Ugledao sam je jednog dana na stanici dok sam čekao tramvaj. Bilo je hladno,sivo jesenjsko jutro,a ona je stajala na stanici u crnom kaputu omotana crvenim šalom i čitala neku knjigu.
Izgledala je kao da svijet oko nje ne postoji.
Izgledala je kao da je negdje u toj knjizi.

Od tada sam susretao svakog dana tu djevojku koja čita knjige. Katkada bih došao prije nje,pa bih je vidio u daljini kako bezbrižno korača u svojim čizmama, uvijek sa knjigom u ruci.
Često se znala nasmijati uz knjigu. Tada bi na trenutak podigla pogled s knjige i sramežljivo se osvrnula oko sebe, da vidi je li ju netko čuo, a potom bi se vratila knjizi uz smješak.
Znala je izgledati i začuđeno,zamišljeno. Kadtkad bi se mrštila. A jednom je čak pustila i suzu.
Želio sam joj prići i upitati je zašto čita. Ma zapravo,samo sam je samo želio upoznati. Bilo je nešto u njoj, što me privlačilo. Nešto u njenom osmjehu, njenom pogledu i kretnjama što bi mi uljepšalo svaki dan.
Ali baš kada sam odlučio da ću joj sutradan prići, nije se pojavila. Nije došla ni sutra. Prestala je dolaziti. Možda se preselila. Ili je promijenila stanicu. Ne znam.
Ali više nikada nisam vidio tu djevojku, koja je u hladna jesenska jutra čitala knjigu omotana svojim crvenim šalom.

Katkad se nađem da razmišljam o njoj. Gdje živi, kojim se tramvajima sada vozi? Kojim putevima prolazi? Koje knjige sada čita ta djevojka koja se smijala,mrštila i čudila uz knjige ne obazirući se na svijet oko sebe.