Bilježnica
[Glitterfy.com - *Glitter Photos*]
Charlie Rockwell vraćao se kući nakon naporne večeri koju je proveo usamljen za šankom ispijajući čaše whiskija jednu za drugom. Ulice su bile bezdušne i tihe. Gradić je spavao i čekao svjetlu budućnost. Charlija za to nije bilo briga. On je samo vukao svoje noge i tražio put kući kako bi se naspavao i sutradan krenuo ispočetka. Charlie nije neki okorjeli pedesetogodišnjak koji je upropastio svoj život kao što isprva mislite. Naprotiv, on je dvadeset dvogodišnjak željan življenja i uspjeha u svom životu. Samo, postoji jedan problem, nema sreće. Kratka tanka kosa, krupne zelene oči, pune usnice i sitna brada. Trenutno je nosio crnu košulju zalivenu Jack Danielsom, traper hlače i smeđe udobne cipele. Takav je njegov izgled. Stigao je do svojih ulaznih vrata. Desnom rukom je uzeo ključeve dok se lijevom držao za zid kako ne bi izgubio ravnotežu. Trebalo mu je nekoliko pokušaja da gurne ključ u ključanicu. Gegao se do svoje sobe. Nakon što je ušao, bacio se na krevet i glavu pokrio jastukom. Počeo je jecati. Nedugo nakon toga je zaspao.
Sutradan, probudio se cijeli mamuran i zbunjen. Naviknuo se na takav osjećaj. Ustao je iz kreveta, umio se i vratio nazad u sobu. Izgubio je posao prije tjedan dana. Od tada redovito odlazi do mjesnog kafića kako bi ubio tugu u alkoholu. Do prije mjesec dana imao je sve što poželi. Mnoštvo prijatelja, dobru obitelj i kolege s posla. No to se sve promijenilo. Njegova majka je umrla. Nitko nije znao kako. Doktori nisu uspjeli otkriti način niti razlog zbog kojeg je umrla. Samo se srušila na tlo dok je pekla palačinke. To ga je strašno pogodilo. Njegov otac je dan poslije otišao iz kuće i nije se vratio. Zatim su nekolicina njegovih najboljih prijatelja otišla iz gradića u potragu za boljim životom. I na kraju je izgubio posao jer je par puta došao pijan i nije bio sposoban obavljati svoju dužnost. Zbog tih razloga sada ovdje sjedi potpuno sam, nesretan i mamuran. Zatim se približi ladici te ju otvori. Izvadi iz nje nekakvu bilježnicu sa crnim tvrdim koricama. Na sredini tih korica bilo je naslikano osrednje veliko crveno srce. Rubovi korica su bili istrošeni. Otvorio ju je. Bila je prazna. Ako ikada pronađe djevojku rekao je da će sve trenutke koje provede s njom zapisati u tu bilježnicu. Ona je bila nešto poput ljubavnog dnevnika. Pronašao ju je prije točno sedam godina u podrumu kuće.
Vjerojatno je bila očeva, ali nije bio u potpunosti siguran. Često ju je otvarao, prelistavao prazne stranice i pitao se kada će napisati prvu riječ. Ubrzo ju je vratio nazad jer je znao da će još dugo vremena ostati neispunjena. Otišao je do kuhinje, pojeo nešto što je pronašao u frižideru, popio čašu vode i izašao iz kuće. Kuća mu je bila najljepša u cijelome gradiću. Nije bila najveća i najbogatija, ali je zato najljepše uređena i prepuna lijepih uspomena. Nalazila se na samom rubu jezera. Imala je i vrt u kojem je bio voćnjak. Pješčani put je vodio do samog trga koji je uvijek prepun užurbanih ljudi. Prohodao je par stotina metara dok nije došao do kafića. Naručio je kavu s mlijekom. Prolistao je dnevne novine. Tražio je oglase za posao.
