Jenna je sjedila u sobi, na krevetu, promatrajući kroz prozor kako ptice lete po zraku, na tmurnom nebu. Polako se spuštao mrak i došla je očekivana subota kad je morala izaći protiv svoje volje. Htjela je biti s Treyem, ali voljela bi ostati kod kuće s obitelji. Iako se nipošto nije željela dignuti s kreveta i prekinuti razmišljanje, krajičkom oka je pogledavala prema satu slušajući kako polako otkucava devet sati i to je značilo da ima svega sat vremena dok prijatelj ne dođe po nju, a dobro ga je poznavala, pa je znala kako će se popeti do njene sobe i izvući ju samo kako bi se zabavljala s njima.
Uzdahnuvši se dignula sa kreveta i otvorila ormar promatrajući što bi mogla obući. Razgledavala je police pune osjeća u nadi da će pronaći nešto prikladno za onu večer, ali što god bi pronaša joj se nebi svidjelo. Pogledala je u vješalice pune haljina i uzgledala jednu do koljena i dugih rukava crno – ružičaste boje. Prisjetila se kako ju je kupila s majkom u Europi, kad su zajedno otputovale, i rastužila se. majka jo je užasno nedostajala pogotovo jer joj se nije mogla javiti više od dva mjeseca i odlično je znala koliko se brinula o njoj i da je ona i njoj jako nedostajala. Zbog toga je odlučila izabrati onu haljinu i zabaviti se jer bi to njena majka željela.
Spremila se, obukla, našminkala i pogledala u ogledalo, te se nasmiješila pošto joj se svidio njen stil odjevanja one večeri. Pokucali su na vrata, pa se okrenula prema njima, a unutra je zakoračio Austin.
„Wow!“ –uzvratio je. „Gdje ideš da si se tako sredila?“
„Kod Treya!“ –odgovorila je.
„Sama?“
„Ne. Organizirao je party!“
„Dobro... Pazi šta radiš!“
„Nemoj se ponašati kao mama, molim te!“
„Samo te upozoravam!“
„Vjeruj mi, neće mi on ništa napraviti!“
„Brinem se za njega, a ne tebe!“ –nastavio je Austin.
„Austin!“ –zbunjeno se okrenula prema njemu.
„Šalim se!“ –nasmiješeno ju je obgrlio rukom. „Pazi na sebe, može?“
„Bez brige!“ –nasmiješila se Jenna i poljubila ga u ledeni obraz.
Jenna ga je onda zagrlila kao i on nju. Oglasila se truba ispred kuće, pa je potrčala do prozora i ugledala Treyev auto. Uzela je torbu i spustila se niz stepenice, a Austin je hodao za njom. Kad se spustila na prizemlje, Kevin i David su izašli iz dnevnog boravka.
„Opa...“ –David ju je pogledao od glave do pete. „Odlično si se sredila!“
„Hvala!“ –nasmiješila se Jenna.
„Ideš s dečkom?“ –Kevin se nacerio.
„Idem sprijateljem!“ –namignula je i otvorila vrata.
„Pazi na sebe!“ –uzviknuli su istovremeno.
Jenna se zbunjeno okrenula prema njima, odmahnula je glavom i nasmiješila se, pa je izašla iz kuće i požurila prema Treyevom automobilu.
„Spremna si?“ –Trey je otvorio vrata.
„Jesam!“ –klimnula je glavom, nasmiješila mu se i ušla u auto.
Trey je zatvorio vrata, nasmiješio se također i onda pogledao u kuću i primjetio kako su David, Kevin i Austin buljili u njega. zbunjeno se okrenuo prema autu, a onda je sjeo na vozačevo mjesto, pa se njasmiješio djevojci.

Zaustavili su se ispred velike kuće, a onda je Trey otvorio vrata Jenni. Djevojka je očarano gledala u njegovu bijelu billu iz koje je dopirala jaka glazba.
„Nisam znala da si...“ –Jenna se okrenula prema njemu.
„Bogat?“ –nasmiješio se Trey. „Starci su poznati odvjetnici!“
„Nisi mi to nikad rekao!“
„Mislio sam da nije potrebno.“ –slegnuo je ramenima. „Idemo?“
Djevojka mu se nasmiješila, klimnuvši glavom, pa su polako krenuli prema ulazu u njegovu ogromnu kuću. Kad je Trey otvorio vrata, ugledali su punu kuću tinejdžera i učenika njihove škole, a i neke nisu ni poznavali iz viđenja.
„Hello, Jenna!“ –Monica se objesila za nju. „Napokon si došla!“
„Moni, reci mi da nisi pila?“ –uzdahnula je.
„Nisam!“ –odmahnula je glavom.
„Monica, idemo!“ –rekao je Clark.
„Molim te, vodi ju doma. Tek je deset i po, a već je mrtva pijana!“ –pogledao ga je Trey.
„To sam upravo i namjeravao, ali bježi mi!“ –uzdahnuo je Clark. „Idemo, Monica!
„Vidimo se!“ –mahnula im je osmijehom, pa je s dečkom izašla iz kuće.
Jenna i Trey su se pogledali, nasmiješili i odmahnuli glavom. On se ispričao prijateljici i rekao joj da će se vratiti za nekoliko minuta pošto ide po piće, a ona mu je samo klimnula glavom. Gledala je kako se udaljuje prema kuhinji, a onda je pogledala prostorije između kojih se nalazila. Bilo je puno pijanih tinejdžera. Pjevali su i plesali, ali nisu se prestajali opijati. Odmahnula je glavom. Oni dani joj nisu nedostajali jer je shvatila da nije sve u alkoholu. Okrenula se i popela stepenicama na kat, nadajući se da će ondje biti manje bučno. Bilo je puno osoba i na katu gdje su se parovi ljubili, a ona je otvorila prva vrata do kojih je stigla i zakoračila je unutra. Bila je to muška soba, pa je predpostavljala da je bila Treyeva. Gledala je malo postere po zitovima i slike na ormarima. Nasmiješila se, a onda otvorila vrata terase njegove sobe, izašla na nju i pogledala u tmurno nebo nagnuvši se na ogradu.
„Tu si!“ –začula je muški poznati glas, pa se okrenula i vidjela Treya. „Dole ti je dosadno?“
„Ne.“ –Jenna je odmahnula glavom i pogledala ponovno u nebo. „Prebučno je, pa sam došla ovdje, ako ti ne smeta!“
„Ne smeta!“ –stao je kraj nje. „Uostalom... ovako možemo biti sami!“
„Možemo!“ –nasmiješeno je pogledala u njega.
„Ej... Nikad nisi pričala o... svome društvu!“ –nastavio je on. „Nedostaje ti!“
„Jako.“
„A dečko? Složio se time da odeš?“
„Ne sjećam se da sam ti ikada spomenula da imam dečka!“
„Nisi, ali...“
„To znači da ga nemam. Prevario me, pa sam... nestala!“
„Drago mi je...“
„Molim?“ –zbunjeno se okrenula prema njemu. „Drago ti je što me... prevario?“
„Da.“ –klimnuo je glavom. „Ovako te možda nikada nebi upoznao!“
„To si dobro rekao.“ –nasmiješila se Jenna. „Ali nije da se najbolje osječaš kad te dečko prevari nakon dvije godine veze.“
„Vjerujem! Dečki su ponekad... kreteni!“
„Ti nikad nisi prevario curu?“
„Nisam. Zašto bi onda bio s njom ako ju mislim varati? To je glupo!“
„Znam.“ –slegnula je ramenima. „Zato mislim da je moj bivši največi kreten koji će ikada postojati na ovom glupom svijetu!“
„Znači...“ –okrenuo se prema njoj ozbiljno. „Još ti je stalo do njega?“
„Ma o čemu pričaš?!“ –zbunjeno će ona.
„Rekla si da je on največi kreten koji će ikada postojati na ovom glupom svijetu!“ –naglasio je glupom. „To inače govore cure kad im se neki dečko još sviđa!“
„I misliš da bi cijelo vrijeme bila s tobom da mi se sviđa neki drugi dečko?!“ –prekrižila je ruke na prsa. „Ne razumijem kako ne shvaćaš!“
„Shvaćam što?!“ –nastavio je Trey. „Daj mi barem jedan razlog da mogu pomisliti da ti je... barem malo stalo do mene!“
„Kako?“
„Želim dokaz.“
„Pa reci mi kako da ti dokažem!“

Jenna je ljutito odjurila od njega, a on je širom otvorenih očiju gledao za njom, sjedeći na pod. Nije očekivao da bi mogla postati tako bjesna, jaka jer je on postato jak tek nakon puno vremena, a ona je bila vampir svega dva mjeseca.
Djevojka se zaustavila iza hotela nakon što se uvjerila da ju nitko ne promatra, a onda je krenula prema ulaznim vratima, pa se popela stepenicama na kat. Duboko je uzdahnula prije nego je otvorila vrata, a onda ih je otvorila i ugledala Treya kako spava na krevetu njene prijateljice. Bio je tako sladak, nježan i totalno neodoljiv. Sjela je na svoj krevet i zastala ga promatrati. Znala je da više ne može maknuti pogled s njega, da je zaljubljenja i da ne može bez njegovog predivnog mirisa.
Prisjetila se onoga što su Austin, Kevin i David tražili od nje, tražili da on bude poput njih. Nije mu mogla to učiniti, nije mogla jer više ne bi osjećala njegov ugodan miris koji ju je pratio svuda svaki dan.
Trey je otvorio oči i poskočio od straha kad ju je ugledao preko puta seve pošto ju nije očekivao, a djevojka se nasmiješila.
„Uplašila sam te?“ –nasmiješila se.
„Malo!“ –nasmiješio se i on pospano. „Nisam te očekivao jer te dugo nije bilo!“
„Žao mi je...“
„Nema veze. Zašto te nije bilo? Nešto se dogodilo?“
„Pa...“
„Da pogodim... Još jednba stvar koju mi ne možeš sada reći?“
„Tako nekako...“
„Kad ćeš mi moći reći?“
„Ne znam, Trey! Pričekaj me, molim te!“
„Pričekat ću koliko god želiš!“
„Hvala!“ –nasmiješila se. „Oprosti što me dugo nije bilo!“
„Nema problema, stvarno!“ –nastavio je. „Gledao sam televiziju i zaspao! Izgleda da sam i ja umoran!“
„Idi se naspavati!“ –rekla mu je.
„Ne želim tebe pustiti samu!“
„Ma daj, nije nikakav problem, stvarno! Nekako ću se snaći!“
„Ne i gotovo! Uostalom... volim biti kraj tebe, pa mi nije problem ako mi se spava!“
Zadrhtala je kad je čula njegove riječi. Razmišljala je o tome kako se možda bez veze nadala, kako je krivo protumacila to njegovo da voli biti uz nju, ali nije ju bilo briga jer se osjećala odlučno, predobro i mogla je misliti kako joj i srce kuca iako je u onom trenutku bilo ledeno, kao i inače. Osjećala se dobro, ugodno i znala je kako ne skida osmijeh s lica, te da će ispati pudala pred njim, ali nije ju bilo briga.
Trey se naglo dignuo sa kreveta i palako krenuo prema njoj, a ona je zbunjeno gledala u njega pošto nije znala što je radio u onom trenutku, pa je zatvorila oči. Miris joj je bio sve bliže. Znala je da ju možda želi poljubiti i zadrhtala je, a odjednom je začula naglo otvaranje vratiju. Otvorila oči i vidjela Treya kako gleda prema vratima.
„Hello, ljudi!“ –uzvratila je Monica nasmiješeno.
„Hej!“ –pozdravili su ih njih dvoje.
„Idemo?“ –uzvratio je Clark. „Ostavli već luduju!“
„Gdje?“ –zbunjeno će Jenna.
„Kako gdje?!“ –Monica je odmahnula glavom. „Idemo u disko!“
„Ali mislila sam...“
„Krivo si mislila, draga moja. Moramo te malo srediti!“
Djevojka je povukla Jennu sa kreveta, otvorila je njenu putnu torbu i pogledala odjeću, a nakon što ju je pronašla, povula ju je ponovno prema kupatilu. Jenna se okrenula zbunjeno prema Treyu, a on je samo slegnuo ramenima pošto niti on nije razumio. Monica je zalupila vratima kupatila.
„Prekinuli smo nešto?“ –Clark se okrenuo prema Treyu.
„Ne.“ –nasmiješio se Trey. „Pričali smo!“
Clark je klimnuo glavom, a onda su pričekali djevojke da izađu iz kupatila. Monica je našminkala bolje Jennu, natjerala ju da obuče haljinu koja joj je odlično pristajala uz zgodno tijelo i tako pustila Treya širom otvorenih ustiju i bez komentara pošto nije mogao objasniti riječima koliko joj odlično stoji i koliko mu je prekrasna. Jenna mu se nasmiješila, nakon čega je izašla iz sobe s Monicom, a Clark je progurao prijateljima kako bi otišao za njima.
Disko se nalazilo blizu hotela, pa im nije trebalo puno da stiglu do njega. Odmah su ušli, a dečki su otišli za šank dok je Monica povukla Jennu sa sobom na plesni podij pošto je slijedila prijatelje. Djevojka se zabavljala sa Monicom, uživala je i mogla se ponašati kao da je bila obična djevojka iako je dobro znala da je to bilo nemoguće, a Trey je promatrao nju, pričajući s prijateljem. Značila mu je... previše.

