ –zbunjeno će Jenna.
„Još je vani.“
„Još me izbjegava?“
„Zašto to misliš?“ –pogledao je u nju.
„Jer svaki put je vani kad ja pitam gdje je!“ –odgovorila je. „Ljut je na mene što ne osjećam prema njemu ono što osjećam prema Treyu!“
„Malo je ljut, ali mislim da nebi trebao.“ –rekao je David. „Nisi ti kriva što mu se ne sviđaš na način na kojem si ti njemu sviđaš!“
„To i ja kažem, ali očito on ne razumije!“ –uzdahnula je. „Nisam mislila da će se tako loše ponašati. Mislila sam da će se barem praviti da smo prijatelji!“
„Daj mu vremena. Skulirat ćeš se on kad – tad!“
„Nadam se da će brzo jer mi baš nije svejedno što se tako ponaša prema njemu. Glupo mi je što ne želi prihvatiti neke stvari!“
„Vidjet ćeš da će sve biti u redu, Jenna. Smirit će se uskoro!“ –nasmiješio se. „I... mogu te nešto pitati?“
„Uvijek!“ –nasmiješeno mu je klimnula glavom.
„Tko je bio u tvojoj sobi neki dan?“
„Čemu sada to pitanje?“ –pogledala je ispred sebe.
„Trey je bio kod tebe, jelda?“ –nastavio je s pitanjem.
„Nije bitno što se dogodilo.“ –pogledala ga je ljutito.
„Možeš mi reći?“
„Ne!“
„Molim te, Jenna? Valjda ne misliš da ću ikome ići govoriti!“
„Pa ne želim pričati o tom!“
„Mislio sam da ti je stalo do našeg prijateljstva.“ –David je odmahnuo glavom.
Dignuo se sa trosjeda i krenuo prema izlazu iz dnevnog boravka razočaranog lica dok je Jenna gledala ispred sebe.
„Molim te, stani...“ –uzvratila je i okrenula se prema njemu, a on ju je samo ozbiljno pogledao. „Nemoj nikome to govoriti, ok?“
„Samo sam čekao trenutak kad ćeš mi reći što se dogodilo!“ –nacerio se i potrčao sjesti kraj nje.
„Namjerno si bio tako bezobrazan, jelda?“ –Jenna je poluotvorenih očiju odmahnula glavom.
„Tako nešto, a sad pričaj!“
„Otišla sam se prošetati nakon što sam se posvađala s Kevinom. Na mene je naletio Kem i onda su se pojavio Trey i njegova cura...“
„Čekaj, čekaj!“ –zbunjeno će David. „Cura?“
„Nisam ti rekla?“
„Ne!“
„Kad je Kohip došao ovdje onaj dan, rekao mi je da Trey ima... curu!“
„Ali nema tvoj Trey, nego onaj drugi!“
„Znam, znam!“
„Dobro. Nastavi!“
„I Trey je naredio da me Kem napadne. Bježala sam, ali me uspio uhvatiti i gurnuo me niz provalio, pa se kamenje urušilo na meni! Kad sam slijedeći put otvorila oči, nalazila sam se u sobi i Trey je bio ondje!“
„Normalan?“
„Da. Normalan!“
„Kako to?“
„Ne znam i nismo imali priliku popričati o tome. Valjda se ponovno vratio na staro, ali je Austin dolazio, pa je morao nestati!“
„Ostalima se sigurno nebi sviđalo što što je on došao.“ –rekao je nakon svega.
„Zašto?“ –zbunjeno ga je upitala Jenna.
„Pa.. Ne znam!“ –slegnuo je ramenima. „Ne želimo da ti se približava kad je... drugačiji!“
„Ali on ne zna što radi, David!“ –uzvratila je Jenna. „On... On mi ne želi nauditi, ali zbog glupog otrova koji mu prolazi tijelom ne shvaća tko sam ja i zbog toga mi je i sam on rekao da se maknem od njega kad je takav!“
„Slažemo se s njim.“
„Samo mi dajte malo vremena, u redu?!“ –dignula se ljutito sa trosjeda.
„Za što?“ –Austin je ulazio u dnevni boravak.
„Nije bitno!“ –odmahnula je glavom i izašla iz sobe.
„Sve je u redu, Jenna?“ –Selen ju je potrčala zaustaviti, prije nego je ova druga otvorila izlazna vrata.
„Pustite me sada na miru. Moram razmišljati!“ –otrgnula je svoju ruku, otvorila vrata i sudarila se u Kevina.
Pogledali su se bez ikakvih riječi. Djevojka je spustila glavu i potrčala kraj njega, pa se spustila niz stepenice i brzo otključala vrata Jeepa. Kevin je pogledao u njen automobil kako se udaljuje, pa se okrenula i vidjela Selen kako gleda u nju. Spustio je pogled i krenuo prema stepenicama na katu zalupivši vratima.
Jenna je vozila svoj Jeep slušajući glasnu glazbu kako bi prestala razmišljati o tome što mora učiniti i kako bi se trebala ponašati da prihvati želje njenih prijatelja i Treya, ali onda je morala odustati od svojih želja. Imala je dvije želje: vidjeti ponovno Treya i vratiti ga na staro, a nitko od njih bližnjih nije želio da to činiti kako nebi ostala povrijeđena.
U jednom je trenutku ugledala nekoga na kraju ceste, pa je zakočila pošto je vozila prebrzo i u strahu promatrala što će se dogoditi. Bojala se kako bi mogla udariti u onog čovjeka, pa je šokirano gledala ispred sebe moleći se da ga neće udariti. Stala je pola metra od njega, pa je otvorila vrata i iskočila iz automobila.
„Dobro ste?“ –upitala je drhtajući od straha.
„Zašto nebi bio dobro?“ –okrenuo se prema njoj.
Vidjela je Kema ispred sebe. Pokazivao joj je zube i nasmiješeno ju promatrao. Zadrhtala je od straha zbog onog osmijeha, pa je potrčala prema automobilu, ali je on poskočio ispred nje zatvorivši vrata. Djevojka je napravila nekoliko koraka unazad preplašeno, a onda je potrčala od njega. Trčala je što je brže mogla pošto je znala da nije dovoljno jaka da ga sama pobjedi. Ušla je u šumu i nastavila trčati. U daljini je čula razbijanje grančica na podu. Znala je da ju prati i da neće tako lako odustati od toga da ju pronađe i tko zna što učini.
Zapela je za kamen i proklizila blatom. Koraci su bili sve brži i bliži njoj. Okrenula se naglo i ugledala Kema kako leti prema njoj panđama.
Jennine kronike: Krv nije voda - 16. poglavlje
„Trey...“ –djevojka se okrenula prema njemu.
„Opet se surećemo, ha?“ –nasmiješeno ju je pogledao. „Ljubavi, ovo je cura koja misli da me poznaje!“
Jenna je mogla osjetiti kako joj je srce slama kad sluša da drugu djevojku naziva ljubavi i jedva je suzdržavala suze koje su joj navirivale na oči i čekale samo jedan treptaj da kliznu niz njeno bijelo, hladno lice.
Njegova djevojka mu se približila, odmjerila ju i počela se smijati, a ova druga se tada naljutila i jedva suzdržavala šake koje je pripremala kako bi ju udarila.
„Ovo je Amerie, moja cura!“ –predstavio ju je Trey.
„Drago mi je što napokon upoznajem curu koja priča uokolo da poznaje najslađeg i sexy vampira na svijetu!“ –uzvratila je Amerie.
„Voljela bih reći istu stvar!“ –nadodala je Jenna, pogledala u Treya i onda odmjerila Amerie.
„Nemoj biti takva prema njoj!“ –rekao joj je Trey. „Neću to dopustiti, znaš?“
„To znaći da mogu to učiniti?“ –Kem se okrenuo nasmiješeno prema njoj.
Jenna je zbunjeno i začuđeno pogledala u Treya pošto nije znala na što je Kem mislio kad je izgovorio onu rečenicu.
„Kohip je rekao da možemo!“ –pogledala ga je Amerie.
„Da.“ –klimnuo je glavom. „Rekao je da se možemo riješiti svake nebitne stvarčice koja nam stane na putu!“
Jenna je širom otvorila oči pošto se šokirala njegovim ponašanjem, ali znala je da treba biti tako, da on ne može protiv sebe pošto niti ne zna tko je ona. Vidjela je kako se Kem sprema za nešto. Izvadio je svoje panđe i zube, a ona je zarežala na njega dok je promatrala kako se Trey i Amerie ljube.
Pogled joj je odmaknuo Kem kad ju je želio napasti, ali se djevojka izmakla i poskočila nekoliko metara unazad. On nije odustajao, a primjetila je kako se Trey i Amerie smiju u ne prestaju uživati u sceni koju su gledali. Djevojka ga je nekoliko puta udarila, ali on je nju puno jače, pa je pala na pod i dignula se, a onda ugledala kako kreče ljutito prema njoj napadajući je i dalje. Potrčala je od njega što je brže mogla nadajući se da će joj netko poskočiti u pomoć ili će odustati od napada na nju, ali nije se zaustavljao nego je još brže od nje trčao njenom ravninom. Gurnuo ju je, a ona je stala na špic velike stjene koja se počela urušvati pod njenim nogama.
„Trey, upomoć!“ –proderala se djevojka dok je padala prema ponoru pošto je stjena bila visoka.
Kem je gledao oduševljenjem kako djevojka polako pada, a u Treyevom glavi su odjekivale Jennine riječi. Odjednom ga je glava užasno zaboljela. Osjetio je debelu iglu kako mu prolazi kroz glavu, pa se uhvatio i derao. Bolilo ga je užasno i želio je da to odmah prestane. Bol nije prestajala, a on ju nije mogao podnijeti, pa je potrčao od Amerie, koja ga je zbunjeno gledala zajedno s Kemom, i počeo udarati što je jače mogao od stjenu. Protresao je glavom kad je bol napokon nestala i pogledao je ispred sebe.
„Dobro si?“ –upitala ga je Amerie zbunjeno.
„Jenna!“ –uzvratio je šokirano.
Trey je potrčao od Amerie, koja ga je i dalje začuđeno promatrala. Trčao je što je brže mogao, a onda je stigao do mjesta s kojeg je Jenna pala, pogledao je u ponor i skočio za njom zaustavivši se na čvrsto tlo. Gledao je preplašeno oko sebe i nigdje ju nije mogao pronaći. Odjednom je vidio ruku kako viri iz kamenja, pa je potrčao prema njoj i počeo bacati debela i teška kamenja sa strane kako bi stigao do Jenne, koja je ležalam ispod ruševine. Ugledao je njeno lice, pa je pomaknuo sve ostalo, što je brže mogao.
„Jenna!“ –prodrmao ju je i podignuo u naručje. „Jenna, molim te, otvori oči! Molim te...“
Ugledao je kako polako otvara oči, ali ubrzo ih je zatvorila. Više nije davala znakove života, a on je šokirano gledao u nju dok je drhtao od staha pošto je znao kako je on bio taj koji je pogriješio i dopustio da joj netko naudi. Nije znao što učiniti u onom trenutku niti kako ju oživiti, ali znao je da treba otvoriti ponovno oči i pogledati ga.
Jenna je polako otvarala oči. Osjećala se umorno i kapci su joj bili toliko teški da ih je jedva držala otvorene. Cijelo tijelo ju je bolilo, pa nije mogla najbolje micati rukama, a niti nogama. Krajičkom oka je promatrala prostoriju u kojoj se nalazila. Bila je u svojoj sobi, a to ju je začudilo pošto je znala kako se nalazila puno dalje od kuće, prije nego je zatvorila oči.
„Dobro si?“ –upitao ju je Trey.
Djevojka se šokirano okrenula prema njemu. Nije ga očekivala ondije pogotovo ne nakon što je on Kemu naredio da je... ubije.
„Jenna?“ –nastavio je. „Ja sam... bez brige!“
„Dobro si?“ –uzvratila je Jenna.
„Ja sam odlično sada kad si ti dobro.“ –nasmiješio joj se. „Stvarno sam se uplašio da nikada nećeš otvoriti oči!“
„Otvorila sam ih... na sreću!“
„Tako mi je žao, Jenna!“ –uzdahnuo je. „Rekao sam ti da mi se ne približavaš jer bi ti mogao nauditi, ali me ti nisi slušala!“
„Nisam ti se ja približila.“ –nasmiješila se. „Vi ste meni...“
„Svejedno!“ –povisio je ton glasa, zabrinuto. „Morama si bježati!“
„Jesam, ali si naredio Kemu da me napadne!“
„K vragu! Nisam želio!“
„Znam. Oprosti... Mislila sam reći da me tvoja druga strana željela ubiti!“
„Znam...“ –odmahnuo je glavom. „Zbog toga ti i govorim da se trebaš maknuti od mene!“
„Ne želim....“ –nastavila je. „Nikad se neću htjeti udaljiti od tebe!“
„Bilo bi ti puno bolje da mene nema.“
„Šuti i ne pričaj gluposti! Ti si... Ti si mi sve, Trey!“ –uozbiljila se.
„I ti si meni sve, Jenna!“ –podragao ju je po licu i poljubio u čelo. „Zbog toga ne želim da mi se približiš kako ti nebi naudio!“
„Trudit ću se paziti na sebe. Obečajem da hoću samo ako ti više ne ponoviš da se trebam maknuti od tebe!“ –rekla je.
„Onda neću!“ –uzvratio je osmijehom Trey.
„I... ostali znaju da si ovdje?“ –upitala je Jenna.
„Ne.“ –odmahnuo je glavom. „Ušao sam kroz prozor. Nisam htio da me itko drugi vidi!“
„Nebi ti ništa učinili! Vjerojatno bi im bilo drago vidjeti te.“
„Možda, ali... Ne bi htio da mi nešto učine da su te vidjeli... polumrtvu!“
„Nisam bila polumrtva!“
„Po meni jesi... I skoro sam umro od straha kad sam te vidio ispod onog kamenja, a nisi disala!“
„Sada sam dobro, jelda?“ –dignula se s kreveta, približila mu se pošto je stajao kraj prozora i okrenula ga prema sebi. „Jelda?“
„Jesi, ali...“ –započeo je govoriti nešto, ali ga je prekinula.
„Onda se ne moraš brinuti više.“ –nasmiješila mu se i nježno ga je podragala po obrazu. „Znaš da mi vampiri nikada ne možemo umrijeti...“
„Barem nešto pozitivno u... novom životu!“ –slegnuo je ramenima.
Odjednom je zašutio i pogledao prema vratima dok ga je Jenna pozorno promatrala pokušavajući shvatiti što promatra.
„Netko dolazi!“ –okrenuo se prema njoj. „Moram ići! Ne mogu me naći ovdje!“
„Nema veze, Trey!“ –rekla je preplašeno. „Ne možeš otići...“
„Moram, Jenna!“ –uzdahnuo je. „I... ne osjećam se najbolje! Mislim da bi se mogao vratiti na starom, pa moram otići prije nego se to dogodi!“
„Nemoj, molim te!“
„Jenna!“
„Molim te, Trey... Ne mogu te izgubiti sada kad te ponovno imam! Ne mogu...“
„Jenna, vjerujem da ćeš pronaći način da me vratiš na staro. Vidjet ćemo se tada i više neću odlaziti od tebe! Obečajem!“
„Trey...“
„Moram ići, Jenna!“ –spustio je pogled.
Jenna je odmahula glavom, podignula je njegovu bradu prema sebi i poljubila ga, snažno ga zagrlivši. Morala ga je poljubiti pošto je to cijelo vrijeme željela i jer se dugo neće vidjeti, morala je to učiniti... Njegov poljubac je bio slatki, nježan i... prekrasan. Djevojka se osjećala kao u raju. Bila je sretna što ga je imala kraj sebe i morala ga je zadržati što je duže mogla pošto je znala koliko će joj on nedostajati.
„Jenna!“ –Austin je naglo otvorio vrata.
Jenna se okrenula prema njemu. Stajala je kraj otvorenog prozora dok su zavijese vijorile na jakom vjetru. Austin joj se približio, pogledao je kroz prozor, a onda u nju. Djevojka je spustila pogleda i bez riječi izašla iz sobe.
Jennine kronike: Krv nije voda - 15. poglavlje
Za one koji nisu vidjeli: imam prvi post i na novoj knjizi - klikni!
Spuštajući se niz stepenice dok je kuća mirisala po krvi koju su nedavno popili, Jenna je čula glasove iz dvorišta, pa je ušla u kuhinju i pogledala kroz prozor. Vani je bio mrak pošto je pala noć, a i bilo je jako ružno vrijeme, kao i inače. Vidjela je Austina i Selen, ponovno, kako pričaju, gledaju u nebo u jako velikoj blizini.
„Što radiš?“ –začula je Kevinov glas iza sebe, pa je poskočila od straha pošto nije očekivala da bi itko mogao biti iza nje.