„Slobodno?“
Začuje ženski glas i podigne pogled. Ispred njega bijaše predivna mlada djevojka duge plave kose, rumenim licem, lijepim osmjehom i smeđim očima. Prstom je pokazivala stolicu koja je bila nasuprot Charlija. Nakratko se zbunio, no ubrzo odgovori pozitivnim odgovorom. Ona naruči sok i pogleda ga prodornim pogledom. „Sjećaš li me se?“ Nije ju prepoznao. Bilo mu je neugodno. „Žao mi je, ali ne baš.“
„Pa kako ne? Zajedno smo išli u vrtić.“
Charlie se i dalje nije mogao sjetiti. Nije znao što će reći. Bio je potpuno zbunjen.
„Julia Sitter. Sjećaš li se sada?“
Charlie se potpuno iznenadio. Julia Sitter bila je jedna od najružnijih curica u vrtiću. Bila je naporna i ostali je nisu voljeli. Često je plakala i budila ostalu djecu. Jednom je ubacila dvadeset šalica kakaa u koš za smeće i to pokazala odgajateljici bez ikakvog srama.
„Ne mogu vjerovati da si to ti“, reče Charlie i nastavi s komplimentom.
„Stvarno si se promijenila. Izgledaš predivno.“
„Hvala. I ti isto“, odgovori ona pomalo pijuckajući sok.
„Odakle ti u ovome gradiću?“
„Došla sam posjetiti brata. Nisam ga vidjela pune dvije godine i krajnje vrijeme je da ga podsjetim.“
„Koliko dugo ostaješ ovdje?“, upita Charlie.
„Tri mjeseca“, reče. „Na godišnjem sam odmoru i sad imam priliku pošteno se odmoriti.“
Njihov razgovor potrajao je do kasnih popodnevnih sati. Charlie joj je rekao sve što mu se dogodilo u proteklih mjesec dana. Ostala je šokirana. Naručili su još nekoliko pića. Zatim ona započne svoju priču. Radi u velikom trgovačkom centru. Prodavačica je u dućanu cipela. Plaća joj nije velika, ali je dovoljna za njene potrebe. Često se selila i zbog toga je ostavila dva dečka. Nije voljela vezu na daljinu.
Pogledala je na sat. Rekla mu je da mora krenuti jer već dosta kasni. Zapisala je svoj broj na komadić papira i predala Charliju. On se ugodno iznenadi i spremi papirić u džep. Pozdravila ga je i napustila gradski trg. Više ju nije vidio. Charlie je popio treće piće do kraja, uredno platio sve što su popili i krenuo putem kući. Hodajući, primijetio je kako se nešto u njemu promijenilo. Sada bi imao običaj otići do kafića i započeti piti runde alkohola. Sigurno je to bilo zbog Julije. Nije se zaljubio, ali je shvatio kako mu se sviđala. Otišao je do sobe i izvadio crnu bilježnicu. Otvorio ju je po tko zna koji put. Mislio se hoće li zapisati ovaj dan? Hoće li to biti početak njegove ljubavi? Oklijevao je, no ipak je započeo. Kada je završio opisivanje, pročitao je nekoliko puta. Nasmijao bi se svaki put kada bi došao do kraja. Svidjelo mu se. Zatim spremi papirić na kojem je zapisan njezin broj, zatvori bilježnicu i vrati je u ladicu. Nedugo nakon toga otišao je spavati. Nije otišao po noćnu dozu alkohola. Želio je promjene.
Sunce je polako izlazilo. Danas je ustao ranije što je bilo neobično za njega. Nije mogao spavati. Bio je suviše uzbuđen zbog toga što će ju uskoro nazvati. Čekao je jedanaest sati. Bio je to njegov sretan broj. Sa jedanaest godina zabio je svoj prvi gol na malonogometnoj utakmici. Osvojio je ukupno jedanaest medalja tijekom čitave karijere. Na lutriji, broj jedanaest izlazio bi najviše puta. Pa zašto onda ne bi obavio poziv u jedanaest sati?
Tako i učini. Otvori bilježnicu i utipka brojeve u mobitel. Stisne zelenu tipku i nada se najboljem.
„Halo?“, začuje se glas iz mobitela.
„Bok“, ugodnim glasom reče. „Charlie pri telefonu.
„Zdravo Charlie“, reče Julia.
