Da, vratio sam se, nakon prilično dugog odsustva od pisanja, od blogerskog života općenito. Sve i dalje ide na isti način, ljudi žive iz dana u dan, život je nikakav, tj. dobar, ali istovremeno i loš.
Znate li onaj osjećaj kad sami sebi trebate odrediti neki cilj, i tako mora biti, ali nešto vas kopka, i tjera da činite obrnuto. Borite se i kontrirate sami sebi, svojim emocijama, počinjete sumnjati u ispravnost svojih odluka i postupaka, ne znate gdje naći utjehu i mir, ne možete se koncentirati niti na što, no kad konačno uhvatite korak sa životom i tempom ubrzanog proživljavanja brojih događaja, opet vas nešto smete, sjebe, izbaci iz takta.
No, najbitnije je od svega imati snažnu volju, i sposobnost utjecanja na volju samog sebe. Podložnost je danas pristutna u svim sferama društva, to je neminovna činjenica, a događa se upravo zbog poljuljanih karaktera primitivnog naroda naše domovine. Mislim, budimo realni, dosta ljudi je primitivno, njihovo ponašanje, il bilo što što bih eventualno mogao navesti, dovodi neke ljude do zgražanja. Dosta sam se puta upitao: "Pa gdje ja to živim?" Dok sam bio odsutan, falio mi je Šibenik, ali kad sam se vratio, nakon samo par sati na kavi, sve je opet bilo po istome. Iste stvari, isti ljudi, isti običaji, no samo što se promijenilo to su bili događaji. Nažalost, u srž ljudi se ne može prodrijeti, no ako se i može, bilo bi ju nemoguće promijeniti, jer savršenstvo ne postoji.
Zbog razno-raznih čimbenika često se ljudi mijenjaju, ili bolje reći adaptiraju novim prilikama i novim ljudima. Ali, smatram da, bez obzira na to koliko se čovjek mijenja, on uvijek u dubini duše ostaje isti. Jer, npr. danas je teško naći osobu od povjerenja, zaista je to jako teško, no kad ju nađeš, onda trebaš paziti na nju, jer bi mogla poput kaplje vode pasti sa dlana, odnosno nestati iz tvog života na isti način kako je i ušla - munjevito.
Bitno je smoći snage i priznati sam sebi, nakon što sročiš sve probleme i činjenice, sve svoje pogreške i njih korigirati. Ne može čovjek živjeti ako funkcionira na način da sebe doživljava u imaginarnom svijetu, paralelnom današnjici, jer će postati lud. Današnjica jest teška, to će svatko priznati, no tko zna kako će biti živjeti za par desetaka, ili stotina godina. Treba živjeti punim plućima, iskorištavati i najmanju šansu koju ti život pruža, jer u svakom trenutku sve može prestati, i nestati u zaboravu.