U ponedjeljak ujutro su se vračali u Winkon. Učenici su sretno pričali putem, smijali se i veselili što su zajedno prošli zajedno tri dana i što im je bilo odlično.
„Nema mi staraca nekoliko dana!“ –rekao je Trey.
„Njušim party!“ –proderao se dečko iz prvih redova.
„Baš tako!“ –nadodao je Trey i okrenuo se nasmiješeno prema prijateljima.
„Stvarno party?“ –upitao ga je Clark.
„Zašto ne?“ –slegnuo je ramenima.
„Jedva čekam!“ –nacerila se Monica. „Baš ću se rasplesati i zabaviti kao i u subotu!“
„Nemoj se i napiti, kao tada, molim te!“ –uzdahnuo je Clark.
„Bez brige, ljubavi. Znam ja svoje granice!“
„Zašto mi to zvuči poznati?“
„Možda jer to ponavlja svaki put kad odluči izaći vani?“ –nadodao je, nasmiješeno, Trey.
„Ja ne vjerujem da ću doći!“ –uzvratila je Jenna.
„Zašto?!“ –okrenuli su se zbunjeno prema njoj.
„Mislim se malo odmarati i pauzirati jedan izlazak!“ –odgovorila je.
„Ne misliš valjda ozbiljno?“ –upitala ju je Monica.
„Mislim!“ –klimnula je glavom.
„Ma daj, pa moraš doći! Bit' će ludo!“ –nastavio je Trey.
„Pustite ju na miru ako se već želi odmarati.“ –rekao je Clark. „Nije vam dovoljno što ste ju u subotu iznijeli vani i što je tulumarila s vama do zore?“
„Ne!“ –odmahnuli su glavom.
„Kažem vam da stvarno nisam raspoložena!“ –nasmiješila se Jenna.
„U 10 navečer sam po tebe, htjela ti to ili ne!“ –Trey joj je namignuo, stavio slušalice na uši i pogledao ispred sebe.
Pokušavala je popričati s njim, ali znala je kako je to namjerno učinio samo kako ne bi morao slušati njena objašnjenja, a ona je željela ostati kod kuće kako bi malo bila s obitelji i pokušavala ih nagovoriti na to da joj prestanu ponavljati kako bi trebala ugristi Treya.
Odmahnula je glavom i nasmiješeno se nagnula na sjedalo, pa je pogledala prema prozoru promatrajući put kojim su se vozili. Bila je sretna što je uživala nekoliko dana s društvom iz škole, a posebno s Treyem. Pitala se što bi se među njima dogodilo da ih Monica i Clark nisu zaustavila, a onda se okrenula ponovno prema njemu i primjetila je kako joj se on smiješka. Nasmiješila se i ona njemu, ponovno se okrenula i nastavila pratiti put.

Došla je subota, a učenici su se veselo spremali za izlazak u disko za kojeg su im rekli kako je u blizini hotela i također im rekli da mogu ostati vani do kad god požele pošto su bili dobri, slušali vodiča kad im je ono jutro i cijelo popodne objašnjavao grad u kojem su bili.
Jenna je sjedila u sobi, koju je djelila s Monicom, sama. Monica je otišla kod Clarka, a ona nije imala namjeru izaći vani pošto je htjela malo uživati u samoći, razmišljajući o svojim stvarima. Iako je pokušavala zaboraviti da ju Austin, Kevin i David nagovaraju cijelo vrijeme da ugrize Treya kako bi im pomogao u borbi na najjačeg i najgoreg vampira, bila je još ljuta na njim i nije se mogla smiriti pošto su je naljutili, naživcirali i natjerali da danima ne priča s njima samo kako bi se osjećala bolje i prestala razmišljati o onome što oni žele.
Iako je znala da bi možda tada mogla biti s Treyem, imati nešto više od prijateljstva, nije htjela istu budućnost kao i ona, a prijatelji su je uvjeravali kako su na tragu Kohipu. Nije mu mogla to učiniti pošto niti sama nije bila sigurna da li će postati, ponovno, normalna djevojka ili ostati besmrtna vampirica ledenog srca, koje nikada nije kucalo, zauvijek.
Zbog toga se osjećala tužno, usamljeno jer je samo htjela nastaviti svoj život, koji joj je pripadao, a ovako će morati ostati čudovište do kraja života u slučaju da nikada ne pronađu onog prokletog vampira zbog kojeg je sve započelo.
Uzdahula je i uzela daljinski u ruci, pa je upalila televiziju. Na programu je bio Armagedon, pa ga je odlučila pogledati iako je znala da bi se mogla rasplakati. Morala ga je pogledati pošto ju je to podsjećalo na majku i na to koliko je sretna bila kad bi bila uz nju, kad bi se smijale i uživale zajedno, a sada... sada više nema pojma kad će ju vidjeti slijedeći put i da li će ju uopče vidjeti.
Trey je pokucao na vrata njene sobe, a ona su se polako otvarala. Ugledao je Jennu, suznih crvenih očiju, kako drži maramice u ruci.
„Dobro si?“ –upitao ju je zabrinuto.
„Jesam!“ –klimnula je glavom.
„Plačeš... valjda vidim da nešto nije u redu!“
„Uđi!“ –uzvratila je i pustila ga unutra.
„Što ti je?“ –nastavio je s pitanjem.
„Ma upravo je Armagedon završio. Uvijek plačem na tom filmu i sjetila sam se kako smo mama i ja, nekada, tako gledale taj film zajedno i plakale zajedno!“
„Nisi normalna!“ –nasmiješio se. „Mislio sam da stvarno nešto nije u redu s tobom!“
„Nemoj mi reći da si tek sad ustanovio kako nisam normalna i da nešto nije u redu sa mnom!“ –nacerila se Jenna.
„Znam da je sve u redu s tobom. Bez brige!“
„Siguran si?“
„Jesam.“ –namignuo joj je Trey. „Monica?“
„Kod Clarka.“ –odgovorila je. „Zar nisi bio u sobi?“
„Prije dva sata. Išao sam u disko, ali došao sam po vas!“
„Mislim da Monica i Clark žele biti sami!“
„Onda dobro... Ideš ti sa mnom!“
„Ovaj...“ –promrmljala je. „Mislila sam se odmarati!“
„Šališ se?“ –zbunjeno će on.
„Ne.“ –odmahnula je glavom i sjela na krevet. „Stvarno nisam raspoložena za izlazak!“
„Ali... ali... Zabavljat ćemo se!“
„Ma samo ti idi i zabavi se. Trebam malo odmora!“
„Kad već ne želiš ići sa mnom... onda ostajem s tobom!“
„Nemoj! Zabavi se...“
„Ne...“ –slegnuo je ramenima. „Mislio sam da se idemo svi skupa zabaviti, a pošto sam večinom bio s Clarkom i Monicom jer su mi oni najbolje društvo onda ne želim nigdje ići. Nadao sam se da ćeš barem ti htjeli, ali ništa od toga!“
„Ali idi se zabavljati, Trey!“ –nastavila je Jenna.
„Šuti i trpi me sada!“ –namignuo joj je i sjeo na Monicin krevet.
Djevojka mu se nasmiješila, odmahnula je glavom i nagnula na zid iznad kreveta, te ga zastala promatrati. Bio je nježan, sladak, neodoljiv dok je gledao u televiziju, ali onda se okrenuo prema njoj, nasmiješio se, a njoj se odmah pojavio osmijeh na licu. Osjećala se pomalo... sramežljivo u onom trenutku jer nije očekivala da bi joj toliko mogao goditi onaj neodoljivo slatko pogled. Izgledao je tako zamišljeno, a osmijeh mu je nestao sa lica. Gledao ju je ozbiljno, kao da bi joj želio nešto reći, kao da ne može pomaknuti onaj nježni pogled i da bi nešto želio učiniti.
Trey je djevojci jako zamirisao, pa se naglo dignula sa kreveta i gledala zbunjeno oko sebe, pokušavajući sakriti očkanje koji su joj se pojavljivali u ustima.
„Dobro si?“ –zbunjeno će Trey.
„Odmah dolazim!“ –izjurila je iz sobe.
Zbunjeno je trčala pustim i tihim hodnicima pokušavajući se pitati zašto joj se to dogodilo kad je osjetila njegov miris koji je bio jači nego proteklih dana. Osjećala je da bi ga mogla ugristi, učiniti nešto zbog čega bi se kasnije pokajala, pa je istrčala iz hotela i ugledala šumu u daljini. Pojurila je što je brže mogla kako ju nitko nebi otrkio, a naravno, nitko ju i nije mogao vidjeti kad se kretala onom brzinom koju ljudske oko jednostavno nije mogao oktriti.
Trčala je šumom pokušavajući se smiriti i ne razmišljati o Treyu, o njegovoj krvi, o tome koliko ga želi u onom trenutku. Zaustavila se kad je već bila daleko i osjećala šumski jesenjski miris kojeg je kao i normalna osoba mogla osjećati. Godio joj je onaj miris koji joj je odvračao pozornost od razmišljanja na ljudsku krv.
Nekada je sama obožavala prošetati gradom i onda bi odlazila duboko u šumu, koju je odlično poznavala, te uživala u njenoj ljepoti, raznim mirisima i zvukovima prirode.
Uzela je mobitel u ruke i utipkala Austinov broj.
„Da?“ –javio se.
„Austin, trebam te hitno! Donesi... donesi krv!“ –uzdahnula je.
„Dolazim za nekoliko minuta!“
Djevojka je spustila slušalicu, stavila mobitel natrag u džep i pogledala oko sebe, te tapkajući nogom od pod, živčano čekala brata da se pojavi.
„Evo me!“ –ispred nje se pojavio Austin.
„Brži si nego što sam mislila!“ –zbunjeno ga je pogledala.
„Kad se radi o mojoj sestrici...“ –slegnuo je ramenima i pružio bocu sestri.
Djevojka je zgrabila boju koju je brat držao u ruci, te se okrenula i doživjela užitak kad je osjetila ljudsku krv u sebi.
Austin je zbunjeno gledao u nju, te se okrenuo promatrati šumu u kojoj su se nalazili.
„Bila sam tako... žedna!“ –okrenila se prema njemu bacivši bocu iza sebe.
"Kako to da si već ožednila??“ –zbunjeno će Austin. „U četvrtak si jela!“
„Ne znam.“ –uzdahnula je Jenna i tužno pogledala u pod. „Gledala sam Treya i jednostavno ožednila kad sam ga zamirisala!“
„Inače nebi tako brzo ožednila kad bi ga zamirisala!“
„Znam, Austin! To me plaši! Žudim previše za njim u zadnje vrijeme! Ne mogu se kontrolirati više!“
„Rekao sam ti što trebaš napraviti, Jenna!“
„NE!“ –proderala se ljutito. „Neće postati vampir! Neću to dopustiti!“
„Zaljubila si se u njega, jelda?“ –Austin je odmahnuo glavom.
„Jesam...“ –spustila je pogled. „Zbog toga ne želim da mu išta napravite!“
„Jenna...“ –Austin je stavio ruku na rame. „Bit' će dobro!“
„NE!“ –zarežala je ljutito i odgurnula ga u stablo. „Samo preko mene mrtve!“

Kad je u ponedjeljak Jenna izašla iz Treyevog automobila, učenici su se začuđeno okretali prema njoj, a pogotovo djevojke koje nisu očekivale da bi se njih dvoje mogli družiti. Djevojka je dobro mogla osjetiti njihove ljutite poglede i shvatiti mišljenje kroz njihovih izraza lica. Curama nije nipošto bilo drago što se ona družila s Treyem, valjda jer je bio među najzgodnijim dečkima iz škole, ali nju to nije bilo briga pošto je znala da se više ne može odmaknuti od njega, da ju previše privlači.
Njima su se pridružili Clark i Monica tek u školskom dvorištu, a onda je Jenna otkrila koliko je onaj događaj još više začudio učenike škole. Nasmiješila im se, te nastavila pričati sa svojim novim društvom. Osjećala se dobro, ugodno s njima i kao da napokon pripada nekome, da je samo obična cura, a obožavala je taj osjećaj.
Sjedila je za školskom glupom i pričala s Monicom s kojom se jako sprijateljila. Prije nego ju je upoznala, čula je priče kako je ona jako arogantna, bezobrazna i muškobanjasta pošto se samo druži s dečkima, ali shvatila da je ona potpuno suprotno jer joj se činila simpatičnom, dobrom i jako dragom osobom.
„Mole se sve maturante da se upute u dramsku prostoriju zbog obavijesti! Hvala!“ –preko mikrofona, koji je odjekivao tihom školom, oglasio se ravnateljičin glas.
Učenici su se zbunjeno gledali, ali dignuli su se sa stolica, te izašli iz učionica. Jenna i Monica su ugledale Treya i Clarka u daljili kako se smiju i pričaju, a vjerovale su kako su najvjerojatnije pričekali da one dođu. Nasmiješeno su im prišle, pa su krenuli zajedno prema dramskoj prostoriji. Kako je prostorija bila puna maturanata, morali su sjesti u zadnjem redu.
„Drago mi je što ste došli!“ –rekla je ravnateljica. „Nemamo lošu objavijest, nego samo odličnu! Kako vas nikada nikamo nismo vodili, odlučili smo vas nagraditi izletom!“
Svi su se počeli derati i žviždati od sreće, ali ih je ravnateljica ubrzo umirila.
„U petak krečete u Fomu!“ –nastavila je. „Vračate se u ponedjeljak! U petak, subotu i nedljelju ćete razgledavati grad, a u petak navečer imate slobodno, pa možete i u disko pošto je hotel u centru grada!“
Učenici su počeli pljeskati, a on im se nasmiješila, pa rekla da mogu izaći iz prostorije. Tinejdžeri su međusobno sretno pričali o tome kako će se zabavljati, uživati i radovali su se izletu.
„Jedva čekam!“ –uzvratila je Monica. „Tako ću uživati bez staraca i ovog dosadnog grada!“
„Ovako ne uživaš, ha?“ –Clark ju je obgrlio rukom.
„Nisam rekla da ne uživam, ali samo se želim malo odmaknuti od ovog grada!“
„Je li Fom sličan grad ovome?“ –upitala je Jenna.
„Kako to misliš?“ –Trey se okrenuo prema njoj.
„Da li je maglovit?“
„Da, nažalost.“
„Odlično!“
Društvo je zbunjeno gledalo u nju pošto nisu mogli vjerovati da se netko mogao radovati magli i kiši, pogotovo ne kad bi trebali otići na neki izglet, ali nitko nije znao da se Jenna radovala tomu pošto inače ne bi mogla otići s njima. Trebala se koliniti sunca, a ovako je slobodno mogla šetati gradom.