„Kevin, kretenu!“ –ljutito se okrenula i udarila ga. „Znaš da mi je moglo srce stati?!“
„Oprosti, ali...“ –zbunjeno ju je pogledao. „Tebi srce ne kuca!“
„Što da je kucalo?!“ –odmahnula je glavom i uzdahnula. „Nisi normalan...“
„Nisam mogao znati da ću te preplašiti!“
„Pa nisam niti ja mogla pretpostaviti da ćeš se ti odjednom pojaviti iza mene!“
„Oprosti, oprosti... Slijedeći put ću se najaviti!“
„I bolje ti je!“
„I što si radila ovdje sama?“
„Gledala sam Austina i Selen!“ –odgovorila je i okrenula se prema prozoru.
„I ti si primjetila kako se čudno ponašaju?“ –upitao ju je Kevin.
„Naravno da jesam.“ –okrenula se prema njemu i nasmiješila. „Već tjedan dana su ovakvi!“
„Vjerojatno nešto muljaju!“ –rekao je.
„Mislim da su... zaljubljeni!“ –nadodala je Jenna.
„Misliš?“
„A zbog čega bi se inače tako ponašali?! Cijelo vrijeme su skupa, kad ih vidim same se drže za ruku, stalno smijulje... Zaljubljeni su, kažem ti!“ –nasmiješila se.
„Lijepo!“ –nastavio je Kevin. „Kako si ti?“
„Dobro. Zašto?“ –upitala ga je zbunjeno Jenna.
„Mislim... Kako stojiš s Treyem? Još razmišljaš o njemu?“
„Nikad nisam prestala. Mislim da si mogao to i pretpostavljati!“
„Jenna... što ako se on nikada ne vrati kakav je prije bio?“
„Kako možeš takvo nešto pomisliti?!“ –pomalo se ljutila.
„Nema mu ni traga, Jenna... Već dugo ga nisi vidjela, a i on sada ima curu!“ –slegnuo je ramenima.
„Nema ON nego osoba u koju je zarobljen.“
„Svejedno! Ima curu, ne misli više na tebe... trebala bi prestani razmišljati i ti o njemu!“
„Nikada!“ –proderala se. „Čuješ li me?! Nikada!“
„Sa mnom bi ti moglo biti puno bolje, Jenna!“ –viknuo je i Kevin.
„O čemu pričaš?“ –zastala je Jenna.
„Reci mi da nisi znala da mi se sviđaš!“
„Molim?“
„Ne pravi se luda!“
„Ne znam o čemu pričaš, Kevin! Ovo je prvi put da to čujem! Kako možeš biti zaljubljen u mene?! Ti i ja smo samo prijatelji!“
„Mislim da ti nisam tako pokazao kako stvari stoje. Bio sam uvijek uz tebe, ne samo jer sam te smatrao prijateljicom već jer sam više od toga osjećao prema tebi!“
„Ne mogu vjerovati!“ –odmahnula je glavom. „Kevin... mislila sam da smo samo prijatelji!“
„Mislila si krivo!“ –uhvatio ju je za ruku.
Približio joj se, a ona se blokirala pošto nije znala što učiniti u onom trenutku. Znala je da će ju poljubiti ako se ne makne, a nije htjela onaj poljubac iako jednostavno kao da nije imala snage maknuti se s onog mjesta.
Vrata su se počela otvarati, pa se Kevin odmaknuo od nje. U kuhinju su zakoračili Austin i Selen, smiješkajući se i pričajući jedno s drugim, ali zašutili su kad su ih ugledali.
„Nešto se dogodilo?“ –upitao je Austin.
„Zašto?“ –nastavio je Kevin.
„Malo ste tmurni.“ –odgovorila je Selen.
„Sve je u redu!“ –Jenna je prošla kraj njih i na brzinu je izašla iz kuhinje.
Austin i Selen su se okrenuli za njom, pa pogledali u Kevina koji je samo slegnuo ramenima i izašao, također, iz one prostorije. Vidio je Jennu kako trči stepenicama s kaputom u ruci. Nije ga željela ni pogledali, nego je samo istrčala iz kuće pritom zalupivši izlaznim vratima. Odmahnuo je glavom i ušao u dnevni boravak.
„Da pogodim...“ –uzvratio je David koji je, u onom trenutku, gledao u televiziju. „Nije dobro reagirala kad je saznala da ti je stalo?“
„Kako znaš?“ –okrenuo se naglo prema njemu.
„Kevin...“ –pogledao ga je krajičkom oka. „Odavno smo shvatili da ti je stalo...“
„E, pa to nisu vaše stvari, jasno?“ –dignuo se sa trosjeda i izašao iz dnevnog boravka.
Pogledao je u Austina i Selen koji su željeli ući u dnevni boravak, odmahnuo je glavom i popeo se stepenicama na katu. Njih dvoje su se zbunjeno pogledali pošto nisu znali što se dogodilo u samo nekoliko minuta.
Jenna se, u međuvremenu, vozila slušajući mirnu, nježnu glazbu koja ju je smirivala. Bila je šokirana Kevinovim ponašanjem jer nije mogla očekivati da će se on zaljubiti u nju niti da će ju željeti poljubiti. Iako je žudila za poljupcem, nije željela jednjog od njega, ali predpostavljala je koliko je bila šokirana kad se nije mogla ni pomaknuti s mjesta. Osjećala je, u onom trenutku, kao da ju netko guši, kao da ne može stići do zraka i da ne može razmišljati.
Prolazila je kraj plaže, pa je pakirala automobil i poskočila na tlo, te se naslonila promatrajući prirodu oko sebe. Sve je bilo tamno, tmurno, tužno kao što je i ona bila. Osjećala se usamljeno, željela je nekoga kraj sebe, Treya najviše. Željela je zagrljaje, ljubav, ljudsku toplinu kakvu je osjećala kad je Trey još bio običan čovjek.
„Ma vidi vidi, tko nam je tu!“ –oglasio se muški glas.
Jenna se okrenula i ugledala Kema nedaleko od sebe. Pokazala mu je zube i zarežala.
„Što želiš?“ –upitala ga je.
„Ono što sam i želio zadnji put prije nego su me prekinuli.“ –odgovorio je približavajući se.
„Selen nećeš dobiti. Mislila sam da ti je to jasno!“
„Nije mi jasno jer je ona naša! Kad ćeš to napokon shvatiti?!“
„Kem... pusti glupu vampiricu...“ –iz daljine je dopirao Treyev glas.
Okrenula se i ugledala kako joj se približava u pratnji visoke djevojke, koja je imala plavu valovitu kosu, koja joj je vijorila na jakom vjetru koje je puhalo kraj mora. Jenna je primjetila kako je ona djevojka također imala iste oči poput njenih i svih ostalih vampira koje je vidjela, ali da su bile malo drugačije od njihovih. Izgledale su zlobnije.
Djevojka je osjetila jaku ljubomoru koja joj je prolazila tijelom pošto je predpostavila da je ono djevojka za koju joj je Kohip govorio neki dan. Osjećala se povrijeđeno, ljuto, bjesno u onom trenutku, a željela je poskočiti na nju kako bi joj pokazala gdje se njeno mjesto nalazi i da ono sigurno nije kraj njenog Treya.
Primjetila je kako djevojka gleda i u nju... osmijehom koji joj je toliko išao na živce da joj je poželjela otkinuti glavu.
Jennine kronike: Krv nije voda - 14. poglavlje
„Halo?“
„Hej, Jenna!“ –javio se ženski glas.
„Oprosti, ali... tko je to?“
„Monica!“
„Hej!“ –uzviknula je Jenna. „Nisam ti prepoznala glas!“
„Shvatila sam!“ –čula je osmijeh. „Nemaš moj broj?“
„Rekla sam ti da imam drugi broj mobitela!“
„Zaboravila sam. Oprosti!“
„Nema veze. Drago mi je što si nazvala!“
„Također što tebe čujem!“
„Kako si?“
„Odmaram. Nisam te stigla ranije nazvati jer sam imala ispite!“
„Nema veze. Bolje ikad nego nikad!“
„Imaš pravo. Kako si ti?“
„Dobro. Dosađujem se!“
„Odlično!“ –začula je oduševljenje u njenom glasu. „Clark i ja smo htjeli otići na šiće s tobom pošto te dugo nismo vidjeli!“
„Odlična ideja. Kad se nađemo?“
„Može za sat vremena u Tiru?“
„Može. Vidimo se onda!“
„Vidimo se!“ –Monica je poklopila slušakicu.
Jenna je stavila mobitel na mjesto i ceselo skakala na krevetu. Bila je jako sretna što ju je Monica nazvala i dogovorile se da se nađu u grad. Dugo nije vidjela svoje prijatelje s kojima je prošla jako lijepe i važne trenutke iako se na početku nisu slagali. Stala je na krevet i počela skakati od sreće i derati se, a odjednom je netko otvorio vrata i poskočila je od straga, pa je pala s kreveta, kraj prozora. Provirila je i pogledala u vrata, a na ulazu su, zbunjenog pogleda, stajali njeni prijatelji.
„Heeej....“ –nacerila se Jenna i dignula se s poda.
„Što se dogodilo?“ –upitao je Austin. „Čuli smo dernjavu i skakanje, pa smo došli vidjeti što radiš!“
„Skačem i... derem se?“ –nacerila se.
„Sretna si?“ –zbunjeno će David. „Kako to?“
„Čula sam se s Minicom i Clarkom. Izaći ćemo za sat vremena!“ –odgovorila je Jenna.
„Tko su oni?“ –Selen se okrenula prema Kevinu.
„Prijatelji iz drugog grada.“ –rekao joj je. „Dugo se nisu vidjeli!“
„Lijepo!“ –nasmiješila se.
„Moram se počet spremati, pa se vidimo kasnije!“ –Jenna ih je progurala iz sobe, nasmiješila se i zatvorila vrata.
Društvo je zbunjeno pogledalo u zatvorena vrata, pa su slegnuli ramenima i spustili se stepenicama dok se Jenna spremala za izlazak. Bila je sretna i osjećala se uzbuđeno pošto ih je željela vidjeti, nakon dugo vremena. Boukla je debelu ljubičastu dugu majicu, tajice i crne čizme, pa se našminkala, zakovrčala kosu i podignule ja kaput sa kreveta, te uzela torbicu koja je visila sa kukice koja je stajala na vrata.
Izašla je iz sobe i potrčala niz stepenice pozdravivši ukučane. Otvorila je ulazna vrata i otključala automobil, pa je poskočila na vozačevo mjesto, izašla iz dvorišta i krenula prema gradu.
Osmijeh joj nije nestajao s lica pošto je bila jako sretna što će vidjeti svoje staro društvo nakon dugo vremena. Prošla je jako lijepo vrijeme s njima i bilo joj je žao što je morala otići o njih bez podrava.
Odjednom se prisjetila Karry. Zadnji put se čula s njom kad su morali pobjeći iz grada. Rastužila se. Karry je bila jako važna osoba za nju i bile su povezane, ali morala ju je napustiti kako nitko nebi saznao što se dogodilo s njom zapravo. Djevojka joj je užasno nedostajala i nadala se da će ju vidjeti uskoro.
Parkirala se sipred Tira kafića u kojem je najviše tinejdžera odlazilo, a i također ljudi razne dobi. Zalupila je vratima Jeapa, a ljudi su se okretali prema njoj. Zbunjeno ih je pogledala, zaključala je vrara automobila i krenula prema ulazu. Otvorila je vrata i zakoračila u kafić. Zamirisala je ljude i njihovu krv. Nije bila gladna jer se s vremenom navikla na njih i naučila kontrolirati svoje osjećaje.
Vidjela je kako joj netko maše. Ugledala je Monicu i Clarcka, pa je sretno požurila korak prema njima, a on se dignuo i zagrlio ju snažno.
„Kako si sičušna!“ –nasmiješio se Clark.
„Kako si se proširio!“ –uzvratila je Jenna, pa je poljubila Monicu u obraz i sjela preko puta njih.
„Sretna, ha?“ –Monica je pogledala u nju.
„Sretna sam što vas vidim!“ –nasmiješila se.
„I mi!“ –rekao je Clark. „Kako si?“
„Odlično!“ –odgovorila je. „Ti?“
„Dobro.“ –nastavio je. „Nisam mogao vjerovati kad mi je Monica rekla da živiš ovdje!“
„Hah... očito ste me morali pratiti!“ –pokazala mu je jezik. „Drago mi je što vas ponovno vidim!“
„I nama!“ nastavila je Monica. „Žao mi je što te nisam prije nazvala!“
„Ma u redu je! Glavno da jednom jesi!“ –namignula joj je.
„Kako ide potraga za posao?“ –upitao je Clark.
„Nemam vremena tražiti.“ –uzdahnula je. „Trenutno imam nešto drugo u mislima!“
„Sve je u redu?“ –Monica ju je pogledala ozbiljno.
„Ma... samo neki problemi!“ –odmahnula je rukom. „Ništa strašno!“
„Sigurna si?“ –uzvratio je Clark.
„Bez brige!“ –klimnula je glavom nasmiješeno. „Ja ću to srediti dok se kaže keks!“
„Sigurno?“ –Monica ju je sumnjičavo pogledala.
„Da!“ –nacerila se. „Nemojte se bez veze brinuti. Ja se ne brinem, pa ne morate ni vi!“
„Kako ti kažeš.“ –rekao je Clark. „U slučaju da ti zatreba nešto... imaš sada naš broj!“
„Nazvat ću vas, bez brige!“ –nasmiješila mu se.
„Još nas brine Trey...“ –Monica je uzdahnula.
„Nije se javljao?“ –Jenna se okrenula prema njoj.
Iako je znala gdje je, što radi i što je postao, morala se ponašati kao da ne zna gdje se on nalazi.
„Ne.“ –odmahnula je glavom.
„Zabrinuti smo za njega.“ –nastavio je ovaj drugi. „Iako je bio uništen nakon tebe... nikada nam nebi učinio tako nešto! Nadam se da je dobro...“
„Sigurno je... Ili će biti...“ –uzvratila je Jenna.
Nagnula se na ruku i pogledala kroz prozor zamišljeno. Trey je trebao biti bolje, morao je biti pošto je znala da treba nešto pod hitno učiniti. Primjetila je zbunjene poglede svojih prijatelja, pa se nasmiješeno okrenula prema njima i započela pričati o drugim stvarima samo kako bi se razveselili.
Jenna je parkirala automobil u garažu. Bila je jako sretna i nasmiješena što je provela nekoliko predivnih sati s prijateljima. Izašla je iz auta i, kad ga je zaključala, popela se stepenicama, otvorila je vrata garaže i zakoračila u kuću. Čula je glasoveiz dnevnog boravka, pa je pogledala unutra i ugledala Selen i Austina kako se smiju, pričaju i nježno promatraju, a onda je primjetila njeno se drže za ruku. Nasmiješila se i nacerila, te se polako popenjala stepenicama kako im nebi smetala. Bila je jako sretna što je vidjela onu scenu jer je imala osjećaj da im je stalo zbog njihovog ponašanja...
Prvi post ovdje - kod nove knjige.
Jennine kronike: Krv nije voda - 13. poglavlje
Upravo sam se vratila s premjere HPa...=D Samo da vam kazem da je novi dio(ovaj zadnji)najbolji do sada. Cudno.... nije da bi htjela procitati knjige jer me ne privlace dok filmove obozavam gledati.
Sve u svemu - kao sto sam rekla u zadnjem postu - ocekujte nove nastavke svaki dan. Laku noc i uzivajte mi!=) Pusa
P.S. Malo je kraci post nego inace...=/ Zao mi je. Nadam se da ce vam se svejedno svidjeti.
Sve u svemu - kao sto sam rekla u zadnjem postu - ocekujte nove nastavke svaki dan. Laku noc i uzivajte mi!=) Pusa
P.S. Malo je kraci post nego inace...=/ Zao mi je. Nadam se da ce vam se svejedno svidjeti.
Jenna je ukočeno sjedila na trosjedu i gledala u ugašenu televiziju. Cijelo se vrijeme pitala otkad novi Trey ima djevojku... Bila je ljuta i ljubomorna jer nije željela da je on s drugom djevojkom niti kad zna tko je, a pogotovo ne kad ne zna tko je ona. Razmišljala je što učiniti da si saznala što on radi u onom trenutku i kako stići do njega. Morala ga je ponovno pretvoriti u Treya kakvog je ona znala jer nije mogla podnijeti da je s drugom djevojkom, da ne zna tko je ona i da je... bezobrazan i nije sav svoj.
Poskočila je kad je čula otvaranje vratiju, pa je provorila iz dnevnog boravka i ugledala Austina, Davida, Kevina i Selen kako nasmiješeno i veselo ulaze u kuću. Okrenuli su se prema njoj i uzbiljili se kad su vidjeli kao ozbiljan izraz lica ima. Vratila se natrag u dnevno boravak, a oni su je pratili.
„Što se dogodilo?“ –upitala je Selen.
„David... zaboravio si nam nešto reći?“ –djevojka je pogledala u njega.
„O čemu pričaš?“ –zbunjeno će on.
„Zaboravio si nam reći da... možda... imaš brata?“ –nadodala je.
„Brata?!“ –zbunjeno će Kevin, Austin i Selen.