„Slušaj, htio sam te pitati, jesi li slobodna popodne? Mislio sam da odemo na kavu.“
Tišina je trajala samo sekundu.
„Vrlo rado“, veselo odgovori.
„U četiri sata u istom kafiću?“
„Dogovoreno.“
„Super onda. Vidimo se“, zadovoljno kaže Charlie.
„Vidimo se“, reče ona i poklopi slušalicu.
Charlie je sada doslovno skakao od sreće. Osmjeh mu se širio od uha do uha. Njegovu zadovoljstvu nije bilo kraja. Otrči do olovke i skoči na krevet. Želio je zapisati apsolutno sve što mu se dogodilo. Ovo će mu definitivno biti jedan od dražih dijelova u bilježnici. Ipak, početci su najslađi. Nakon što je sve zapisao, otišao je ručati. Poslije nije znao što će sa sobom. Besciljno je lutao po kući čekajući dogovoreno vrijeme.
Lijepo se skockao, zaključao kuću i uputio se prema trgu. Nervoza ga nije hvatala i bio je sretan zbog toga. Uranio je. Sjeo je na isto mjesto kao i jučer. Naruči kavu i počne listati novine čekajući Juliju.
Nakon desetak minuta ona se pojavi. Charlie joj se nasmiješi i sjedne.
Kako su tjedni odmicali Charlie je bio sve više i više zaljubljen u nju. Nakon dva mjeseca viđanja izjavio joj je ljubav. Dogodilo se to sredinom mjeseca studenog u uglednom restoranu nekoliko stotina metara od trga. Večer je bila prohladna i vjetrovita. Veliki i bijeli okrugli stolovi nalazili su se posvuda po restoranu. Na svakom stolu stajale su dvije crvene ruže i cjenik. Odabrali su stol odmah do prozora ia naručili riblju platu i bocu crnog vina. Tada joj je sve rekao. Nabrojio je mnogo razloga zašto mu se ona sviđa, izrekao bezbroj komplimenata i pohvalio svaku njezinu osobinu. Ona je izrekla nekoliko riječi koje su Charliju dale do znanja da i ona misli tako o njemu. Zatim ga je poljubila, onako preko stola, poput najzaljubljenijeg para. Taj trenutak Charliju je promijenio život. Ponovno je bio sretan i zadovoljan. Zaboravio je prošlost i krenuo ispočetka. Julia je odlučila kako će živjeti kod njega. Oboje su pronašli poslove kojima će pokriti troškove i uštedjeti za budućnost. Njihova ljubav s vremenom rasla je sve više i više. Među njima nije bilo tajni, negodovanja i učestalih svađa. No bilo je nešto što joj Charlie nije želio pokazati niti reći. Bila je to ona crna bilježnica koju je svakodnevno ispunjavao dok je ona bila na poslu. Bila je to njegova privatna stvar i nikome ju nije pokazivao. Baš nikome. Često ga je hvatala krivica zbog toga, ali se čvrsto držao svog pravila.
Uskoro su odredili datum njihova vjenčanja. Datum kada će si obećati da će biti zauvijek zajedno u dobru i u zlu bez obzira na sve. Taj dan im je brzo pokucao na vrata. Tog proljeća bilo je veliko slavlje. Ispijale su se litre i litre vina, unosile goleme količine hrane u organizam i pjevalo sve do zore. Naravno, prije toga otišlo se do mjesne crkve kako bi sklopili brak. Svećenik, kojeg je Charlie dobro poznavao, bio je oduševljen radi toga. Međusobno su pročitali zaruke, stavili prsten na prstenjak i otišli ispraćeni bacanjem laticama i veselim dječjim glasovima.
Četiri mjeseca nakon vjenčanja, odlučili su renovirati kuću. Izbacili su sve stare stvari i uveli potpuno nove. Uredili su vrt i kupili mali čamac kako bi odlazili do sredine jezera i divili se onome što su zajedno napravili. Nakon tri godine Charlie je naučio voziti, pa su kupili auto. Od toga dana odlazili bi na svakakva putovanja. Proputovali su sigurno jednu desetinu Sjeverne Amerike. Upoznali su mnoštvo novih osoba, bili na stotine koncerata, dobili barem dvadesetak autograma i nakon toga sve prepričali ljudima u njihovom malenom gradiću. Gradiću u kojem je sve počelo.