Jenna je zatvarala putnu torbu pošto je spremila potrebne stvari u nju. Uskoro je Trey trebao proći po nju jer su se trebali naći ispred škole kako bi odputovali do Foma, a trebalo im je samo tri sata vožno pošto nije bio previše daleko.
Dignula je torbu s kreveta, otvorila vrata te se spustila niz stepenice, pa je spustila i torbu na pod, a onda provorila u dnevni boravak.
„Ideš?“ –upitao je David.
„Sad bi Trey trebao doći po mene.“ –odgovorila je i zakoračila k njima.
„Trey?“ –uzvratio je Kevin. „Mogla bi...“
„Bolje nemoj to reći jer bi te i sada mogla prebiti!“ –zarežala je ljutito.
„Smiri se, Jenna, smiri se!“ –rekao joj je Austin ozbiljnim glasom.
„Prekinite!“ –proderala se ljutito. „Prestanite tražiti od mene nešto što nikako ne želim napraviti, jasno?! Nemojte ga dirati. Možete sve ostale, ali njega ne, jasno?!“
Bila je bijesna, ponovno, na njih, ali umirila se kad je čula trubu Treyeveg automobila. Odmahnula je glavom i izašla iz kuće bez pozdrava. Trey ju je čekao ispred automobila, pa je ona požurila kroz kučno dvorište. Uzeo joj je torbu i stavio u gepek, a ona je u međuvremenu sjela na suvozačevo sjedalo i pogledala kroz prozor ljutito. Bila je još bjesna na njih, ljuta što su uopče pomišljali da bi mu mogla nauditi.
„Nešto si ljuta, ha?“ –upirao ju je Trey.
„Ma pusti. Smirit ću se!“ –odgovorila je Jenna.
„Posvađala se s bratom?“
„Pretjeruju. Ne da mi se o tome!“
„Kako god želiš. Ako si za pričanje, ovdje sam!“
„Sve je u redu bez brige.“ –nasmiješeno se okrenula prema njemu. „Jedva čekam ovaj izlet. Dugo nisam bila negdje sa društvom!“
„Nestaje ti društvo?“
„Jako... Ne čujem se uopče s njima više...“
„Zašto?“
„Ma... I to ćeš jednom saznati!“
„U redu... Ali nemoj dopustiti da ti ovo uništi ovaj izlet jer se moraš zabaviti, jasno?“
„Ako mi to ne dopustiš onda... hoću!“ –namignula mu je i okrenula se ispred sebe.
„Neću dopustiti, vjeruj mi.“ –uzvratio je, te nastavio pratiti cestu kojom su se vozili.
Djevojka ga je, krajičkom oka, pogledala. Bio je sladak, možda i presladak iako nije smjelo biti tako, ali i sama je znala koliko je bila ovisna o njemu, njegovim mirisom, osmijehom... tijelom za kojim je žudila.

Uskoro su došli ispred škole, pa se Trey parkirao na školsko parkiralište iako je bilo puno, a školski autobusi su čekali učenike da se počnu ukrcavati.
Njih dvoje su izašli iz auta, uzeli svoje putne torbe, pa krenuli prema školskim autobusima gdje ih je dočekala vesela i nasmiješena Monica iako nigdje nije bilo sunca, zbog čega je puno učenika imalo namrgođene izraze lica, i Clark koji je pospano zijevao kraj cure.
„Još ne mogu vjerovati da danas krečemo u život!“ –zahihotala je Monica.
„Ovakva je otkad smo se probuditi!“ –rekao je Clark.
„Ma pusti je na miru. Neka se raduje koliko želi.“ –nastavila je Jenna.
„Reci mu, Jenna! Budi na mojoj strani!“ –nasmiješila se djevojka.
„Dignuo si se na krivu nogu, Clark?“ –upitao ga je Trey.
„Ne. Monica je spavala kod mene, pa se cijelu noć vrtila po krevetu i ponavljala koliko će joj dobro biti ove dane!“
„Ma pusti ju neka uživa. Bit' će nam svima odlično!“
„Idete?!“ –proderala se Monica, koja je već stajala ispred ulaza.
Okrenuli su se prema njoj, osmijehom odmahnuli glavom pa otišli prema autobusima. Trey je sjedo s Jennom, a Monica s Clarkom. Cijelim putem su se smijali, zabavljali i uživali u zajedničkom vremenu.

Napokon su stigli u Fom gradu gdje su se smjestili u luksuzan, veliki i lijepo uređen hotel, te se malo prošetali gradom. Razgledavali su razne monumente, skulpture dok im je vodič objašnjavao povijest grada i raznih događaja, a skoro niti jedan učenik nije pratilo, ali zbog toga su ondje bili profesori koji su sa zanimanjem slušali o čemu se priča. Učenici su se, u međubremenu, smijali i slikali, a Jenna je... uživala i osjećala se odlično, kao nekada sa svojim društvom.

Nakon borbe su se vratili kod kuće. Ozlijeda nisu imali pošto im je koža bila gumena i, na svakoj ozlijedi, se odmah regenerirala.
Jenna je zamišljeno gledala u njih i bila je zahvalna što im se ništa loše nije dogodilo, a niti njoj.
Poskočila je od straha kad je začula zvono na vrata pošto ga nije očekivala. Uzdahnula je, krenula prema vratima i otvorila ih te se okučila kad je ugledala Treya ispred.
„Što radiš ovdje?“ –upitala ga je začuđeno.
„Sjedio sam pola sata razmišljajući što sam ti učinio da si tako pobjegla, ali i dalje ne razumijem što se dogodilo!“ –uzvratio je ozbiljno Trey.
Djevojka ga je ukočeno promatrala jer se osjećala krivo kad je vidjela njegovo razočarano, tužno lice, a i pomalo ljutito. Osjećala je kako je pomalo nervozan i bila je shrvana što ga je morala napustiti, ali nije mogla učiniti ništa bolje i niti mu nije mogla objasniti razlog zbog kojeg je tako odjurila.
„Nisi ti ništa kriv, Trey.“ –spustila je tužno pogled.
„Jenna, tko je?“ –začula je Austinov glas.
Austin je zastao na ulazu kad je ugledao Treya. I njemu je predobro zamirisao.
„Ovo je moj prijatelj Trey!“ –predstavila ga je Jenna.
„Drago mi je!“ –Trey mu je pružio ruku.
„Također!“ –Austin mu je protresao ruku.
Jenna je primjetila kako Austin promatra Treya i znala je da je osjećao što i ona, pa je uzdahnula i odmahnula glavom.
„Možeš li nas pustiti na miru?“ –pogledala je ozbiljno u Austina, a on je klimnuo glavom i ušao u kuću zatvorivši vrata za sobom.
Djevojka se okrenula prema Treyu, a on i dalje nije skidao onaj izraz lica. Osjećala se jadno u onom trenutku jer je pokazivao veliko razičarenje, ali nije mogla učiniti ništa bolje nego samo nestati. Nije imala objašnjenje za to jer mu nije mogla priznati što je. Vjerojatno bi se preplašio ili proglasio je ludom, a nije to željela pošto joj je previše bilo stalo.
„Onda, Jenna?“ –nastavio je Trey.
„Ne mogu ti reći zašto sam otišla.“ –nije ga željela ni pogledati u oči.
„Zašto?“
„Jednostavno ne mogu. Nisam spremna!“
„To znaći da sam ti nešto loše napravio!“
„Ma kažem ti da nisi, čovječe!“
„Onda mi reci u čemu je stvar!“
„Ne, Trey, ne! Rekla sam ti da nisam spremna, u redu!?“
„Ne mogu vjerovati.“ –odmahnuo je glavom, okrenuo se i spustio niz stepenice.
„Trey!“ –proderala se.
Primjetila je kako je on dignuo ruke u zrak, te je požurio prema automobilu dok je kiša i dalje pljuštala. Otključao je auto, ušao u njega i udaljio se, a ona je tužno gledala za njim. Osjetila je suze na licu. Nije ni znala da vampiri mogu plakati, ali u onom trenutku je shvatila da ipak mogu, da i oni imaju osjećaje. Uzdahnula je, te otvorila ulazna vrata kuće, pa ih je zatvorila za sobom i, teturajući se, ušla u dnevni boravak.
„Posvađali ste se?“ –upitao je Kevin, a ona je klimnula glavom.
„Povrijedio te?“ –pogledao ju je David.
„Ne...“ –promrmljala je Jenna. „Ja sam njega...“
„Što se dogodilo?“ –uzvratio je Austin.
„Imala sam viziju u kojoj sam vidjela da vas napadaju oni vampiri i htjela sam vas upozoriti, ali otišla sam bez da mu objasnim zašto!“ –sjela je na fotelju. „Misli da je on nešto skrivio jer mu ne mogureći što se događa sa mnom!“
„Ali jako dobro miriše, znaš?“ –nadodao je Austin.
„To je sve što mi imaš za reći nakon što sam ti ovo ispričala?!“ –zbunjeno će djevojka. „Recite mi što da radim!“
„Jedno znaš: ne smiješ mu reći što si!“ –rekao joj je David.
„Ali...“ –nastavio je Kevin. „Kad već dobro miriše... pa... Treba nam pomoć zbog Kohipa, Jenna!“
„I?“ –uzvratila je. „Što želiš reći?“
„Možda bi nam on mogao zatrebati kao...“ –Austin ju je ozbiljno pogledao. „Kao vampir!“
„Molim?!“ –viknula je i dignula sa fotelje. „Šalite se?!“
„Ne!“ –rekli su oboje.
„Jeste li vi normalni?!“ –proderala se još jače. „Ne mogu vjerovati!“
„Ubit ćemo Kohipa i ponovno će se pretvoriti u običnog čovjeka!“ –rekao je Kevin.
„Kao što ga je i David u ovih sto godina?!“
„Smiri se, seko!“ –uzdahnuo je Austin.
„Ne!“ –zarežala je. „Ne znate što će vam se dogoditi ako ga taknete, jasno?“
Ljutito ih je gledala pokazivajući zube i režajući na njih, te im prijetila prstom. Bacila je lampu na pod, koja se razbila nakon pada, i izašla iz dnevnog boravka dok su Kevin, David i Austin gledali zbunjeno za njom pošto ju nikada nisu vidjeli onakvu.
Djevojka se popela do sobe, bijesno je zalupila vratima i šakom udarila u zid, koji se razbio i počeo pucati sve do poda i stropa. Bila je ljuta na njih što su uopče mogli pomisliti na takvu stvar, ali znala je kako im to neće dopustiti.

Trey je, slijedeće jutro, sjedio za stol u kafiću u kojem je došao s Jennom. Gledao je kroz prozor i razmišljao o tome što se dogodilo dan prije i kako ga je Jenna, bez objašnjenja, ostavila. Pitao se što je skrivio, što joj je loše napravio da je samo nestala.
„Trey, evo nas!“ –rekla je Mocina i nasmiješeno sjela preko puta njega.
„Puno si nas čekao?“ –upitao je Clark.
„Malo prije sam došao!“ –odgovorio je i uzdahnuo.
„Nešto ne štima, jelda?“ –uzvratila je Monica.
„Svađa s Jennom?“ –nastavio je Clark.
„Vidi se?“
„Da.... a i znam kako je kad se posvađaš s curom!“
„Rekla sam ti da je čudna!“ –Monica je slegnula ramenima.
„Ma nije to...“ –odmahnuo je glavom. „Bila je čudna, nestala odjednom i onda mi je rekla da mi ne može reći što se s njom dešava!“
„Vidiš?!“ –odmahnula je glavom.
„Šuti, ljubavi!“ –nasmiješio se Clark i poljubio je. „I šta se dogodilo onda?“
„Ništa...“ –odgovorio je. „Otišao sam od nje!“
„Možda postoji razlog zbog kojeg ti nesmije reći!“
„Ali možda sam ja za nešto kriv!“
„Ili bi ju možda mogao pustiti na miru sve dok ti sama ne odluči reći!“ –nadodala je Monica.
„Nisi li rekla da ti je cura čudna?“ –zbunjeno će Clark.
„Da, ali samo kažem istinu!“ –nasmiješila se. „Možda mogu i ja biti dobra i reći neke lijepe stvari! Kažem ti, Trey, pusti je malo na miru i vidjet ćeš kako će se stvari s njom srediti!“
Clark i Trey su je zbunjeno gledali, a on im se smiješkala, pa se uozbiljila kad je shvatila kako ju dečko i prijatelji gledaju. Bila je zbunjena više nego oni jer nije shvaćala zašto se tako ponašajui prema njoj. Možda ljudi imaju krivo mišljenje o njoj pošto ima svoj stil i ne ponašao se kao i sve ostale cure, te je posebna na svoj način.

