Jenna se smijala glasnije jer nije mogla vjerovati njihovim riječima, a niti nije htjela jer je bilo nemoguće da je postala vampirica.
Dečki su, i dalje, zbunjeno gledali u nju i pokušavali shvatiti razlog njenog smijeha.
„Zašto se smiješ?“ –upitao ju je Kevin.
„Jer pričate gluposti!“ –odmahnula je glavom Jenna.
„Zašto to misliš?“ -nastavio je David.
„Nemoguće je da sam vampirica!“ –nadodala je. „Vampiri ne postoje. To je samo jedna glupa priča koju je netko smislio kako bi plašili klince i stvarali glupe maske na Noć Vješticu. Žao mi je, dečki, ali još nije vrijeme za te idijotarije!“
„Misliš da je to laž?“ –pogledao ju je Austin.
„Ne mislim!“ –nasmiješila se Jenna. „Znam!“
Austin je odmahnuo glavom i pogledao u Kevina i Davida koji su samo slegnuli ramenima i ponovno pogledali u djevojku koja se smiješkala.
Jenna je mislila da je sve to laž i da su oni glumili, pa da nije bilo vrijeme niti mjesto za paniku. Znala je da vampiri ne postoje, da je sve to bila samo jedna glupa zabava koju joj je Karry pripremila kako bi ju preplašila. Karry je znala koliko je Jenna bila plašljiva djevojka i, otkad su bile male, plašila ju je pričama o zločestim vješticama koje su otimale djecu, o baba rogi koja živi u ormaru i zločestoj zubić vili, pa je pretpostavljala kako je mogla osmisliti jednu priču o vampirima, platiti prijateljima da ju otmu i izmišljaju idijotarije.
Austin, Kevin i David su joj izgledali jako ozbiljno, kao da su se uživili u ulogu zločestih vampira koji su je samo trebali preplašiti kako bi se Karry i ona kasnije smijale, godinama, tomu.
„Dođi sa mnom!“ –rekao je Austin, približio joj se i povukao ju sa sobom.
„Pusti me!“ –uzviknula je. „Boli me to!“
Jennu je doista bolio njegov stisak jer imao grubu ruku. Htjela mu se otimati, ali nije mogla jer je bio tri puta jači od nje i viši.
„Austin, pusti ju!“ –rekao je David, a čula je njegove korake iza njih. „Ako kaže da ju boli, onda ju boli!“
„Treba shvatiti da to nije šala, David.“ –Kevin je hodao kraj njega.
„Ali boli ju to!“
„Nema veze. Treba shvatiti!“
Austin se zaustavio ispred ogromnog ogledala na katu, a Jenna je preplašeno gledala u njegov odraz na ogledalu. Nije znala što želi od nje, zašto se tako ponašao i bojala se onog ljutitog i zlobnog pogleda.
„Isti smo, curo!“ –rekao je Austin i približio ju je bliže ogledalu kako bi pogledala bolje. „Razmisli malo... Zašto nemaš sjaja u očima? Zašto ti izgledaju kao rupe bez dna poput naših?“
„To je samo jedna glupa laž. Prestanite se praviti!“ –proderala se.
„Hladno ti je?“
„Ne!“
„Osjećaš toplinu, hladnoću?“
„Ne!“
„Kuca li ti srce?!“
„NE!“
„Vidiš i čuješ dobro?!“
„Da!“
„Ljudi ti mirišu dobro?“
„DA!“
„E, pa onda se pogledaj bolje, mala!“ –proderao se, a ona je zadrhtala od straha dok joj je Austin otvarao usta. „Vidiš očnjake? Normalni ljudi nemaju očkanje, nego obične zube! Vampirica si! Prihvati to!“
Austin ju je gurnuo u pod, odmahnuo je glavom i udaljio se od nje. Djevojka je pogledala u Kevina, koji je odlazio za prijateljem, a onda je pogledala u Davida koji ju je promatrao tužno.
Odmaknula je glavom i pogledala se u ogledalo. Nije mogla vjerovati sve što je upravo čula. Nije mogla vjerovati da je vampirica jer su vampiri bili oduvijek izmišljeni i nikada nije znala da se netko mogao pretvoriti u vampira. Onda je ponovno pogledala u Davida i ljutito se dignula sa poda. Znala je da ju je on pretvorio u životinju. Više nije bila čovjek, znala je da je bila životinja jer one imaju pojačana osjetila i ganjaju nekoga za plijen. Ona je bila ta koja je malo prije izgledala kao životinja i koja je mogla nauditi drugim ljudima da ju Austin nije zaustavio.
„Ti...“ –ljutito se proderala. „Ti si me pretvorio u čudovište!“
„Žao mi je.“ –David je spustio pogled.
„Žao ti je?! Žao ti je?!“
„Da...“
„Kako si mogao to učiniti?! Kako?! Jesi li ti normalan!?“
„Žao mi je, curo... Moram sam te pretvoriti u vampiricu kako nebi umrla! Morao sam!“
„Mogao si me pustiti da umrem. Sada ću morati proganjati ljude za hranu!“
„Nećeš!“ –odmahnuo je glavom. „Slušaj... Ja sam pogriješio! Mirisala si mi predobro, bila si mi ukusna i nisam pojeo ništa tjedan dana prije toga. Inače smo to radili prije dosta vremena, ali u zadnje vrijeme se hranimo krvlju koju dobivamo od jednog vampira koji radi u bolnici!“
„I zašto si mene išao ugristi?!“ –proderala se ljutito, zarežala je i uhvatila ga za majicu.
„Rekao sam ti. Mirisala si mi dobro!“ –odmahnuo je glavom.
Jenna je ljutito gledala u njega, a očkaci su joj izašli vani. David je bio pomalo prelašen u onom trenutku jer nije znao što bi ona djevojka mogla učiniti s njim, a izgledala je bjesno, ljuto i kao da bi se mogla razbijesniti istog trena. Znao je da ima pravo biti takva prema njemu jer ju je ipak on pretvorio u nešto što nitko ne bi htio biti, pa niti on. Spustio je pogled jer ju više nije mogao gledati u oči i krivio se za sve što joj je učinio.
Jenna ga je bjesno prodrmala i natjerala ga da ju pogleda. Nije ga se bojala, sada kad je saznala što se zapravo s njom dešavalo, iako je bio širi i puno viši od nje. Mislila je kako više nema razloga da ga se boji, a i nervoza joj je prolazila kroz tijelo, pa ju ništa više nije bilo briga.
„Daj mi barem jedan razlog da te ne ubijem!“ –rekla je ljutito.
„Smiri se, lutko.“ –David je odmahnuo glavom i spustio je njene ruke s njegove majice. „Postoji način sa kojim se možeš vratiti kao normalan čovjek!“
„Kako?“ –Jenna je prekrižila ruke na prsa.
„Moraš ubiti Kohipa, najglavnijeg vampira!“
„Što čekamo onda? Vrijeme je da krenemo jer nemam više vremena za ove glupe igrice!“
„Misliš da je to lako?“ –nasmiješio se.
„Zbog čega se smiješ?“ –zarežala je.
„Kevin, Austin i ja se trudimo godinama uhvatiti ga, ali svaki put kad ga nanjušimo on nestane.“
„I? On je kao neki frajer koji može svakome pobjeći?“
„Recimo!“
„Ne bojim ga se. Trebamo ga što prije uhvatiti! Ne namjeravam biti vampirica cijeli jebeni život!“
„Curo...“ –David joj je stavio ruku na ramena. „Vjeruj mi... ovo neće biti lako! Možda će nam trebati puno vremena, a možda i neće. Navikni se na to da si vampirica neko vrijeme, a kasnije... Kasnije ćemo valjda srediti Kohipa!“
Okrenulo se, otvorio vrata sobe u kojoj se se nalazili i izašao je iz nje. Djevojka je tužno gledala za njim, duboko je uzdahnula i, kad je začula udarac vratima, sjela je na mekani krevet. Gledala je u pod i nije mogla vjerovati da više nije bila normalan čovjek, da je bila jedna od vampirica. Nije mogla u to vjerovati jer je čitala knjige, slušala razne legende i gledala filmove o vampirima.
Nije htjela prihvatiti da je postala jedna od njih. Legla je na krevet i buljila u strop razmišljajući što dalje sa svojim životom i kako pronaći Kohipa.

