Capt. Jednostavna

Odlazim.
I vrijeme je.
Ne znam dal ću se vratiti.
Trenutno samo znam da mi je um previše zatrovan. U Zagreb se doselilo previše zlih i paklenih ljudi, mislim da je samo pitanje vremena kad će nešto pogoditi Zagreb, previše je negativnosti koja se nigdje ne raspršuje nego udara u ovoj kutiji i ne izlazi van.
Zato sad moram u neki drugih svijet, bez ikakve tehnologije, bez onih bića s kojima sam nažalost okružena svaki dan.
U ovih pola godine prošla sam dosta škola, naučila sam nešto, ali i poprilično se zaprljala. I jedva čekam da se zaletim i bacim u more, da plutam i gledam plavo nebo iznad sebe, da s nikim danima ne razgovaram. Jer ipak volim ovaj život. Moj svijet je predivan.
Ako izdržim, sve će biti drugačije :)

"One man come in the name of love
One man come and go
One man come, he to justify
One man to overthrow..."

E ovako je već bolje.
Znači DDD parcijalno izvršen, močvara još uvijek egzistira koliko vidim.
Danas mi je neš extra dosadno, al svoju kuću ne napuštam.
Lejzi, Zmajči tukaj sem.
Ke ima?
Kod mene puno lipih stvari, samo ne smin kazat :P
The latest.
To se može desiti meni i samo meni.

Ja vozim autić, kojeg u biti ne vozim.
Nakon 7 godina imam nekih 42600 km. Onda znate koliko ga vozim.
Služi mi samo kad moram kući svojoj na more, ili poslom na teren kad je sila.
Zovem ga Zubić zbog prednje maske. I super je nama dvoje, svugdje se mi zajedno vozimo.
Kako ga po Zagrebu često ne vozim jer je promet nemoguć, a i iz ekoloških razloga, obično ga uredno pustim na posebno odijeljenjom rampiranom parkiralištu iza zgrade. I onda nakon kojih tjedan dva razmišljam gdje sam se ja ono parkirala.
Jutros igrom slučaja otiđem pješke na posao preko parkirališta i onako ovlaš pogledam Zubića i stanem i gledam u slupanu prednju tablicu kako izložbeno stoji na vozačkom staklu, a u metropoli poznatom i po izrazu šoferšajba.
I gledam ja u auto i niš ne kužim kao kad mi netko ispriča logički vic, a meni treba 12 minuta, ponekad i 6,7 mjeseci da se počnem smijat.
Prednji okvir tablice totalno razbijen i raskomadan, prednje staklo napuklo, hauba i blatobrani do bola izgrebani, mene prošla hladna jeza.
Došla teta čistačica koja nam čisti zgradu, gleda auto, pita me što se desilo. Isprva mi se činilo kao da je netko dobrano zavezao u rikverc i opalio me i još se mislim koja stoka od susjeda, to je netko iz zgrade, pa mogao je reći da je to bio on/ona, svi se znamo već godinama. Al onda vidim sve izgrebano pa se mislim tko mi se to osvećuje, sa mafijom se ne petljam, ona usidjelica iznad mene koja mi pije krv glumi tuluz letrek madam i njoj je to ispod časti, tko bi to mogao biti. Svi drugi auti u redu jedino moj rasturen.
Na to susjed iznad mene na prozoru doziva me. I kaže on meni: "Mala jutros me probudila strašna buka oko 4 ujutro i ustao sam se i pogledao kroz prozor, a tamo ogroman crni pas razbija tvoj auto. Skoro sam razbio svoj prozor od sobe lupajući po okviru samo da ga otjeram od tvog auta". Ja nisam znala dal da se smijem ili da si mislim da je lud, iako moj barba susjed je najbolji čovjek na svijetu, najpametniji, dobrica, ma sve pet, obožavam ga. Pogledala sam malo auto, tablicu i stvarno, na tablici na blatobranima svugdje otisak očnjaka i ostalih zubiju. Malo sam bila šokirana, a onda sam umrla od smijeha. Sad ja mislim da se na moj auto popiškila ili neka pasica koja se tjera ili neki mačak pa je ovaj od toga podivljao, a čistačica i susjed kažu da je on sigurno htio onu moju jednu plišanu igračku koju vozim sa sobom u autu da mi radi društvo, a koju ja zovem Žiro - račun.
I niš, za par dana moram na put, a meni se svake godine baš dan dva prije puta uvijek i obavezno desi neka pizdarija s autom, il akumulator crkne, il svjetla, il ručna, uvijek nešto, ovaj put i bez tablice ostala, i niš nazovem ja servis i kažem da mi je auto rasturen, i kažem da mi je to neki pas valjda napravio, čovjek s druge strane malo šuti, valjda misli da nisam baš svoja, ali kaže nema frke sam ga dovezite kad želite. Prije ga još odfurala na pranje, dečki me u praonici pitaju kakvog to kućnog ljubimca imam da mi je tako sve izgrizao. Samo sam im rekla" "Nije moj!" Poslije odem u servis, tamo konzilij servisera proučava otiske zubiju, s nevjericom gledaju u auto i kažu: Ovakav slučaj još nismo imali..."
I donekle mi ga sredili pa da mogu opet normalno se odvesti transkontinentalnom linijom zvanom i "Upoznajmo lijepu našu". Zovem familiju svi mi se smiju, nazove me poslovni partner da me pozdravi, kažem mu što mi se desilo, on se križa, poslije se smije, a ja se pitam: "Zašto uvijek meni?"
A znam zašto. Prije par mjeseci kad sam jedan dan bila na blagajni gledala sam naslovnicu 24sata i jednu ženu koja je pokazivala svoj auto i kako su ga izgrizla tri bijesna psa i otkinula joj i blatobran. Ja sam gledala u tu naslovnicu, onda je i blagajnica pogledala, pa se ženska počela križati, pa sam ja pala od smijeha i eto sad mi se obilo o glavu.
Vijest izgledala nestvarno, a danas sam shvatila da je to itekako stvarno.
Zagrepčani držite te vaše pase na lancu!
Kod mene doma pasi ne grizu aute, već...:))))))))))
Umjetnu kokoš igračku :P