Postojalo je nešto što ih je oboje shrvalo. Julia i Charlie su otišli u bolnicu na pregled dva dana nakon povratka iz Grand Canyona. Doktor je imao loše vijesti. Saznali su kako Julia ne može imati djecu. Danima nije ništa jela niti pila. Charlie ju je tješio i tješio, no to je slabo djelovalo. Predložio joj je da posvoje dijete. Ona je odbila taj prijedlog.
Suznim očima reče:“Ako mi nije suđeno imati djecu, onda neka tako i bude.“
On ju zagrli i izrekne par lijepih riječi. Par tjedana poslije uspjela je prihvatiti tu činjenicu. Charlie je i dalje nagovarao Juliju da posvoje dijete, ali bez uspjeha. Nije htjela i gotovo. Deset godina poslije, napravili su još jednu kuću koju su iznajmljivali i na taj način zarađivali. Charliju je ostalo još samo deset praznih stranica. Nakon toliko godina što je prošlo i dalje ju je ispunjavao. Tih zadnjih desetak stranica ostavio je za najljepše trenutke. Sa mnogo osjećaja i pažnje završio je bilježnicu. Lagano ju zatvori i spremi u škrinju koju je držao pod ključem u podrumu.
Ali onda jednog dana, dogodi se nešto neočekivano. Bila je kišna subota i puhao je snažan vjetar. Charlie i Julia oprezno su se vraćali kući vozeći se po natopljenoj cesti. Stajali su i čekali zeleno svjetlo. Radio je lagano svirao i pričali su o njihovoj prošlosti. Semafor pokaže zeleno svjetlo i oni krenu. U tom trenutku, iz ničega se pojavi veliki terenac i udari bočno gdje je sjedila Julia. Auto se preokrene nekoliko puta i zaustavi se par metara od mjesta sudara. Smračilo im se pred očima. Charlie je čuo samo zvuk sirene hitne pomoći nekoliko minuta nakon nesreće. Činilo mu se kao da je paraliziran. Nije mogao ništa vidjeti niti osjetiti. Samo je slušao. Par minuta poslije utonuo je u san.
Probudio se. Osjećao je jake bolove u glavi i nogama. Ležao je na krevetu, a pored njega su se nalazili brojni uređaji za koje on uopće nije znao čemu služe. Bojao se. Usta su mu bila suha kao da je danima bio u vrućoj pustinji. Odjednom se sjeti Julije. Naglo se podigne, ali se ubrzo vrati na početni položaj zbog boli u kralježnici. Dozvao je doktora.
On se pojavi pred vratima i Charlie ga upita promuklim glasom: „Gdje mi je žena?“
„Samo polako“, reče doktor i nastavi. „Imam loše vijesti. Vaša žena je živa, ali je u nesvijesti. Pretrpjela je težak udarac. Ne možemo točno odrediti kad će se probuditi, ali…“
„Ali što doktore? Recite mi.“
Doktor duboko uzdahne i nastavi.
„Izgubila je pamćenje. Prema našim procjenama neće se sjetiti ničega što se dogodilo proteklih dvadeset, najviše trideset godina.“
Doktor je zastao i još jedanput uzdahnuo.
„Žao mi je.“
Charlie je gledao u doktora. Nije mogao vjerovati onome što je čuo. Pustio je suzu i počeo jecati. Tuga je zahvatila cijelo njegovo tijelo. Prsa su ga počela stezati. Ona mu je sve što ima u životu. Obećao joj je kako će se brinuti za nju i učiniti sve kako bi je zaštitio. Ali na ovu nesreću koja se dogodila nije mogao utjecati. Ovo je bilo jače od njega. Svejedno je sam sebe krivio za ovo.
„Zašto Bože, zašto se ovo moralo dogoditi? Reci Mi, molim te“, govorio je i udario šakom u krevet.
„Smirite se gospodine, smirite se“, kaže doktor.