Jenna je sjedila u dnevni boravak, gledala je televiziju i dosađivala se pošto nije nikoga bilo kod kuće. Pozvonili su na vrat, pa se dignula i polako krenula prema ulazu, otvorila ih i ugledala Treya ispred sebe. Nije očekivala da će doći kod nje nakon što se dan prije naljutio onako na nju. Bila je sretna što ga je vidjela, a tzo mu nije pokazivala kako ju ne bi otkrio. Obožavala je onaj prodoran, jak miris kojeg je samo on imao.
„Žao mi je što sam onako otišao, ali...“ –uzvratrio je Trey, ali ga je ona snažno zagrlila što ga je šokiralo.
Nije očekivao da bi ga mogla zagrliti, ali ju je snažno obgrlio dok je ona bila nagnuta na njegovim prsima i slušala otkucaje srca. Osjećala se ugodno, dobro, odlično kad je slušala one prekrasne udarce koji su udarali poput bubnjeva. Dugo ih nije čula, ali uživala je pošto su joj godili i jer dugo nije čula ljudsko srce.
„Jednom ću ti reći, ali samo mi daj vremena!“ –podignula je tužni pogled prema njemu.
„U redu!“ –nasmiješio se Trey. „Zbog toga sam i došao!“
„Drago mi je!“
„Ali onda mi moraš dopustiti da te upoznam!“
„Hoću!“
„Odlično! Ideš sa mnom sada!“
„Gdje?“
„Na kavu!“
Pričekaj da uzmem torbicu!“
Djevojka se nasmiješila i ušla u kuću, a Trey se nasmiješeno okrenuo prema automobilu uživajući u ugodnom jesenjskom vjetru.
Nakon što su ušli u automobil, krenuli su prema gradu, a došli su jako brzo na desitnaciju.
Jenna je shjvatila da ponovno idu gdje su i jučer bili, pa je izašla iz auta, zatvorila vrata i krenula prema ulazu hodajući kraj Treya. Otvorio joj je vrata, a zatvorio kad je zakoračila unutra. Ugledala je Monicu i Clarka kraj prozora i shvatila da odlaze prema njima. monicin i njen pogled su se susreli. Jenna je odmah primjetila da djevojka ne misli ništa dobro o njoj.
„Jenna, ovo su Monica i Clark!“ –predstavio ju je Trey.
„Drago nam je!“ –nasmiješili su se.
„Također!“ –uzvratila je, pa nastavila. „Ja sam cura koja nema smisao za stajling i čudna jer se ne družim s nikim!“
„Rekao si joj?!“ –Monica je, crvena poput paprike, pogledala u Treya.
„Kunem se da nisam!“ –uzvratio je zbunjeno.
„Nije!“ –odmahnula je glavom i sjela za stol. „Čula sam!“
„Rekao sam ti da ne pričaš glasno, ali ne slušaš me!“ –Clark je uzdahnuo.
„Žao mi je...“ –promrmljala je Monica.
„U redu je!“ –nasmiješila se Jenna. „Svatko može izraziti svoje mišljenje!“
„Ali neugodno mi je!“
„I... otkud si došla?“ –upitao ju je Clark, kako bi promjenio temu.
„Iz Akana's citya, SAD!“ –odgovorila je.
„Daleko si ti od kuće!“ –uzvratila je Monica. „Zbog posla roditelja si ovdje?“
„S bratom i prijateljima sam došla.“ –rekla je Jenna. „Obiteljski problemi!“
„Žao mi je!“ -nastavio je Clark.
„Ma navikla sam se!“ -nasmiješila se.
„Ali zašto se ti s nikim ne družiš?!“ –Monica je odmahnula glavom.
„Ne želim smetati učenicima!“ –slegnula je ramenima.
„Pa ne bi smetala nikome!“ –rekao je Clark. „Od sad na dalje ćeš biti s nama, htjela ti to ili ne!“
Jenna je željela nešto reći, ali su joj rekli da zašuti, pa su se nasmiješili i poljubili. Djevojka je odmahnula glavom, nasmiješila se i krajičkom oka primjetila da Trey gleda u nju, pa se okrenula prema njemu, namignula mu i započela pričati s Clarkom i Monicom. Osjetila je koliko je Trey sretan zbog toga, pa se i ona tako osjećala.

Trey je parkirao svoj automobil ispred kafića u kojoj ju je doveo. Izašli su iz auta, te krenuli prema ulazu kafića. Trey joj je otvorio vrata, a Jenna mu se nasmiješila, nakon čega je zakoračila u Pastem kafiću. Pogledala je oko sebe.
Kafić je bio lijepo uređen s puno stolova, te velikim šankom i ukrašen raznim slikama na zidovima boje perle. Ugodni mirisi su joj prošli kroz tijelo, a atmosfera je bila ugodna također zbog lagane pjesme koje je inače voljela slušati kad bi se trebala umiriti, a morala je u onim trenutcima pošto je osjećala puno dobrih mirisa ljudi koji su je provlačili i pokušavala je ne razmišljati o njima.
Namjerno je otišla sjesti kraj prozora kako bi ga mogla otvoriti i udisati svježi jesenjski zrak, pa se tako prestati obazirati na ljudski miris tijela.
„Ovdje inače dolazim s društvom.“ –rekao joj je Trey, nakon što je sjeo nasuprot nje.
„Lijepo je.“ –uzvratila je Jenna. „Sviđa mi se!“
„Naravno da ti se sviđa kad je to najbolje mjesto u gradu!“
„Naravno! Kako ti kažeš!“
„Sumnjaš?“
„Ne, ne! Nikad ne bi sumnjala u tvoje mišljenje!“
„I bolje ti je!“ –namignuo joj je. „Kako si se snašla u gradu?“
„Nisam se snašla.“ –nacerila se.
„Zašto?“ –začudio se.
„Pa... Ne znam!“ –slegnula je ramenima. „I sam vidiš koliko se družim s ljudima po školi!“
„Da me možda toliko ne izbjegavaš, družila bi se s nekim!“
„Ne izbjegavam te!“
„Jenna... osjećam i vidim kad me netko izbjegava, pa valjda znam da me ti izbjegavaš!“
„Ne izbjegavam ti, ti kažem!“
„Jenna... Znam da me izbjegavaš i pokušavam saznati razlog zbog čega to radiš!“
„Pa...“ –odmahnula je glavom. „Ja sam inače sramežljiva cura i... nova poznanstva mi baš i ne idu!“
„Onda ću te ja upoznati sa svojim društvom.“ –nasmiješio se.
„Ne želim vam smetati!“
„Ne smetaš! Bit' će mi drago. Vidjet ćeš!“
Djevojka je odmahnula glavom i uzdahnula, pa je podignula pogled prema njemu i osmijeh joj je pobjegao kad su im se pogledi susreli.
Iako je znala da bi najbolje bilo da ga se kloni, nije mogla jer ju je previše privlačio da bi se mogla odvojiti od njega. Pokušavala je, ali shvatila je koliko je to nemoguće, pa je odustala i odlučila se prepustiti užitku iako je znala da treba pripaziti na to da ga ne povrijedi.
Odjednom se ukočila i pojavila u drugu dimenziju gdje je ugledala borbu izmedju Austina, Kevina i Davida sa drugim vampirima, a i ona se nalazila među njima. Bojala se onog osjećaja dok je promatrala što se dešava. Bilo je previše krvi, pa joj je strah prolazio kroz tijelo. Htjela ih je zaustaviti jer nije željela da itko od njih nastrada, ali nije mogla jer je izgledalo kao da je zarobljena, da im ne može pobjeći.
Trgnula se i ugledala Treya ispred sebe kako ju zbunjeno promatra.
„Dobro si?“ –upitao ju je pomalo zabrinuto.
„Moram iči!“ –dignula se sa stolice, uzela jaknu i torbu, pa krenula dalje.
„Čekaj!“ –zaustavio se. „Nešto se dogodilo? Nešto sam krivo rekao?“
„Ma nisi ti ništa kriv, vjeruj mi.“ –odmahnula je glavom. „Ne bi shvatio!“
„Shvatio što?!“
„Nije bitno, Trey. Vidimo se!“
Bilo joj je žao što ga je morala napustiti, što se morala pomalo grubo ponašati prema njemu, ali trebala je bod hitno vidjeti gdje su njeni prijatelji kako bi spriječila borbu vampira pošto je znala da bi se to uskoro trebalo dogoditi ako bi joj se vizije pojavila. Bojala se onih vizija, ali nisu bile česte.
Istrčala je iz kafića, kiša je padala na hladni trotora, a to nju nije bilo briga pošto je morala požuriti. Kiša je padala sve jače i jače, grmljavina se čula u daljini, sve više približavajući se i udarajući sve jače i jače, a ona je trčala što je brže mogla kako bi stigla na vrijeme.
Odjednom se netko stvorio ispred nje, a ona je pala na pod proklizivši prema zidu. Podignula je pogled i u gledala četiri visoka muškaraca od kojih je samo jedan imao plavu kosu, dok su ostali svi bili tamni. Bili su jako blijedi. Znala je da su to vampiri i prepoznala ih je u svojoj viziji.
„Vidi, vidi...“ –promrmljao je jedan od njih polako joj se približavajući, a ona se podignula sa poda.
„Znaći... ti si vampirica koju smo osjetili izvan grada!“ –nastavio je drugi dečko.
„Ako ne vidite niti jednu osim mene onda ste našli najbolju.“ –nadodala je Jenna pomalo bezobrazno.
„Znaš da nije dobro biti bezobrazan?“ –nasmiješio joj se treći.
„Niste li vi bili bezobrazni kad ste me zaustavili na ovaj način?“ –prekrižila je ruke dok su joj kapi kiše pucketale po licu.
„Mislili smo da će ti se svidjeti naša pojava!“ –rekao je četvrti.
„Oh... predivni ste mi! Tako dobri i nježni da nježniji ne možete biti!“
„Hvala!“ –namignuo joj je prvi.
„Ideš s nama, mala!“ –povukao ju je drugi vampir.
„Ja ne idem nikamo!“ –otrknula je ljutito ruke, pokazala zube i zarežala.
„Nismo znali da si tako ratoborna!“ –nasmiješio se treći.
„On voli ratoborne, pa ćeš mi se svidjeti!“ –četvrti vampir ju je ponovno potegnuo te nastavio ubrzanim korakom hodati dalje.
„On tko?!“ –viknula je. „Pustite me!“
Djevojka se proderala toliko glasno da je njen urlik odjeknuo cijelim gradom. U trenutku kad ju je jedan od njih želio zaustaviti, netko je uhvatio njegovu ruku, potegnuo ga i bacio u zid. Jenna je primjetila Austina. Bio je bjesan, ljut i živčan da je odmaknuo i ostale vampir, pa se okrenuo prema njoj.
„Dobro si?“ –upitao ju je, a ona je samo klimnula glavom.
„Okomili ste se na krivu curu, ok?“ –David je bjesno zarežao i krenuo na jednog od njih.
„Uvijek problemi...“ –Kevin je odmahnuo glavom, pokazao zube te krenuo prema njima.
„Nemojte!“ –Jenna se preplašeno proderala.
„Ne brini se za nas. Rađe se brini za njim!“ –nadodao je Austin
„Austin, prekinite!“ –zaustavila ga je.
„Ne mješaj se u ovo!“ –maknuo ju je sa strane.
Jenna je primjetila koliko je bio ljut, bjesan, živčan i da nije razmišljao što radi u onom trenutku. Bila je zabrinuta pošto je znala koliko će sukob biti koban za sve njih zbog vizije koja joj se prikazala. Stajala je sa strane i pratila kako se udaraju, napadaju jedne druge i kako krv leti na sve strane dok je pljusak padao, a onan se užasno bojala jer nije željela da nitko od njih nastrada. Primjetila je kako jedan od njih odlazi prema Kevinu, a ovaj se borio s još jednim. Izvadila je zube, te ljutito krenula na njega. Skočila mu je na leđa i zagrizla za vrat što je jače mogla, a on se zaderao, povukao ju za majicu, udario i ljutito gurnuo u zid.
Kevin se okrenuo i udario ga toliko snažno da je vampir poletio u stup i prepolovio se na pola, pa je ovog drugog uhvatio za majicu i odjurio što je brže mogao prema šipkama na kraju ulice, zabio za na njih, a ovaj se pretvorio u pepeo. Okrenuo se i potrčao prema Jenni koja je ležala na pod, te se pokušavala dignuti.
„Glupačo!“ –rekao joj je i pomogao da se digne. „Nije li ti Austin rekao da se ne mješaš u ovo?“
„Samo sam htjela pomoći.“ –prozborila je.
„Znam, ali mogla si nastradati. Još nisi toliko jaka kao i mi, pa se trebaš držati sa strane, ok?“ –uzdahnuo je.
Djevojka je klimnula glavom, a on ju je zagrlio snažno i podragao za mokru dugu kosu.
„Dobro si, Jenna?“ –upitao je Austin.
„Jesam.“ –odgovorila je. „Gotovo je?“
„Gotovo je.“ –David je klimnuo glavom.
Djevojka je klimnula glavom, uzdahnula je i osjećala se bolje kad je shvatila da njeno društvo nije u opasnosti.

