Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

PJESMARICA

USHIT
Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam dragi kamen
u školjci tvoj osmijeha.

U grlu mi je srce
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvonko zrnce
bistra večernjica.

Vesna Parun



LJUBAV
Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l` ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Dobriša Cesarić

subota, 12.01.2008.

Moji starci

Inače uistinu nisam pesimistična osoba, nego baš naprotiv. Kad nitko ne vidi rješenje svoga problema, ja sam tu! Ideje mi nisu utopijske, što znači da ih svatko tko se dovoljno potrudi može ostvariti. To je jedan od razloga zbog kojeg me ljudi vole. Jer sam vedra i kad je najgore ja se našalim na svoj račun. Ne dopuštam da me svlada crnilo. No problem nastupa kad se radi o mojim problemima, pogotovo ovom o kojem ću sada pisati. Onda mi nekako nestane optimizma.. i nade… Dugo i uporno ga pokušavam riješiti, ali svi moji potezi su bezuspješni. Kao kad ste u šahu uhvaćeni u zamku, i kamo god da pošli, uvijek vas čeka ona teška spoznaja - ŠAH MAT - poraz.

Kao što vjerojatno znate, ove godine je Zagreb domaćin seniorskog EP-a u klizanju. Održat će se od 21. do 27. siječnja u Domu sportova. Ugostit ćemo najbolje klizače Europe. A ja stvarno OBOŽAVAM klizanje. Posebno plesne parove. Nikada još nisam bila na ledu, ali mi je to velika želja. I možete zamisliti kako sam bila sretna zbog toga prvenstva. Ulaznica je 75 kuna - bagatela. I sad mi veli mama: «Doznala sam u koliko je sati!» Ja sva.. «Jelena, u 18.30, ti si u školi tada i ne možeš ići. Finito. Gotova priča.»

Naime, zato što sam u prvom polugodištu izostala dosta iz škole jer sam imala problema s umnjacima. Morala sam izvaditi sva četiri i to jedan po jedan, tako da sam jedan tjedan operirala zub, sljedeći tjedan vadila konce, onda operirala drugi, vadila konce itd. Ljudi, kako to boli! Nisam bila u stanju učiti cca. 2 mjeseca. I naravno, nakupilo mi se svega. Iz pojedinih predmeta ostala sam jedino ja za odgovaranje. Nisam to mogla. Taj tjedan više nisam bila upravni referent, nego poljoprivrednik - uz takav prekrasan vinograd nisam mogla ne biti. Nisam uspjela proći s četiri.. Jedan bod mi je falio. Moram napomenuti da mi je ovo zadnja godina, zbilja mi je bitno da imam dobre ocjene.. radi mature i faksa. I onda si sve upropastim. Doduše, ja to ne shvaćam tako ozbiljno-kao propast svojih snova. To je samo polugodište, a kad nešto uistinu želim i u to vjerujem obično to i ostvarim. Meni nije cilj ostati kod kuće i s bakom kopati po vrtu. Zalijevati zelje, krumpir i salatu. Imam viša očekivanja. Pričala sam sa svojima, ali čini se da je jednostavno nemoguće za mene u ovom trenu razmišljati o ičemu, osim o jednoj stvari - škola, ŠkoL@ & ŠKOLA!!! To me ubija. Koji čovjek živi samo za jedno? Nije sada bitno o kojoj se stvari radi-da li je to ljubav, košarka, ples, posao, škola, ili nešto sasvim treće, ali nezamislivo je zbog jednog isključiti sve ostalo iz svoga života i ograničiti se na takav način. Život bi nam bio siromašan kada uz posao ne bismo i voljeli, imali neki hobi - svoju strast, prijatelje, izlazili…

Nadam se da netko razumije o čemu pričam. Više mi niti nije toliko do toga prvenstva (iako bih voljela ići, a i sama sam svjesna da ne mogu), nego govorim općenito. Ne želim biti bezobrazna prema svojim starcima kada im se protivim. Istina je da imam 18 godina (nisam više mala beba) i ne želim više imati nikakve zabrane. Ne govorim to jer sam sad kao neka faca što sam punoljetna, ili nešto takvo, nego jednostavno smatram da sam dovoljno odrasla i zrela da bih bila kažnjena, da bih ostajala kod kuće, išla u kut i sl. stvari. Mislim da se više ne trebam neprestano javljati na mobitel i zapitkivati smijem li ići tu ili tamo, javljati gdje sam i kako mi je, kad dolazim kući… Na posljetku ponekad ni ne znamo kad ćemo doći kući! Što je tu tako teško za shvatiti? «HALO mama, kad bude fajrunt! Ako bude dobro ostat ćemo do kraja, ako ne bude doći ćemo ranije.» Sve treba detaljno objašnjavati kao neki vojni plan. To me tako guši, zamara… osjećam se kao da mi je nad glavom jedna ogromna ptičurda koja me svako malo kljuca, i kljuca, razvlači mi mozak i ždere ga nezasitno! Kada i kako se osloboditi da budemo poput peseka na uzici?