Prošlo je neko vrijeme i Charlie se uspio smiriti. Morao je ostati jak. Morao je zbog Julije.
„Doktore, ima li šanse da se Julia uspije sjetiti svega nakon nekog određenog vremena?“
„Nismo sigurni ali neću vam lagati“, reče on. „Šanse su minimalne.“
Charlija stegne oko srca, no ubrzo se pribrao.
„Kada ću je moći vidjeti?“ upita doktora.
„Ubrzo“, reče i izađe iz prostorije.
Charliju su dani koje provodi u bolnici prolazili užasno sporo. Po cijele dane bi ležao i buljio i bijele zidove. Jedina želja u tom trenutku bila je posjetiti Juliju i izreći joj mnogo toplih riječi. Tjedan dana poslije doktori su pustili Charlija kući. No prije nego što je otišao, posjetio je Juliju koja je bila u prostoriji odmah pored Charlijeve. Otvorio je vrata prostorije i zatekao Juliju kako mirno spava. Posvuda su bili aparati, a njena glava bila je sva u zavojima. Prišao joj je, nježno primio za ruku i poljubio u čelo.
„Kako si ljubavi?“ upita znajući da neće odgovoriti. „Tako mi je žao zbog ovoga što ti se dogodilo. Ja sam kriv. Trebao sam bolje paziti. Sada samo želim da se probudiš“, nakratko je zastao.
„Volim te.“
Ponovo ju poljubi i izađe iz bolnice. Teškim koracima i sa tugom na licu vraćao se kući. Njihov dom sada je bio prazan, tih i beživotan. Danima nije izlazio iz kuće jer je čekao poziv iz bolnice. Gledao je slike i prisjećao je lijepih trenutaka koje su proveli zajedno. Čitao je svoju crnu bilježnicu i svaki put kada bi došao do kraja zaplakao bi. Svoje srce i dušu unio je među te crne korice.
Telefon zazvoni. Charlie otiđe do njega i podigne slušalicu. Začuje poznati glas. Bio je to doktor.
„Poštovanje“, reče Charlie.
„Dobar dan. Imam dobre vijesti za vas. Vaša žena se probudila. Stabilna je i svi vitalni organi dobro funkcioniraju. Loša vijest je ta, kao što sam vam već rekao, da je izgubila pamćenje. Najbolje bi bilo da odmah dođete kako bi utvrdili koliko se sjeća. Unaprijed bih vam savjetovao da ne idete naglo. Moglo bi doći do posljedica.“
„Kakvih posljedica doktore?“
„Mogla bi postati vrlo nasilna, a to naravno ne želimo.“
„U redu. Odmah dolazim.“
Poklopi slušalicu i izađe iz kuće. Kada je stigao u bolnicu zahvati ga nervoza. Otiđe do sobe u kojem je ona bila i pokuca na vrata.
„Naprijed“, reče muški glas.
On otvori vrata te ugleda doktora i budnu Juliju.“
„Zdravo Julia“, reče tiho Charlie.
„Zdravo. Tko ste vi?“ reče ona zbunjeno.
Na njezine riječi Charlija stegne u plućima i potpuno se skameni.
„J-Ja sam, Charlie“, zamucao je.
„On je vaš muž“, reče doktor gledajući Charlijevo lice.
„Molim!?“, iznenađeno reče. „Ma vi se sigurno šalite. Ja nemam muža. Nikad se nisam udala.“
Charlie spusti pogled u pod potpuno shrvan kao da mu je netko zabio nož u srce.
„Možete mi reći što se dogodilo? Zašto sam u bolnici?“
„Doživjeli ste prometnu nezgodu. Ubrzo ćete se oporaviti i moći otići odavde“, reče doktor.
„Morate me pustiti što prije. Tek sam dobila posao u trgovačkom centru. Ne želim ga odmah izgubiti.“
Charlie se okrene pognutom glavom i suzama u očima prema vratima. Izašao je ne govoreći ništa.