„Kako si saznala?“ –pogledao ju je ozbiljno.
„Brata?“ –okrenuli su se ostali zbunjeno prema njemu.
„Došao je ovdje.“ –odgovorila je Jenna.
„Kohip se ovdje pojavio?!“ –uzviknuo je David začuđeno.
„Kohip se ovdje pojavio?!“ –nastavili su ostali istoglasno.
„Malo prije je bio ovdje.“ –nastavila je.
„Molim?“ –uzvratio je.
„Bio je ovdje?“ –Austin se okrenuo prema Jenni. „Nešto ti je učinio? Dobro si?!“
„Dobro sam.“ –odgovorila mu je Jenna.
„Kakve veze ima on s tobom?“ –Kevin se okrenuo prema Davidu.
„On je... moj brat!“ –spustio je pogled.
„Što?!“ –proderali su se ostali.
„I tek sad si nam to rekao?!“ –nastavio je Austin ljutito.
„Nemojte se svađati, molim vas!“ –uzdahnula je Selen. „Sigurno ima objašnjenje!“
„Da čujemo!“ –nadodao je Kevin i prekrižio ljutito ruke na prsa.
„Nemam objašnjenje.“ –uzdahnuo je. „Ali sigurno se niti vi nebiste hvalili uokolo da vam je brat najjači vampir koji je sve ovo započeo!“
„Nemojte se svađati!“ –rekla je Jenna. „Trebao si nam reći, ali razumijem zašto si to tajio. Niti ja nebi bila sretna da imam takvog brata!“
„Hvala!“
„Zašto je došao kod tebe?“ –Selen se okrenula prema Jenni.
„Ne znam...“ –slegnula je ramenima. „Rekao je da je došao otkriti i vidjeti tko je cura koja proganja njegove slijedbenike!“
„Kreten!“ –Austin je ljutito bacio vazu na pod. „Nema on šta tražiti od tebe!“
„Glavno da joj nije ništa učinio!“ –rekao je Kevin.
„Nije. Dobro sam!“ –nastavila je. „Idem... u sobu!“
Izašla je iz dnevnog boravka i laganim se hodom popela stepenicama na kat. Otvorila je vrata svoje sobe, zatvorila ih, a nakon toga je sjela na krevet, pa je pogledala u prozor. I dalje je grmilo i sjevalo, a odjednom je počeo pljusak.
Dignula se sa kreveta i prišla prozoru. Promatrala je kapi kiše kako velikom brzinom i jako udaraju od staklo i padaju na beton. Otvorila ga je i poskočila na njemu. Osjećala je kapi kiše kao udaraju od nju poput jakih iglica. Skočila je na tlo i polako se udaljila od kuće. Htjela je razbistriti misli. Bila je mokra do kože, ali to joj nije smetalo pošto se željela udaljiti od ukučana i ne gnjaviti ih svojim problemima. Bolilo ju je razmišljanje na Treya pošto ga je zamišljala s plavušom i cijelo vrijeme se pitala što radi s njom, da li rade nešto što nebi trebali raditi i da li razmišlja o njoj, ali dobro je znala kako to nije moguće jer on više ne zna tko je ona sve dok ne pokuša popraviti stvar.
Satima je hodala po pustom gradom, na mokrim tamnim ulicama dok se voda slijevala niz njih kao na potuku. Kiša nije prestajala padati, a njoj se činilo kao da se vrijeme nije promjenilo, kao da je tek krenula od kuće pošto je izgubila pojam o vremenu, ali nije ni željela razmišljati o ničem drugom pošto joj je samo Trey bio u mislima. Kad je odlučila otići doma, već je četiri sati ujutro prošlo. Poskočila je kod prozora, ušla je u sobu i zatvorila ga.
„Zabavila si se?“ –začula je ženski glas, a ona je poskočila.
„Selen...“ –uzdahnula je Jenna. „To si samo ti.“
„Očekivala si nekog drugog?“ –nasmiješila se Selen.
„Zapravo nisam očekivala nikoga.“ –uzvratila je. „Što radiš ovdje?“
„Došla sam vidjeti kako si.“
„Trebala bi biti loše?“
„Pa... Zvucila i izgledala si mi tako!“
„Krivo si shvatila.“
„Kako ti kažeš!“ –slegnula je ramenima. „I? Gdje si bila?“
„Išla sam se šetati.“ –odgovorila je. „Svako toliko mi dobro dođe jedna šetnja kišom!“
„I dobro ti je biti mokra?“
„Ma ne obazirem ti se ja na to. Ovako lijepo... uživam! Neda mi se stalno biti zaključala u četiri zida ove kuće! Ponekad volim prošetati satima po gradu!“
„Svi to znamo!“
„Pratimo te?“
„Ne... Svako toliko dođemo po tebe, ali nema te, pa predpostavljamo da se šetaš negdje i da lutaš gradom poput fantoma!“
„Tako nešto.“ –nasmiješila se Jenna. „Ma ne želim vas gnjaviti svojim problemima, pa rađe prošetam sama i razbistrim glavu!“
„Znam kako ti je.“ –Selen je klimnula glavom. „Jenna... molim te... Možeš mi ispričati što se dogodilo kad se taj Kohip ili kako se već zove, pojavio?“
„Rekao je da...“ –spustila je pogled. „...da Trey ima curu!“
„Nemoj zezati?“ –začuđeno će Selen.
„Voljela bih da se zezam, Selen.“ –uzdahnula je.
„Ma... Znaš što ću ti ja reći?“
„Što?“
„Trey sada nije osoba kakvu ti poznaješ, pa te više ne prepoznajem, ali znam da se oboje volite i da ti to nebi mogao napraviti!“
„Znam i ja, ali mi smeta...“
„Vjerujem, ali trebaš razmišljati o tome kako on nije Trey kojeg znaš i da ćeš uskoro biti s onim kojeg voliš, a da ta cura i on neće imati nikakve veze kasnije!“
„Znam...“
„Ništa... Sad kad sam pričala s tobom... vračam s k društvu!“ –dignula se i krenula prema vratima. „Znaš gdje smo ako nas zatrebaš!“
„Znam.“ –klimnula je glavom. „Selen?“
„Molim?“ –okrenula se prema njoj.
„Hvala!“ –nasmiješila se Jenna.
„Nema na čemu.“ –uzvratila joj je osmijehom. „Tome prijatelji služe!“
Selen joj je mahnula i zatvorila vrata, a Jenna se nasmiješila, legla je na bok i okrenula se prema prozoru promatrajući kapljice kiše kako tiho padaju na prozor. Kiša ju je umirivala, ali i Selenine riječi su joj smirile ružne misli. Znala je da je njemu stalo i to joj je davalo nadu da nastavi dalje...
Jennine kronike: Krv nije voda - 12. poglavlje
Hvata me trenutak objavljivanja. Znam, dosadna sam...=P I oprostite zbog bilo kojih pogreska. Doista nisam od volje prepravljati. Prepravim ako odmah primjetim.
„Jenna!“ –viknula je Selen.
„Molim?“ –djevojka se velikom brzinim spustila niz stepecenice.
„Idemo mi.“
„Dobro.“
„Sigurna si da ne želiš s nama?“
„Ma samo vi idite. Nisam raspoložena za izlazak!“
„Kako god želiš!“
„Ako se predomisliš, nazovi nas!“ –rekao joj je Austin.
„Hoću, bez brige!“ –nasmiješila se.
„Baš glupo što ne želiš s nama!“ –Kevin je odmahnuo glavom.
„Pa neda mi se svaki dan ići do grada. Mogu valjda i ja jednom ostati kod kuće?“ –zbunjeno će Jenna.
„Da, ali mi znamo što ćeš raditi!“ –nastavio je David.
„Oh... Reci mi!“ –prekrižila je ruke na prsa i nasmiješila se.
„Gledat ćeš televiziju, točnije, neku romantičnu komediju i kad se mi vratimo kod kuće vidjet ćeš da si već na trećem filmu, paprinate maramice oko tebe i suzne oči!“ –nacerio se.
„Neće uopče biti tako, vjeruj mi!“ –ljutito će ona.
„Vidjet ćeš, Jenna!“ –nasmiješio joj se.
„Idemo onda?“ –Kevin je otvorio vrata.
„Idemo, idemo!“ –rekla je Selen i izašla iz kuće.
„Ako išta zatrebaš, nazovi!“ –pogledao ju je brat.
„Znaš, ovo nije prvi put da ostajem sama doma!“ –odmahnula je glavom i gurnula ga iz kuće. „Nazvat ću ako mi nešto bude, a sada se lijepo zabavite!“
Pozdravili su je i ušli u auto, a ona im je mahnula i zatvorila ulaznima vratima, nakon čega je sjela u dnevni boravak i upalila televiziju.
Bila je večer, a ona nije željela izaći sa društvom iz kuće pošto su svaku večer izlazili i željela je imati malo tihog, mirnog i usamljenog vremena za sebe. Htjela je malo razmišljati što treba, ubuduće, učiniti. Ponovno je razmišljala o Treyu i njihovom zadnjem susrestu, koji je bio dva tjedna prije. Iako ga nije vidjela otada, bila je sretna pošto je sve dobro prošli kad su se rastali. Bila je sretna što je bila u njegovom zagrljaju, što su se ljubili i govorili da se vole. Znala je dobro da je njemu stalo i kad ju nije prepoznao jer je njen Trey još postojao u onom tjelu i trebala je vremena shvatiti što treba učiniti i kako da ga ponovno vrati na staro.
Misli su joj odvratile Večernje vijesti koje su izvještavale da sve više i više ljudi u Americi nestaju bez traga. Znala je tko stoji iza toga – oni – vampiri. Uzdahnula je i dignula se pošto nije željela slušati što se događa po svijetu. Upalila je DVD i stavila jednu romantičnu komediju. David je imao pravo, ali trebala je gledati nešto što bi joj odvratilo misli od ružnih vijesti iako je bila sigurna da neće plakati kao što joj je on rekao.
Gledala je filmove i nije se rasplakala niti jednom nego je samo imala čudan osjećaj u tijelu sve dok, u filmu, nije bila slična situacija kao kod Treya i nje. Dečko je pao u komu, nije ju prepoznao više, kad se probudio, a cura je stalno plakala zbog toga pošto su dugo bili u vezi.
Niz Jennino lice su klizile suze i odmah je povukla paket papirnatih maramica k sebi. Iako je željela zaustaviti suze, nije mogla. Danima nije plakala, pravila se kako je sve u redu, a zapravo nije nije bilo pošto joj je Trey previše nedostajao i pokušavala je pronaći Kohipa iako je to bilo nemoguće. Morala se rasplakati, a onaj film joj je samo pomogao da njeni pravi osjećaji, koje je skrivala od svih, dođu na vidjelo.
Brzo je ugasila televiziju kako nebi pratila što se dalje dešavalo jer je znala da neće nikako prestati plakati, a polako se smirivala. Dignula se sa trosjeda i izašla iz kuće, te sjela na stolicu, na terasu promatrajući u tmnurno nebo. U daljini je vidjela grmljavine koje su osvijetljavale cijeli grad pošto je odjednom nestalo struje. Zamišljeno je gledala u nebo, dok joj je crna duga kosa vijorila na jakom vjetru. Osjetila je udarac iza sebe, pa se naglo okrenula i ugledala čovjeka. Podignula se sa stolica, a ona je pala na pod i klizila po podu zbog jakog vjetra. Djevojka je napravila nekoliko koraka unatrag, a ona osoba joj se približavala sve bliže i bliže. Zasvijevnulo je. jenna je dobro vidjela visokog blijedog dečka u crnom kaputu. Imao svijetlu kosu i crne oči u kojima se lako mogla izgubiti pošto su bile drugačije od ostalih vampira, a znala je da je i on jedan od njih pošto nije imao ljudski miris.
„Tko si?“ –upitala ga je Jenna u strahu.
„Osoba koja je došla saznati tko je cura koja gnjavi moje dečke.“ –odgovorio je.
„Kohip?“ –šokirano će djevojka.
„Glavom i bradom.“ –nasmiješio se.
Osmijeh mu je bio zlobni, strašni, ali Jenna se razbijesnila kad je čula tko je zapravo jer je on bio osoba koju je tražila više od godinu dana i prezirala iz dana u dan sve više i više. Zarežala je na njega, pokazajući mu zube, a on se izmaknuo njenom napadu, uhvatio ju je za ruke i udario u zid kuće, te joj se nasmiješio.
„Mislila si da sam tako slab?“ –upitao ju je Kohip.
„Ne zanima me kakav si... Samo te želim ubiti!“ –rekla je ljutito.
„Ubiti?“ –počeo se glasno i zlobno smijati. „Slaba si ti za to!“
„Ako se radi do nekoga koga mi je stalo učinit ću sve šta mogu, a ti trenutno držiš osobu koju volim najviše na svijetu!“ –zarežala je ponovno na njega.
„Oh... Trey?“ –pustio joj je ruke.
„Da, Trey!“
„Znaš li da tvoj Trey ima curu?“
„Molim?“ –zbunjeno će djevojka. „Nemoguće...“
„Uživa... Jenna!“ –nasmiješio se.
„Kako znaš tko sam?“
„Znam sve o svakom vampiru na planeti. Sigurno ti je David rekao da znam sve!“
„Kakve sad David ima veze?“
„Oh... nije ti rekao?“ –nasmiješio se. „David je moj mlađi brat!“
„Što?!“ –šokirala se.
„Nije ti se pohvalio?“ –nacerio se Kohip. „On nije htio biti poput mene... Bježao je od mene, ali uhvatili su ga moji slijedbenici! Nažalost, pobjegao mi je, pa ga već dugo vremena ne mogu naći!“
„Nemoguće!“ –odmahnula je glavom.
„Moguće je!“ –okrenuo se prema njoj. „Uz tvoje misli sam uspio shvatiti gdje se nalazite, ali očito mog buraza nema kod kuće!“
„Nema ga!“ –nastavila je. „I kakva je to vijest da Trey ima curu?“
„Nije ti se pohvalio?“ –nasmiješeno je spustio pogled prema njoj pošto je bio puno viši od nje. „Cura je jako lijepa, bombastičnja plavuša... Svatko bi htio imati curu poput nje!“
„Lažeš!“ –ljutito i suznim očima ga je pljusnula.
„Ne...“ –uzvratio je. „Ali možeš biti moja! Predivna si... prava žena za mene!“
„Ma da nebi!“ –odgurnula ga je od sebe. „Nikad nebi bila s gadnim tipom poput tebe niti s nekim kojeg pokušavam ubiti!“
„Ako poželiš... pronaći ću te!“ –namignuo joj je.
U trenutku kad ga je htjela udariti, poskočio je natrag, nasmiješio se i odjednom nestao s terase. Djevojka je ljutito gledala oko sebe, pokušavajući shvatiti kuda je otišao, ali nije znala. Uzdahnula je. Bila mu je tako blizu, a tako daleko... Mogla ga je ozlijediti, mogla ga je ubiti i tako bi sve bilo kao i prije.
Razmislila je onda o Treyu. Imao je novu djevojku... Kako je to moglo biti moguće?! Suze su joj se ponovno pojavile na oči....
Od sutra počinjem svaki dan objavljivati ovdje, tako da sam 31. gotova s njom i onda počinjem s novom vampirskom knjigom. Ne pitajte me zbog čega sam to napravila, ali već sam dosta dugo čekala da objavim onu drugu knjigu, a neda mi se pratiti 3 bloga!
Jennine kronike: Krv nije voda - 11. poglavlje
Imam obavijest na blogu na kojem ću objavljivati novu vampirsku priču nakon Jenninih kronika, pa kome nisam javila za taj blog - neka prođe do njega: Tamne zrake svijetlosti
Pokušala mu je pobjeći, ali bio je brži nego što je očekivala. Okrenuo ju je prema sebi, udario njenim tijelom nekoliko puta u zid i bacio ju na pod, a ona je slomljeno gledala u njega. Plakala je iako ju ništa nije boljelo. Ponovno ju je podignuo sa poda i udario u zid njome, uhvatio ju za grlom i podignuo ruku u zrak. Jenna je vidjela kako ima panđe.
„Trey, sjeti se!“ –proderala se. „Volim te!“
Njene zadnje riječi su odjeknule šumom, a djevojka je imala oči. Nije mogla gledati kako ju voljeni dečko ubija, ali začudila se kad nije osjetila bol, pa ih je polako otvorila. Ugledala je Treya u istoj pozi, ali imao je zbunjeni izraz lica u kojem je mogla vidjeti strah.
Trey je polako pustio njeno grlo, ali i dalje je zbunjeno gledao u nju. Odjednom se se u njegovoj glavi ponavljivale scene otkad je prvog trenutka ugledao Jennu i koliko je bio sretan s njom. Odmahivao je glavom i, sklonivši panđe, uhvatio se za glavu dok je djevojka začuđeno gledala u njega. Trey je počeo glavom udarati od zid, a ona se tada preplašila.