Jennini bolovi su nestali tek slijedeći dan.
Polako je otvorila svoje oči koje više nisu imale sjaja i izgledale su kao rupe bez dna. Pratila je pogledom prostoriju u kojoj se nalazila. Nije znala što se točno dogodilo u proteklih dva dana, pa je bila jako zbunjena što se nije našla u svojoj sobi.
Nesigurno je odmaknula debele deke sa sebe i bacila ih na pod. Nije znala zašto je netko stavio deke na nju, a pri kraju ljeta su bili. Začudila se kad nije osjetila toplinu niti znoj po tijelu od toliko deka koje je imala na sebi. Dignula se sa kreveta i zastala je promatrati sobu u kojoj se nalazila. Bila je staromodna, ali lijepa istovremeno. Osjetila je kako ju oči peku i leće joj smetaju, pa ih je skinula i šokirano je gledala nekoliko sekundi ispred sebe. Vidjela je savršeno, a od djetinjstva su joj doktori rekli kako će samo uz operaciju vidjeti normalno, nasuprot tome će morati nositi naočale ili leće cijeli život jer joj se vid nikada neće popraviti. Bila je šokirana jer nije znala kako je bilo moguće tako dobro vidjeti, a samo nekoliko sati prije nije vidjela potpuno ništa.
Vidjela je malenu zraku svijetlosti koja je dolazila iz zatvorenog drvima i začavlanog prozora. Približila se polako i slučajno su je zrake sunca dodirnule, pa je zarežala i povukla svoju ruku natrag. Zapeklo ju je i tada se još više začudila. Znala je da treba pobjeći jer nije bila sigurna u onoj prostoriji, ali nije znala kako bi mogla otići i nestati iz one kuće, a da je nitko ne vidi.
Okrenula se i prošla kraj ogledala, pa se vratila i bolje pogledala. Njena koža je bila blijeda, oči su bile crne, bez sjaja, a usne su bile također tamne. Šokirala se. Znala je da nikada nije bila onakva osoba, pa se preplašila. Osjetila je bol u vratu, pa je odmaknula svoju crnu dugu kosu i zadržala ju jednom rukom, pa je okrenula vrat prema ogledalu i krajičkom oka primjetila dvije debele rupe koje su odjednom nestale.
Poskočila je od straha i zadrhtala. Htjela je znati što joj se događalo, zašto je vidjela one dvije rupe koje su nestale u koži i zašto je odjednom vidjela tako dobro. Još više se začudila kad je osjetila koliko je hladna, a inače nije bila hladnokrvna. Primjetila je kako joj srce više ne kuca. U svojim očima, iako su bile crne, duboke i u kojima se netko lako mogao zagledati, mogla je vidjeti strah kakvog nikada nije vidjela. Bojala se za sebe. Bojala se za osobu kakvu je postala.
Odjednom je čula zvukove izvan svoje sobe. Zvukovi su dolazili iz šume i jasno je to mogla čuti. Zamirila se je ugodan miris čovjeka, pa je oprezno izašla iz sobe i pogledala lijevu i desnu stranu. Nije vidjela nikoga, pa je potrčala prema katu, pošto je vidjela stepenice. Primjetila je kako je jedan prozor otvoren, pa se oprezno približila. Nije bilo sunca vjerojatno jer je ispred prozora stajalo dosta veliko stablo s puno grana i lišća.
Začudila se kad je ugledala ljude u daljini jer je znala kako inače ljudi ne mogu čuti zvukove iz daljine, a niti vidjeti tako daleko. Znala je da to samo životinje mogu raditi. Zamirisao im je njihov miris i godio joj je. Poskočila je na tlo i, kad je shvatila što je učinila, podignula je pogled prema prozoru s kojeg je skočila i šokirano je gledala u njega. Bilo je najmanje deset metara visine, a inače se užasavala visine. Progutala je knedlu. Počela se zabrinjavati za sebe, ali misli joj je odvratio miris ljudi koji su se nalazili duboko u šumi. Podignula se sa poda i požurila je korak prema šumi. Htjela je što prije stići do njih, osjetiti ih jer je bila gladna, užasno gladna. Počela je trčati što je brže mogla, a začudila je svojoj brzini iako joj je sve to godino.
Niotkuda se pojavila jedna osoba ispred nje, pa je poskočila od straha i pala je na pod. Austin je stajao ispred nje prekriženih ruku i odmahivao je glavom, a djevojka ga je gledala od glave do pete. Podsjećala ga je na neku poznatu osobu i pokušavala se prisjetiti otkuda ga je poznavala, ali nije imala niti vremena razmisliti tko je pošto ju je on podignuo sa poda i stavio na rame.
„Pusti me!“ –Jenna ga je bjesno udarala po leđima, ali on nije popuštao.
Osjetila je koliko je jak. Imao je jako razvijena leđa i znala je kako mu ništa neće učiniti, pa ga je pokušavala grebati po licu, a on je odjednom pogledao u nju. Ukočila se. Bojala se onih očiju jer su bile iste kao i njene. Nije vidjela sjaj u njegovim očima, nego samo dvije crne rube koje su vodile nikuda. Gledala ga je i umirivala se. Razmislila je bolje. Ako je bio sličan njoj, to je moglo značiti da je znao što se s njom dešavalo, pa se smirila i pričekala je da vidi kuda ju nosi.
Austin je otvorio vrata kuće, ušao je s njom na ramenu i, nogom, zalupio vratio. Nastavio je hodati dalje. Jenna je gledala kuću. Izgledala je staromodno, ali privlačila ju je. Voljela je staromodne stvari otkad je bila mala, pa su zato njeni roditelji uvijek kupovali staromodne, ali lijepo sređena pokučstva.
U jednom trenutku ju je Austin spustio na pod i pogledao bjesno, ljutito i zamišljeno. Odmahnuo je glavom i sjeo na mekani strosjed. Jenna je mogla vidjeti kako prati svaki njen čudan korak, ali ona se okamenila pošto se bojala za sebe i nije željela ništa krivo učiniti kako joj nebi naudio. Čula je korake i okrenula se. Ugledala je Kevina i Davida kako ulaze. Širom je otvorila oči kad je vidjela Davida. Prisjetila se što se dogodilo i počela je drhtati od straha. Nalazila se s vampirima i bila je potpuno sigurna u to. Napravila je nekoliko koraka unazad, pokušavajući razmisliti kako da pobjegne od njih, ali udarila je u zid. Trojva vampira nisu prestajala gledati u nju, a ona je preplašeno gledala u njih.
„Gdje je bila?“ –upitao je Kevin.
„Vani.“ –odgovorio je Austin. „Osjetila je ljude!“
„Nije im valjda naudila?“ –David je pogledao u njega.
„Nije.“ –odmahnuo je glavom. „Na sreću, zaustavio sam ju na vrijeme jer im je bila jako blizu!“
„Oprostite?!“ –drhtavog glasa će Jenna. „Što se ovdje događa? Zašto bi naudila ljudima?!“
„Rekao sam ti da će biti problema s njom, David!“ –Austin je nastavio kao da nije čuo Jennino pitanje, a niti Kevin i David ju nisu doživljavali, pa je djevojka samo progutala knedlu i nastavila slušati njihov razgovor pošto je znala da su pričali o njoj.
„Ali nije im naudila!“ –nadodao je David ozbiljno.
„Što da je?!“ –uzvratio je Kevin. „I njih bismo morali povesti sa sobom?!“
„Povesti gdje?!“ –nastavila je Jenna, ali ponovno ju nisu pogledali.
„Ali nije im naudila, Kevin, k vragu!“ –David je ljutito sjeo na trosjed.
„David, pravit će nam probleme. Zar ne shvaćaš?!“ –Austin se dignuo sa trosjeda.
„Zašto bi vam pravila probleme?!“ –zbunjeno će Jenna.
„Kakav si ti bio kad si se pretvorio poput nas?!“ –David se dignuo sa trosjeda i unio mu se u lice. „I ti si trčao za svakim ljudskim mirisom i ti si bio gladan!“
„Ali...“
„Nije li tako, Austin?!“
„Austin?!“ –šokirano će Jenna.
„Da, zovem se Austin!“ –napokon ju je netko pogledao.
„Moj brat se zvao Austin.“ –spustila je pogled.
„I to bi mene trebalo zanimati?!“ –dečko joj se približio i pogledao ju od glave do pete, a djevojka je odmaknula tužno pogled.
„Austin, ostavi ju na miru!“ –rekao je David, približio mu se i odmahnuo ga od nje.
„Možete li mi, molim vas, reći što se ovdje događa?!“ –Jenna je polako bjesnila.
„Nema problema!“ –Kevin je slegnuo ramenima. „Ti si vamipirica!“
„Ja sam što?!“ –proderala se.
Šokirano je gledala u njih, a oni su ozbiljno pratili njeno tijelo koje je drhtalo od straha. Nije mogla vjerovati u to što je čula, ali odjednom se počela smijati, pa su se Kevin, David i Austin zbunjeno pogledali i također pogledali jedno drugoga.
Nisu mogli vjerovati da se netko mogao smijati kad bi saznali takvu stravičnu vijest.