„Trideset i pet godina je prošlo otkako se to dogodilo. Trideset i pet godina otišlo je u zaborav. Nikada se neće probuditi. Nikada. Charlie je hodao po bolnici crvenog i uplakanog lica. Ljudi su se okretali za njim. Jedna ga je žena upitala je li sve u redu sa njim, ali je on samo mahnuo rukom. Izašao je iz bolnice. Odjednom, i doktor izađe te uhvati Charlija za majicu.
„Ne smijete se predati. Morate biti jaki. Ako ju istinski volite, potrudite se da se prisjeti. Znam da su šanse minimalne, ali morate pokušati. Morate za nju.“
„U redu. Pokušat ću“, reče Charlie brišući lice rukavom.
Krenuo je kući.
„Doktor ima pravo“, reče u sebi. „Dat ću cijeloga sebe kako bi se sjetila svega. Ja ju volim i uvijek ću je voljeti bez obzira na sve. Ona je moj život i nikada je neću odbaciti. Znam da ću uspjeti. Isto tako znam da neće biti lako, ali ću uspjeti. Siguran sam u to. Ljubav je jača od svega.“
Stigao je kući. Sada je trebao smisliti način i pristup na koji će se ona uspjeti sjetiti. Sjedio je na krevetu i razmišljao. Prolazili su sati i sati. Pala je noć. Još uvijek je razmišljao. Češkao je svoju prosijedu kosu i pio kavu.
„Znam kako će se sjetiti. Mora upaliti.“
Sutradan, nakon što se probudio, uredio se kao nikada u životu, uzeo crnu bilježnicu te izašao iz kuće. Hrabro je koračao prema bolnici. Samo su mu pozitivne misli bile na umu. Ušao je u Julijinu sobu i sitnim se koracima približavao svojoj ženi.
„Opet vi“, reče Julia. „Što hoćete?“
„Želim ti pokazati nešto. Htio bih ti pročitati jednu knjigu. Siguran sam da će ti se svidjeti.“
„Nisam baš sigurna, no hajdete, onako imam vremena.“
Charlie je otvorio svoju bilježnicu na prvu stranicu. Progutao je slinu i započeo.
„Bio je to početak nečeg drugačijeg. Nešto u što sam bio siguran da će me promijeniti. Čitao sam novine tog popodneva kada se pojavila ona. Djevojka koja je na prvi pogled ukrala moje srce. To prekrasno biće duge plave kose, rumenog lica i slatkog osmjeha. Kada je sjela, osjetio sam nevjerojatnu sigurnost. Od toga dana znao sam da je ona prava.“
Charlie zatvori bilježnicu i pogleda u Juliju.
„Vrlo osjećajna i lijepa“, reče. „Sviđa mi se.“
„Može li dogovor?“ upita Charlie.
„Kakav?“
„Svaki dan ću ti dolaziti u posjet i malo pomalo čitati ovu knjigu. Što kažeš?“
Spustila je pogled prema deki, a onda ponovno pogledala Charlija.
„Što imam za izgubiti? Pristajem.“
„Dogovoreno onda“, reče. „Sutra u isto vrijeme na istom mjestu.“
„Može“, kaže ona. „Do viđenja.“
I tako, svakim bi danom Charlie dolazio u bolnicu kako bi joj čitao prelijepu ljubavnu priču. Čitao je polako i s puno emocija kako bi Juliji što bolje dočarao ono što su zajedno prošli. Tu nije bilo samo lijepih trenutaka već i problema koji su im stajali na putu. Naravno, oni su to prošli zahvaljujući njihovoj spretnosti, znanju i ljubavi. Godine su prolazile, a Charlie je i dalje neumorno čitao svojoj dragoj Juliji. Ona je već odavno izašla iz bolnice, no kako su već bili u velikim godinama, otišli su u starački dom. Nisu bili zajedno u sobi, no Charliju to nije predstavljao veliki problem. Svake bi večeri otišao u njezinu sobu i čitao joj ljubavne zapise. Prošlo je već mnogo godina nakon prometne nesreće i on je polako gubio nadu. Te večeri, Charlie nije otišao do Julije. Sjedio je u fotelji i suze su mi klizile niz naborano lice. Svakim odmaklim danom on bi postajao sve slabiji i slabiji. Godine su činile svoje.