„Prestani!“ –vikala je. „Ozlijedit ćeš se! Prestani!“
Potrčala je k njemu, a on je polako klizio prema podu. Podignula mu je glavu prema njemu, a niz njegovo lice je silazila gusta, hladna krv. Djevojka je imala suze u očima. Nije ga željela vidjeti onakvog i bolila ju je scena kojoj je upravo prisustvovala.
„Jenna...“ –promrmljao je gledajući u nju.
„Trey?“ –začuđeno će ona. „Znaš tko sam?“
„Kako ne bi znao...“ –polako je podignuo ruku i stavio ju na njeno ledeno lice.
Djevojka je osjećala suze niz lice, pa ga je snažno zagrlila ne ispuštajući ga iz zagrljaja. Bio je to ponovno Trey, njen Trey koji ju nikada nije želio ozlijediti.
„Nemoj plakati...“ –uzvratio je tiho, ne ispuštajući je, također iz zagrljaja.
„Bila sam tako zabrinuta, Trey!“ –pogledala ga je i nježno podragala po licu. „Mislila sam da nikada više neće ništa biti kao prije!“
„Tako mi je drago što te vidim....“
„Žao mi je, Trey...“
„Zbog čega?“
„Što sam te napustila! Nisam htjela, ali mislila sam kako je to potrebno!“
„Krivo si mislila!“
„Htjela sam te zaštititi!“
„Znam!“
„Ne mogu vjerovati da... da si napokon dobro!“
„Jenna...“ –prekinuo ju je. „Nisam dobro!“
„Molim?“ –Jenna je zbunjeno pogledala u njega. „Kako to misliš?“
„Imam osjećaš da ću se ponovno pretvoriti u onog drugog Treya!“
„Nemoguće!“
„Moguće je! Osjećam... promjenu! To nije dobro, Jenna...“
„Moram te odvesti odavdje!“
„Ne, Jenna, ne!“ –prodrmao ju je. „Moraš... moraš me ubiti!“
„Što?!“ –proderala se uplakano. „Jesi li ti normalan?!“
„Jenna, mogla bi nastradati!“ –uzdahnuo je. „Moraš me ubiti!“
„NE!“ –viknula je i dignula se sa poda. „Neću ti ništa napraviti, jasno?! JASNO?!“
„Jenna!“ –proderao se na nju. „Rekao sam ti što trebaš učiniti! Moraš me slušati!“
„Ne, ne i ne!“ –derala se uplakano. „Ima nade da nećeš ostati onakav zauvijek! Ima nade, stvarno!“
„Tako si tvrdoglava!“ –uzdahnuo je i snažno ju zagrlio. „Zbog toga te i volim!“
„Volim i ja tebe. Ne želim te izgubiti... ne opet!“ –odmahnula je glavom snažno ga grleći.
„Slušaj me!“ –Trey ju je pogledao ozbiljno. „Moraš otići odavdje!“
„Ne... zašto?“ –zbunjeno će Jenna.
„Znaju da si ovdje!“ –gledao je u dugi tunel i ponovno okrenuo glavu prema njoj. „Čujem da dolaze!“
„Ne idem bez tebe!“ –rekla je odlučno. „Nećeš me natjerati!“
„Ne želim da te ozlijede!“ –nastavio je grubim glasom, a odjednom se uhvatio za glavu.
„Što ti je?“ –upitala ga je zabrinuto.
„Glava me boli!“ –uzvratio je. „Imam... imam loš predosjećaj! Mislim da... vračam se na staro, Jenna! Moraš otići!“
„NE!“ –odmahnula je glavom suznih očiju.
„Jenna, ne budi glupa!“ –prodrmao ju je. „Kad sam onakav te ne prepoznajem! Mogao bi te ozlijediti, a to nikako ne želim!“
„Ne želim te pustiti...“ –niz n jeno lice su klizile suze.
„Znam da ćeš pronaći način da me ponovno vratiš na staro!“ –podragao ju je po licu i obrisao joj suze.
„Obečajem da hoću!“ –uzdahnula je.
„Idi!“ –rekao joj je. „Molim te, idi! Ne želim te ozlijediti!“
„Znam da nećeš!“
„Ozlijedit ću te... Neću znati tko si ni što želiš od mene! Molim te...“ odmahnuo je glavom. „Ako me voliš... otići ćeš!“
Jenna je odmahnula glavom i pogledala ga ozbiljno. Uzdahnula je, a on joj je pokazao prema šumi. Okrenula se i polako udaljila, ali se cijelo vrijeme okretala kao bi ga vidjela. I dalje je gledao u nju, a ona je samo nastavila svojim putem iako nije mogla prihvatiti odlazak.
Stala je, okrenula se i potrčala prema njemu dok ju je on promatrao. Poskočila mu je u zagrjalj, a on ju je podignuo s poda ne ispuštajući je iz stiska, onda ju je spustio na pod i poljubio ju.
Ljubili su se dugo, ne ispuštajući se iz zagrljaja. Ljubili su se kao da im je ono zadnji put, kao da se nikada više neće vidjeti. Nisu se mogli odvojiti jedno od drugoga jer im je previše bilo stalo da odu bez pozdrava.
Kad su se prestali ljubiti, Trey ju je poljubio u nos i ponovno u usta, te je prislonio svoje čelo na njeno. Gledali su se duboko u oči.
„Moraš ići...“ –rekao joj je Trey nježno, ne skidajući pogled s nje i ne puštajući jo ruku.
„Obečajem ti da ću se vratiti po tebe!“ –uzvratila je.
„Znam!“
„I neću odustati od tebe!“
„I to znam, ali budi pametna i... pazi na sebe!“
„Uvijek jesam!“
„Moraš mi nešto učiniti ako te pokušam... ubiti!“
„Znaš dobro da te neću ubiti, Trey.“
„Tako si...“
„Tvrdoglava? To si već ponovio!“
„Jenna...“ –uzdahnuo je. „Volim te.“
„Volim i ja tebe!“ –nastavila je osmijehom.
„Sada idi!“ –nastavio je Trey.
„Dobro...“ –klimnula je glavom. „Uskoro dolazim po tebe!“
„Siguran sam!“ –nasmiješio joj se.
Jenna je spustila pogled, a on joj je podignuo bratu prema sebi. Uzdahnuo je. Djevojka je ponovno plakala. Nije mogla zaustaviti suze. Bolio ju je previše rastanak od njega pogotovo sada kad ju je prepoznao. Polako se udaljila i ispustila njegovu ruku, ali nije prestajala gledati u njega kao niti on u nju.
Jenna je nastavila hodati dalje i okretala se čak i u daljini. Čula je dernjavu, vrištanje uz jaku bol... Znala je da nema više njenog Treya, da se ponovno vratio u neznanca. Suze su joj silazile niz lice i jecala je dok je trčala velikom brzinom šumom, a debele grane su joj šibale po tijelu. Poskočila je na cestu i čula je škripanje, pa se okrenula.
„Jenna!“ –Austin je potrčao iz automobila, a ostali su također izašli iz njega. „Dobro si?“
Ozbiljno ga je gledala dok su suze i dalje klizile njenim blijedim i hladnim licem. Zajecala je jače nego prije, pa ga je snažno zagrlila. Mogla je zamisliti da joj je srce slama, da je užasno boli iako vampiri nisu ništa osjećali... ali ona je osjećala. Bolilo ju je što se morala udaljiti od njega, što se on ponovno pretvorio u lošeg vampira...
Jennine kronike: Krv nije voda - 10. poglavlje
Dečko je u jednom trenutku stao ispred Jenne, a Selen je šokirano pogledala u njih. Jenna je mogla vidjeti zlobu u njegovim crnim očima bez dna. Osjećala je drugačiji miris, miris kakvog nisu imali obični vampiri, pa je predpostavljala da se radilo o još jednom Kohipovom slijedbeniku.
Pozorno ga je gledala u oči. Nitko od njih nije skidao onaj ljutiti pogled. Jenna je znala da bi joj nešto mogli učiniti, pa je pozorno pratila svaki korak kojeg je činio. Morala je biti oprezna kako ju nebi ozlijedio.
„Ovo je naša cura!“ –rekao je.
„Meni se tako ne čini.“ –nastavila je Jenna.
„Jenna...“ –prozborila je Selen.
„Neće se dogoditi ništa. Samo budi mirna!“ –Jenna ju je povukla iza sebe.
„I misliš da te neću ozlijediti da stignem do nje?“ –nasmiješio se.
Odmah je zamrzila onaj fejkerski osmijeh, pa je zarežala i pokazala zube. Trebala mu je pokazati što ona misli i da se nebi trebao petljati s njom.
„Kem!“ –začuo se muški glas.
Jenna je široko otvorila oči, a Selen je pogledala u nju. Djevojka je znala da je Trey negdje u blizini. Dobro je poznavala njegov glas jer ga nikada nebi mogla zaboraviti.
Trey se pojavio kraj Kema, pogledao je Jennu od glave do pete, a onda krajičkom oka u Selen koja je preplašeno stajala iza druge djevojke. Pogled mu je ponovno pao na Jennu. Djevojka ga je gledala šokirano, zaljubljeno i tužno... Stajao je ispred nje, a nije ju prepoznao. Boljelo ju je sve to jer je njoj jako bilo stalo, voljela ga je i obožavala, pa nije mogla podnijeti da on više ne zna da ona postoji.
„Ima problema, Kem?“ –Trey se okrenuo prema prijatelju, dečku koji je napao Selen i Jennu.
„Ova klinka mi neda curu!“ –odgovorio mu je Kem.
„Ti si cura koju sam vidio prije mjesec dana.“ –rekao je Trey gledajući u Jennu, a ona je samo šutila ne skidajući onaj tužni pogled s blijedolikog lica. „Žao mi je, ali moram uzeti tvoju prijateljicu. Treba nam!“
„Neću ti to dopustiti, Trey!“ –uzdahnula je Jenna i pogledala u pod.
„Kako znaš moje ime?“ –upitao ju je.
„Zar me se stvarno ne sjećaš?“
„Ne i ne zanima me! Samo želimo ovo curu!“
„Ne mogu ti ju dati!“
„Ako nećeš milom, onda ćeš silom!“ –izvadio je panđe i krenuo prema njoj.
Iznenada ga je netko udario i zabio u zid. Kevin je stajao ispred njega, držao ga za vrat i ljutito promatrao, a Trey je sklonio panđe pošto nije imao snage istrgnuti se iz neprijateljevog stiska.
„Kevin, ozlijedit ćeš ga!“ –Jenna je preplašeno viknula na njega.
„Ne mješaj se u ovo!“ –nastavio je David koji se, iznenada, pojavio kraj njih.
„Crta, mali!“ –Austin je pogledao ljutito u Kema.
„Želiš dobiti batine?“ –Kem je ljutito izvadio panđe i pokazao zube.
Austin je odmahnuo glavom, uhvatio ga za vrat i nekoliko puta ga udario u zid, toliko jako, da mu je krv počela kliziti niz lice. Selen je poskočila, iza Jenne, od straha, dok je ova druga šokirano gledala u Kevina nadajući se da neće previše nauditi Treyu. Austin i Kevin su ljutito gurnuli dvojcu neprijateljskih vampira na pod.
„Poručite Kohipu da je mrtav!“ –nadodao je Austin.
Trey ga je ljutito, iz daljine pogledao, pa je s prijateljem nestao iza ugla.
„Dobro si?“ –Austin se okrenuo prema Selen, koja je klimnula glavom.
„Gdje je Jenna?“ –upitao je David.
Okrenuli su se oko sebe, ali nigdje je nije bilo.
Jenna je, tiho i pazeći da ju ne otrkiju, pratila Treya i Kama. Njih su dvoje ulazili u šumu, pa je trebala paziti da ne saznaju kako ih prati. Trebala ih je slijediti kako bi otkrila gdje se Kohip nalazi i tako javila prijateljima da ga što prije dođu ubiti.
Pogledala je iza stabla i nestali su odjendom. Zbunjeno je gledala oko sebe, ali nije ih mogla pronaći. Polako je nastavila kamenim putem gledajući gdje se nalaze Trey i njegov prijatelj.
Odjednom je netko skočio ispred nje, a ona je poskočila nekoliko koraka iza sebe. Primjetila je Treya ispred sebe i ukočila se pošto nije znala kako bi se mogla ponašati prema njemu sada kad su sami.
„Mislila si da ne znamo da nas pratiš?!“ –nasmiješio se. „Što radiš ovdje, mala?“
„Vidiš...“ –uzdahnula je. „Ti si mi jako draga osoba!“
„Ja ne znam tko si!“
„Ali ja znam što si ti meni, jasno?! Draga si mi osoba i... samo želim da se vratiš u normalu!“
„Ja jesam normalan!“
Trey je izvadio panđe i krenuo prema njoj, a ona se izmagla njegovom udarcu. On je udario u stablo dok je ona trčala što je brže mogla od njega.
Iako ju je napadao, mogao ubiti, nije se htjela braniti jer ga nije željela ozlijediti, a i znala je kako on to ne radi svjesno. Bježala je, ali nije znala više kako izaći iz šume pošto nije pratila put, a i bojala se previše u onom trenutku da razmišlja kamo bi mogao biti izlazak. Ugledala je ruševine u daljini, pa je požurila prema njima i ušla u njih. Čula je korake iza sebe, pa je jurila što je brže mogla kako bi se sakrila od njega.
„Mala, gdje si?“ –odjekivalo je ruševinama.
Jenna je znala da joj je Trey sve bliže i pokušavala je pronaći izlaz iz onih rušeniva što prije. Plakala je. Nije se bojala, nego mu nije željela nauditi kako bi sebe spasila. Voljela ga je previše da ga ozlijedi, pa je samo nastavljala trčati kako bi što prije pronašla izlaz iako je bilo nemoguće pošto je shvaćala kako sve više i više ulazi u ruševinama, a čitala je o tome kako ljudi skoro nikada ne izađu živi iz njih.
Vidjela je svijetlo u daljini, pa je potrčala prema njemu i stigla je do vratiju. Gurnula ju je što je jače mogla. Mjesečina je osvijetljavala šumu. Uzdahnula je i okrenula se prema ulazu. Ugledala je Treya ispred sebe, poskočila je i šokirala se pošto nije znala što treba učiniti. Promatrao ju je ljutitim pogledom, a i čudnim osmijehom, osmijehom kakvog ona nikada prije nije vidjela.
Znala je da treba nestati odandje što prije pošto on nije znao tko je ona niti što je radio, ali nije znala kojim putem krenuti i kako bi mu pobjegla. Počela je drhtati od straha dok ga je gledala duboko u oči i pitala se što bi mogla učiniti. Progutala je knedlu, odmahnula glavom, naglo se okrenula i počela trčati.
Jennine kronike: Krv nije voda - 9. poglavlje
Vadila je papirnate maramice iz velike kutije, koja je stajala kraj nje, i brisala je suze koje nisu prestajale kliziti.
Pogled joj je slučajno pao na okvir sa slikom Treya i nje na nočnom ormaru. Skonila je knjigu i uzela sliku. Suze su padale na nju. Iako je govorila prijateljima kako je dobro, kako više ne razmišlja o njemu, nije mogla prestati pitati se gdje je on, što radi i kad će ga ponovno vidjeti. Nedostajao joj je. Nedostajali su joj njegovi zagrljaji, osmijeh i onda je razmišljala o zadnjoj noći koju je provela s njim. Željela je biti samo njegova i bila je, ali onda je morala otići... Pitala se što bi se dogodilo da je ostala, da li bi njih dvoje bili cura i dečko...?! Jedino je znala da nebi dopustila da ga pretvore u vampira i da bi uvijek bila kraj njega, pazila da mu se ništa loše ne dogodi, a ovako je pogoršala stvar svojim odlaskom. Dopustila je da ga pronađu, da ga ugrizu i pretvore u vampira, a to je bila zadnja stvar koju je željela za njega. Dignula se sa kreveta i spremila natrag okvir, pa je otvorila ladicu i izvadila debeli album iz njega, vratila se natrag na krevet i otvorila ga. Počela je razgledavati stranice i slike na kojima su bili Trey, Clark, Monica i ona. Bili su svi tako sretni, nasmiješeni i veseli, a ona se činila tako sretnom, slobodnom i kao da se mogla ponašati da je jedna od njih, da je normalna osoba iako to nije bila. Nasmiješila se jer je znala da je s njima prošla jako prekrasan dio svoga novoga života, a onda se rastužila pošto se prisjetila kako više nije bila takva osoba, kako je sada bila tmurna, rijetko se smiješkala... Sve joj je nedostajalo... Trey joj je nedostajao više nego što je mogla zamišljati kad je odlučila otići iz grada.
Pogledala je prema vratima kad je čula kucanje i vidjela Austina kako ulazi u sobu.
„Što radiš?“ –upitao ju je Austin.
„Ništa...“ –zatvorila je album i vratila ga na svoje mjesto.