U pomalo mračnoj sobi, gdje je samo jedna lampa gorila, ležala je Jenna na krevetu. Grčevi su je hvatali po tijelu i svako toliko bi se ukočila. Bolovi su bili toliko jaki da je željela umrijeti istog trena kako bi prestali. Nije ih mogla podnositi. Bilo joj je užasno hladno iz uz to je jedva mogla disati dok joj je srce ubrzano kucalo i toliko ju je bolilo da je mislila kako bi mogao iskočiti iz njenih prsa istog trena, a ubod na vratiju nije prestajao boljeti, pa se zbog toga grčila i čvrsto stiskala deke ispod kojih je ležala.
Malo se umirila kad je čula otvaranje vratiju i više koraka u sobi. Nije mogla vidjeti tko je ušao, ali znala je da netko stoji kraj nje. Osjećala je to. Pokušavala je otvoroti oči, ali izgledalo je kao da gleda kroz maglu. Treptala je pokušavajući fokusirati pogled, ali nije mogla, pa je zatvorila svoje tamne oči koje su polako gubile sjaj i iris je nestajao, pa su joj oči počinjale izgledati kao ruba bez dna.
Kraj njenog kreveta su stajali David, Kevin i Austin. David je bio dečko koji je ugrizao Jennu, pa ju je odlučio spasiti i povesti sa sobom. Kevin je izgledao mlađe od Jenne, ali bio je jako visok, tamne kose dok su mu oči izgledale kao rupa bez dna, poput Jenninih, na onom blijedolikom licu. Austin je bio stariji od Kevina, ali opet mlađi od Davida. Njegova crna kosa, poput Jennine je bila namještena s gelom, a tamne oči su gledale u nju s blijedim izrazom lica. Poznavao ju je i podsjećala ga na njemu jako važnu osobu, ali nije se mogao dosjetiti gdje ju je već vidio.
Jenna se ponovno počela grčiti dok su je oni promatrali. Grčevi, bol i trnci, koji su prolazili kroz njeno tijelo, su dolazili svaku minuti, pa nije mogla niti stići do zraka, pa je duboko disala i radila čudne zvukove samo kako bi mogla normalno disati. Ništa joj nije pomagalo jer je otrov bio prejak i nije se mogla boriti protiv njega dok je, polako i bolno, putovao njenom krvi po cijelom tijelu.
„Ne znam kako si to mogao učiti!“ –uzdahnuo je Kevin. „Nismo li se dogovorili da nećemo dirati ljude?“
„Jesmo.“ –David je klimnuo glavom. „Ali ona je tako dobro mirisala!“
„Ona je cura, David!“ –Austin se okrenuo prema njemu s ljutitim izrazom. „I dogovorili smo se da ih nečemo dirati. Imamo krv iz bolnice, David!“
„Nisam mogao odoljiti!“ –odmahnuo je glavom. „Mirisala je predobro, a nisam ništa pio. Bilo mi je žao, pa sam ju zbog toga doveo ovdje!“
„Curu dovesti među nama?!“ –nadodao je Kevin.
„Nikad nismo htjeli curu s nama.“ –nastavio je Austin. „I nije da ima previše vampirica jer očito svi idu protiv njega s muškarcima, a ne curama!“
„Nisam ju mogao pustiti da umre, ok?!“ –ljutito će David. „Pomogli smo joj sa onim lijekom, pa bi bolovi trebali prestati za najmanje od dvadeset i četiri sata. Postat će jedna od nas, htjeli vi to ili ne! Učinite li joj nešto, mrtvi ste!“
„David... ne može ostati s nama!“ –nadodao je grubim, ljutitim glasom Austin.
„Ostaje s nama, jasno?!“ –zaprijetio je prstom. „Nemoj zaboraviti kakav si ti bio prije skoro dvanaest godina! Našao sam te polumrtvog na cesti, bačenog sa strane. Da te nisam spasio bio bi mrtav! Vratit ćete se oboje u normalnosti kad pronađemo onog debila i ubijemo ga!“
„Slažem se s tobom, ali opet...“ –uzvratio je Kevin. „Radi se o curi, David!“
„Pa?!“ –zbunjeno će on. „Mislim da je i ona čovjek, zar ne?! Ili mislite kako su samo muškarci centar svijeta?!“
„Mislim da griješiš.“ –Austin se nagnuo na hladni zid koji mu uopče nije smetao jer je i sam on bio hladan, a njih dvoje su se okrenuli prema njemu kako bi čuli što im ima za reći. „Mislim da će nam ova mala stvarati samo probleme!“
„Austin, pretjeruješ!“ –rekao mu je David i prekrižio je ruke na prsa. „Curi ćemo morati pomagati neko vrijeme kako bi prihvatila to što je i naučila se ponašati, ali neće nam praviti probleme!“
„To samo ti misliš.“ –ozbiljno će Austin. „Usporavat će nas! Godinama smo mu na putu i sad će nas ona zaustaviti!“
„Dati ćemo joj vremena neka prihvati to što jest!“ –predložio je Kevin. „Kad prihvati i snađe se, može otići!“
„Ni slučajno!“ –proderao se David. „Ja sam ju doveo do ovog stanja i bit' ću uz nju sve dok njega ne nađemo, jasno?! Ne morate biti uz mene. Nastavit ću svojim putem sam!“
„Znaš da nismo takvi, David!“ –uzdahnuo je Austin. „Nemoj očekivati od nas da budemo jako dobri s njom, ok? Dovoljno je što joj dopuštamo da bude s nama.“
„Hvala!“ –nasmiješio se.
„Ona nam neće zahvaljivati kad se preobrati u vampira.“ –rekao je Kevin.
Otvorio je vrata i izašao, a Austin je odmahnuo glavom i slijedio je prijatelja. Oboje nisu mogli vjerovati što će jedna djevojka biti s njima. Godinama su bili samo njih troje u grupi i nikog drugog nisu željeli s njima, a trudili su se pronaći osobu koja je započela s vampirskim genima kako bi nestao sa svijeta i prestao stvarati sve više vampira.
David je nasmiješeno gledao u svoje prijatelje. Znao je da ipak nisu loše osobe i kako će biti uz nju iako su se ponašali zlobno i bezobrazno prema njoj. Bili su jako dobri, čak i predobri, da bi samo tako napustili djevojku. Vjerovao je kako bi i oni učinili isto što i on, ali ljutio se i živcirao na samog sebe jer si je dopustio ugristi jednu osobu, pogotovo djevojku. Nije to smio učiniti. Dobivali su krv iz bolnice, a on je, bez ikakvog razmišljala trčao za njom, plašio ju i na kraju ugrizao.
Znao je da nije trebalo završiti tako, da ju nije smio ugristi, ali nije niti mogao samo tako pobjeći, nestati od nje i da, onakva ljepotica umre. Znao je da će jedina nada da se ponovno vrati u život biti ta ako dopusti, uz inekciju, da se pretvori u vampiricu.
David je gledao u Jennu, koja je mirno ležala na krevetu. Njena nježna, rumena koža, polako je blijedila, a miris čovjeka je nestajao. Znao je što slijedi, znao je kako sve to ide jer je vidio preopražaj nekoliko puta u životu i osjetio je na svoju kožu.
Jenna je odjednom poskočila. Počela se krčiti i prevrtati, te drhtati ubrzano. David se dignuo sa stolice, na koju je sjedio kraj njenog kreveta, i približio joj se.
Izgledala je kao da pati previše, a po izrazu lica mu je nešto govorilo da želi umrijeti što prije kako bi prestala osjećati igle koje su je probadale, kočenje mišića i otrov u venama. Nije se osjećala najbolje. Sve ju je bolilo i htjela je nestati u onom trenutku. Nije mogla disati. Pokušavala je, ponovno, stići do zraka, ali kao da joj je knedla ostala u grlu i nije ju mogla niti izbaciti niti progudati. Hoptala je.
„Izdrži, malena!“ –David joj je uhvatio ruku, a ona ga je snažno pritisnula. „Možeš ti to! Izdrži!“
Nije znao kako da joj pomogne jer su oni bolovi i procedure inače bili normalni. Znao je da će trebati još nekoliko sati, a da djevojku prestane sve boliti, da ne osjeća više ništa, da se osjeća... prazno, kao što su inače svi vampiri osjećali.
Niz Jennino lice su silazile suze od boli. Nije mogla podnijeti sve ono. Pokušavala je pobjeći od onih osjećaja, ali prejaki za nju, pa se morala prepustiti. Odlučila je umrijeti u mukama. Bila je premorena, krhka i nježna da bi se mogla oduprijeti otrovu koji je, velikom brzinom, prolazio venama po cijelome tijelu i polako ulazio u srce koje nije prestajao udarati poput bibnjara na bubnjevima.Pitala se kad će ta bol nestati, kad će biti slobodna i moći na miru zaspati, nestati s onog svijeta.
David ju je promatrao tužno. Znao je koliko je pogriješio što ju je ugizao dan prije i što ju je pretvorio u vampiricu, ali to je bio jedini način da ona ostane živa.

