Naj bajkeri (kraked), ali mi smo bolji oni se samo slikivaju i to bez bajsa!
NEKE NAMA NAJZANIMLJIVIJE DISCIPLINE I NAČINI NATJECANJA:
Drkanje jedan od omiljenih stilova mlađe a i starije populacije. stekao veliku popularnost u zadnjih dvadesetak godina
4X:
Verzija dual slaloma sa četiri vozača. Vremena se mjere samo u kvalifikacijama, a utrka se vozi na ispadanje. Prva dva vozača se automatski kvalificiraju u slijedeći krug, treći ima naknadnu šansu kvalifikacije, dok je četvrti eliminiran iz daljnje utrke.
Freeride ( FR ):
Zajebancija po šumi. Naglasak je na zajebanciji nizbrdo. Dok je u downhillu potrebno voziti što brže, u frirajdu je naglasak na stilu. Želi se voziti mekano (smooth) i kontrolirano, ponekad izvesti trik u vožnji ili zraku, tražiti jumpove i dropove (kojih ima puno manje u natjecateljskom downhillu) itd. Vozači uglavnom vole biti prevezeni do vrha spusta, jer inače frirajd prelazi u enduro.
Bicikli imaju 2 ili 3 lančanika naprijed, dakle 2/3 ili puni opseg brzina, te obvezno bashguard. Redovito imaju i prednji i stražnji amortizer, ali uglavnom s manje hoda nego downhill bicikli. Time se želi između ostalog zadržati veća kontrola nad biciklom (predvidljiviji je bicikl s manje amortizacije) i kontrolirati težina bicikla, jer bicikl od 25kg nije zabavan kao neki od 18kg, kakav je karakterističniji za FR.
Freeride u natjecateljskom obliku donedavno nije postojao, a i danas (zasad) je relativno rijedak. Trend se mijenja, a dotad recimo da su prva natjecanja bila organizirana po ovom principu: na jedno brdo odvezeš vozače, na drugo sudce i dalekozore. Onda se vozači spuštaju niz to brdo po stazi ( lajnu ) po vlastitom izboru (za razliku od downhilla gdje je staza označena) i izvode ' gluposti', a sudci ocijenjuju težinu izabrane staze, originalnost trikova, izvedbu, kontrolu nad biciklom i mekoću (primjerice kako je vozač savladao rastresit teren, kako je dropao i doskočio, koliko je puta pao...) i slično.
Street
Street potječe iz BMX svijeta i danas se djelomično preklapa s novouvedenim pojmom jibbinga, prvenstveno iz razloga što je dobar dio tehnika/trikova isti. U streetu su naglašeni trikovi, eyecandyji i crowdpleaseri - dakle skoro sve što možeš izvesti na biciklu a da nije okretanje pedala dok voziš prema naprijed, može naći primjenu u streetu.
Bicikli na kojima se vozi su uglavnom specifične geometrije, točno na pola puta između trials i DS/DJ bicikla, sa tvrdim vilicama, uglavnom jednim prednjim lančanikom ili čak samo s jednom brzinom. Česti su 24" kotači koji omogućuju lakše bacanje bicikla, iako je pitanje gdje će ta priča završiti jer su street-specific bicikli relativna novost (u odnosu na većinu ostalih disciplina), pa su moguće svakave promjene. Zbog toga većina dedicated street rama posjeduje mogućnost monitranja i 24" i 26" kotača, jer svaki rajder ima svoj ukus i potrebe.
Iako su jako slični, najčešća razlika u konfiguraciji između street bicikla i jib bicikla je prednja suspenzija, koja se češće nalazi na jib bajku. Natjecanja se provode u skejt-parkovima (ili bajk-parkovima, ako je zemlja razvijena), a vozi se pojedinačno na bodove. Sudci ocijenjuju stil, težinu i originalnost trikova, postotak iskorištenja cijelog poligona i slično.
Naravno, nije potrebno niti spominjati da se street vozi i u BMX klasi
Urban
Generički naziv za bilo koju vrstu vožnje gdje se MTB vozi u gradskom okruženju. To je koktel-pojam koji uključuje sve, od urbanih trialsa, jibbinga i streeta do urbanog assaulta, i koji sam po sebi ne znači ništa (ne daje nikakvu informaciju o tome što se točno vozi).
Ipak, najčešće je naglasak na vožnji po stvarnim urbanim predjelima, a ne skateparkovima. Također, urban se statistički češće spominje u kontekstu jibbinga i urbanog assaulta, nego streeta i urbanih trialsa. U svakom slučaju, najbolje je ovaj termin izbjegavati. :-)