„Onda možeš otići sa Selen do grada?“
„Svejedno.“
„Sigurno ti nije problem?“
„Rekla sam ti.“
„Trebala bi joj nova odjeća, a ne poznaje najbolje grad i ne bi joj bilo lako sa svim ljudima oko nje, a nije da smo mi dečki baš za trgovine ženskih odjeća!“
„Pa rekla sam ti da mi je svejedno. Ići ću s njom! Nije mi problem!“
„Volim kad si tako dobra.“ –namignuo joj je, a ona mu je klimnula glavom.
U trenutku kad je želio izaći iz sobe, primjetio je tužan izraz lica svoje sestre i zastao je na ulazu. Djevojka je gledala prema prozoru. Austin je vidio koliko je zamišljena i primjetio je njeno lice koje nije prestajalo pokazivati veliku tugu. Vratio se natrag u sobu i zatvorio vrata.
„Jenna...“ –uzdahnuo je. „Mislio sam da je sve u redu nakon dva tjedna?“
„O čemu pričaš?“ –okrenula se prema njemu.
„O Treyu! Vidim i znam da razmišljaš o njemu! Rekao sam ti...“
„Da će mi biti puno bolje ako zaboravim na njega! Da, znam!“
„Zašto me onda ne poslušaš?“
„A zašto onda ti jednostavno ne odustaneš i shvatiš da ja njega, unatoč svemu, volim?“
„Znam, ali ne želim da te povrijedi! Samo ti želim pomoći!“
„Znaš kako bi mi mogao pomoći?“
„Kako?“
„Pomozi mi da pronađem Kohipa, molim te!“ –dignula se tužno sa kreveta i približila mu se ne skidajući onaj razočaravajući pogled s lica. „Molim te, Austin!“
„Ako će ti tako biti bolje... od sad na dalje ga tražim svaki dan i neću stati sve dok ga ne pronađem!“ –uzdahnuo je Austin.
„Hvala ti, hvala ti!“ –nasmiješeno ga je zagrlila.
„Ali ne želim da se razočaraš ako ga ne pronađeno uskoro, može?“ –odmahnuo je glavom.
„Glavno mi je da se trudimo da ga pronađemo što prije!“ –nacerila se.
Austin je odmahnuo glavom, nasmiješio joj se i zagrlio ju, pa ju je pozdravio i izašao iz sobe. Djevojka je sretno skočila na krevet i nasmiješeno gledala u strop. Bila je sretna. Znala je da će joj brat pokušati pomoći i da će učiniti sve kako ona nebi bila tužna. Morala ga je pronaći i ubiti kako bi se njen Trey vratio u normalu.
Dugo je ležala na krevetu osmijehom na licu i razmišljala o tome kako će uskoro njen Trey biti ponovno normalan i... nje. Misli su joj bile prekinute kad je netko pokucao na vrata, pa se postavila u sjedeći položaj i okrenula se prema njima. Ugledala je Selen. Jenna ju je ozbiljno pogledala. Njihov odnos se nije promjenio otkad se pojavila u njen život.
„Slušaj...“ –Selen je uzdahnula. „Ti i ja smo počele pogrešno. Znam da si mi željela samo pomoći i žao mi je što ju nisam prihvatila! Žao mi je što sam te dovela do situacije da se moraš svađati s Kevinom, Davidom i Austinom!“
„U redu je.“ –Jenna se nasmiješila. „Ja se nisam trudila da promjenimo naš odnos. Moram se priviknuti da više nisam jedina cura u obitelji!“
„Ne želim ti ukrasti mjesto.“ –nadodala je Selen.
„Znam.“ –klimnula je glavom.
„Hvala što si odlučila izaći sa mnom.“
„Nema na čemu. Spremna si?“
Selen je klimnula glavom, a Jenna se dignula sa kreveta, obukla je crni uski kaput koji ju je činio mršavijom nego što je bila, pa je uzela torbicu i izašla iz sobe.
Spustile su se niz stepenice, pozdravile ukučane i izašle iz kuće, te sjele u Jennin Jeap i krenule prema gradu, a nije im trebalo previše, pa su se parkirale na gradsko parkiralište i prošetale gradom.
Jenna je vodila Selen u trgovine odjećom i pomagala joj u kupnju raznih modnih dodataka. Dugo je trajala njihova kupovina, a onda su izašli iz zadnjeg grada i uputile se prečicom prema parkiralištu jer je mrak već pao.
„Doista mi puno znaći što si izašla sa mnom.“ –rekla je Selen.
„Drago mi je!“ –uzvratila je Jenna.
„Ne znam kako bi se snašla da sam izašla sama.“ –uzdahnula je. „Do sada sam izlazila s Kevinom, Austinom ili Davidom!“
„Znam!“
„Ne znam da li bi se mogla suočiti s ljudima... Koliko je tebi trebalo da se privikneš na ovakav život?“
„Skoro godinu dana...“
„Čovječe.... To je puno!“
„Da, ali ako se zabavljaš i ako imaš odlično društvo onda to prođe jako brzo. Ja nisam ni primjetila koliko je prošlo sve dok nisam proslavila svoj osamnaesti rođendan!“
Selen je klimnula glavom, a Jenna je primjetila visokog dečka u daljini. Njegova crna kovrčava duga kosa, do ramena, vijorila je na laganom vjetru, a on je hodao velikom brzinom prema njima u svom crnom kaputu.
Jennine kronike: Krv nije voda - 8. poglavlje
Zakočila je automobil odjednom, a iza nje je zakočio još jedan auto. Primjetila je, preko retrovizora, kako dva dečka izlaze iz auta, pa je otvorila vrata i poskočila iz svoga Jeepa. Oboje su bili visoki, tamnokosi i jako nabildani i primjetila je da njihov izraz lica nije bio prijateljski, ali niti ona nije bila raspoložena. Približili su joj se i ljutito ju promatrali.
„Glupačo, znaš voziti?!“ –proderao se jedan.
„Znam!“ –odgovorila je Jenna.
„Skoro smo se sudarili, budalo!“ –nastavio je drugi.
„Mama ti je budala!“ –ljutito ga je pogledala.
„Šta si rekla?!“ –viknuo je na nju, a ona ga je promatrala ljutitog pogleda.
„Slušaj... nisam raspoložena za svađe!“ –Jenna je prekrižila ruke na prsa.
„Ispričaj se, mala balavice!“ –gurnuo ju je onaj prvi.
„Da si me zamolio možda i bi, ali sada nema šanse!“ –viknula je ljutito jedva se suzdržavajući da im ne pokažem zube i zareži na njih.
Jedna šaka je odlazila prema njenom licu, pa je zatvorila oči i samo čekala udarac, ali nije ga dobila i začudila se, pa ih je otvorila. Šokirala se kad je vidjela Kevina ispred sebe kako se tuče s onim dečkima. Nije izgledalo najbolje, ne zbog Kevina, nego zbog njih. Iako su bili jaki, mišičavi i nabildani, nije bilo lako tuči se s vampirom koji ima više snage od prosječnog jakog čovjeka.
Jenna je bila zbunjena pošto nije znala što on radi ondje u onom trenutku, a još više što se tukao s dečkima kako bi nju zaštitio. Odmahnula je glavom. Znala je da ih treba prekinuti, tj. da njega treba prekinuti jer će inače oni nastradati.
„Kevin, dobro je!“ –Jenna ga je potrčala zaustaviti.
„Ulazi u auto, Jenna!“ –rekao joj je Kevin gledajući u dečke koji su ležali na pod.
„Kevin...“
„Rekao sam ti nešto!“
Djevojka je spustila glavu i otvorila suvozačeva vrata, pa je poskočila na sjedalo. Pogledala je u Kevina, a on je samo buljio u pod, pa je namjestio tamnu kariranu košulju koju je nosio na sebi i otvorio vozačeva vrata. Sjeo je na sjedalo, upalio motor i stao na papučicu gasa, te se udaljio od onog mjesta. Jenna je gledala u retrovizor u dečke koji su i dalje ležali na podu, pa se okrenula prema Kevinu, a on je mirno pratio cestu kojom su se vozili.
„Nisi ih valjda prejako ozlijedio?“ –upitala ga je Jenna.
„Još sam bio blag prema njima.“ –nasmiješeno ju je pogledao Kevin.
„Ipak mislim da si možda bio pregrub.“
„Bio sam dobar. Rekao sam ti!“
„Dobro.“ –slegnula je ramenima. „Hvala!“
„I drugi put!“ –namignuo joj je.
„Gdje idemo? Ovo nije put prema kući nego prema gradu.“
„Znam. Proći ćemo kroz grad i otići kraj mora! Moramo ozbiljno pričati!“
„O čemu?“
„Vidjet ćeš!“
Kevin se nasmiješio, a djevojka je slegnula zbunjeno ramenima. Nagnula se na sjedalo automobila i pogledala prema prozoru promatrajući put kojem su se vozili. Razmišljala je samo o Treyu, o tome kad će ga ponovno vidjeti, kad će ga pokušati vratiti u normalu, a i sebe tako da ube Kohipa. Bila je tužna. Trebala ga je kraj sebe, ali kao čovjeka. Trebala je njegov miris koji je polako nestajao u mislima.
Nije ni primjetila da su došli kraj mora sve dok ju Kevin nije prodrmao. Izašli su iz automobila, na ugodnom jesenjskom vjetru i tmnurnom vremenu pošto inače nebi smjeli izlaziti vani iz kuće. Spustili su se puteljskom prema pješčanoj plaži gdje se inače društvo dolazilo zabavljati po mraku, kad nikoga nebi bilo vani i nebi mogli vidjeti na kaav način oni to rade. Među njima je vladala duga tišina jer je Kevin promatrao svoju prijateljicu, a ona je gledala u valovito i nemirno more razmišljajući samo o Treyu i nikome više.
„Još razmišljaš o njemu?“ –upitao ju je iznenada.
„Nikad nisam prestala.“ –odgovorilo je tiho i tužnog pogleda.
„Slušaj...“ –uzdahnuo je. „Znaš i sama da smo ti rekli da ćemo sve pokušati kako bismo ga vratili!“
„Pokušavamo?! Pokušavamo pronaći Kohipa?!“
„Ne, ali...“
„E, pa onda mi vaše riječi nisu od nikakve pomoći!“
„Pojavit će se uskoro, vidjet ćeš. Sigurno se spremaju za još jedan napad na ljude!“
„Boli me briga!“ –rekla mu je. „Samo želim da Trey bude dobro, da je na sigurnom i da se ne ponaša na onakav način! Želim da sve bude kao prije....“
„Jenna!“ –protresao ju je Kevin. „Ništa neće biti kao prije, jasno?! Moraš prihvatiti neke stvari!“
„Neću!“ –gurnula ga je. „Nema šanse da ja prihvatim njena onakvog, jasno?! On ne želi biti takav i treba moju pomoć, a i vašu!“
„Joj... kako si...“ –ljutito se proderao. „Tako si tvrdoglava i... i...“
„I?“ –prekrižila je ruke.
„I imam osjećaj da ćeš uspjeti u tome...“ –uzdahnuo je, a ona se nasmiješila. „Tako si tvrdoglava, ali boriš se... Borit ću se i ja s tobom, Jenna!“
„Hvala! Potrebna mi je tvoja pomoć... i njihova, naravno!“ –sretno ga je zagrlila.
„Ali nisam došao pričati o tome s tobom.“ –nastavio je.
„Nego o čemu?“ –podignula je pogled prema njemu.
„Vidiš... Brinemo se za tebe!“
„Zašto?“
„Pratimo te već dva tjedna, Jenna! Moramo paziti na tebe kako te nitko nebi ozlijedio jer si se ti udaljila od nas!“
„A pitali ste se zašto ili ste samo mislili da je stvar u meni?“ –ljutito je prekrižila ruke.
„Pa cijelo vrijeme se pitamo zašto!“ –nadodao je Kevin. „Ljubomorna si na Selen?“
„Jesam!“ –klimnula je glavom.
„Ali zašto?“ –odmahnuo je glavom. „Samo se družimo s njom!“
„Upravo tako!“ –spustila je pogled. „Sjećaš se kakvi ste bili prema meni?“
„Da. Nismo te prihvaćali jer smo mislili...“
„A kakvi ste prema njoj?“
„Mi smo...“ –zašutio je. „K vragu... Bolji smo prema njoj nego što smo bili prema tebi!“
„Razumiješ?!“ –odmahnula je glavom i uzdahnula. „Vi ste bili tako loši i jadni prema njoj, a nju ste odmah prihvatili, kao da ju poznajete godinama! To jednostavno nije u redu!“
„Ali, Jenna, znamo da smo pogriješili s tobom, pa smo pokušali biti dobri prema Selen!“
„Znam, ali opet nije u redu! Uopče niste razmišljali o meni... i... Onog dana, otkad sam vas počela izbjegavati, me Austin užasno naljutio jer je rekao meni da se skuliram, a ne njoj! Ok... možda sam pretjerala, ali on je bio deset puta gori prema meni kad sam saznala što sam!“
„Znam, Jenna, znam...“ –uzdahnuo je Kevin. „Ali molim te... Nemoj se više ljutiti! Vjeruj nam, volimo te puno više od nje i brinemo se puno više o tebi. Svaki dan se pitamo kad ćeš prestati patiti za Treyem, plakati za njim... Užasno nam nedostaje tvoje društvo i želimo da nam se što prije vratiš!“
Djevojka je uzdahnula i snažno ga zgrlila. Znala je da oni nju vole, ali trebalo joj je vremena da prihvati kako više nije jedina cura u društvu i kako će i onoj drugoj morati davati njihovu pozornost. Nasmiješila mu se i zajedno su krenuli prema automobilu.
Vratili su se kod kuće, parkirali su auto u garažu i ušli u kuću. Austin i David su provirili iz dnevnog boravka i nasmiješili su joj se kao i ona njima, a onda ih je snažno otišla zagrliti. Trebala ih je kao što su oni i nju trebali. Vidjela je Selen, koja je sjedila na fotelji, kako gleda u nju. Jenna je odmaknula pogled, pozdravila ih je i izašla iz dnevnog boravka, te je potrčala prema sobi.
Jennine kronike: Krv nije voda - 7. poglavlje
„Problemi?“ –David se okrenuo prema Jenni.
„Mogli su se nastaviti da ste zakasnili.“ –odgovorila je pogledavši u Selen, a onda se okrenula prema prozoru i zatvorila ga dobro.
„Pokušala je pobjeći?“ –upitao je Kevin.
„Da.“ –klimnula je glavom. „Traži hranu!“
„Hranu?!“ –zbunjeno će Selen. „Pokušavam pronaći izlaz iz ovog zatvora!“
„Smiri se.“ –rekao joj je Austin. „Nećemo ti ništa, ali trebaš doći s nama kako bismo ti objasnili što ti se dešava!“
„Ja želim doma, jasno?!“ –proderala se.
„Gdje živiš?“ –nastavio je Kevin.
„U Dentenu!“ –odgovorila je.
„Daleko si ti od kuće.“ –pogledao ju je David. „Bolje ti je da dođeš s nama!“
Kevin je otvorio vrata, a Jenna je prošla kraj njega i spustila se niz stepenice. David i Austin su gledali u Selen koja je stajala u kutu i gledala ljutito u njih. Nije znala što učiniti kako bi pobjegla, kako bi se spasila, ali primjetila je kako su dečki dobri prema njoj i da joj ne pokušavaju učiniti ništa loše, pa je odlučila primiti Austinovu ruku i zajedno s njima izaći iz sobe. Spuštajući se niz stepenice, gledala je okolinu i pomalo se bojala pošto nije znala da li će joj nešto učiniti niti gdje se nalazi...
Ušli su u dnevni boravak u kojem je Jenna sjedila i gledala televiziju. Jennini i njeni pogledi su se susreli. Nisu bili nimalo ugodni pošto je ova prva bila ljuta što ju je napala, a pokušavala joj je pomoći. Kevin je rekao Selen da može sjesti na fotelju, a oni su sjeli na trosjed, kraj Jenne. Nisu skidali pogled s nje, kao niti ona s njih. Bojala ih se pomalo i bojala se onoga što bi joj mogli reći.
„Ja sam Austin, a ovo su Kevin, David i moja sestra Jenna. Vjerojatno ju već poznaš!“ –rekao je Austin.
„Poznajemo se!“ –uzvratile su istovremeno, pa se ljutito pogledale.
„Zašto mi izgleda kao da se ne slažete?“ –upitao je zbunjeno David.
„Glupača me napala!“ –nadodala je ljutito Jenna. „Htjela sam joj pomoći!“
„Nisi me htjela pustiti!“ –nastavila je ljutito Selen.
„Budalo, mogla si ubiti one ljude!“ –Jenna se ljutito dignula sa trosjeda.
„Smiri se!“ –Kevin ju je povukao natrag. „Ne možeš takva biti prema njoj! Nova je u tome!“
„Kad sam ja bila nova u tome niste bili tako blagi prema meni!“ –ljutito je prekrižila ruke na prsa.
„Prestani se tako ponašati, Jenna!“ –nasmiješio se Austin.
„Hoće li mi netko objasniti što se ovdje dešava?!“ –Selen se ljutito dignula sa trosjeda.
„Smiri se i sjedni!“ –rekao joj je David, a djevojka ga je poslušala.