Djevojka je pospano, shrvano, slomljeno i usamljeno nastavila hodati iako je znala da je potpuno sama, ali pomalo se bojala zbog čovjeka, iz daljine, koji ju nije prestajao pratiti. Srce joj je ubrzano kucalo i pokušavala je umiriti disanje pošto je hodala što je brže mogla jer su koraci bili sve jači i odjekivali tihom, dugom i usamljenom ulicom.
Bojala se onog osjećaja. Podsjećao ju je na svakodnevne snove i zbog toga se užasno bojala. Imala je osjećaj da mora što prije nestati iz one ulice, stići kod kuće i tek tada bi se osjećala i bila sigurna da joj se ništa neće dogoditi, što u onom trenutku nije osjećala.
Pokušala se opustiti i ne razmišljati i tome, a to joj je uspjevalo jer joj se Roger motao po mislima. Još nije mogla vjerovati da ju je prevario, da ju nije volio toliko koliko je govorio jer inače se ne bi dogodilo što i one večeri, a dogodilo se upravo ono čega se najviše bojala. Užasno se bojala prevare. Govorila mu je sve to, a vjerovala je njegovim riječima, koliko je bila glupa. Odmahnula je glavom. Znala je i silila se ne razmišljati preivše o njemu, o ničemu... Trebala se prisiliti nastaviti dalje sa životom iako je znala da će biti teško pošto dvije godine veze nije bilo malo i znala je koliko ga je voljela, koliko je često mislila na njega, a onda je sve morao upropasiti. Morao je uništiti svu ljubav koju je osjećala, imala u grudima. Razmišljala je o tome kako, najvjerojatnije, više neće biti ista osoba jer joj je previše bilo stalo do njega, a on ju je povrijedio. Osjećala se kao da joj je netko slomio srce na pola, kao da nikada više neće moći biti zacijeljen.
Začula je čudi krik iza sebe i okrenula se. Čovjek joj je bio sve bliže, pa je odlučila ubrzati korak jer su je strah previše uhvatio. Knedla joj se pojavila u grlu. Bojala se osjećaja koji joj je prolazio kroz tijelo. Nije ga htjela osjećati, htjela ga je pod hitno izbaciti iz sebe, ali nije mogla. Trebala je pobjeći, sakriti se, ali pomišljala je kako je ono možda samo normalan čovjek koji je, slučajno, odlazio istim putem kao i ona.
„Curo!“ –uzviknuo je.
Ne, nije bila normalna osoba koja je hodala istim putem. Tražio je nju. Morala je nestati, morala se sakriti. Potrčala je. Bolilo ju je briga ako će izgledati poput luđakinje koja, u ponoć, bježi od osobe koja je, vjerojatno, htjela znati razlog zbog kojeg se preplašeno okreće iza sebe kad čuje čudne glasove. Htjela je samo nestati odandje jer se bojala za svoj život. Bojala se da se njen san ostvaruje, ali najgore od svega je bilo što se budila uvijek u istom trenutku, kad je vidjela osobu, a nije znala što bi se dalje moglo dešavati s njom.
Trčala je i bježala što je brže mogla. Duboko i teško je disala, a u daljini je čula ubrzane korake iza sebe, pa je trčala brže nego inače. Znala je da se treba sakriti, spasiti kako joj se san nebi ostvario. Nije poznavala što bi se moglo dogoditi nakon što se susretne, oči u oči, s obom koja ju je ganjala godinama u snovima, pa je htjela nestati kako se nebi suočila sa svojim največim strahom i nočnom morom.
Okrenula se. Čovjeka više nije bilo iza nje, pa je odahnula i prislonila ruku na srce koje joj je umalo iskočilo iz prsa. Osjećala se sigurnije kad ga nije vidjela ispred sebe. Vjerojatno je odustao pratiti ju kad je shvatio da se neće tako lako zaustaviti i da bi ju trebao pustiti na miru. Okrenula se i udarila u nekoga, pa se spotaknula na pod. Podignula je glavu. Nije mogla biti istina. Nije mogla vidjeti čovjeka iz sna ispred sebe. Bila je šokirana. Promatrala je blijedog visokog dečka u ranim tridesetim godinama. Njegova crna, pomalo duga kosa bila je lijepo uređena s gelom, a tamne oči, koje nisu imale sjaja, nisu prestajale gledati u nju.
Bojala se osjećala koji joj je prolazio kroz tijelo dok ju je neprestano gledao. Nije ni trepnuo, a niti prozborio išta. Samo ju je promatrao. Gledao ju je kao lovinu, kao nešto što je tražio cijelo vrijeme, a djevojka je to znala. Osjećala je po njegovom pogledu i prisjetila se i sna. U onom trenutku bio se uvijek prekinuo. Bojala se jer nije znala što je slijedilo nakon toga.
Pomalo nesigurno se dignula sa poda, ne skidajući pogled s njega, kao niti on s nje. Podignula je torbicu sa poda, protresla je crnu minicu, koja je bila bijele boje zbog pada i prašine sa poda, pogledala još jednom dečka ispred sebe, te se okrenula i, dok su joj noge klecale i drhtala je od straha, nastavila je svojim putem nadajući se da je onaj dečko neće ponovno pratiti.
Odjednom se, nitokuda pojavio on ispred nje, s toliko velikom brizinom, koju nije mogla ni vidjeti. Udarila ga je torbicu, pa šakom, te je počela trčati. Osjećala je hladnoću kad ga je dodirnula. Bio je leden i izgledalo je kao da nema cirkulacije, ali nije se previše obazirala na to. Htjela je pobjeći i nestati što prije kako joj nebi naudio, ali odjednom je osjetila bol na vratu i udarac u zidu. Ponovo je pala na pod i, polako, je podignula glavu. Vidjela je dečka kako gleda u nju.
„Upo...“ –nije ni stigla proderati se, kako bi joj netko pomogao.
Dečko ju je uhvatio za grlo, podignuo ju s poda i nekoliko puta udario njome o zid. Osjećala je da krvari iz glave, a bol koja joj je prolazila po leđima je bila nepodnošljiva. Nije imala snage niti proderati se kako treba. Trebala je pomoć, nekoga da ju spasi, ali nije imala glasa. Primjetila je kako dečko prilazi, polako prema njoj. Primjetila je nešto. Imao je velike očkanje. Nije mogla biti istina, nije se moglo raditi o vampiru. Mora da je samo sanjala, ali onaj osjećaj je bio nepodnošljiv. Osjetila je ugriz. Nije se mogla derati jer joj je stavio ruku na usta, ali bol je bila prejaka. Osjećala je da gubi svijest zbog boli. Nije ju mogla podnijeti i htjela je da odmah prestane. Otrov je polako ulazio u njeno tijelo, a tada se osjećala još gore. Osjećala je kao da bi mogla eksplodirati, umrijeti istog trena i htjela je umrijeti kako bi ona bol nestala. Nije mogla preživjeti, nije mogla ni disati, a kamoli shvatiti što se u onom trenutku događalo. Vidjela se kako leži na hladni beton u lokvi krvi. Krajičkom oka je primjetila kako u onaj dečko promatra. Usne i brada su mu bile krvave, a onda je pala u nesvijest.
Dečko se dignuo i polako udaljio od nje, ali, kad je već bio dovoljno daleko se zaustavio. Odmahivao je glavom i stavio ruke na nju. Nije mogao vjerovati što je upravo bio učinio, ne nakon što se njegova obitelj i on dogovorila da neće tako funkcijonirati. Uzdahnuo je i, velikom brzinom, se stvorio kraj Jenninog tijela. Podignuo ju je sa poda. Morao ju je povesti sa sobom jer je učinio pregadnu i preveliku pogrešku kako bi je pustio na cestu da umre. Morao ju je učiniti jednom od njih. Trebala je postati vampirica.
Njeno tijelo je bilo još toplo. Topla krv je tekla još u njemu, a srce je i dalje otkucavalo iako puno brže nego inače, kod normalnih ljudi.

