Tajno utociste
Goodbye Ireland
Jutros oko 5 sati krenuo sam povratku svojoj kuci teska srca rastajuci se od moje drage. Celu noc smo spremali meni torbe za put i trudili smo se stvo vise stvari staviti u sto kracem roku u tri torbe. Uf, to je bila muka, bilo je dosta kutija a i odece koju sam na poklon dobio od njih tako da je bilo jako tesko sve stvari staviti u toliko mali prostor. Patili smo se celu noc. Nisam ni oka sklopio kad vec pola pet i vreme za spremanje jer je taxi dosao po nas da nas odveze do aerodroma. Bilo mi je jako tesko... Pa i sad mi je ali se mirim sa tim da ce opet sve biti kao pre, da ce se ona vratiti ove godine... Imam neki cudan predosecaj. Nisam mogao izdrazti njene poglede na mojoj kozi pa sam, da bi joj bilo lakse, tesio i i nasmijavao koliko god sam mogao. I sve je to bilo uredu dok nije doslo vreme za ukrcavanje u avion. Onda je pocelo moje ubedjivanje da je ona velika cura a velike cure neplacu iako je ovo bio veoma tezak trenutak i za nuu i za mene. Ipak sam se suzdrzavao koliko god sam mogao, jer ipak sam ovo vec jednom prosao i znam kako mi je bilo. Pokusavao sam na sve nacine da je smirim i na neki nacin je i uspelo. Ali kad padne vece sve se menja, opet dolazi kriza u koju i ona i ja zapadnemo. Eto, ceo dan mislim o neecmu drugom samo ne o njoj jer znam da ce mi biti veoma tesko, ali kao sto sam reko noc menja sve. Opet islim na nju i jako mi je tesko. Ma koju sam materinu uopste odlazio, nevidim zivota ovde gde zivim a pogotovo kad nema nje...
13.01.2006. u 22:55 | 6 Komentara | Print | # | ^