„U čemu bi trebala biti nova?“ –upitala ih je.
„Ti nisi više normalan čovjek.“ –odgovorio joj je Kevin. „Ti si jedna od nas...“
„Ha? Molim?!“ –zbunjeno ga je pogledala Selen.
„Vidiš...“ –uzdahnuo je David. „Sjećaš se što se zadnje dogodilo?“
„Sjećam se kako sam trčala šumom jer me netko ganjao, a ostalo... nemam pojma!“ –odmahnula je glavom.
„Ganjao te... vampir!“ –rekao joj je David.
„Molim?!“ –Selen se počela smijati. „Vi to mene zezate ili ste budale?! Vampiri ne postoje, ljudi moji... Ludi ste! Vi i vaše glupe legende... Ovo je najgluplja i najsmiješnija stvar koju sam ikada čula!“
„Vjeruj nam, ganjao te vampir!“ –nastavio je Kevin. „Ti si postala vampirica!“
„Ma vi ste svi poludjeli!“ –odmahnula je glavom, dignula se sa trosjeda i krenula prema ulaznim vratima.
Selen se šokirala kad je ugledala Austina ispred vratiju. Bila je zbunjena, pa se okrenula prema dnevnom boravku i ponovno prema njemu. Nije mogla vjerovati kako je tako brzo došao ispred nje. Austin ju je nježno uhvatio za ruku i povukao prema dnevnom boravku, pa ju je lagano gurnuo na fotelju i sjeo preko puta nje, kraj sestre.
„Kako...“ –zbunjeno će ona. „Kako si tako brzo došao tamo!“
„Ja sam... vampir!“ –odgovorio joj je, a ona ga je preplašeno gledala. „Slušaj, znam da ti to zvući zbunjujuće i strašno, ali... ti si jedna od nas! Vampir te ugrizao i sada si jedna od nas!“
„Ma to je nemoguće!“ –odmahnula je glavom. „Ja... Ja u to ne vjerujem!“
„Počni vjerovati!“ –rekla je Jenna ozbiljno. „Ti si sada cura kojoj srce više ne kuca, koja ne zna što može osjećati, koja je uvijek hladna i blijeda! Ista si kao i mi, Selen! Vampirica si!“
„Začepi! Vi ste me to uništili... što ste učinili od mene?! Ja vam ništa ne vjerujem! Hoću doma! Pustite me na miru!“
„Šuti! Prihvati to što jesi. Prihvati da možda nikada više nećeš biti cura kakva si bila kao prije!“
„Ti začepi, glupačo! Ne vjerujem vam ništa, jasno?! Glupi ste i... samo lažete kako biste me preplašili!“
„Kunem se da ću te razbiti ako nas još jednom nazoveš lažljivcima!“
„Wow, wow, dosta!“ –Austin je stao između njih. „Prekinite, ok?! Jenna, izađi i skuliraj se.“
„Ali...“ –Jenna ga je pogledala tužno.
„Poslušaj me!“ –pokazao joj je vrata.
„Idite k vragu oboje!“ –gurnula ga je i ljutito izašla iz dnevnog boravka.
Društvo je gledalo za njom, pa su čuli udarac izlaznih vratiju. Uzdahnuli su, pa pogledali u Selen koja je šokirano gledala u njih. Začuli su paljenje motora automobila, pa su pogledali kroz prozor. Jenna je izlazila iz garaže sa svojim Jeepom i velikom brzinom se udaljavala od kuće.
„S vremenom ćeš se naviknuti na ovakav život, Selen!“ –rekao joj je David.
„Bez brige. Mi ćemo biti uz tebe!“ –nastavio je Kevin. „Malo će ti biti teško, ali... Naviknut ćeš se!“
„Ne želim se naviknuti živjeti kao... čudovište.“ –uzdahnula je, sjela natrag na fotelju, prislonila ruke na lice i rasplakala se.
David, Austin i Kevin nisu znali što učiniti u onom trenutku pošto je Jenna ljutito otišla od kuće, a druga djevojka je plakala bez prestanka. Nisu je ni pokušavali umiriti pošto su znali kako to neko vrijeme neće biti moguće pošto su znali djevojka povrijeđena i da ne zna što učiniti.
U međuvremenu se Jenna ljutito vozila praznim, tihim i pustim ulicama. Bila je bijesna na brata što je samo nju umirio, a ne Selen iako je ova druga započela. Bila je ljuta što su se tako dobro ponašali prema njoj, a nju su tek nakon mjesec dana zavoljeli i to tek kad se doznalo da je ona zapravo Austinova sestra. Nakon nekoliko sati vožnje, razmišljanja i ljutnje, zaustavila se kraj mora. Parkirala je auto i izašla iz njega, te je poskočila na haubu i pogledala u valovito more. Uživala je u onoj pomalo nemirnoj noći uz šum mora i jakog vjetra, na kojem joj je kosa vijorila.
Novi i ovdje.
Vidim da vam se sviđa kako slijedi priča. Drago mi je zbog toga. Nadam se da će vam se sviđati i ubuduće.
Laku noć.
Voli vas Barbara
Vidim da vam se sviđa kako slijedi priča. Drago mi je zbog toga. Nadam se da će vam se sviđati i ubuduće.
Laku noć.
Voli vas Barbara
Jennine kronike: Krv nije voda - 6. poglavlje
„Što se dogodilo ovdje?“ –upitao ju je, približavajući se.
„Ne vidiš?!“ –uzvratila je grubo.
„Kevin mi je rekao što se dogodilo, pa sam došao provjeriti kako si i onda vidim da si sve porazbacala po sobi.“
„Da, i?“
„Reci što ti je, Jenna!“
„Neću!“
„Ljutiš me!“
„Ja tebe?“
„Da.“
„Ja tebe?!“ –okrenula se prema njemu, ljutitog pogleda i pokazivajući zube, te režajući. „Ja tebe ljutim?!“
„Da, Jenna!“ –proderao se, također režajući.
„Nisi mi potreban, Austin!“ –nastavila je Jenna.
„Nisam ti potreban?!“ –Austin je odmahnuo glavom. „Znam da me trebaš, Jenna! Nemoj se ponašati kao da si jaka, da sve možeš sama podnijeti, ali vidi se po tebi da nisi toliko jaka!“
„Brini se za onu klinku, a ne za mene!“ –okrenula se prema prozoru prekriživši ruke.
„Nemoj mi reći da si ljuta zbog toga.“ –začuđeno će on.
„Ljuta sam!“
„Zašto?!“
„Zašto?! Imaš me hrabrosti pitati zašto?!“
„Da. Želim da mi objasniš zašto ti toliko smeta što sam uz onu djevojku!“
„Uz mene nisi bio...“ –spustila je pogled. „David je jedini koji je bio kraj mene, a sada ste svi uz nju!“
„I zbog toga si ljuta?“ –nasmiješio se Austin.
„Austin, ja ne vidim da je sve to smješno, znaš?!“
„Ljubomorna si što više nisi miljenica?“
„Ma ti si debil...“ –odmahnula je glavom i pogledala ga suznim očima. „Ljuta sam što... što kraj mene nisi nikada bio dok sam umirala od boli, što si me smatrao uljezom i govorio Davidu da me se trebate rješiti prije nego postanem veliki problem za vas. Mrzio si me, Austin, sve dok nisi saznao da sam ti sestra...“
„Jenna!“
„Začepi! Zašto nisi mogao biti kraj mene kad sam te trebala, a kraj nje možeš?!“
„Jenna... shvatio sam kakav sam kreten bio tebi odavno!“ –podragao ju je po licu. „Kraj nje sam samo jer znam da me ona treba kao što si me i ti trebala. Žao mi je što se loše osjećaš zbog toga, ali vjeruj mi, ja se osjećam još gore što sam bio takav prema tebi!“
„Ma...“ –uzdahnula je i odmahnula glavom. „Žao je meni što sam bila takva prema tebi. Vjerojatno sam previše živčana, pa me male sitnice naživciraju!“
„Znam kako ti je.“ –nasmiješio se. „Sigurno je sada sve u redu?“
„Da. Ne brini se!“ –namignula mu je.
„Odlično. Odmori se i prestani razmišljati o glupostima!“
„Pokušat ću.“
„Idem ja malo gledati televiziju. Kevin je sada s onom curom!“
„Dobro.“
„Vidimo se kasnije!“
Djevojka je nasmiješeno klimnula glavom, a on joj je namignuo i zatvorio vrata sobe. Jenna je uzdahnula i sjela na krevet, te skrenula pogled prema prozoru. Znala je koliko je pretjerala što se živcirala zbog gluposti i što se toliko izderala na Austina. Samo se brinuo o curi kao što bi svatko, a njemu je jako bilo stalo do sestre, pa nije bilo potrebe i dalje brinuti se o tome koliko mu je stalo.
Legla je na krevet i zatvorila oči kako bi se malo opustila. Nije mogla zaspati pošto vampiri nikada ne spavaju i zbog toga je mogla samo odmarati oči i opuštati misli.
Kroz glavu su joj prolazile scene u kojima je uživala s Treyem od prvog trenutka kad ga je ugledala i do zadnjeg, kad je uživala dok je bila samo njegova. Trgnula se u trenutku kad ga je vidjela kao vampira, blijedog lica i krvavih usana.
Otvorila je oči i nije ih više željela zatvarati kako ga ponovno nebi vidjela onakvog. Užasavala se same pomisli da ga ponovno vidi onakvog, da ponovno vidi kako trči za čovjekom i hrani se njime. Htjela je i znala da bi nešto što prije trebala poduzeti kako bi ga ponovno vratila u normalu i biti s njim.
Uzdahnula je i dignula sa kreveta, te približila prozoru. Dugo je razmišljala o tome što bi mogla napraviti, kako se ponašati i što učiniti da bi se osjećala bolje i da bi spasila stvar kad se nitko drugi, oko nje, ne trudi. Znala je da se nitko neće pokrenuti ako ih ona na to ne prisili.
Nije ni shvatila, koliko dugo je razmišljala, da je već pala noć. Pogledala je u tmurno nebo na koje je sjevalo i grmilo. Spustila je pogled, vratila se na krevet i nastavila razmišljati kako bi bilo najbolje postupiti.
Nakon satima razmišljala je odlučila izaći iz sobe i otići malo s društvom u dnevni boravak kako se previše nebi udaljavala od njih. Večinom, kad bi ju nešto jako mučilo, bi se voljela odmaknuti od društva i biti u samoći, te razmišljati o svojim problemima, pa se htjela malo družiti kako bi se opustila.
Spuštajući se niz stepenice je čula korake iz sobe u kojoj je ona djevojka dva dana ležala. Polako je otvorila vrata i ugledala djevojku kako stoji ispred ogledala i promatra samu sebe. Vidjela je čuđenje, tugu kakvu je i ona osjećala kad se prvi put ugledala kao... vampirica. Suosjećala je s njom, pa je uzdahnula, a u onom trenutku se djevojka naglo okrenula, napravila nekoliko koraka u nazad i stala je kad je došla do zida. Zarežala je na nju i pokazala zube.
„Dolazim u miru!“ –Jenna je zatvorila vrata za sobom.
„Tko si?!“ –upitala ju je ona cura ljutito.
„Jenna Collon. Ja sam jedna od onih koji su te spasili!“
„Spasili od čega?! Što ste mi učinili?!“
„Mi ti ništa nismo učinili!“
„Jeste! Više nisam kao prije... Što ste mi učinili?! Gdje sam?! Oteli ste me?!“
„Ne.“ –odmahnula je glavom. „Kako se zoveš?“
„Selen Posen!“
„Dobro, Selen. Ispričat ću ti što se dogodilo ako prestaneš biti tako... živčana i ako mi pokušaš vjerovati!“
„Neću te slušati! Ostavi me na miru! Želim vani!“ –Selen se okrenula prema prozoru i počela ga je otvarati.
Jenna je primjetila da djevojka miriše nešto, pa je potrčala prema njoj i vidjela je ljude na ulici. Znala je dobro što Selen miriše i osjeća u onom trenutku. Znala je koliko je gladna pošto je i ona jako bila gladna kad se probudila i prije nego je shvatila što je zapravo postala. Primjetila je kako se Selen penje na prozoru, pa ju je brzo povukla i gurnula u zid, a ova druga joj je zarežala i pripremala se da ju napadne.
Jenna se izmaknula kad je djevojka krenula prema njoj i ljutito ju udarila, pa je pala na pod i proklizila do zida.
Jennine kronike: Krv nije voda - 5. poglavlje
Začula je udaranje vrata, pa se dignula sa kreveta i prišla prozoru. David i Kevin su izlazili iz auta kojeg su parkirali ispred kuće. Podignula je pogled prema sivom nebu. Podsjećalo ju je na njeno srce. Bilo je ledeno, tužno, usamljeno, bez otkucaja... sivo.... Odmahnula je glavom i spustila pogled, pa ljutito stisnula šaku i prošla kroz staklo prozora. Rasplakala se ponovno. Bol i pritisak kojeg je osjećala u glavi je bio prejak i nije ga mogla podnijeti, nije mogla podnijeti da Trey nije dečko kojeg je poznavala. Povukla je ruku koja je krvarila, a krv je kapala polako na pod sve dok posjekotine nisu nestale.
Uzdahnula je i krenula prema vratima, pa ih je otvorila i izašla iz sobe, spuštajući se niz stepenice. Otvorila je vrata u kojoj je ležala djevojka koju su dan prije izvukli iz šume, a kraj nje se nalazio Austin. Djevojka se začudila. Njen brat je proveo cijeli dan i noć uz nju, pazeći da se ne ozlijedi i da ne pati previše i osjećala se pomalo ljubomorno pošto nju nije zavolio i mrzio ju sve dok nije saznao da su braća.
Djevojka se proderala i počela je drhtati, a Jenna je šokirano gledala u nju. Nije se mogla pomaknuti pošto se prisjetila kako je bilo s njom prije godinu dana i kako ju je sve ono ubijalo.
„Izdrži, mala!“ –Austin se podignuo sa stolice, uhvatio ju za ruku i nježno ju podragao po licu.
Jenna je odmahnula glavom i prekrižila ruke na prsa, a on se okrenuo prema njoj. Spustila je pogled, okrenula se i udarila vratima kad je izašla iz sobe. Bila je bijesna na njega jer prema njoj nije osjećao ništa kad je počela živjeti s njima, a primjetila je kako drugačijim pogledom gleda u onu djevojku. Austin je zbunjeno gledao u zatvorena vrata, pa je odmahnuo glavom i nastavio gledati u onu prekrasnu djevojku. Bila je blijeda, a smeđa kosa joj je prekrivala lice. Odmaknuo joj je kosu i podragao ju po licu. Primjetio je kako ga gleda, pa se nasmiješio.
Jenna se spustila niz stepenice i zastala je kad je vidjela Kevina i Davida kako ulaze u kuću.
„Nisam znala da još niste došli.“ –rekla im je. „Vidjela sam vas prije desetak minuta ispred kuće!“
„Zadržali smo se sa susjedima.“ –uzvratio je Kevin. „Austin?“
„A gdje bi mogao biti?!“ –prekrižila je ruke, spustila se do njih i krenula u dnevni boravak.
„Kod one cure je?“ –upitao je David.
„Pa rekla sam ti!“ –odmahnula je glavom. „Gdje bi drugdje on mogao biti?!“
„Ljuta si?“ –pogledao ju je Kevin.
„Nisam.“ –odgovorila je, sjela na trosjed i upalila televiziju.
„Idem provjeriti kako je ona cura.“ –uzvratio je David i izašao je iz dnevnog boravka.
„Ajde, Jenna, lijepo mi reci u čemu je sada problem.“ –nasmiješeno joj se obratio Kevin.
„Ma u ničemu, vjeruj mi!“ –odmahnula je glavom.
