Jeka tisine

petak, 30.03.2018.

Povratak

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ne tražim više savršeno.
Nakon dvanaest godina naučiš se graditi.
Naučiš se i rušiti...
Itekako se naučiš rušiti...
Ali i to je dio ovih priča.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

Ne sjećam se dana kad je bol otišla. Prošli su životi od trenutka kad sam shvatila da živim. A zaboravljanje je u međuvremenu postalo moja jača strana.
Ne sjećam se ni dana kad sam shvatila da dišem, da sam tu i da tu ostajem. Ostavila sam sve iza sebe.

U bljeskovima mi ponekad dođe sjena onog osjećaja kada sam znala da radim nešto pogrešno. Da ću daljnjim koračanjem tim putem samo povrijediti one koje volim.
Nije to bio trenutak otkrića. Godine rušenja i građenja, i rušenja ponovo...

I sad sam tu.
Suočena. Budna. Svjesna.
Događaju se ponekad padovi. Nekako ih ponosno nosim. Iz svakoga naučim ponešto. Vratim se jača.
Događaju se i trenutci sreće. Njih sad čuvam kao nešto dragocjeno.
Ali ono što nikad nisam imala do sad je dubok osjećaj mira.
Koliko god se površina komešala... Znam da će biti u redu.
Što god bilo. Prihvaćam.

Prihvaćam i činjenicu da se možda slomim opet. Možda je me s tim prihvaćanjem bol i ostavila.
A možda je samo postala dio mene. Neizbrisiv i nedjeljiv.
Vrijedan koliko i svaki moj trenutak sreće.

Ležim u sobi i mirno upijam tišine.
Nešto me čeka. Sve ono što trebam učiniti...
Sve ono što trebam biti.

Nekad mi se noću javljaju moji prošli životi.
Znam da nijednog ne mogu vratiti.
A znam da i ne želim.

Moja mala povijest bježanja.

Voljela bih reći da je tako bilo najbolje.
Iz dna srca.
Ali bilo je nešto drugo.

Dugo sam mislila da je to bio jedini način da preživim.
Ali nisam. Preobrazila sam se.
Ne zato jer nekad neki svjetovi postanu premali.
Nego zato jer koliko god dugo živjela u njima,
Postanu strani.

Nakon puno godina, na starom mjestu...
Osjećam se kao da je sve novo.
Nisam zaboravila.
Nikad neću.

Voljela sam.
Mislila sam da sam vidjela smrt jedne ljubavi.
Ali nisam. Ljubav se preobrazila.
Ne zato jer je postala premala.
Ne zato jer je počela sjati tamnijim sjajem.
Nego zato jer mi je postala strana.

I evo me sad.

Volim.
Sigurno više nego sam ikad mogla.
Da nisam živjela te živote,
Možda bismo se i mimoišli.
Možda bismo mi bili strani,
U nekom drugom životu.

Ali tu smo.
I tu sam.
I tu želim ostati.
Zauvijek

Ima trenutaka u kojima moram malo srediti misli. Tada pišem.
Ne zato da budem nečiji uzor (jer za to zbilja nisam prikladna, nikad nisam ni bila).
Ne zato da budem nečija inspiracija.
Ne želim biti shvaćena.

Samo dijelim trenutke.
Postoji priča koju je zasad suviše teško zabilježiti.

Dozvoljavam si zdravu dozu unutrašnjeg mraka.
Dozvoljavam si povremeno duboke tišine.
Dozvoljavam si taman toliko koliko mi treba.
(Znam pogoditi mjeru.)

Povremeno se udaljavam od ljudi koje volim.
Ali samo da bih se vratila i voljela još više.
Ne želim da netko drugi vodi moje bitke.

Pomirila sam se.
Nakon dugo vremena mogu se pogledati u ogledalo i prihvatiti svoje nesavršenosti.
Ne, neću biti sretna kad nađem dobar posao. Neću biti sretna kad izgubim nekoliko kilograma. Neću biti sretna kad prestanem pušiti. Neću biti sretna kad mi se dogode najdivnije stvari.

Bit ću sretna sad.
Bez pitanja zašto i imam li na to pravo.
Moja priča. Moji trenutci. Moja pravila.

Ali učinit ću nešto zauzvrat.
Dijelit ću sreću i dijelit ću mir.
Biti tu za one slomljene i tužne.
Znane i neznane.

Čisto radi ravnoteže u Svemiru.

Eto, zato pišem.

Predvečerje na groblju. Sjedim na klupici i palim cigaretu. Polako uvlačim dim. Sunce će uskoro zaći, toplina dana popušta. Osjećam se mirno.
Čekam dok mama i baka idu od groba do groba gdje počivaju ljudi koje su voljele. Međutim, ja ostajem tamo, u sredini kod križa.
Ne molim.
Ljudi koje sam voljela više nisu ondje.
Otišli su u Svjetlost.
Koliko god bolio oproštaj.
Dok se spremam zapaliti i drugu cigaretu, mama i baka mi se pridružuju. Sjedimo tako, na klupici, tri generacije jedne obitelji.
Mislim da ne bi mogle biti različitije i da smo potpuni stranci.
A opet nas veže nešto.
Ne samo naš genetski kod.
Veže nas ljubav.
Sjedimo tako na groblju, ali ja ne razmišljam o prolaznosti.
Ne razmišljam o osobama koje sam izgubila.
Jer nisam.
Jednog dana svi ćemo otići u Svjetlost.
Gdje nema žaljenja. Ni boli.
Ono što će ostati iza nas???
Neće to biti ljuštura u zemlji.
Bit će to Ljubav.

<	ožujak, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.