„Moram se i dalje truditi“, rekao je u sebi dok je gledao u smeđi štap koji je dobio za svoj sedamdeset i prvi rođendan. „Ne smijem popustiti. Trećinu svoga života sam iskoristio samo kako bi svojoj ženi vratio pamćenje. I sada da stanem? Nikad. Dokle god moja ljubavna vatra bude gorjela, neću popustiti. Vjerujem u nju. Vjerujem kako će doći dan kada će se sjetiti svega. To je moj jedini i najveći cilj u životu.“
U jednu ruku uzme bilježnicu, a u drugu štap i krene prema Julijinoj sobi. Sjeo je pored nje na krevet i krenuo čitati.
„Baš lijepo od tebe što mi tolike godine čitaš tu istu priču. I znaš što? Nikako da mi dosadi. Jednostavno je predivna. Ali nikada mi nisi rekao tko ju je napisao. Želim sada znati.“
Charlie nije znao što učiniti. Nije joj želio reći tko ju je napisao. Htio je da sama shvati.
„Reći ću ti uskoro. To je iznenađenje.“
Ona kimne i Charlie počne čitati.
„Te ugodne ljetne večeri nalazili smo se u obližnjoj šumi i na mekoj travi gledali u zvijezde. Šator se nalazio pored nas kako bi tu prespavali. Poput djece smo se borili sa štapovima dok su cvrčci cvrčali oko nas. Oborio sam je s nogu te padne na travu. Zatim sam legao na nju i slatko poljubio…“
„Stani Charlie“, iznenada reče. „Nisam sigurna, ali kao, kao da sam već čula to prije.“
„Naravno da jesi. Ovo je peti put da ispočetka čitam tu knjigu.“
„Ne, zapravo, kao da sam doživjela to.“
Charlie se odjednom stresne. Srce mu je počelo brže kucati. Morao je paziti na zdravlje.
„Glava me malo boli“, reče držeći ruku na glavi.
„Odmori se. Reci kada prestane . onda ćemo nastaviti.“
Prođe par minuta i on nastavi.
„Iste te večeri, otišli smo do čamca s kojim smo stigli do sredine jezera. Zatim smo skočili s njega kako bi se okupali. Ronili smo pod mjesečinom. Bio je to neopisiv prizor. Zatim sam ju čvrsto zagrlio i poljubio moju najdražu J…“
„Juliju“, upadne ona i nabaci smiješak na lice.
Charlie je ostao šokiran. Nikada nije izrekao to ime dok je čitao. Uvijek bi pročitao samo slovo J.
„Charlie, to si ti. Ti si ta osoba koja je ovo napisala, a ja sam Julia. Svega se sjećam. Ne znam ni kako ni zašto, ali se sjećam. Oh Charlie, čitav život si posvetio samo meni. Niti jedna osoba se ne bi trudila kao ti. Zbilja si poseban.
Charliju prođu trnci po cijelome tijelu. Uspio je. Konačno je uspio ostvariti svoj jedini cilj. Vratio je svoju ljubav onamo kamo pripada. Osjećao se ponovno mlad i pun snage. Osjećao se najsretnijim čovjekom na svijetu.
„Nikada nisam prestao vjerovati u tebe. Znao sam da će doći dan kada ćeš se svega sjetiti.“
Zatim se približio i prislonio dlan na njeno ostarjelo lice.
„Naša ljubav je bila jača od svega. Pobijedila je sve loše stvari koje su nam se dogodile. Zajedno smo pobijedili draga moja. A ova knjiga je dokaz naše ljubavi i jedinstva.“
Nakon te rečenice Charlie prisloni svoje usne na njezine i nježno ju poljubi.
„Hoće li, kada umremo, naša ljubav još uvijek ostati ovako jaka?“, upita ona držeći Charlija za ruku.
„I nakon smrti draga, i nakon smrti.“
Zajedno su tako ležali zagrljeni na krevetu dok je na satu kazaljka pokazivala ponoć. Pred njima je bio novi dan. Nisu znali koliko će još živjeti, ali su jedno znali. To da će se zauvijek voljeti.
|