„Jenna, nisam ti ja od jučer. Tužna si zbog Treya?“
„Jesam.“
„Slušaj... Rekao sam ti da si ga morala ugristi kad je bilo vrijeme za to. Sada bi bio s nama!“
„Kevin, nisam htjela da ima istu glupu sudbinu kao i mi!“ –uzvratila je ljutito. „Užasno je nemati srce, nekoliko dana tjedno piti krv, ne izlaziti na sunce... Ne volim svoj život, a pogotovo nebi voljela da on živi kao i mi!“
„Pa vidiš što mu se sada desilo?!“ –odmahnuo je ljutito glavom. „Bolje da je bio s nama, nego s njima! Jenna, on te se uopče ne sjeća, shvaćaš li ti to!?“
„Sjetit će me se, vidjet ćeš!“ –ljutito će Jenna. „Mora me se sjetiti! Znam da mu je i dalje stalo, da je osobi koju sam ja poznavala još stalo do nas i da ona živi u njemu, samo ga trebam pronaći i prisjetiti ga za to!“
„Možeš nastradati.“
„Boli me briga!“
„Riskirala bi svoj život da ga spasiš?!“
„Da, jer ga previše volim, Kevin! Moram ga spasiti. Moram barem pokušati jer me treba! Znam da me treba i da želi da ga spasim!“
„Jenna, k vragu...“
„Moramo što prije naći Kohipa i srediti ga!“
„Jenna, nije ti to tako lako!“
„Odustat ćeš?!“
„Ne, ali...“
„Blizu nam je, Kevin! Neće pobjeći. Ovdje ima previše ljudi koji vjeruju u one glupe legende, ali opet će se pronaći osoba koja će izaći iz kuće! Doći će po njih i...“
„Smiri se, molim te. Možeš se razočarati!“
„Znaći da ne želiš ponovno biti normalna osoba!“
„Ma kako to možeš pomisliti?!“
„Pa kukavica si!“
„Prekini! Još si nova u ovome i trebaš shvatiti da nije sve tako lako!“
„Ja neću odustati, Kevin!“ –proderala se ljutito. „Nikada! Moram spasiti Treya, puno njih koji su vampiri i nas. Ako ti želiš odustati, odustani, ali ja neću, jasno?!“
Kevin je šokirano i otvorenih ustiju gledao u nju pošto nije znao što reći. Djevojka se okrenula i ljutito izašla iz dnevnog boravka u kojem je David pokušavao ući. Djevojka ga je gurnula i potrčala na kat, a on je pogledao u prijatelja s upitnim izrazom lica. Kevin je odmahnuo glavom i pogledao u televiziju i dalje razmišljajući što bi mogao reći prijateljici iako se nije mogao sjetiti ničega.
Jenna je ljutito otvorila vrata sobe, zalupila njima i bacila na pod sve što je ugledala pred sobom. Bila je ljuta, živčana, povrijeđena... Htjela je sve srediti odmah, htjela je da sve bude kao prije, ali nitko se nije trudio srediti stvari i to ju je užasno živciralo, toliko ljutilo da je poželjela ubiti samu sebe kako bi skratila muke. Primjetila je na podu okvir, pa se sagnula i okrenula ga. Gledala je u sliku Clarka, Monice, Treya i nje na izletu. Nasmiješila se. Tada je bila presretna, vesela, uvijek nasmiješena i radovala se svakom izlasku s njima, a onda je sve to nestalo. Osjetila je suze na licu i polako su padale na sliku. Uzdahnula je, sjela na poda i ponovno se rasplakala. Znala je da ništa nije trebalo biti onako, da je sve trebalo biti odlično, lijepo, mirno i da nitko od njenih prijatelja nije trebao biti povrijeđen. Nitko od prijatelja i nije bio povrijeđen, ali bila je njena ljubav....
Jennine kronike: Krv nije voda - 4. poglavlje
Nije mogla vjerovati da je dva metra ispred nje stajao Trey bijedolikog lica, crnih očiju koje su nalikovale na rupe poput njenih, a usne su mu bile krvave kao i brada. Krv je kapala na pod.
„O, ne.... Trey...“ –odmahnivala je glavom.
Nije željela vjerovati u ono čega se najviše bojala kad joj je Monica rekla da je nestao i da nitko nema traga o njemu, nije htjela, a niti mogla vjerovati da je bio jedan od njih, da je bio vampir...
Nije osjećala njegov prekrasan i ugodan ljudski miris kojeg je obožavala mirisati i kad njega nebi bilo kraj nje. Osjećala je suze u očima i kako polako klize niz njeno ledeno lice. Drhtala je od straha. Htjela ga je vidjeti još jednom, ali ne kao čudovište, ne kao vampira. Nije željela da mu se to dogodi, nije željela da postane jedan od njih jer je znala da će s njegovim ljudskim djelom nestati i miris.
„Trey...“ –nastavila je.
„Tko si?“ –upitao ju je.
Djevojka ga je šokirano gledala pitajući se zašto ju nije prepoznao, zašto odmah nije znao tko je ona.
„Jenna!“ –začula je Austinov glas u daljini. „Osjetio sam...“
Trey je zarežao kad je ugledao Austina, Kevina i Davida iza djevojke i pokazivao im je zube, a oni su začuđeno gledali u njega pošto nisu shvaćali što se dešavalo. David je primjetio djevojku na podu, pa je laktom bocnuo Kevina i pokazao mu što je upravo bio vidio. Shvatili su i oni što se događalo, pa su pogledali u Jennu koja je ukipljeno gledala u njega ne skidajući začuđeni pogled.
„Trey...“ –djevojka je zakoračila.
„Jenna, ne!“ –proderao se Austin i povukao ju iza sebe.
Jenna nije znala što se dešava. Ugledala je Austina kako pokazuje zube i pogledom prijeti Treyu, a to su čunili i Kevin i David. Bila je zbunjena, odlazili su prema njemu, a ona nije znala što učiniti, što bi se moglo desiti. Pogledala je i u Treya, ali on je ljutito gledao u njih, bjesno režao i pokazivao zube, a iz ruku su mi izlazile dugačke pađe. Tada se začudila još više jer nije znala da vampiri imao panđe.
„Trey...“ –požurila je prema njemu, ali ju je David povukao kraj sebe.
Otimala se, ali nije ju ispuštao iz svojeg jakog stiska. Trey je napravio korak u nazad i nestao je, velikom brzinom, duboko u šumu.
„Što se događa, što se događa?!“ –ponavljala je Jenna uplakano.
„Smiri se!“ –prodrmao ju je David.
„Reci mi što se događa!“ –odmahnivala je glavom uplakanog lica.
„Kasnije, Jenna!“ –uzvratio je Austin i podignuo djevojku sa poda. „Cura će iskrvariti do smrti ako nešto ne poduzmemo što prije!“
„Idem po auto! Odmah dolazim!“ –uzvratio je Kevin.
Potrčao je od njih, a Jenna je ukipljeno gledala u Austina i Davida kako opipavaju djevojci puls i brinu se za nju. Imala je otvorene oči i pričali su s njom, ali uskoro su se i one predivne smeđe oči, koje su se presijavale na zelenu boju, polako zatvarale i gubile sjaj.
Jenna je čula škripanje iza sebe, pa se okrenula i ugledala Kevinov auto. Austin je potrčao prema autu dok je ona šokirano gledala oko sebe.
„Jenna!“ –David ju je povukao prema autu.
Ušao je na suvozačevo mjesto, a Jenna je sjela na stražnje sjedalo. Gledala je ukočeno u Austina, pa u djevojku koja je drhtala i trgala se iz njegovog stiska.
„Pomozi, Jenna!“ –rekao joj je.
Nije razumjela što joj govori pošto joj je scena bila užasavajuća. Jurili su ulicama, a ona je gledala u njen vrat, koj je imao dvije rupe iz kojih je izlazila krv i prljala Austinovu plavu majicu, te je klizila niz njegove ruke pošto joj je čvrsto držao glavu.
„Jenna!“ –proderao se.
„Molim?“ –pogledala je u njega.
„Trebam te!“
„Reci što da učinim!“
„Drži joj čvrsto noge jer bi mogla samu sebe ozlijediti!“
Klimnula je glavom i učinila što joj je brat naredio. Čvrsto je držala noge one djevojke, ali bila je jaka i trgala se. jenna je dobro znala što je osjećala i kakva bol je prolazila njenim tijelom.
Kevin je zakočio ispred kuće, otvorio vrara garaže i parkiro se kako nitno nebi vidio što se s njima dešava. Izašli su iz auta, pa je Austin uzeo djevojku i potrčao stepenicama u kuću, a za njim su brzo trčali Kevin i David dok je Jenna gledala ta njima. vrat su zalupila, a ona je spustila pogled i pogledala u svoje krvave ruke. Drhtala je, a suze su klizile niz njeno lice. Trey je učinio to onoj djevojci, njen Trey za kojeg se užasno bojala i pokušavala ga zaštititi od vampira.
Uzdahnula je i popela se stepnicama do hodnika, na prizemlju. Vidjela je Kevina kao trči prema katu, pa je otišla za njim. Ušao je u sobu, a ona je provorila unutra. Djevojka je ležala na krevetu, a David i Austin su je držali dok je Kevin vadio inekciju iz kutije i stavio ju u njen brat. Djevojka se proderala, a Jenna je poskočila od onog krika.
„Hoće li biti dobro?“ –upitala je Jenna.
„I ti si bila, zar ne?“ –David je pogledao u nju.
„To znači da...“
„Da, Jenna. Ova cura postaje vampir!“ –nadodao je Kevin.
„Nekoliko dana će biti kritično, ali proći će je ova bol!“ –nastavio je Austin. „Idemo u dnevni. Treba se odmoriti!“
Jena je spustila pogled, izašla iz sobe, pa se spustila stepenicama. Čula je korake iza sebe. Društvo ju je pratilo. Ušla je u dnevno boravak, sjela na fotelju i ukipljeno gledala ispred sebe. Nije mogla prestati razmišljati o Treyu i sceni koju je vidjela i nije mogla vjerovati da je on postao nešto što nikada nije željela da mu se dogodi.
„Jenna...“ –prozborio je David. „Dobro si?“
„Što mu se dogodilo?“ –okrenula se prema njima. „Što mu je?“
„Očito si shvatila da je postao vampir!“ –odgovorio je Austin.
„Nije me prepoznao!“ –proderala se. „Kako je to moguće?! I... I... I... imao je panđe! Mi nemamo panđe, Austin! Što mu je?!“
„Trey možda nikada više neće biti isti kao prije, Jenna!“ –Kevin je uzdahnuo.
„Kako to misliš?!“ –upitala je.
„Izgleda da ga je Kohip ugrizao!“ –objasio je David. „Kad on ugrize... ubrizga svoj otrov u osobu koja se više ne sjeća što je bila prije!“
„N-Nemoguće!“ –odmahnula je glavom.
„Promjeni svoje ponašanje, postane loš...“ –uzdahnuo je. „Zbog toga osoba koja je ugrižena od njega ima panđe!“
„O Bože... Ne...“ –ljutito je rekla.
„Postoji mogučnost da ga primjenimo!“ –nastavio je Austin. „Osjetili smo Kohipov miris. Bio je u šumi kad je Trey ugrizao onu curu!“
„Moramo ga pronaći, jasno?!“ –dignula se ljutito. „Moramo to učiniti! Ne mogu dopustiti da...“
„Smiri se, malena!“ –Kevin se dignuo sa trosjeca i prišao joj, te prislonio ruku na njeno rame. „Samo se sada smiri i sve će biti u redu!“
„Neće!“ –proderala se histerično. „On... On će nastaviti ubijati! Znam da on to...“
„U redu je, Jenna!“ –Austin ju je obgrlio.
„On to ne želi! Ne želi... Ja to... znam! On... Trey!“ –drhtala je.
„Tiho, sisterice... tiho...“ –prošaptao je i nježno ju podragao po dugoj kosi.
Drhtala je i jecala. Nije mogla vjerovati da Trey više nije bio dečko kojeg je upoznala i da nije znao tko je ona. Više nisu bili... kao prije.
Austin je krajičkom oka pogledao u Kevina i Davida, a oni su ga promatrali tužnog i zbunjenog pogleda. Nitko od njih više nije znao kako da se ponašaju prema Jenni i što da učine kako bi joj bilo bolje.
Jennine kronike: Krv nije voda - 3. poglavlje
Duboko je uzdahnula, podignula glavu i obrisala suze, pa upalila motor i odvezla se s parkirališta. Znala je kako su se ukučani brinuli za nju pošto ju nije bilo više od tri sata. Putem nije prestajala razmišljati o Treyu i pitala se gdje bi mogao biti u onom trenutku, što bi mogao raditi i zašto ga nema, zašto nitko ne zna gdje je. Htjela je osjetiti njegov miris, njegov predivan miris koji ju je stalno pratio. Htjela ga je vidjeti barem još jednom i shvatiti da je dobro, da se bez veze brine.
Nije ni shvatila da je stajala ispred garaže, kod kuće. Trgnula se i odmahnula glavom, a onda je uzela torbe sa suvozačevog praznog sjedala, okrenula se i ugledala Kevina kraj vratiju, pa se proderala i poskočila sa sjedala. Pogledala je u prijatelja i shvatila kako umire od smijeha. Djevojka je odmahnula glavom, otvorila vrata i poskočila iz auta.
„Nisi normalan!“ –ljutito je pogledala u njega.
„Pa zar me nisi vidjela?“ –uzvratio je Kevin, brisajući suze od smijeha.
„Očito nisam!“
„Stajao sam nekih pet minuta kraj tvog prozora, Jenna!“
„Pa rekla sam ti da očito nisam shvatila da si ondje! Uplašila sam se!“
„Oprosti, oprosti!“ –nacerio se. „Daj, da ti pomognem!“
Djevojka je odmahnula glavom i pružila mu nekoliko vrečica, pa se uputila prema ulazu u kuču. Otvorila je vrata i zakoračila unutra, pa je krenula u dnevno boravak gdje nikoga nije bilo, osim upaljene televizije. Stavila je vrečice na prazni trosjed i sjela je kraj njih, te je zamišljeno podignula pogled prema plafonu plave boje. Kad je čula korake se okrenula i vidjela Kevina kako gleda u nju dok je stajao na ulazu u dnevni boravak.
„Gdje su David i Austin?“ –upitala ga je.
„Otišli su do grada!“ –odgovorio je i sjeo na fotelju.
Djevojka je primjetila kako Kevin i dalje gleda u nju. Imao je glavu prisloljenu na ruku i zamišljeno ju je promatrao, također i pomalo upitnim pogledom.
„Što je, Kevin?“ –upitala je osmijehom.
„Reci mi što se dogodilo u gradu.“ –odgovorio je prekriživši ruke na prsima.
„Ma...“
„Gnjavit ću te dok mi ne kažeš, znaš?“
„Namjeravala sam reći, ali trebaš mi prvi dopustiti da stignem do riječi!“
„Oh, oprosti. Pričaj!“
„Srela sam Monicu.“
„Onu tvoju prijateljicu iz Winkona?“
„Da, da, nju! Pričale smo i... rekla mi je da je Trey nestao!“
„Nestao?“
„Da. Nitko ne zna gdje je i gdje bi ga mogli pronaći. Ne javlja im se mjesecima!“
„Bojiš se da bi mu se nešto loše moglo desiti?“
„Da.“
„Imala si vizije o njemu u zadnje vrijeme?“
„Nisam.“
„E, pa onda se ne moraš brinuti za njega! Možda jednostavno neko vrijeme želi biti sam!“
„Strah me, Kevin!“
„Ma kažem ti da se prestaneš brinuti! Sve će biti u redu s njim!“
„Nadam se!“
„Hoćeš, hoće. Samo se nemoj previše brinuti o njemu!“ –namignuo joj je Kevin i dignuo se sa fotelje. „Idemo do grada?“
„Zašto i s kim?“ –pratila je njegove korake pogledom.
„Rekli su mi David i Austin da ih nazovem kad se vratiš doma, pa da zajedno prošetamo gradom!“ –odgovorio joj je.
„Dobro!“ –dignula se sa trosjeda. „Idem samo ostaviti vrečice u sobi!“
Klimnuo je glavom, a ona je izašla iz dnevnog boravka i požurila je korake do svoje sobe kako ju Kevin nebi čekao. Kevin i ona se nisu previše slagali kad su se tek upoznali pošto je on mislio kako će im ona upropastiti sve planove, kao što je i njen vlastiti brat mislio, ali shvatio je da griješi kad je riskirala svoj život da ga spasi, pa su se sprijateljili i večinom provodili zajedničko vrijeme pričajući o raznim stvarima.
Bacila je vrečice na krevet i zalupila vratima, nakon čega je potrčala stepenicama i vidjela Kevina kako drži otvorena ulazna vrata. Izašli su iz kuće, te sjeli u Kevinog crveni Mercedes i krenuli su prema gradu.
Vozili su se cestama i pričali o raznim temama, kao i inače, a onda su parkirali auto kad su stigli na odredište, i polako krenuli prema kafiću u kojem su se morali naći s preostalim prijateljima.
„I bolje si?“ –upitao ju je Kevin.
„Ne mogu lagati.“ –spustila je tužno pogled. „Samo se nadam da je ok i da mu se ništa loše nije dogodilo!“
„Vidjet ćeš da je dobro.“ –obgrlio ju je rukom. „Poludjet ćeš od tolike brige, Jenna!“
„Želim se samo uvjeriti da je dobro. To je sve!“
Ukočila se i uhvatila ga snažno za ruku, a on je zbunjeno pogledao u nju kao i prolaznici. Imala je viziju. Ugledala je djevojku kako trči šumom i bježi od nekoga, netko ju ganja, a ona ne može pobjeći. Vidjela je strah u njenim prekrasnim tamnim očima, a suze nisu prestajale kliziti niz njeno lice.
„Jenna, dobro si?“ –prodrmao ju je Kevin pošto se zabrinuo za nju.
„Kevin, idi po Austina i Davida. Moram... moram spasiti nekoga!“ –potrčala je od njega.
„Jenna!“ –proderao se za njom, ali ona se nije zaustavljala.