Vampir je jurio dubokom, tamnom šimom koja je izgledala kao da nema kraja. Lagani vjetar je mrdao granje i stvarao čudne zvukove koje bi, inače, normalne ljude plašili, ali njemu je sve to bilo normalno. Približavali su se kući iz koje je dopiralo malo svijetla. Znao je da njegov povratak neće proći najbolje.
Jenna je polako otvaralo oči. Bol je popuštala, ali svakih tri minute bi se vračala i postajala sve jača. Pogledala je kuću. Bila je jako čudna, tamna, pomalo stravična i bojala se za svoj život jer nije znala što bi joj se mogao desiti.
Počela se tresti, u jednom trenutku, i teško disati. Nije mogla stići do zaraka zbog glupe i proklete boli. Htjela je da prestane, ali nije. Jaki i bolni trnci su joj prolazili kroz tijelo, a suze su klizile niz lice. Pokušavala je disati, pokušati dohvatiti malo zraka kako bi umirila ubrzane otkucaje srca, ali bilo je nemoguće. Bol je bila prejaka i nije popuštala.
„Smiri se....“ –rekao joj je tiho, a čak i nježnim glasom, onaj dečko. „Proći će uskoro!“
Čula je šrkipanje starih vratiju i ubrzane korake. Znala je da ju onaj dečko nekamo vodi. Htjela je znati gdje, ali ponovno je počinjala gubiti svijest.
„Što si to učinio?!“ –začula je drugi muški glas, koji joj je zvučio jako poznato, a i mlađe od osobe koja ju je držala u naručju.
„Austin, što se dogodilo?!“ –javio se drugi, također, mlađi glas. „David, ne! Bože, David!“
Bile su to zadnje riječi koje je čula jer je bol bila prejaka i onesvijestila se.

Zvonila je budilica u Jennijoj sobi. Pospano je otvorila oči i pogledala na sat, pa je ugledala da je sedam sati prošlo. Dignula se iz kreveta i izašla na terasu. Sunce je već polako zalazilo.
Spavala je skoro cijeli dan, a više nije imala nočnu moru, pa je lakše mogla zaspati.
Promatrala je sunce kako zalazi, ptice kako lete zrakom i pjevuše zrakom, a nigdje u daljini se nije čuo zvuk automobila, pa joj je sve izgledalo savršeno.
Osjećala se dobro i ugodno dok joj je duga kosa vijorila na vjetru, a postajalo je pomalo i hladno, pa se osjećala još bolje pošto je, u zadnjih tjedan dana, bilo pretoplo da bi se moglo biti na otvorenome bez klime ili ventilatora koji ih je mogao hladiti.
Osjećala se slobodnije jer je, u onom trenutku, ništa nije mučilo, niti je previše razmišljala o lošim stvarima pošto nije imala razloga i bilo joj je sasvim dobro.
Ponekad je satima voljela sjediti na terasi, promatrati vrijeme i prirodu jer se osjećala ugodnije i, čak i kad bi ju nešto tištilo, bi joj prizor, kojeg je promatrala, pomagao.
Odjednom se naglo dignula sa stolice, ušla u sobu i podignula mobitel sa stola. Nije dobila niti jednu poruku, a ni poziv od Rogera, pa se polako i brinula za njega. Utipkala je njegov broj mobitela, a bio je isključen i zbog toga se još više zabrinula, pa ga je odlučila nazvati na kučni telefon. Nažalost, ni tamo se nitko nije javljao. Odložila je mobitel na stol, uzdahnula i sjela na krevet, te se nagnula na zid i zamišljeno gledala u vijoreće zavijese nježne boje koje su je umirivale inače, ali u onom trenutku joj nisu pomogle jer ju je Roger zabrinjavao. Molila se da mu se ništa nije dogodilo, ali nije bila sigurna u to jer joj se on inače javljao, a ono je bio prvi dan, u kojem ju nije nazvao.
Dignula se sa kreveta i otvorila je ormar kako bi pronašla što obući jer bi prijateljica Karry trebala za sat vremena doći po nju. Odlučila je obući bijelu majicu s rozim točkama, crnu minicu i bijele balerinke, pa se otišla istuširati.
Kad se obukla, ispeglala je svoju kosu koja je izgledala puno duža nego inače. Našminkala je oči, a pune usne je namazala nježno rozim labellom.
Kad je uzela torbicu i stavila sve potrebno u nju, izašla je iz sobe, spustila se niz stepenice i ušla je u dnevni boravak.
Njena majka je sjedila na trosjedu, gledala televiziju, a kraj nje su stajale iskorištene maramice i puna kutija na stolu. Jenna ju je bolje pogledala i otkrila da joj mama plače. Imala je natečene, crvene oči, te nos također.
„Mama, opet gledaš Armagedon?!“ –Jenna je prekrižila ruke na prsa.
„Da.“ –odgovorila joj je majka.
„Nisam li ti ponovila pedeset puta da ga nesmiješ gledati?!“
„Jesi, ali ne mogu si pomoći!“
„Pa vidiš kakva si kad ga gledaš?! Uvijek plačeš na istom djelu!“
„Znam, Jenna, znam, ali ne mogu si pomoći!“
„Zabranit ću ti da ga gledaš jer si iskomirana četiri sata nakon toga!“
„Ne mogu protiv toga!“
Jenna je odmahnula glavom i uzdahnula. Niti ona nije mogla biti ravnodušna kad bi gledala onaj film. Večinom bi njena majka i ona zajedno plakale, pa je jednoga dana očulila ne gledati ga više jer bi uvijek cmizdrila čak i nekoliko sati nakon toga. Bila je jako osjećajna i sve bi ju rasplakalo.
Čula je trubu automobila, pa je znala da je Karry došla po nju.
„Mama, idem ja!“ –rekla joj je Jenna.
„Zovi ako treba doći po tebe!“ –uzviknula je.
„Hoću, hoću!“ –poljubila ju je i zagrlila. „Vidimo se!“
Jenna joj se nasmiješila i otišla prema izlaznim vratima. Otvorila ih je i ugledala Karryn Jeap ispred njene kuće. Uvijek se čudila kao cura može voljeti muške automobile, ali znala je da je njena prijateljica poseban slučaj.
Nasmiješeno je požurila korak kroz kučno dvorište koje je jako mirisalo na mamino cvijeće, za koje se obožavala brinuti.
„Hej, hej, Jenna!“ –uzviknula je Karry kad je druga djevojka otvorila vrata.
„Hej, Karry!“ –Jenna ju je poljubila u obraz.
„Naspavala si se?“
„Jesam.“
„Ne zvučiš mi najbolje. Što ti je?“
„Roger mi se nije javio, a nije me ni nazvao!“
„I zbog toga se brineš?“
„Pa to je prvi put da se dešava. Uvijek se brinuo za mene, nazovao me... čudno mi je što me baš danas ne zove!“
„Možda je samo sa Stevenom cijeli dan i zaboravio ti se javiti!“
„Nadam se da je samo to u pitanju jer se previše brinem za njega!“
„Ma daj! Zabavi se danas i uživaj. Bez veze se brineš, Jenna! Vidjet ćeš da će danas biti u disku!“
Jenna se okrenula prema njoj, nasmiješila se i nastavila pratiti cestu kojom se vozila. Znala je napamet sve ceste, pošto se svako toliko sama vozila i pokušavala razbistriti misli ili kad je samo željela biti sama.
Karry je stavila njihov najdraži cd, pa su počele pjevati jer su sve pjesme znale napamet i nasmiješeno su se nastavile voziti do diska.

