Zar je tako teško razlikovati realnost od imaginacije? Ili je možda problem u samima nama, običnim smrtnicima, koji često vidimo nešto baš onako kako bi mi to htjeli, a ne onako kakvim se stvari zapravo čine. Nažalost, problem je u nama. Bježeći od surove realnosti, u svojoj glavi stvaramo sliku imaginarnog svijeta, stvaramo sliku onoga što bi smo mi htjeli vidjeti, što bismo mi željeli – stvaramo sliku nekog zamišljenog svijeta, nečeg što je daleko od realnosti. Ali problem nastaje u trenutku kad čovjek sebe dovede u situaciju da ova dva pojma jednostavno stopi u jedan – i realnost mu postane stvar prošlosti, u potpunosti se prepustivši svome zamišljenom svijetu. Ista stvar je sa osobama koje pate od patološkog laganja. Više ni sami nisu u mogućnosti razlikovati istinu i laž, ali najveći udes ima okolina tih ljudi, bilo da su oni lažljivci, ili poput Don Quijota, žive za neke neostvarive ideale, želeći nešto što je nemoguće postići.
Odabrao sam baš ovu temu (razlikovanje realnosti od želja) budući da često imam doticaja sa slučajevima gdje je sve naizgled savršeno, bez problema, ali nažalost, kako kaže jedna osoba, svaka medalja ima dvije strane, pa tako i ovo „savršenstvo“. Mnogi bi od nas htjeli biti nesputavani po pitanju izlazaka i provoda, ali mi ne možemo uvijek živjeti baš onako kako bi mi to htjeli. Možda je njihov strah tu sa razlogom, briga za nas, iako je toga nama pun kofer, i čini nam se uzaludnim, nepotrebnim – ali kako kaže pjesma – sve prolazi i to proći će. Slobodno u komentarima napišite svoje perspektive. Do idućeg puta, pozdrav. (P.S. Tema je još uvijek nedovršena!)