Jenna je zamišljeno hodala po kući dok su Austin, Kevin i David bili u gradu. Dosađivala se pošto nije pronašla nikakvu zanimaciju niti je mogla izaći iz kuće pošto su joj prijatelji naredili da ne izlazi dok se ne vrate.
Sjela je na mekani, udobni trosjed, upalila televiziju i vrtila je programe pošto ju ništa nije zanimalo. Kako nije znala što da radi, a programi na televiziji ju nisu zanimali, opustila se zatvorivši oči i legnuvši na ugodni jastuk. U glavi joj se stovrilo Treyevo lice koje je obožavala gledati otkad ga je prvi put vidjela. Razmišljala je o njegovom osmijehu, pričanju, ponašanju kad je s njom, a ona se osjećala drugačije... Nije znala da li je to od njegovog ugodno mirisa ili jer je bio zgodan i sladak, ali ljutila se na samu sebe jer nije željela toliko razmišljati o njemu, osjećati njegov predivan, prodoran miris kojeg je obožavala osjećati u nosnicama. Mrzila je što to mora osjećati svaki put kad ga vidi, a i na samu pomisao na njega jer mu nije željela nauditi iako ju je privlačio i željela se spremijateljiti s njim.

Djevojka je otvorila vrata bratovog automobila i izašla je iz njega, pa se okrenula prema Austinu.
„Sigurno nije problem ako ideš sama doma?“ –upitao ju je Austin.
„Nije.“ –odgovorila je Jenna.
„Snaći ćeš se za doma?“
„Hoću, Austin!“
„Sigurna si?!“
„Ma, Austin, hoću!“ –viknula je osmijehom. „Bus mi ide ispred škole, pa ću se snaći, bez brige! Uostalom, poznajem grad jer noću lutam!“
„Dobro, dobro, ali nazovi ako ti zatreba!“
„Neće mi zatrebati. Vidimo se, Austin!“ –nasmiješila mu se i zatvorila vrat kad je primjetila da bi mogao ponovno početi pričati i nagovarati ju da ga nazove ako ne može pronaći put do kuće.
Austin je jako promjenio ponašanje prema njoj otkad je saznao da mu je ona sestra. Na početku je bio bezobrazan, lice mi je bilo uvijek ljuto kad bi se pojavila i jedva je progovarao dvije – tri dobre rijeći s njom, ali onda je saznao je zapravo ona njegova davno izgubljena sestra koja mu je nedostajala, koju je volio i uvijek vodio sa sobom, pa se smekšao, branio ju od Kevina kad je to bilo nužno. Jenna je i njega obožavala, volila ga iako ga je mrzila na početku zbog njegovog ponašanja.
Djevojka je ušla u školsko dvorište i ugledala Treya u društvu djevojke i dečka. Djevojka je imala dugu smeđu kosu, zelenkasto smeđe oči, te se oblačila sportski. Smijala se glasno i Jenna je dobro mogla vidjeti koliko djevojka uživa u smijehu, pa se prisjetila da se i ona nekada tako ponašala, da je i ona uživala u smijehovima, druženju i osjećajima koji su joj prolazili tijelom kad bi se družila sa svojim društvom.
Osjećala se tužno u onom trenutku jer su joj nedostajali oni prekrasni dani i svi njeni prijatelji, te roditelji i njen normalan, običan život.
Dečko kraj Treya je bio malo viši od njega s tamno smeđom kosom, plavo – zelenim očima i sportski građen.
Jenna je prošla kraj njih, osmijehom pozdravila Treya, kao i on nju, pa je nastavila hodati prema školskom ulazu.
„I tebi se sviđa ova cura?“ –nadodala je djevojka.
„Nisam rekao da mi se sviđa, Monica!“ –Trey se okrenuo prema njoj. „Rekao sam samo da je slatka i zgodna!“
„Ne znam stvarno što vidiš u njoj!“ –Monica je prekrižila ruke na prsa i sjela na drvenu klupicu.
„Ljubavi, cura je stvarno slatka.“ –rekao joj je dečko.
„Clark, hoćeš dobiti batina?“ –podignula je pogled prema njemu, a Trey se nasmiješio.
„Naravno da ne želim. Ti si najbolja, znaš i sama to!“ –Clark joj je namignuo i poljubio ju.
„Zašto ti se Jenna ne sviđa?“ –upitao je Trey.
„Čudna je!“ –uzvratila je djevojka.
„Jer nemate isti stil?“
„Što fali mom stilu?! Više volim sportke djevojke nego neke mamine i tatine fensi curice!“
„Ljubavi... ne poznaješ ju!“ –nastavio je Clark.
„Otrpilike ju znam!“ –okrenula se prema njemu. „Rekla sam ti da je mamina i tatina curica i jako je čudna. S nikim se ne druži, šutljiva je... Vjerujte mi, pohađam nekoliko predmeta s njom i... Priča samo kad ju profa prozove!“
„Možda je jednostavno sramežljiva, a ne toliko otvorena kao i ti, Monica!“ –Trey se nasmiješio.
„Ili te možda cura zaludila, pa imaš takvo mišljenje o njoj.“ –nasmiješila mu se ona.
Trey je odmahnuo glavom, nasmiješio se i razbarušio joj kosu, nakon čega je uzeo bilježnice sa stola i krenuo prema školskom ulazu. Monica je pogledala u Clarka, a on je slegnuo ramenima, obgrlio ju rukom, utisnuo poljubac na njene mirišljave usne te su odlazili za prijateljem.

Zvonilo je za kraj nastave, hodnici su se punili učenicima koji su, naguravajući se, jurili prema izlazu. Jenna je hodala, što je brže mogla, kod izlaza, pa je otvorila vrata i izjurila iz škole te polako krenula prema autobusnoj stanici na kojoj je bilo već dosta učenika. Netko je, automobilom, stao ispred nje, a dobro ga je poznavala. Bio je to Trey koji je spustio prozor i pogledao nasmiješeno u nju.
„Gdje ideš?“ –upitao ju je.
„Doma.“ –odgovorila je Jenna.
„Brat te ne čeka?“
„Ne. Idem autobusom!“
„Oh, ne, ne ideš! Upadaj!“
„Ne, Trey. Stvarno moram doma! Imam previše toga za učiti!“
„Nisam mislio da ideš doma.“ –nasmiješio se. „Duguješ mi kavu, pa... Idemo na kavu sada, a učit ćeš kasnije!“
„Ali...“
„Ne prihvačam ali...!“
Djevojka je odmahnula glavom, otvorila vrata i sjela na suvozačevo mjesto, pa mu se nasmiješila i zavezala pojas. Trey se nasmiješio, pa je pretisnuo papučicu gasa i izašao iz školskog dvorišta.
Iako nije željela otići s njim kako ju nebi privlačio previše, bila je sretna što ju je poveo sa sobom, a i nije se trudila nagovarati ga da ju pusti na miru pošto je uživala u njegovoj blizini. Obožavala je osjećati njegov prekrasan miris, ugođaj kad je bila kraj njega jer je dobro osjećala što on razmišlja, osjeća kad je s njom. Znala je koliko njemu znaći što je odlučila otići s njim i biti kraj njega svaki put kad bi ju ugledao. Ona je također to obožavala i osjećala, ali pokušavala se držati podalje od njega kako mu nebi naudila. Voljela je biti kraj njega ne samo jer ju je privlačio zbog izgleda nego i zbog toga što ga je htjela okusiti, osjetiti njegov okus u ustima u sebi, ali pokušavala se držati podalje od njega jer joj je previše znaćio.
„O čemu razmišljaš?“ –Trey je prekinuo tišinu.
„O ničemu...“ –odmahnula je glavom.
„Ne laži. Vidio sam ti po pogledu da razmišljaš o nečemu!“
„Ne razmišljam o ničemu, stvarno...“
„Smeta ti što si došla sa mnom?!“
„Ma neeee... Što ti je?!“ –Jenna se začuđeno okrenula prema njemu.
„Izgleda kao da ti se neda.“ –Trey ju je pogledao krajičkom oka pošto je morao pratiti cestu kojom su se vozili.
„Poludio si!“ –nasmiješila se.
„Ako želiš, mogu te odbaciti doma!“
„Ma kažem ti da si poludio! Drago mi je što si me pozvao.“
„Ne pokazuješ to najbolje. Stvarno ne želiš da te odbacim doma?“
„Ako nastaviš biti takav onda da!“ –prekrižila je ljutito ruke na prsa i pogledala kroz prozor.
„Onda oprosti.“ –rekao joj je nježnim glasom, a ona ga je krajičkom oka pogledala. „Samo ne želim da ti bude dosadno kad si sa mnom!“
„Nije!“ –nadodala je osmijehom.
Trey se nasmiješio, a njoj je bilo drago što se toliko brinuo o tome kako se ona osjeća u njegovom društvu, a osjećala se predobro i više nego što bi trebala.