Karry je parkirala automobil na parkiralište, pa su izašle i krenule prema disku. Disko je bio jako velik, na četiri kata i kristalno plave boje, glazba je odjekivala i u daljini.
Dvije prijateljice su nasmiješeno ubrzale korak prema ulazu. Zaštitari, koji su ih poznavali, nasmiješili su im se i otvorili im vrata. Djevojke su im zahvalile, nasmiješile se i mahnule im, pa su nastavile prema ulazu.
Bilo je puno ljudi, kao i inače. Gurale su se do šanka kako bi kupile alkoholno piče i pokušale otkriti gdje se nalaze Steven i Roger. Bilo je malo problema po putu pošto je bilo previše ljudi, pa su se jedva uspjele približiti šanku. Naručile su alkoholno piće i gledale oko sebe nasmiješenog lica i pričajući. Jenna je odjednom ugledala Rogera, ali nije bila nipošto sretna. Zapravo, joj je lice izgledalo shrvano, uništeno, slomljeno... Ljubio se s drugom djevojkom. Bila je šokirana i pomišljala je da to ne može biti istina, ali razuvijerila se tako što si je lupila nekoliko šamara. Karry se okrenula prema njoj i bila je jako zbunjena. Jenna joj je pokazala što je vidjela, a tada je ugledala da Roger šokirano gleda u nju. Odmahnula je glavom i okrenula se, te se počela probijati kroz ljude. Kad se, slučajno okrenula, vidjela je Rogera i Karry kako idu za njom, pa je odlučila požuriti korake i morala je izgurati sve osobe koje su joj dolazile na putu. Napokon je izašla iz diska i počela je trčati. Nije se željela okratati jer je htjela biti što brža i tako im pobjeći. Suze su joj silazile niz lice jer nije mogla vjerovati što je upravo bila vidjela. Pitala se kako je mogla biti tako glupa i vjerovati Rogeru da mu je stalo. Bila je ljuta na samu sebe, bjesna i umirala je od boli. Htjela je da ona bol nestane, da prestane razmišljati o Rogeru i drugoj djevojci, ali nije mogla... Previše joj je značio, previše ga voljela da samo tako pusti onaj događaj sa strane.
Kad je bila dovoljno daleko od diska i od njihove blizine, stala je. Nije bila previše daleko od kuće, ali htjela je hodati što polakše kako bi se smirila, prestala plakati iako sve to nije bilo moguće. Nije mogla vjerovati da ju je Roger prevario, da je bila s njim, brinula se za njega, a on je svo ovo vrijeme bio s drugom.
Čula je zvonjavu mobitela, pa ga je izvadila iz trobice. Ugledala je Rogerov broj, ali spustila mu je slušalicu. Nije htjela progovoriti ni riječ više s njim... Nije ga više htjela vidjeti. Ugasila je mobitel, bacila ga na pod i zgazila, nakon čega je podignula i bacila preko zidića. Više nije htjela znati za njega, a majka se ne bi trebala brinuti za nju pošto će se uskoro pojaviti kod kuće.
Čula je korake iza sebe i okrenula se, pa je u daljini vidjela čovjeka.

Bila je večer. Iz Jennine sobe, kroz prozor, se moglo vidjeti zvijezdano nebo i polumjesec koji je, laganom svijetlošću, osvijetljavao njenu sobu. Prozor je bio otvoren, pa su se u daljini čulo kukanje sova i ćukova, a zrikavci u blizini njene sobe, u travi njenog dvorišta ili na raznim vazama cvijeća koje je imala na terasi, ili možda sa visokog rasvijetalog trešnjinog stabla, također, u blizini njene sobe.
Djevojka se miškoljila u krevetu. Bila je nemirna jer je sanjala noćnu moru. Osjećala je kako netko trči za njom, a kroz tijelo joj je prolazio užasan osjećaj kojeg se bojala. Čula je svoje preplašeno, teško i duboko disanje, te srce koje je kucalo toliko brzo da je pomislila kako bi joj mogao eksplodirati ili stati u jednom trenutku. Bojala se onog osjećaja i htjela se probuditi, ali kao da joj netko to nije dopuštao, kao da joj je netko zalijepio kapke kako ih ne bi mogla otvoriti i pobjeći nekome.
Kako se, u snu, okretala, trčajući, ugledala je osobu u daljini. Bio je mrak, pa ga je mogla vidjeti samo kad bi stao ispred bandere. Trčao je prebrzo da bi ga mogla vidjeti kako treba, pa je pogledala ispred sebe i samo nastavila trčati. Bojala se. Užasno se bojala za sebe, a srce joj je kucalo još brže nego prije dok je počinjala sve teže i teže disati. Htjela je pobjeći nekamo, htjela se sakriti, ali nije mogla, nije znala gdje. Okrenula se i bio je ispred nje.
Naglo je otvorila oči proderajući se. Gledala je oko sebe. Htjela se uvjeriti kako je samo sanjala, kako joj se ništa neće dogoditi. Čula je ubrzane korake kako dolaze prema njenoj sobi, pa se ukočeno okrenula prema njima dok joj je srce još ubrzano kucalo. Netko je otvorio vrata, a ona je poskočila od straha. Upalilo je svijetlo. Na ulazu je stajala visoka žena u kasnim tridesetim godinama. Jenna je dosta ličila na nju, ali ona žena je imala kraču tamnu kosu, pa je izgledala puno starije od nje iako je bila prekrasna, nježnog i rumenog lica, te istih boju očiju kao ona.
„Dobro si, Jenna?“ –upitala ju je nježnim glasom.
„Jesam, mama.“ –klimnula je glavom. „Samo nočna mora!“
„Ona ista?“
„Da...“
„Dušo, sanjaš ju otkad si bila mala!“
„Znam, mama! I ja bi htjela da prestane, ali ne želi...“
„Nadam se da jednom i hoće.“
„I ja isto...“
„Sigurno si dobro?“
„Da. Ne brini se. Idi odmoriti!“
„Ako ti nešto zatreba, znaš gdje je moja soba.“ –nasmiješila joj se, zijevnula i izašla iz sobe zkasivši svijetlo.
Jenna je duboko uzdahnula. Otkad je bila mala sanjala je da je netko proganja i zbog toga je uvijek odlazila psihijatrima kako bi razmotrili slučaje zbog kojih toliko često ima isti san, ali nitko nije mogao potvriti da je to zbog dječjeg šoka, što je bilo nemoguće jer je sve bilo odlično u njenom životu.
Uzdahnula je i dignula sa kreveta, nakon čega je otvorila vrata terase i sjela na stolicu prekriživši noge. Noću se često znala buditi, pogotovo ako je imala nočne more, pa je uvijek sjedila na terasi i uživala uz lagani povjetarac kao i onu večer. Gledala je u zvijezdano nebo i zamišljeno ga promatrala, pokušavajući shvatiti zašto sanjala svaki put isti san i što bi to trebalo znaćiti. Pomalo se živcirala zbog toga jer je pod hitno htjela saznati istinu i što joj je san htio reći.