Trčala je ulicama pokušavajući shvatiti gdje se nalazi šuma koju je vidjela u viziji. Morala ju je pronaći što prije kako bi spasila onu djevojku, spasila ju najvjerojatnije od iste sudbine koju je i nju dočekala. Nije smijela dopustiti da se još jedna djevojka pretvori u vampiricu, da ne osjeća više osjećaje koje mogu osjećati samo normalni ljudi.
Ugledala je šumu preko ceste, pa je potrčala iako su automobili prolazili, škripili i trubili joj. Nije ju bilo briga. Morala je stići na vrijeme, pa je samo ubrzavala svoju brzinu i nastavila trčati. Ušla je u gustu šumu i čula vrisak. Požurila je kako bi što prije stigla na vrijeme. Ugledala je čovjeka kako drži djevojku za vrat. Bio je to vampir i nije stigla na vrijeme, ali morala je pokušati prekinuti ga.
„Stani!“ –proderala se.
Djevojka, koju je vampir ugrizao, je pala na pod u nesvijesti, a vampir se podignuo sa poda i okrenuo prema njoj. Dobro je poznala one oči, dobro je poznavala ono lice.
Jennine kronike: Krv nije voda - 2. poglavlje
Pošto je bila neraspoložena i tužna danima, Austin joj je dao svoju kreditnu karticu kako bi si otišla obnoviti garderobu, pa se barem nečemu imala i morala veseliti. Obožavala je šopinge, a na putu do grada je razmišljala kako joj nedostaje izlazak, u centru grada gdje je bilo puno trgovina i jedan od največiš trgovačkih centra u Kanadi, s Karry ili Monicom. Obje njene prijateljice su obožavale duge kupovine, pa se pomalo i veselila tome iako niti jedne od njih nje bilo kraj nje. Morala je malo uživati, prestati se gristi razmišljajući o onome što je mogla, a što nije napraviti i što je trebala, a nije smjela. U onom je trenutku znala da se treba opustiti i razmišljati o uživanju, kao što je trebala uživati i u proteklih deset mjeseci, a ne plakati stalno zbog Treya. Nedostajao joj je i znala je kako će joj najverojatnije nedostajati do kraja života pošto je upoznala najboljeg, naslađeg i nježnijeg dečka na cijelome svijetu.
Parkirala je auto na parkiralište, pa se uputila prema ulicama gdje su bile samo trgovine. Veselo je ulazila u svaku trgovinu i kupicala si odjeću koju je voljela i željela nositi. Bila je sretna što je pronašla skoro sve što je željela i što joj je brat dao karticu pošto dugo nije kupila novu odjeću.
Nakon što je kupila sve što je mogla pronaći i što je željela, pjevušeći je odlučila krenuti prema parkiralištu kako bi se vratila kod kuće.
„Jenna!“ –proderao se ženski glas.
Znala je da joj je nekako poznat i osjetila je također i miris kojeg je nekada jako dobro mirisala, pa se okrenula i ugledala Monicu kako joj maše iz daljine. Nasmiješila se šokirano, pa je potrčala prema njoj, kao i Monica. Jenna je bacila vrečice na pod i snažno zagrlila prijateljicu koju dosta dugo nije vidjela. Dugo su se grlile pošto se mjesecima nisu vidjele.
„Pa kako si ti, Jenna?!“ –uzvratila je Monica.
„Ja sam odlično!“ –nasmiješila se Jenna i podignula je vrečice sa poda.
„Koliko te nisam vidjela!“
„Pa otkud ti tu?“
„Ispričat ću ti na kavi!“
„Malo prije sam ju popila, ali mogu otići s tobom!“
Nasmiješenog lica su se uputile u prvi kafić kojeg su ugledale pošto su se odmah morale raspričati pošto se predugo nisu vidjele.
Ušle su u mirišljavi lokal, a Jenni je on također zamirisao jako na ljude. Nije se obazirala. S vremenom je naučila ne osjećati glad kad bi zamirisala ljude, pa je sjela kraj prozora i pričekala da Monica naruči.
„I što te dovodi ovdje, Monica?“ –upitala ju je Jenna malo kasnije.
„Studiram.“ –odgovorila je djevojka.
„Upisala si modni dizajn kao što si mi i pričala?“
„Naravno. Znaš da sam oduvijek bila zaluđena time!“
„Jako mi je drago, ali kako to da si baš ovdje odlučila doći?“
„Clark studira ovdje, pa se nisam htjela razdvojiti od njega, a pošto ovdje imaju moj fakultet, odlučila sam doći s njim!“
„Odlično! Kako je Clark?“
„Odlično. Otišla sam baš kuputi hranu za stan!“
„Živite skupa, ha?“
„Naravno!“
„Kako lijepo... Šta on studira?“
„Ekonomiju! A ti? Što radiš ovdje?“
„Živim već deset mjeseci ovdje. Ne idem na fakultet jer mi se neda, ali pokušavam pronaći posao iako još nisam odabrala što bi voljela raditi. David, Kevin i Austin rade, pa su rekli da mogu uzeti koliko god vremena želim i uživati bvez posla!“
„Odlično je tebi!“
„Recimo. Malo mi je glupo da oni rade za novac, a ja ga dobivam od njih. Zbog toga najviše tražim posao, a i tako se neću dosađivati!“
„Predpostavljam kako ti je!“
„Kako si ti?“
„Evo... dobro.... Tako mi je drago što sam te srela, Jenna! Nisam očekivala da ću te ikada više vidjeti nakon...“
„Nakon one večeri, ha?“ –uzdahnula je i spustila pogled. „Žao mi je što ti se nisam javljala... Jako mi je žao, vjeruj mi!“
„Znam da ti je žao, ali...“ –nastavila je Monica. „Moram ti priznati da sam bila jako ljuta na tebe! Previše... i mrzila sam te jer si otišla bez podrava, ali prošlo me nakon nekog vremema. Vjerovala sam da imaš dobar razlog zbog kojeg si tako nestala!“
„Imam, Monica, vjeruj mi!“ –Jenna ju je tužnog lica pogledala. „Nisam imala izbora, Monica. Ne mogu ti priznati što se sa mnom događa, ali ne prolazi niti jedan dan, a da ne žalim što Clarka i tebe nisam pozdravila i što nisam ostala!“
„I bolje ti je!“ –pokazala joj je jezik, a Jenna se nasmiješila.
„Kako je...“
„Trey?“
„Da!“ –Jenna je tužno klimnula glavom.
„Ne znam...“ –uzdahnula je Monica.
„Molim?“ –zbunjeno će Jenna.
„Jenna...“ –djevojka je podignula pogled prema njoj. „Trey je nestao nakon podjele diploma. Svi su ga tražili, čak i policija, ali nema mu ni traga!“
„Molim?!“ –uzviknula je preplašeno. „Šalim se, jelda?! Reci mi da se šališ, Monica!“
„Voljela bih, ali...“ –odmahnula je glavom. „Nezamo gdje je. Nakon što si ti otišla je bio... utučen! Doista mu je bilo stalo do tebe, Jenna. Nikad prije ga nisam vidjela... onakvog! Bio je... razočaran u cijeli svijet! Niti jednu djevojku više nije gledao, a i nikada nikoga nije gledao kao tebe! Možda je i zbog toga nestao i udaljio se od nas. Vjeruj mi, Jenna... Voljela bih znati što se s njim dešava i gdje je jer se Clark i ja jako brinemo za njega!“
„Nisam mislila da ce moj odlazak uzrokovati takve probleme...“ –oči su joj bile pune suza.
U trenutku kad je Monica željele nešto progovoriti zazvonio joj je mobitel, pa ga je izvadila iz džepa i javila se.
„Reci, ljubavi?_Dobro._Dobro!_Dolazim!_Volim i ja tebe!“ –spustila je slušalicu. „Clark! Zabrinuo se za mene!“
„Slobodno idi doma!“ –nasmiješila se Jenna.
„Imaš i dalje onaj stari broj mobitela?“
„Ne, ali zapisat ću ti novi.“ –djevojka je uzela papir, zapisala broj i pružila joj ga. „Javi mi se, pa da ponovno izađemo skupa!“
„Budi sigurna da ću te nazvati ove dane!“ –namignula joj je Monica.
Poljubile su jedna drugu u obraz, zagrlile se i svaka je krenula na svoju stranu kad su se razdvojile.
Jennine kronike: Krv nije voda - 1. poglavlje
Ove me riječi podsjećaju na cijelu knjigu!
If bad people hurt someone you love, how far would you go to hurt them back?
If bad people hurt someone you love, how far would you go to hurt them back?
Prošlo je deset mjeseci. Miris ljeta je nestajao i označavao još jedno skoro jesenjsko doba.
Tmurni Polons grad je bio prekriven gustom maglom, usamljen, tih i bez ijednog čovjeka po ulicama. Građani su uvijek ostajali kod kuće, kad bi se spustila magla, pošto su postojale legende koje su govorile da će svaka osoba nestati u slučaju da se pronađe na ulicama. Bili su jako praznovjerni, a i oni koji su pokušavali biti hrabri bi se vratili kod kuće ili otišli u zatvorenim prostorijama.
Samo je jedna djevojka šetala usamljeno i thim, pustim, tamnim ulicama. Njena crna duga kosa vijorila je na jakom vjetru dok je blijedolikog lica gledala u pod.
Jenna je podignula pogled. Njene tamne, crne oči poput rupa, izgledale su prazne, tužne i usamljene. Izgledala je tužno, tmurno kao da joj je nešto nedostajalo, kao da polovica nje nedostaje.
Dugo je šetala u samoći pokušavajući shvatiti što treba učiniti kako da postane normalna djevojka ponovno i tako sredila nerješene događaje iz prošlosti. Nedostajala joj je obitelj, nedostajali su joj prijatelji, a najviše... Trey.
Približila se velikoj kući boje breskve, pa se laganim hodom popela stapenicama, otvorila vrata i zakoračila u kuću koja je mirisala na lavandu.
„Sretan rođendan, Jenna!“ –iz dnevnog boravka su poskočili David, Austin i Kavin.
„Hvala!“ –nasmiješila se Jenna.
„Moja mala sestrica ima napokon osmnaest godina!“ –Austin ju je snažno zagrlio i podignuo sa poda.
„Baš sam stara!“ –uzvratila je.
„Ma nisi! Što ti je?!“ –nastavio je David. „Kako se osjećaš?“
„Dobro... Zašto?“ –pogledala je u njega.
„Pa ipak slaviš osamnaesti rođendan!“ –odgovorio je Kevin.
„Khm... s kim da slavim?“ –nacerila se Jenna. „Imam previše prijatelja i ne mogu se odlučiti koga da sve pozovem!“
Uzdahnula je, zakolutala očima i tužno se popela stepenicama do svoje sobe, a ukučani su tužno gledali u nju. Znali su koliko ju boli rastanak od Treya i prijatelja i da se još nije oporavila od toga.
Djevojka je otvorila vrata sobe i zatvorila ih, pa je sjela na krevet, prislonila glavu na skvrčena koljena i pogledala prema prozoru promatrajući nježno crvene zavijese kako vijore. Niz njeno lice su klizile suze. Kad je čula kucanje na vrata, okrenula se prema njima, a Austin je nasmiješeno ušao i zatvorio vrata, pa hodao do prozora.
„Zamisli u šta oni vjeruju!“ –rekao je odjednom. „Ne mogu vjerovati da misle kako će ih netko oteti ako izađu po ovom vremenu!“
Čekao je odgovor, ali nije ga dobivao. Okrenuo se i vidio Jennu kako gleda kroz njega i uzdahnuo je.
„Jenna, imamo poklon za tebe!“ –približio joj se i pružio joj ruku.
Djevojka je uzdahnula, primila ga za ruku i dignula sa kreveta. Austin se nasmiješio, pa ju je progurao iz sobe i spustili su se niz stepenice, nakon čega ju je povukao prema vratima gdje se inače odlazilo u garažu. Otvorio je vrata i upalio svijetlo, a onda su se spustili drvenim stepenicama.
„Kupili ste novi auto?“ –upitala je Jenna.
Ugledala je crni veliki Jeep, sličnog kojeg je njena prijateljica Karry imala.
„Da....“ –odgovorio joj je brat. „Ali nije naš!“
„Nego?“ –okrenula se prema njemu.
„Tvoj!“ –David se spustio niz stepenice.
„Šalite se?!“ –šokirano je pogledala u njega.
„Znamo da ti se inače ne svišaju veliki auti, ali ovaj će ti se sviđati!“ –rekao joj je David. „Naravno, bit' će dobar ako ti se sviđa brzina!“
„Naravno da mi se sviđa!“ –nastavila je nasmiješeno, ne skidajući onaj sretni očaravajući izraz s lica.
„Sumnjaš?“ –Kevin joj je pokazao ključeve osmijehom.
„Mogu ga provozati?“ –nacerila se.
Klimnuli su glavom, a ona je zgrabila ključeve, otključala vrata automobila i skočila u Jeep. Upalila je radio, otključala garažna vrata gumbom i izašla iz prostorije.
Kevin, David i Austin su izašli za njom, a ona ih je osmijehom pozdravila, stala je na papučicu gasa i velikom se brzinom udaljila od kuče.
Bila je jako sretna što su joj poklonili auto i pogotovo ono koje je mogla zoviti velikom brzinom, a obožavala je brzinu otkad je postala vampirica. Jurila je praznim ulicama prekrivenim maglom, slušajući glasnu glazbu i uživajući. Osjećala se dobro, odlično čak i više nego što bi trebala. Mogla je zamisliti kako bi joj srce moglo ubrzano kucati pošto je znala da bi, najvjerojatnije.
Brzo je stigla ispred kuće, a Kevin, David i Austin su i dalje stajali na isto mjesto. Jenna je poskočila iz Jeepa i nasmiješeno stala ispred njih.
„Jenna, nesmiješ tako brzo voziti!“ –rekao joj je Austin.
„Tako brzo sam vozila?“ –zbunjeno će djevojka.
„Malo, ali pazi na sebe!“ –nasmiješio se Kevin.
„Sviđam ti se?“ –nastavio je David.
„Da sviđa?! Fenomenalno je!“ –uzviknula je veselo. „Sada znam zašto je Karry uvijek sretna kad vozi Jeep. Ovo je odlično! Tako dobro! Osjećam se sretno, veselo... jadno!“
Muškarci su se zbunjeno pogledali, a onda skrenuli pogled u nju dok je djevojka gledala u pod tužnog lica.
„Ovo nije ono što želim...“ –prozborila je.
„Ne sviđa ti se poklon?“ –upitao je Austin.
„Ne sviđa mi se ovaj život!“ –proderala se uplakano. „Želim biti normalna cura i uvijek biti na suncu. Želim se smijati, imati staro društvo... Ne želim više biti nakaza, tražiti onog kretena kako bi me vratio kao normalnu curu... Želim imati Treya kraj sebe, ali sad je prekasno za to jer vjerojatno ima ljudsku djevojku!“
Jenna je plačući gledala u pod i živčano stiskala šake. David je pogledao u svoja dva prijatelja, a oni su tužno gledali u nju. Austin joj se približio i snažno ju zagrlio. Znao je da je njoj jako potrebna nečija ljubav, nečiji zagrljaj i trebala je nekoga kraj sebe, pa ju je morao utješiti. Vjerovao je koliko ju boli onaj rastanak kojeg je morala učiniti iako se to zbilo prije skoro godinu dana. Uvijek je bila nježnija od njega i lako ju se moglo povrijediti iako je to često pokazivala i priznala, ali kad bi se rasplakala ili naljutila, znao je kako je netko jako pretjerao. Zapravo je bila Jenna ta koja je samu sebe povrijedila pošto nitko od njih ju nije tjerao da napuste grad, nego je ona njih natjerala da sparkiraju putne torbe i da nestanu iz Winkona.
Jenna je usamljeno ležala na krevetu, gledajući u strop dok su joj suze klizile niz lice. Razmišljala je o njenom odlasku iz Winkona. Znala je dobro da ga nije smijela napustiti jer je tako napustila najvažniju osobu koja je postoja u onom trenutku za njega. Trey je njena nova nada drugog života, njen svakidašnji osmijeh, njeno sretno skakutanje po kući uz ritam muzike i njen odlazak u školu, ali morala ga je napustiti iako je tako izgubila sve što je ikada željela i mogla imati. Nije smjela dopustiti da nastrada zbog nje, da pogine i postane vampir poput nje... trebao joj je kao čovjek i željela ga je onakvog, ali na takav način ga je morala izgubiti i zauvijek napustiti.
Novi post i nova priča je trebala doći tek u petak, ali nisam mogla dočekati, a da ne objavim barem prvi post već sada!=D Ne znam da li će novi post u subotu ili nedjelju, ali do kraja tjedna će doći, dok kod Gie mislim da bi trebao u petak ili možda u čevrtak! Javim vam, naravno!
Nadam se da vam se sviđa početak i da ćete me i dalje čitati! Hvala vam na svemu! Laku noć i slatko spavajte!
Nadam se da vam se sviđa početak i da ćete me i dalje čitati! Hvala vam na svemu! Laku noć i slatko spavajte!