Jenna je sjedila u sobi i zamišljeno gledala u prozor te u zavijese nježne boje kako vijore. Nije se osjećala najbolje jer je razmišljala o Treyu i o tome kako žudi za njim iako to nije željela i popila je dosta krvi samo kako bi pretala razmišljati o njemu, ali ništa joj nije pomagalo.
Mrzila je osjećaj koji joj je prolazio kroz tijelo kad bi razmišljala o njemu, osjećala njegov miris čak i kad mu nije bila u blizini. Njegov prekrasni i neodoljiv miris joj se uvukao pod kužu, pa ga je zbog toga svaki dan izbjegavala i pokušavala pobjeći od njega što joj je i uspjevalo pošto nisu imali niti jedan zajednički predmet.
Uzdahnula je, dignula sa kreveta i izašla je iz sobe na terasu promatrajući tmurno nebo, a onda je pogledala za dolje, u vrt. Poželjela je izaći iz one kuće, a da ju nitko od prijatelja iz kuće ne oktrike, kako bi se malo prošetala gradom i prestala razmišljati o Treyu. Skočila je sa terase, na tlo, kad se uvjerila da nema nikoga po ulicama niti na prozorima kako ju nitko ne bi vidio. Prošla je kraj prozora i ugledala Austina, Kevina i Davida kako sjede u dnevnom boravku, gledaju televiziju i smiju se. Nasmiješila se pošto je znala da nisu shvatili da je nema kod kuće i da se slobodno mogla prošetati usred noći.
Djevojka se šetala praznim, tihim i tmurnim gradom. Pratila je svaku stvar oko sebe i razmišljala kako je Winkon doista mali grad i možda bi joj se trebao početi sviđati pošto je dva tjedna već živjela ondje, ali nije znala kad će joj se sviđati niti hoće li.
Razmišljala je o tome kako se nekada šetala sa Karry zvijezdanim, živim i veselim gradom, a ondje je bila sama jer nije imala niti jednog prijatelja niti poznavala ikoga osim Austina, Kevina, Davida, Treya, ravnateljicu njene škole i pokojeg profesora. Htjela se šetati s nekim, pričati i zabavljati se, ali ona je bila potpuno sama. Možda je i sama bila kriva za to pošto nikoga nije željela upoznati.
„Jenna!“ –osjetila je miris čovjeka kojeg je poznavala.
Okrenula se i ugledala Treya iza sebe. Osmijeh joj se pojavio na licu, ne zbog toga što ga je vidjela, nego zbog njegovog mirisa.
„Trey?“ –zbunjeno će ona. „Što radiš ovdje?“
„Vračao sam se od prijatelja, pa sam te vidio i zaustavio se.“ –Trey joj se približio. „Što ti radiš sama?“
„Šetala sam se.“
„Nisi mogla spavati?“
„Ja nikada ne spavam!“ –nacerila se kao da se željela zabavljati ili zabaviti njega, ali zapravo je znala da govori istinu.
„Ova ti je dobra!“ –nasmiješio se. „Zašto si sama?“
„Nisam htjela smetati bratu i njegovim prijateljima, pa sam se sama odlučila prošetati.“
„To bi trebalo znaćiti da si se iskrala iz kuće?“
„Tako je!“ –klimnula je glavom osmijehom. „Tebi ništa ne promakne, jelda?“
„To sam ja starcima znao raditi kad me nebi puštali vani!“ –slegnuo je ramenima i nasmiješio joj se.
„Ma oni mene puštaju vani, ali...“ –uzdahnula je. „Previše se brinu za mene. Misle da bi mi se nešto loše moglo dogoditi!“
„Ovaj grad i nije tako strašan. Ne vjerujem da bi baš tebe netko išao napati!“
„Pa... I ja mislim tako, ali... Oni su previše pažljivi!“
„Valjda je to njihov posao. Starci?“
„Oni...“ –uzdahnula je Jenna i pogledala tužno u pod. „Doselila sam se s bratom i njegovim frendovima jer... Nisam bila u dobrim odnosima sa starcima, pa sam se htjela maknuti što prije od njih!“
„Žao mi je!“ –rekao joj je.
„U redu je!“ –podignula je pogled prema njemu.
Gledao ju je nježnim pogledom punim sažanjenja, a ona je bila zbunjena zbog osjećaja kojeg je osjećala u onom trenutku. Mirisao joj je odlično, čak i predobro, a znala je kako nebi trebao jer bi mu mogla nauditi što nipošto nije željela. Morala je prekinuti njihov razgovor kako nebi žudila za njim više nego što je trebala. Razmišljala je o tome kako ga uopče nije trebala željeti jer ga nije ni poznavala, nije znala njegovo razmišljanje, tko je on, ali nije mogla zaustaviti razmišljanje o njemu.
„Idem ja sada doma!“ –rekla je i ukočeno pogledala oko sebe.
„Odbacit ću te!“ –ponudio se Trey.
„Ma ne trebaš se mučiti.“
„Ne mučim se. Bilo bi mi drago odbaciti te! Vjerojatno bi bio sigurniji da si živa i zdrava stigla kod kuće!“
„Ma ne trebaš...“
„Prekini, ok?“ –nasmiješio joj se i otvorio joj suvozačeva vrata. „Ulazi!“
„Platit ćeš mi za ovo!“ –zaprijetila mu je prstom, odmahnula glavom i nasmiješeno sjela na suvozačevo mjesto.
„Nema problema. Platit ćeš mi kavu, može?“ –namignuo joj je i zatvorio vrata.
Djevojka se nasmiješila, pa je pogledala kroz prozor. Mogla je jako dobro osjetiti kako auto miriše na Treya i užasavala ga se pošto nije željela toliko razmišljati o njemu, mirisati ga niti biti kraj njega samo kako nebi poludjela i ugrizla, kako kako bi ga napokon mogla okusiti, kao što je David poludio s njom.
„Ovdje živim!“ –rekla je Jenna, a Trey je zaustavio automobil.
„Tvoji imaju upaljena svijetla.“ –pogledao je u kuću. „Možda se brinu za tebe!“
„Nadam se da se ne brinu jer ne bi htjela svađu u dva ujutro!“
„Nadam se, onda, i ja da ti se to neće dogoditi!“
„Hvala na prijevozu!“
„I drugi put!“
„Vidimo se sutra u školi.“
„Vidimo se i laku noć.“
„Hvala, također!“
Jenna je osmijehom izašla iz automobila, nasmiješeno se okrenula prema njemu i mahnula mu je, kao i on njoj, pa je pričekala da se udalji od njene kuće kako bi otišla doma. Prošla je kraj prozora dnevnog boravka gdje je ugledala njeno društvo kako gleda televiziju, pa je odahnula jer je shvatila da nitko nije vidio kako je izašla iz kuće. Pogledala je oko sebe i nigdje nikoga nije bilo, pa je poskočila i iznenada se stvorila na terasi njene sobe. Pogledala je još jednom u mjesec kojeg su oblaci prekrivali i magla, te je spustila pogled i odmaknula zavijese. Poskočila je od straha kad je ugledala Austina, Kevina i Davida u njenoj sobi jer ih nije očekivala.
„Kako...?!“ –zbunjeno je prozborila.
„Zabavila si se, Jenna?“ –upitao ju je Austin držajući prekrižene ruke na prsa.
„Vidjela sam vas dole prije nekoliko minuta.“ –zbunjeno će ona.
„Čuli smo te kad si izašla.“ –rekao je David. „Gdje si bila?“
„Vani.“
„S kim?“ –nadodao je Kevin.
„Sama.“
„A tko je bio onaj koji te odbacio kod kuće?“ –nastavio je Austin.
„Prijatelj iz škole.“
„Nisi li rekla da se ne družiš s nikim?“ –upitao je David.
„Jesam, ali... To je dečko kojeg sam upoznala na prvi dan škole!“
„Nisi li rekla da se ne želiš družiti s tim dečkom jer predobro miriše?“ –pogledao ju je Kevin.
„Jesam, ali...“ –zastala je Jenna. „Prestanite me zapitkivati, oke?! Boli vas briga što sam radila i s kim sam bila!“
„Ali...“ –uzvratili su svi troje.
„Vratila sam se živa i zdrava, jelda?“ –prekrižila je ruke na prsa.
„Da.“ –klimnuli su glavom.
„E, pa onda odlično! To je sve što trebate za sada znati.“ –otvorila je vrata sobe. „A sad izlazite jer se trebam odmarati!“
David, Austin i Kevin su uzdahnuli, odmahnuli glavom i pogledali još jednom u nju, a ona im je kažiprstom pokazivala hodnik ispred vratiju. Potišteno su izašli iz sobe, a ona se nasmiješila kad je zatvorila vrata za njima. Bili su joj simpatični što su se toliko brinuli o njoj, pa je sjela ponovno kraj prozora. Razmišljala je o Treyu...




ps pokvarila mi se tipkovnica i poceo je stekati komp¸pa ne znam hocu li vam se cesto javljati dok ne pokusam srediti te probleme.ovo vam pisem preko worda

Dodatak - 09.06.'09.
Popravila mi se tipkovnica, pa cu vam cesce odg. na komentare.=) pusa

Jenna je nesigurno hodala školskim dvorištem i gledala oko sebe razne grupe učenika koji su se smiješkali, pričali jedni s drugima, a neki su i gledali u nju. Spustila je pogled razmišljajući kako je nekada i ona sretno sjedila ispred škole sa svojim starim društvom, smijala se i pričala, te uživala kad je bila normalna djevojka, a ne vampirica kao i u onom trenutku.
Podignula je pogled i osjetila sve poglede na sebi. Pogledala je ponovno u pod i požurila korak prema školskom ulazu. Brzo ga je otvorila i ušla u školu, te udahnula pošto se osjećala malo sigurnije, ali razmišljanje joj se promjenilo kad je ponovno podignula pogled i ugledala puni školski hodnik, ali bio je dosta tih. Svi su začušeno gledali u nju, a ona se nije micala sa ulaza pošto se ukočila. Nije očekivala da će svi buljiti u nju kad se pojavi u školu, pa nije znala što da učini, kako da se ponaša u onom trenutku.
„Makni se s puta, mala!“ –čula je muški glas.
Djevojka se okrenula i ugledala visokog, krupnog dečka iza sebe. Gudnuo ju je, a ona je udarila u zid. Pomalo se razljutila i, nesvijesno, je izvadila očkanje. Zatvorila je usta kako bi sakrila, pa je prošla kraj njega i potrčala prema WCima. Otvorila je vrata i nagnula se na zid kako bi se umirila. Iako je bila živčana morala se smiriti kako ne bi učinila pogrešku i dovela u opasnost svoju novu obitelj u slučaju da ju netko otkrije.
Oglasilo se školsko zvono, pa je poskočila od straha pošto nije to očekivala. Duboko je uzdahnula i pokušala se smiriti. Odlučila je ostati neko vrijeme unutra prije nego ode kod ravnateljice kako se slučajno ponovno ne bi razbijesnila i pogoršala stvar.
Nakon nekog vremena je izvadila mobitel, kojeg je kupila dan prije s Austinom, kako bi pogledala koliko je sati bilo. Osam i petnaest sati ujutro je prošlo i odlučila je izaći iz školskih WCa kako bi otišla kod ravnateljice.
Izašla je iz prostorije, te se uputila prema ravnateljičinom uredu. Približila se prvim vratima, uzdahnula je i pokucala. Čula je „Naprijed“, pa je u strahu otvorila vrata ureda i ugledala stariju bucmastu ženu za velikim radnim stolom. Žena sijede kose je podignula pogled prema njoj i promatrala ju je plavim očima.
„Izvoli?“ –upitala ju je.
„Dobar dan.“ –rekla je Jenna. „Ja sam Jenna Collon! Moj brat Austin vas je jučer nazvao.“
„Oh, ti si!“ –uzvratila je. „Sjedni!“
„Hvala!“ –djevojka je povukla stolicu i sjela nasuprot nje.
„Ja sam Sandra Apetan!“ –predstavila se ravnateljica. „Drago mi je što si odlučila doći u moju školu!“
„I meni.“ –klimnula je glavom. „Žao mi je što sam zakasnila.“
„Nema problema. Ipak si došla! Kako ti se čini škola?“
„Sviđa mi se.“
„Vidjet ćeš, neće ti trebati puno vremena da se uklopiš. Kad zvoni idem po presjednika učeničkog vječa da ti pokaže školu!“ –nastavila je ravnateljica i otvorila ladicu stolica, te izvadila papir. „Ovo je tvoj raspored!“
„Hvala!“ –uzela je papir i pogledala ga.
„Ako ti nešto ne štima, slobodni kaži, pa možemo promjeniti!“
„Sve je u redu! Dobar je raspored.“
„Odlično!“
Zvonilo je, pa se ravnateljica ispričala, dignula sa stolice i izašla iz svoga ureda. Jenna se dignula sa stolice, te je počela hodati po uredu i promatrati ga. Vidjela je puno slika po stolicama na kojoj je bila ravnateljica s profesorima i s učenicima. Predpostavljala je da se slikala sa svim učenicima.
Začula je vrata, pa se okrenula i ugledala ravnateljicu kako nasmiješeno ulazu, a iza nje je dolazio jedan dečko. Kad se ravnateljica pomaknula ugledala je Treya, dečka koji ju je zamalo pregazio. Oboje su se nasmiješili i pogledali s druge strane.
„Jenna, ovo je Trey Woodie, predsjednih školskog učeničkog vječa!“ –rekla je ravnateljica.
„Znamo se!“ –uzvratio je Tray. „Upoznali smo se ispred škole.“
„Odlično!“ –ravnateljica se nasmiješila i sjela za radni stol. „Onda vam sigurno neće biti problem družiti se.“
„Valjda neće!“ –nastavila je Jenna i krajičkom oka pogledala u Treya, te pokušala sakriti osmijeh koji joj se poljavljivao na licu.
„Trey, pokaži joj školu. Hoćeš, jelda?“ –pogledala je u njega.
„Naravno da hoću. Bit' će mi zadovoljstvo!“ –nasmiješeno se okrenuo prema Jenni i otvorio je vrata ravnateljičinog ureda.
Oboje su pozdravili ravnateljicu, a ona im se nasmiješila, pa je nastavila čitati dokumente sa kompjutera, koje je započela prije nego ju je Jenna prekinula.
„Tko bi rekao da si ti predsjednik školskog vječa?!“ –Jenna je pogledala u Treya.
„Očekivala si luzera, štrebera s debelim naočalama?“ –nasmiješeno se okrenuo prema njoj.
„Tako nešto!“
„Žao mi je... Ne mogu biti gori od ovoga! Požali se učenicima koji su me izrabrali za njega!“
„Ne želim se žaliti. Sasvim mi je dobro i ovako!“ –Jenna mu se nasmiješila, pa je pogledala ispred sebe.
Trey se također nasmiješio, a onda je započeo objašnjavati Jenni gdje se što nalazi. Djevojka ga je pozorno promatrala i slušala, a onda je primjetila kako sve djevojke gledaju u njih i raspravljaju međusobno ne skidajući začuđeni i odmjeravajući pogled s nje. Jenna je odmahnula glavom i samo nastavila slušati predsjednika školskog vječa. Odjednom je gubila koncentraciju i prestala je razmišljati o čemu priča, slušati ga. Bio joj je neodoljiv i odlično je mirisao, pa se bojala onog osjećala pošto je osjećala očnjake u ustima. Odmahnula je glavom i pokušavala se usredotočiti na to što je govorio, te poslušati što su joj Kevin, David i Austin objasnili. Rekli su joj da se se ne usredotoči na ljudski miris i na hranu, pa je pokušavala razmišljati o onome što joj je Trey pričao.
„I ovdje imaš matematiku!“ –pokazao joj je Trey nakon sat vremena objašnjavanja.
„Hvala puno!“ –nasmiješila mu se Jenna.
„Vidimo se onda po školi, Jenna Collon!“ –nasmiješio joj se.
„Ti nemaš matematiku?“ –upitala ga je.
„Imam, ali nisam s tobom u grupi. Previše nas je, pa sam ja na kraju hodnika!“ –objasnio joj je.
„Dobro. Onda... vidimo se!“
„Ako ti što zatreba, samo odi kod ravnateljice i neka me pozove. U redu?“
„Mogu se i sama snalaziti, bez brige!“ –namignula mu je i otvorila vrata učionice.
Trey se nasmiješio, odmahnuo glavom i udaljio od razreda gdje se održavala matematika. Jenna je stajala u praznom razredu i duboko je uzdahnula pošto se bojala osjećala koji joj se pojavljivao kad bi bila s njim. Osjećala bi se ugodno, dobro i mirisao bi joj toliko odlično da ga je poželjela ugristi iako nije bila gladna. Nije smjela to dopustiti, nije smijela biti kraj njega previše.