Pospano je otvorila svoje oči. Bila je jako umorna jer je zaspala u ranu zoru, a spavala je otrpilike samo četiri sata. Dignula se i otišla otvoriti vrata terase koju je zatvorila kako bi lakše mogla zaspati. Maknula je prvo duge roze zavijese, pa joj je sunce onemogučilo vid na nekoliko sekundi, ali to nije predugo trajalo. Otvorila je vrata i izašla na laganom, ugodnom i pomalo hladnom vjetru. Udahnula je svijež zrak i osmijeh joj se pojavilo na licu. Sunce je već bilo visoko na nebu, niti jednog oblaka nije bilo na vidiku, a razno pjevušenje ptica joj stvaralo mirnu, ugodno i melodičnu atmosferu.
Nasmiješenog lica se okrenula i ušla u sobu, pa je skinula pidžamu sa sebe, uzela je drugu odjeću i otišla se istuširati.
Nakon što se istuširala je pjevušeći silazila niz stepenice. Zaustavila se na zidu punu slika i nasmiješila se. Njena obitelj je bila jako velika, skladna i sretna iako se desila nesreća kad je ona još bila mala. Njen stariji brat Austin je nestao bez traga kad je imao devetnaest godina, a njoj je bilo samo šest. Nitko nije znao gdje je, što se dogodilo s njim, pa su ga proglasili nestalim i nakon godinu dana prekinuli potragu za njim iako se njen otac, koji je bio uspješan poduzetnik i često je izostajao od kuće zbog posla, trudio da ga nastave tražiti.
Nije ga se previše sjećala pošto su sjećanja na njega izblijedila, ali znala je koliko joj je nedostajao, koliko ga je voljela i osjećala se dobro uz njega. Uzdahnula je i spustila se niz stepenice.
Čula je korake iz dnevnog boravka, pa je provirila i ugledala mamu kako čisti lijepo i moderno uređen boravak. Jenna se uvijek čudila kako se njenoj majci uvijek dalo toliko čistiti i kad nije bilo potrebno što se cijela kuća sjajila, ali predpostavljala je da to tako kod kučanica.
„Dobro jutro, mama!“ –uzvratila je i sjela na mekani, ugodan i tamno crveni trosjed.
„Hej, Jenna!“ –nasmiješeno se okrenula majka prema njoj, pa je sjela preko puta nje. „Kako si? Bolje?“
„Zašto ne bi bilo dobra?“ –zbunjeno će Jenna.
„Pitam zbog sna.“
„Valjda sam se navikla kroz godine.“
„Voljela bih da prestaneš sanjati te gluposti!“
„I ja isto, ali nema veze.“
„Hočeš li mi posuditi svoj Nissan?“ –upitala ju je majka. „Moj se pokvario, pa trebam nazvati automehaničara da prođe po njega.“
„Nema problema.“ –odgovorila je nasmiješeno Jenna.
„Sigurno ti danas neće trebati?“
„Ne brini se, neće. Imam Karry, Rogera ili Stevena, pa će netko od njih prolaziti po mene ili jednostavno mogu pješke!“
„Jenna, znaš da ne volim da po noći ideš pješice, jelda?“
„Znam, mama!“
„Obečaj mi da će te netko odbaciti doma ili ćeš nazvati mene da dođem po tebe!“
„Ma obečajem, mama. Nemoj se brinuti bez veze!“
„Znaš kakava sam. Ne želim da ti se nešto dogodi!“
Jenna se nasmiješila, dignula i sjela kraj nje, pa su snažno zagrlila. Znala je koliko se njena majka uvijek brine za nju pogotovo nakon što joj je jedan sin nestao i nije željela da se i kćerki nešto dogodi. Nikada nije preboljela Austinov odlazak, pa je Jenna pokušavala biti što bolja, poslušnija i ne praviti probleme kako ju ne bi rastužila.
Pozdravila ju je i popela se na kat, te ušla, ponovno u svoju sobu. Legla je na krevet i zamišljeno gledala u strop. Roger joj se onog jutra nije javljao, a inače bi joj poslao i preko noći i čim bi se probudio. Bila je zabrinuta za njega i, kad je htjela podignuti slišalitu telefona, koji joj je stajao kraj kreveta, zazvonio je.
„Da?“ –podignula je slušalicu.
„Hej, hej, Jenna!“ –veselo je zahihotala Karry s druge strane slušalice.
„Dobro jutro, Karry!“
„Kako si mi?“
„Malo sam umorna. Ti?“
„Ma dobro. Spavala sam odlično skoro cijelu noć!“
„Lijepo. Drago mi je zbog tebe!“
„Idemo danas u disko, jelda? Pa ipak je zadnja subota prije početka nastave!“
„Sumnjala si da ne bi htjela ići?“
„Ma ne. To je samo bilo retoričko pitanje! Idemo na more?“
„Preskočit ću...“
„Zašto?“
„Spavala sam samo četiri sata i htjela bi se naspavati bolje ako večeras mislomo ludovati!“
„Opet onaj glupi san?“
„Ma da.“
„Baš me zanima zašto ga toliko sanjaš!“
„I mene, vjeruj mi.“
„Dobro. Pustit ću te da se odmaraš!“
„Hej, hoćeš doći danas ti po mene? Mama treba moje auto!“
„Naravno da hoću. Nazovem te kasnije, pa se dogovorimo, ok?!“
„Može. Čujemo se. Pusa!“
„Pusa, slatkice!“
Jenna je spustila slušalicu, zijevnula i okrenula se prema terasi. Gledala je kako roze zavijese lagano vijore na vijetru, pa je polako počela zatvarati oči sve dok nije mirno usnula.