Zvonilo je za kraj školske nastave, pa je Jenna žurila dvorištem kako ne bi naletila na Treya pošto je saznala da se po školi priča kako ju cijelo vrijeme traži. Nije željela biti kraj njega kako mu ne bi naudila, a on joj se činio odličnim dečko. Primjetila je Austinov Jeap na ulazu školskom parkirališta, pa je potrčala što je brže mogla prema njemu, otvorila je vrata i poskočila na suvozačevo mjesto.
„Hej, Jenna!“ –uzvratio je njen brat Austin.
„Hej, Austin!“ –zavezala je pojas.
„Kako je bilo prvi dan?“
„Odlično, ali... Ne baš najbolje!“
„Zašto?“
„Pa vidiš... jer sam užasno gladna!“ –uzviknula je.
„Sinoć si jela, Jenna!“ –zbunjeno će Austin. „I to previše. Trebala bi izdržati najmanje dva tjedna bez krvi!“
„Ne mogu, Austin, ne mogu!“ –odmahnula je glavom pomalo histerično.
„Zašto?“
„Pa... Upoznala sam nekog dečka koji miriše tako dobro da bi ga odmah ugrizla i popila njegovu krvi!“
„To nije dobro, znaš?“
„Ma nemoj mi reći?! Izbjegavam ga cijeli dan samo kako mu ne bi naudila!“
„Ne brini se, Jenna. S vremenom ćeš se smiriti! Mjesec dana si vampirica, pa... Normalno je da ti treba vremena da prestaneš željeti ljudski krv!“
„Zašto ju onda David nije prestajao željeti nakon sto godina, ha? Zašto me onda ugrizao?“
„Jer... Ma... Samo me poslušaj, u redu?“
„Austin... strah me! Ne želim nikome nauditi!“
„Vjerujem, Jenna. Nećeš!“ –nasmiješio joj se. „Nećemo ti mi dopustiti, bez brige!“
Djevojka je odmahnula glavom i uzdahnula, pa je pogledala kroz prozor razmišljajući. Doista se nadala da njen brat ima pravo i da joj neće dopustiti da ikome naudi, posebno ne Treyu.

Spustila se niz stepenice i izašla s Austinom iz kuće, pa su se provozali kroz susjedstvom. Svi su se okretali za njima i mahali nasmiješeno Austinu, a on ih je, također, osmijehom pozdravljao. Djevojka se čudila tomu pošto nije mogla vjerovati kako se vampiri mogu lako uklopiti u društvu i ponašati se kao obični ljudi. Još više se čudila što je sama otišla s bratom do grada pošto nisu danima pričali, a i nije znala kako bi se mogla ponašati u njegovom društvu pošto se radilo o osobi koju nije vidjela godinama i nije znala o čemu bi mogla pričati s njim.
Začudila se kad su šetali gradom, a on ju je vodio po najboljim trgovinama i kupovao joj puno skupih odjeća samo kako bi bila sretna i osjećala se ugodno. Nije mogla predpostaviti da bi se mogla osjećati ugodno u njegovom društvu jer je on bio dečku i mislila je kako nema pojma o ženskim odjećama niti imao strpljenja kupovati s njom, kao i ostali dečki.
Osjećala se dobro i voljela je taj osjećaj koji joj je prolazio kroz tijelo kad je bila s njim jer je razmišljala kako je njoj brat jako dobar prema njoj iako se nisu viđali godinama. Nedostajao joj je i predpostavila je kako se Austin trudi vratiti izgubljeno, pa se i ona trudila biti dobra prema njemu.

Svanulo je jutro, a kako vampiri nikada nisu spavali, Jenna je sjedila kraj prozora i promatrala vrijeme koje nije bilo lijepo. Bila je tužna. Nije voljela tmurno, tamno i melankonično vrijeme pošto bi se osjećala tužno i voljela bi vidjeti malo sunca iako je znala kako nesmije biti na njemu. Htjela je osjetiti i vidjeti tračak nade, nade koja je možda trebala značiti novi početak boljeg života ili povratak u stari prekrasan život o kojem je stalno razmišljala.
Duboko je uzdahnula i okrenula se prema vratima kad je čula kako ih netko otvara. Austin je provirio i nasmiješeno pogledao u nju.
„Spremna si?“ –upitao ju je.
„Nisam baš.“ –uzdahnula je i pogledala u prozor.
„Šta te mući?“
„Što ako me ne prihvate?“
„Zašto to misliš?“
„Pa... Ipak sam... vampir!“
„I kakve to ima veze? David, Kevin i ja smo vampiri, pa je opet sve u redu.“
„Ne znam, Austin!“
„Vidjet ćeš, Jenna! Prihvatit će te kao što su i nas prihvatili jer nemaju pojma tko smo mi, pa se nemaš zbog čega brinuti!“
„A što ako jednom saznaju?“ –upitala ga je Jenna ozbiljno se okrenuvši prema njemu. „Što onda, Austin?“
„Ne znam, Jenna...“ –uzdahnuo je i odmahnuo glavom. „Do tada ćemo... uživati! Idemo sada!“
Djevojka je uzdahnula i krenula za njim, pa se spustila niz stepenice kad je on već bio u prizemlju. Razmišljala je o tome što joj je brat rekao. Možda bi ga stvarno trebala poslušati i početi uživati sve dok netko ne otkrije tko su oni zapravo. Razmislila je i o tome kako bi možda bilo najbolje pokušati sakriti što duže njihovu tajnu kako bi mogla uživati u novom gradu.
Spustila se niz stepenice i ugledala Kevina i Davida kraj ulaza, a Austin je držao vrata otvorena.
„Što radite ovdje?“ –upitala je zbunjeno Jenna.
„Došli smo te ispratiti.“ –odgovorio je Kevin.
„Ispratiti?“ –nasmiješila se. „Pa nije da idem prvi put u školu!“
„Ipak imamo osjećaj da bismo te trebali ispratiti.“ –nadodao je nasmiješeno David.
„Radite što hoćete!“ –slegnula je ramenima i prošla kraj brata.
„Pazi na sebe!“ –uzvratio je Kevin.
„Ako te itko napadne, nazovi nas, jasno?“ –rekao joj je David.
„Dobro, dobro!“ –nasmiješeno se okrenula prema njima. „Ma bez brige. Valjda mi se ništa strašno neće desiti!“
„Uživaj i pazi na sebe!“ –nadodao je David osmijehom.
Klimnula je glavom i nasmiješila im se, pa im je mahnula pošto je Austin već sjedio u automobilu. Požurila je korak, otvorila vrata Jepa i sjela je na suvozačevo mjesto, pa je pogledala u brata koji joj se nasmiješio. Uzdahnula je, nagnula se, nasmiješivši se i ona njemu, na sjedalo, pa je pogledala ispred sebe. Vidjela je kako David i Kevin i dalje gledaju u nju, pa s počela smijati, odmahnula je glavom i mahnula im.
Prezirala je Davida na početku što ju je pretvorio u vampiricu, ali on je bio jedina osoba koja se brinula o njoj dok su se Austin i Kevin držali podalje od nje, pa mu je odlučila oprostiti pošto joj je rekao da postoji nada da se može vratiti kao normalan čovjek.

Austin je zaustavio auto ispred velike zgrade. Djevojka se okrenula i pogledala ju bolje. Bila je staromodna, duga i visoka ustanova poput onih u američkim filmovima kad su pokazivali druge države.
„To je to?“ –Jenna se okrenula prema njemu.
„To je to.“ –klimnuo je glavom.
„Očekivala sam nešto... bolje!“
„Škola k'o škola, Jenna! Nije ti valjda bitno kako izgleda?“
„Nije, ali... Ma... nema veze!“
„Hoćeš li moći sama ili da idem s tobom?“
„Austin, nemam šest godina!“
„Znam, ali... Brinem se za tebe!“
„Nema razloga, u redu?“
„U redu.“
„Gdje trebam ići?“
„Kod ravnateljice. Njen ured ti je prva vrata s lijeve strane kad uđeš!“
„Kako znaš? Rekla ti je?“
„Ne.“ –nasmiješio se. „Kevin je išao u tu školu, pa smo David i ja morali biti uzorni skrbitelji i dolaziti u školu na svaki njen poziv kad bi se Kevin tukao!“
„Bio je razbojnik?“ –upitala ga je.
„Tako nešto, ali smirio se...“ –slegnuo je ramenima. „Idi da ne zakasniš!“
„Dobro.“ –Jenna je otvorila vrata i izašla iz automobila.
„U tri dolazim po tebe.“ –rekao joj je.
„Hvala!“ –slegnula je ramenima, nasmiješila se i zatvorila vrata.
Okrenula se prema školi i uzdahnula, pa je pogledala u bratov automobil kako se pomalo udaljuje. Znala je da treba nastaviti hodati dalje, ma što god se dogodilo u međuvremenu. Nastavila je hodati kad je odjednom čula škripanje automobila. Stala je, okrenula se i ugledala kako auto ide prema njoj. Ukočila se i zatvorila oči pošto se preplašila.
„Dobro si?“ –začula je muški glas i zatvaranje vrata.
Otvorila je oči i ugledala dečka kako trči prema njoj. Bio je visok, zgodan i sladak dečko tamno smeđe kose. Promatrao ju je svojim tamno zelenim očima pomalo preplašeno i začuđeno.
Djevojka ga je otvorenih ustiju gledala od glave do pete razmišljajući kako je lijep, sladak i zgodan, te... neodoljiv i čudila se tomu pošto nije željela osjetiti onaj čudni osjećaj koji je prolazio kor njeno tijelo. Privlačio ju je ne samo jer joj je bio neodoljiv, nego jer je i dobro mirisao, a bojala se tog osjećala jer nije željela da joj niti jedan čovjek dobro miriše.
„Dobro si?“ –upitao ju je ponovno.
„Ovaj...“ –odmahnula je glavom. „Jesam, jesam!“
„Sigurno te nisam ozlijedio!“
„Nisi, bez brige!“
„Jesi li sigurna da si dobro i da ti nisam ništa napravio?!“
„Ma jesam, kažem ti!“ –počela se smijati. „Nisi mi ništa napravio. Zapravo sam ja kriva jer sam tako izletila! Oprosti!“
„Ma trebao sam opreznije voziti!“ –nasmiješio se i počešao glavu rukom. „Nova si?“
„Da.“ –klimnula je glavom i pružila mu ruku. „Jenna Collon, drago mi je!“
„Trey Woodie, drago mi je!“ –protresao joj je ruku. „Žao mi je što smo se upoznali u ovakvim okolnostima!“
„Nema problema.“ –slegnula je ramenima. „Valjda tvoja sudbina nije ubiti me!“
„Nadam se!“ –nasmiješio joj se Trey.
„Vidimo se po školi jer žurim.“ –nasmiješila mu se.
„Vidimo se...“ –rekao je Trey.
Gledao je kako se udaljuje, nasmiješio se, pa je otvorio vrata automobila i sjeo u njega kako bi ušao u školsko parkiralište.

Jenna je zatvorila vrata automobila. Nakon deset dana vožnje, stigli su u Winkonu.
Grad je doista izgledao kao što su ga Kevin i Austin opisivali. Bio je tmuran, maglovit i s puno oblaka, ali opet je puno ljudi bilo po ulicama.
Djevojku je bilo pomalo strah jer joj se činilo kao da se nalzi u gradu u kojoj se svašta dešavalo ili trebalo desiti svakog trena kao i u horor filmovima. Nikada nije voljela gledati horore jer se užasavala same ideje takvih gradova. Voljela je svijetle, sunčane i vedre velike gradove, ali znala je da mora prihvatiti mjesto na kojem se nalazila jer vampiri nisu smjeli imati doticaj sa sunčevim zrakama.
Jenna je zadrhtala kad je zapuhao hladan vjetar. Začudila se pošto je znala kako vampiri inače nemaju osjetila hladnoče i topline, nego samo mirisa, vida i sluha.
„Sve je u redu?“ –upitao je David.
„Moglo bi se reći.“ –uzvratila je Jenna.
„Uzbuđena?“
„Nisam. Više sam tužna!“
„Zašto?“
„Nedostaje mi moj grad. Ne znam hoću li se naviknuti na ovakag život!“
„Hoćeš, bez brige!
„Misliš da je to moguće?“
„Vjeruj mi, nakon sto godina... Moguće je?“
„Sto godina? Želiš reći da...“
„Da.“ – nasmiješio se. „Sto godina sam već vampir!“
„Wow...“ –začudila se. „To je previše!“
„Znam.“
„Nikad niste uspjeli uhvatiti Kohipa?“
„Ne. Rekao sam ti to već! Uvijek smo mu blizu, a onda samo... nestane“
„Nadam se da mi neće previše trebati da ga pronađemo. Ne želim biti tako dugo... takva!“
„I ja ga želim pronaći, Jenna, vjeruj mi. Jako mi je žao što sam ti to... napravio!“ –uzdahnuo je i obgrlio rukom.
„Požurite se!“ –proderao se Kevin koji je stajao na ulaznim vratima.
„Bok, dečki!“ –začuo se stariji ženski glas kraj njihove kuće.
Okrenuli su se, a Jenna je ugledala stariju gospođu kako stoji kraj ograde i nasmiješeno gleda u njih. Djevojka je pogledala u svoje prijatelje i oni su se smiješkali ženici. Austin se spustio niz stepenice, a Jenna je nastavila gledati u njega kako odlazi prema ženi.
„Kako ste, gđo Pot?“ –upitao ju je nasmiješenog lica.
„Odlično, odlično!“ –nasmiješeno je odgovorila. „Kako ste vi? Nisam očekivala da čete se vratiti!“
„Ipak smo odlučili jer nam je ovdje bilo odlično!“ –rekao joj je Kevin.
„Drago mi je što ste nam se ponovno vratili.“ –uzvratila je ona. „Bilo nam je dosadno bez vas, a i večinom ste mi pomagali oku kuće!“
„Zar vam nitko ne pomaže?“ –upitao ju je David.
„Ne.“ –odmahnula je glavom. „Svi gledaju samo svoja posla!“
„Ma sada kad smo mi ovdje ćemo vam pomagati.“ –rekao joj je Austin. „Ovo je moja sestra Jenna!“
„Drago mi je.“ –prišla je djevojka.
„Oh, ti si cura o kojoj mi je stalno pričao!“ –nasmiješila se gđa Pot. „Drago mi je. Imaš jako dobrog brata i prijatelje!“
„Hvala!“ –klimnula je glavom i pogledala, krajičkom oka, u brata koji joj se nasmiješio.
Pozdravili su dragu gospođu pošto su se trebali smjestiti u kuću i krenuli su prema ulazu. Jenna je prva ušla i upalila svijetlo. Kuća je bila prekrasna, čak i ljepša od kuće njenih roditelja. S oduševljenjem je gledala nježno plave zidove s lijepim slikama i protretima. Požurila je korak prema dnevnog boravku, koji je bio crvenkaste boje, a onda je još šire otvorila oči pošto je oduvijek željela imati šarenu i lijepo uređenu kuću. Provirila je i u kuhinju s crnim pokučstvom.
„Otkud vam toliko novaca da sve to sredite?!“ –upitala ih je začuđeno.
„Imali smo dobar posao.“ –nasmiješio se David.
„I ja želim taj posao.“ –nadodala je nasmiješeno Jenna.
„Ne, ne, draga moja!“ –Austin je odmahnuo rukom. „Idem nazvati školu i javiti im da sutra dolaziš!“
„Škola?!“ –uzvratila je ona. „Ne misliš valjda ozbiljno?!“
„Ozbiljan sam.“
„Jenna, shvati da će se on sada previše brinuti za tebe i držati te pod kristalnim zvoncem!“ –rekao je Kevin.
„Upravo tako!“ –ljutito ga je pogledao. „I ubit ću te ako joj naudiš još jednom!“
„Oprosti...“ –dignuo je ruke i popeo se stepenicama na kat.
„Austin, ne misliš ozbiljno, jelda?!“ –nastavila je ona.
„Mislim, Jenna!“ –prekrižio je ruke.
„Mislila sam da vampiri ne idu u školu!“
„Vampiri koji su odavno završili školu ne moraju ići, a ako se ne varam ti nemaš ni osmanaest godina i trebaš maturirati!“
„Nije fer!“
„Trebaš se obrazovati, Jenna!“
„Ne ponašaj se ko mama!“
„Dok si sa mnom, ponašat ću se kako ja želim, jasno?!“
Jenna je ljutito prekrižila ruke na prsa, odmahnula je glavom i pogledala na drugu stranu.
„A prije više od tri tjedna si mislio da će ti ona praviti probleme!“ –nasmiješio se David, a Austin ga je pogledao krajičkom oka. „Sada ih ti njoj praviš!“
„Ne pravim joj. Samo se brinem o njoj!“ –nadodao je Austin. „Pokaži joj gdje je njena soba! Za pola sata budi dole jer idemo kupovati novu odjeću za tebe.“
Slegnula je ramenima i pratila Davida kako se penje stepenicama prema katu. Hodali su sve do drugog kata, oglancanim drvenim stepenicama, pa je David spustio stepenice koje su vodile na krov i popeo se gore, a ona ga je nastavila pratiti. Soba u kojoj se nalazila je bila jako lijepa i čista, a začudila se zbog toga pošto nije mogla vjerovati kako muškarci mogu održavati kuću tako čistom.
„Ne brini se.“ –rekao joj je David. „Ne čistimo mi!“
„Kako si znao da mislim na to?“ –zbunjeno se okrenula prema njemu.
„Pretpostavljao sam.“
„Tko čisti onda?“
„Čistačica koju plačamo svaki mjesec.“
„Znači... Namjeravali ste se ponovno vratiti ovdje?“
„Da. Znali smo da će jednom doći do komplikacija, pa smo ju morali održavati!“
„Lijepo od vas.“
„Idem ja sad dole, pa se vidimo za pola sata.“
„U redu. Vidimo se!“
David joj se nasmiješio, pa je izašao iz sobe i zatvorio vrata, a Jenna je uzdahnuvši sjela na krevet. Legla se i počela buljiti u strop razmišljajući. Pitala se kako će biti prvi školski dan u novom gradu i drugoj školi, kad je nastava trajala već mjesec dana. Znala je da će joj biti teško, pa je odlučila ne brinuti se oko ičega i udaljiti se od svih učenika kako ih ne bi preplašila svojim izgledom ili slučajno se zbližila s njima, pa se morala iznenadno udaljiti od njih. Bojala se novih veza, radilo se o prijateljskim ili ljubavnim, jer nije htjela zaboraviti druge prijatelje niti upoznati novu ljubav nakon Rogera. Razmišljala je i o tome kako vampiri više ne mogu osjetiti osjećaje, pa će joj biti lakše kloniti se dečkiju iako je znala koliko bi joj osjećaji mogli nedostajati.

One večeri je Jenna sjedila kraj prozora i bez prestanka promatrala zvijezdano nebo i puni mjesec.
To ju je jako posjećalo na kuću i na to kako je znala sjediti kraj prozora i satima samo promatrati okolinu koja ju je okruživala. Kao inače, prozor kojeg je gledala, ju je smirivao i onu večer. Slušala je ćukove i čvrce kako se glasaju u daljini i osjećala se pomalo tužno.
Razmišljala je o tome kako je postala vampirica i morala ostaviti prijašnji život iza sebe iako to nipošto nije željela. Znala je koliko se svi brinu za nju, a vjerojatno i Roger iako ju je prevario. Pitala se hoće li ikada, ponovno, vidjeti svoju obitelj i prijatelje i hoće li ponovno uživati u svom normalnom životu.
Dignula se sa kamenog zida kraj prozora i izašla iz sobe. Kuća je bila tiha i nikakvi zvukovi nisu odjekivali njome, pa je uhvatila priliku i požurila korak prema kuhinji. Sjetila se kako je ondje ugledala telefon, pa je ušla u kuhinju. Smrdila joj je previše po ljudskoj hrani, pa je zgrabila bežićni telefon sa zida i krenula prema dnevnom boravku samo kako bi se što prije udaljila od užasnog smrada. Utipkala je broj mobitela i pričekala da se osoba, koju je nazvala, javi.
„Da?“ –javio se Karryn glas s druge strane slušalice.
„Hej...“ –progovorila je Jenna. „Ja sam...“
„Jenna?!“ –uzviknula je Karry. „Pa gdje si ti? Tražimo te već dva tjedna!“
„Znam!“
„Dobro si?“
„Jesam!“
„Roger je izgubljen i shrvan! Krivi se za tvoj nestanak!“
„Nisam nestala zbog njega!“
„Nego?“
„Obečaj da ćeš javiti mojima da sam dobro!“
„Obečajem, ali gdje si?! Zašto se ne vratiš doma?!“
„Voljela bih, ali ne mogu. Moram...“
Pala je linija. Jenna je pogledala u telefon i uzdahnula. Iako joj nije uspjela reći kako je dobro i kako će se uskoro vratiti kod kuće, bila je sretna što se čula s njom i uspjela joj reći što treba javiti njenim roditeljima. Poznavajući Karry, već je bila na putu do njenih roditelja. Radovala se što će njeni roditelji da je ona u redu, ali zabrinjavalo ju je to što će ju sigurno nastaviti tražiti.
Okrenula se i ugledala Kevina iza sebe kako drži kabel telefona u ruci. Predpostavljala je kako je čuo njihov razgovor i da je zbog njega pala linija. Nije izgledao sretno. Bio je bjesan, ljut, a ona se preplašila njegovog izraza lica, pa je napravila korak u nazad. Kevin je podignuo ruku i udario ju je snažno po licu, zbog čega je djevojka pala na pod i proklizila do zida kraja hodnika, udarivši glavom od zid. Pokušala se podignuti, ali gubila je ravnotežu od snažnog udarca. Vidjela je Kevina kako juri prema njoj, pa ju je uhvatio za majicu i podignuo sa poda, udarivši je još jednom u zid, snažnije nego prvi put.
Bolovi su bili sve jači, a on nije prestajao. Odjednom se netko stvorio kraj njih, uhvatio Kevina za ruke i odgurnuo ga od nje, a Jenna je pala na pod. Podignula je pogled i ugledala Austina ispred nje kad je protresla glavu kako bi joj se naštimao vid.
„Dobro si?“ –kraj nje je stajao David koji joj je pomagao da se digne.
„Da.“ –odgovorila je Jenna. „Sve je u redu.“
„Jesi li ti normalan?!“ –David je onda ljutito pogledao u Kevina, koji se dizao bijesno sa poda.
„Jeste li vi normalni?!“ –proderao se Kevin. „Zbog cure ćemo nastradati!“
„Sigurno nije tako strašno da ju ideš udarati!“ –ljutito će Austin, pomalo režajući i pokazivajući zube.
„Nazvala je nekoga!“ –proderao se.
„Koga si nazvala?“ –upitao je David, a Austin se okrenuo prema njoj.
„Prijateljicu.“ –uzdahnula je Jenna. „Samo sam htjela neka javi mojima da sam dobro!“
„Vidite?!“ –nastavio je Kevin. „Zbog male ćemo imati probleme! Vjerojatno nas murja već traži!“
„Ne diraj ju više, oke?!“ –zaprijetio je Austin režajući na njega i ljutito pokazivajući svoje duge očkanje. „Pogriješila je što je nazvala, ali ovako se roditelji neće previše brinuti za nju! Jenna, nemoj da...“
Jenna se isključila u onom trenutku. Nije se više nalazila s njima i bila je ukočena zbog toga pošto nije znala što se dešavalo. Nalazila se izvan kuće i promatrala je šumu. U daljini je čula policijske sirene. Znala je da dolaze po nju, da su je pronašli, ali nije mogla shvatiti što se dešavalo.
„Jenna!“ –proderao se David i prodrmao ju je, a ona ga je pogledala. „Jesi li dobro?“
„Murja dolazi!“ –rekla je ozbiljno.
„Vidite?!“ –prozborio je Kevin i odmahnuo glavom.
„Kako znaš?“ –upitao je Austin začuđeno.
„Imala sam nekakvu viziju.“ –uzvratila je Jenna. „Udaljeni su samo nekoliko minuta od kuće. Moramo pobjeći!“
Klimnuli su glavom. David je povukao djevojku sa sobom. Trčali su kućom što su brže mogli. Jenna je primjetila kako silaz niiz stepenice kojima nikada nije odlazila. Kevin je otkrio plahtu ispod koje se nalazio veliki crni Jean. Austin je rukom razbio garažu, pa su poskočili u auto, a David je morao povući Jennu s njima pošto je bila zbunjena i nije znala što što treba učiniti.
Austin je vozio automobil. Nagazio je na poapučicu gasa i brzo su izjurili iz garaže. Jenna je gledala s prozora kuću od koje su se udaljavali i razmišljala o tome što bi se dogodilo da je pričekala policiju i da su je pronašli. Znala je kako bi svi primjetili da nije dobro, a i bojala se sunca pošto je znala da se može zapaliti.
„Gdje idemo?“ –upitala je Jenna Davida.
„U Winkonu.“ –odgovorio joj je.
„Gdje je to?“
„U Kanadi!“ –prozborio je Austin.
„Kanada?!“ –zbunjeno će ona. „Zašto idemo tamo?“
„Imamo kuću u Winkenu.“ –rekao joj je Kevin. „Nekoliko godina smo živjeli tamo. Grad nije uvijek sunčan nego oblačan i tmuran, pa lakše možemo živjeti bez straha sunčevih zraka!“
„Aha...“ –klimnula je glavom. „Odlično...“
„Nisi sretna?“ –upitao ju je Austin.
„Kako ću biti sretna kad se moram udaljiti od svega?“ –Jenna je odmahnula glavom. „Ne želim... Jednostavno se ne mogu udaljiti od ovog grada i države jer sam ovdje imala sve, a ovako... Ovako sam... nitko!“
„Navikni se, Jenna!“ –rekao je Kevin i pogledao ispred sebe.
Jenna je odmahnula glavom, nagnula se na stražnje sjedalo automobila i okrenula glavu prema prozoru. Nije mogla vjerovati da se upravo rastaje iz Akana's citya jer je ondje živjela skoro osamnaest godina, tamo su joj bili prijatelji i skoro cijela rodbina, a sada je morala napustiti sve i samo tako nestati. Nedostajat će joj svi i bojala se udaljenosti od njih, ali razmišljala je o tome kako je to najvjerojatnije nužno kako im ne bi naudila i pokušala pronaći glavnog vampira, ubiti ga, pa ponovno postati običan čovjek, što je i željela. Nije mogla živjeti s tom idejom da će biti vampirica cijeli život jer je htjela nastaviti svojim normalnim životom, kao obična djevojka i s rumenim licom, te s otkucajima srca.
Uzdahnula je pitajući se što će učiniti dalje sa svojim novim životom i kako će ju građani grada u kojem je odlazila prihvatiti. Zapravo, razmišljala je o tome kako možda i nebi trebala izlaziti niti upoznavati ikoga kako se nebi vezala i onda morala bježati od policije kao što je i u rodnom gradu morala učiniti.