Akana's city je bio prilično veliki grad na Floridi, uvijek osunčan i s lijepim vremenom. Rijetko je padala kiša, a češće su dani bili sunčani, vedri i topli.
Ljeto je uskoro završavalo, a tinejdžeri razne dobi su šetali gradom ili odlazili na more, kao i ostali ljudi.
Zrak je mirisao na ljeto i razne mirise, a ugodan vjetar je puhao gradom i tako odnosio svoje mirišljave ljepote u raznim krajevima.
Veliki crni Nissan parkirali su kraj plaže. Ljudi su se okretali prema automobilu, pogotovo dečki kad su ugledali kako djevojka izlazi iz njega.
Gledali su je od glave do pete dok je zaključavala vrata. Okrenula se i zamahnula svojom jako dugo crnom valovitom kosom koja je vijorila po zraku. Prošla je kraj njih i nasmiješila se svojim ružičastim punim usnamam a namignula im sa zelenkasto plavim očima.
Kako je prolazila kraj njih okretali su se za njom i žviždali joj, a ona se nasmiješeno rumenila i nastavila hodati svojim putem.
Djevojka je bila zgodna, visoka i s dobrim oblinama, a bila je i šminkerica, pa se navikla na dečke koji su joj namigivali, smiješkali se i uzvikivali lijepe riječi, te joj žviždali, ali nije bila osoba koja se pravila važna kad bi joj se to događalo.
Zapravo, počinjala je mrziti dečke koji su se nabacivali svakoj zgodnoj i lijepoj djevojci. Smatrala je da osobu možeš voljeti i moraš onakvu kakvu je i gledati njenu osovnost, karakter i ponašanje. Smatrala je da nije sve u ljepoti, pa je zbog toga prezirala ljude koji su gledali samo to.
Približavala se plaži i zastala je. Plaža Akana's citya bila je toliko duga i pješćana da je izgledalo kao da joj nema kraja.
Spustila se stepenicama i promatrala ljude na plaži. Neki su se kupali, drugi sunčali, a ostali trčali uokolo i igrali se. Žamor ljudi joj je odvratio misli, poa se nasmiješila. Obožavala je čuti nasmiješene, sretne glasove jer je izgledalo kao da nitko nema problema i kako se samo žele zabaviti.
„Jenna!“ –viknuo je ženski glas.
Jenna se okrenula. Ugledala je djevojku u daljili kako skače i maše joj. Bila je to njena najbolja prijateljica Karry, kojoj je u onom trenutku, prekrasna polukratka plava kosa vijorila po zraku koliko je skakala.
Jenny se nasmiješila i mahnula joj kako ne bi više morala skakati i ne biti u centru pažnje, pošto je primjetila kako puno ljudi zbunjeno gleda u nju.
Karry je bila Jennina prijateljica iz djetinjstva koju je obožavala. Bile su poput sestre i nikad se nisu odvajale jedna od druge. Govorile su si sve što su imale u mislima i nazivale se usred noći ako ih ne nešto ljutilo ili su bile tužne zbog raznih razloga.
„Pa koliko ti treba, Jenna Collon?“ –upitala je Karry.
„Zakasnila sam samo dvije minute, Pontenice!“ –nasmiješila se Jenna.
„Znam, ali dosadi mi biti u muškom društvu!“
„Predpostavljam. Valjda znam kakvi su!“
„Srećom da si došla što prije. Mislim da bi poludila da si još malo zakasnila!“
„Karry, dečki se kupaju!“
„Baš tako, Jenna!“ –uzvratila je Karry. „Inače im se barem smijem, a cijelo vrijeme sam se dosađivala dok su oni u moru!“
„Dobro, dobro...“ –nasmiješila se Jenna. „Sad sam došla i nadam se da ti više neće biti dosadno!“
„Ma s tobom mi nikad nije dosadno!“
„I bolje ti je jer bi inače otišla doma!“
„Ma i sama znaš da ne mogu bez tebe!“ –nacerila se i zagrlila ju. „Onda... idemo danas vani?“
„Naravno!“ –klimnula je glavom. „Ne možemo si propustiit zadnji tjedan uživancije prije nove školske godine!“
„Takvu te volim!“ –namignula joj je Karry. „Idemo se kupati!“
„Pričekaj da se prvo skinem!“ –rekla je Jenna.
Djevojka je skinula svoju odjeću i stavila ju u torbu. Na sebi je imala bikini nježno roze boje jer joj je to bila najdraža.
Netko ju je obgrlio s leđa i osjetila je ugodnu hladnu vodu koja joj se slijevala niz leđa. Okrenula se i ugledala plavokosog dečka kako joj se smiješi, a svojim plavim očima ju je promatrao ne skidajući pogled s nje.
Obožavala je one prekrasne oči koje su je podsjećale na duboko i preokrasno more i u kojima bi se često znala gubiti samima.
„Budalo!“ –udarila ga je i poljubila. „Znaš da ne volim kad mi to radiš!“
„Ali voliš mene, pa me boli briga!“ –stavio joj je ruke oko struka i poljubio ju.
„Ne smiješ to iskorištavati, znaš?!“
„Voliš me?“
„Naravno!“
„E... pa onda je sve u redu!“
Jenna se nasmiješila Rogeru, poljubila ga je i zagrlila. Voljela ga je jako i obožavala ga. Uvijek je bio uz nju i pazio je kad god je bilo potrebno. Jako se vezala za njega i znala je da ne bi mogla podnijeti ga da izgubi, da mu se nešto dogodi.
„Golupčići, prestanite!“ –nadodao je drugi dečko.
Jenna i Roger su se okrenuli i ugledali visokog dečka tamne kose i očiju također. Bio je jako zgodan i skoro sve djevojke bi se okretali za njim kad bi prolazio nekuda, pa se to dogodilo i kad im je prilazio.
„Daj, Steven, gledaj svoja posla!“ –rekao je osmijehom Roger.
„Gledam, ali ne možemo normalno pričati s vama dok se ljubite!“ –nastavio je.
„Pa...“ –uzvratila je Jenna. „Dok vi raspravljate, Karry i ja se idemo kupati.“
Jenna je nasmiješeno pogledala u Karry, povukla ju sa sobom i potrčale su prema moru. Roger i Steven su se nasmiješili, pa je jedan od njih uzeo lopticu iz torbe i dodao drugom.
Djevojke su skočile u ugodnu vodu i opustile jer jer je vani bila paklena vručina. Jenna je zaronila i ronila do dna mora. Obožavala je more i lijepe dubine u kojima je bila dobra atmosfera.
Izronila je i ugledala Karry kako zbunjeno gleda u nju.
„Što je?“ –upitala ju je.
„Znaš da sam se nekada jako brinula za tebe kad bi ronila?“ –uzvratila je Karry.
„Znam.
„E, pa sad se više ne brinem!“
„Zašto?“
„Očito sam se navikla na to da me plašiš i da ti nikada ništa ne bude kad roniš, pa mi je sada svejedno!“
„Znači... Bilo bi ti svejedno da se ugušim?“
„Recimo!“
„U redu... Slijedeći put ću puno kasnije dolaziti spašavati te od muške dosade!“
„Šališ se?“
„Ozbiljna sam! I nestat ću jednom daćeš se zabrinuti za mene toliko jako da će ti biti žao što si mi to rekla!“
„Ozbiljna si?“
„Jesam.“
„Šalila sam se, Jenna!“
„Ja nisam...“ –odmahnula je glavom i zagnjurila ju.
Jenna je nasmiješeno počela plivati prema kopnu, a okrenula se kad je već bila kraj plaše. Vidjela je Karry kako se dere na nju i maše rukama.
Nasmiješila se, mahnula joj i izašla iz mora. Njenog dečka i prijatelja nije bilo kao stvari, pa je legla na ručnik i stavila naočale na oči, sunčajući se.

"Jennine kronike" je priča o Jenni Collon, sasvim normalnoj djevojci, normalnog i mirnog, ugodnog života, koja se jedne teške, mračne večeri nađe na krivo mjesto i u krivo vrijeme. Onaj događaj joj promjeni cijeli život.

Prvi dio priče, Jennine kronike: Ledeno srce, ima 21. poglavlje, a drugi dio: Jennine kronike: Krv nije voda trenutno pišem i donosim knjigu pri kraju.

Vjerojatno počinjem s objavljivanjem slijedeći tjedan i nadam se da ćete me čitati. Doista sam se trudila oko ove knjige kako bi bila... hm... drugačija od prijašnjih.

Barbara

Dodatak - 15.05.

I druga knjiga je završena. Ima 22. poglavlja=)